Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-478/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Binički Ložnjak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika LA LOG d.o.o., Sesvete, Slatinska 1, OIB: 98319803940, kojeg zastupa punomoćnica Ema Marušić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1815/2024-159 od 06. lipnja 2025. i o žalbi tuženika protiv rješenja tog Suda, poslovni broj Pr-1815/2024-160 od 06. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja RU iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1815/2024-159 od 06. lipnja 2025. u dijelu pod točkama IX. i XII. izreke.
II. Odbija se žalba tuženika LA LOG d.o.o., Sesvete, Slatinska 1, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1815/2024-159 od 06. lipnja 2025.:
1. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 4.919,90 eura sa zateznim kamatama tekućom od 22. srpnja 2013. do isplate, po stopi kako je određena prvostupanjskom presudom.
2. pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 283,70 eura sa zateznom kamatom tekućom od 6. lipnja 2025. do isplate, po stopi kako je određena prvostupanjskom presudom.
3. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog izmakle koristi u vidu razlike između invalidske mirovine i očekivane plaće iznos od 15.213,27 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
- 172,34 eura od 16. listopada 2009. do isplate,
- 172,34 eura od 16. studenog 2009. do isplate,
- 172,34 eura od 16. prosinca 2009. do isplate,
- 155,83 eura od 16. siječnja 2010. do isplate,
- 153,14 eura od 16. veljače 2010. do isplate,
- 153,14 eura od 16. ožujka 2010. do isplate,
- 153,14 eura od 16. travnja 2010. do isplate,
- 154,11 eura od 16. svibnja 2010. do isplate,
- 154,11 eura od 16. lipnja 2010. do isplate,
- 159,19 eura od 16. srpnja 2010. do isplate,
- 159,19 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate,
- 159,19 eura od 16. rujna 2010. do isplate,
- 159,19 eura od 16. listopada 2010. do isplate,
- 159,19 eura od 16. studenog 2010. do isplate,
- 159,19 eura od 16. prosinca 2010. do isplate,
- 159,18 eura od 16. siječnja 2011. do isplate,
- 159,18 eura od 16. veljače 2011. do isplate,
- 159,18 eura od 16. ožujka 2011. do isplate,
- 159,18 eura od 16. travnja 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. svibnja 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. lipnja 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. srpnja 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. kolovoza 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. rujna 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. listopada 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. studenog 2011. do isplate,
- 160,16 eura od 16. prosinca 2011. do isplate,
- 159,46 eura od 16. siječnja 2012. do isplate,
- 159,46 eura od 16. veljače 2012. do isplate,
- 155,60 eura od 16. ožujka 2012. do isplate,
- 155,60 eura od 16. travnja 2012. do isplate,
- 156,58 eura od 16. svibnja 2012. do isplate,
- 156,58 eura od 16. lipnja 2012. do isplate,
- 155,58 eura od 16. srpnja 2012. do isplate,
- 155,58 eura od 16. kolovoza 2012. do isplate,
- 155,58 eura od 16. rujna 2012. do isplate,
- 155,58 eura od 16. listopada 2012. do isplate,
- 155,58 eura od 16. studenog 2012. do isplate,
- 155,58 eura od 16. prosinca 2012. do isplate,
- 154,54 eura od 16. siječnja 2013. do isplate,
- 154,54 eura od 16. veljače 2013. do isplate,
- 154,54 eura od 16. ožujka 2013. do isplate,
- 154,54 eura od 16. travnja 2013. do isplate,
- 155,51 eura od 16. svibnja 2013. do isplate,
- 155,51 eura od 16. lipnja 2013. do isplate,
- 154,67 eura od 16. srpnja 2013. do isplate,
- 154,67 eura od 16. kolovoza 2013. do isplate,
- 141,14 eura od 16. rujna 2013. do isplate,
- 134,38 eura od 16. listopada 2013. do isplate,
- 134,38 eura od 16. studenog 2013. do isplate,
- 134,38 eura od 16. prosinca 2013. do isplate,
- 134,38 eura od 16. siječnja 2014. do isplate,
- 134,38 eura od 16. veljače 2014. do isplate,
- 134,38 eura od 16. ožujka 2014. do isplate,
- 134,38 eura od 16. travnja 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. svibnja 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. lipnja 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. srpnja 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. kolovoza 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. rujna 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. listopada 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. studenog 2014. do isplate,
- 135,36 eura od 16. prosinca 2014. do isplate,
- 140,06 eura od 16. siječnja 2015. do isplate,
- 140,06 eura od 16. veljače 2015. do isplate,
- 140,06 eura od 16. ožujka 2015. do isplate,
- 140,06 eura od 16. travnja 2015. do isplate,
- 141,03 eura od 16. svibnja 2015. do isplate,
- 141,03 eura od 16. lipnja 2015. do isplate,
- 140,72 eura od 16. srpnja 2015. do isplate,
- 140,72 eura od 16. kolovoza 2015. do isplate,
- 140,72 eura od 16. rujna 2015. do isplate,
- 140,72 eura od 16. listopada 2015. do isplate,
- 140,72 eura od 16. studenog 2015. do isplate,
- 140,72 eura od 16. prosinca 2015. do isplate,
- 140,23 eura od 16. siječnja 2016. do isplate,
- 140,23 eura od 16. veljače 2016. do isplate,
- 140,23 eura od 16. ožujka 2016. do isplate,
- 140,23 eura od 16. travnja 2016. do isplate,
- 141,21 eura od 16. svibnja 2016. do isplate,
- 141,21 eura od 16. lipnja 2016. do isplate,
- 140,84 eura od 16. srpnja 2016. do isplate,
- 140,84 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate,
- 140,84 eura od 16. rujna 2016. do isplate,
- 140,84 eura od 16. listopada 2016. do isplate,
- 140,84 eura od 16. studenog 2016. do isplate,
- 140,84 eura od 16. prosinca 2016. do isplate,
- 142,44 eura od 16. siječnja 2017. do isplate,
- 142,44 eura od 16. veljače 2017. do isplate,
- 142,44 eura od 16. ožujka 2017. do isplate,
- 142,44 eura od 16. travnja 2017. do isplate,
- 143,43 eura od 16. svibnja 2017. do isplate,
- 142,44 eura od 16. lipnja 2017. do isplate,
- 141,17 eura od 16. srpnja 2017. do isplate,
- 141,17 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate,
- 141,17 eura od 16. rujna 2017. do isplate,
- 141,17 eura od 16. listopada 2017. do isplate,
- 141,17 eura od 16. studenog 2017. do isplate,
- 141,17 eura od 16. prosinca 2017. do isplate,
- 140,14 eura od 16. siječnja 2018. do isplate,
- 140,14 eura od 16. veljače 2018. do isplate,
- 140,14 eura od 16. ožujka 2018. do isplate,
- 120,58 eura od 16. travnja 2018. do isplate, sve po stopi kako je određena prvostupanjskom presudom.
4. pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog izmakle koristi kao razlike između očekivane starosne mirovine te mirovine koju ostvaruje isplati 1.163,64 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 3,79 eura od 11. svibnja 2018. do isplate,
- 18,96 eura od 11. lipnja 2018. do isplate,
- 18,96 eura od 11. srpnja 2018. do isplate,
- 19,47 eura od 11. kolovoza 2018. do isplate,
- 19,47 eura od 11. rujna 2018. do isplate,
- 19,47 eura od 11. listopada 2018. do isplate,
- 19,47 eura od 11. studenoga 2018. do isplate,
- 19,47 eura od 11. prosinca 2018. do isplate,
- 19,47 eura od 11. siječnja 2019. do isplate,
- 19,70 eura od 11. veljače 2019. do isplate,
- 19,70 eura od 11. ožujka 2019. do isplate,
- 19,70 eura od 11. travnja 2019. do isplate,
- 19,70 eura od 11. svibnja 2019. do isplate,
- 19,70 eura od 11. lipnja 2019. do isplate,
- 19,70 eura od 11. srpnja 2019. do isplate,
- 20,18 eura od 11. kolovoza 2019. do isplate,
- 20,18 eura od 11. rujna 2019. do isplate,
- 20,18 eura od 11. listopada 2019. do isplate,
- 20,18 eura od 11. studenog 2019. do isplate,
- 20,18 eura od 11. prosinca 2019. do isplate,
- 20,18 eura od 11. siječnja 2020. do isplate,
- 20,32 eura od 11. veljače 2020. do isplate,
- 20,32 eura od 11. ožujka 2020. do isplate,
- 20,32 eura od 11. travnja 2020. do isplate,
- 20,32 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,
- 20,32 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,
- 20,32 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,
- 20,61 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,
- 20,61 eura od 11. rujna 2020. do isplate,
- 20,61 eura od 11. listopada 2020. do isplate,
- 20,61 eura od 11. studenog 2020. do isplate,
- 20,61 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,
- 20,61 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,
- 20,72 eura od 11. veljače 2021. do isplate,
- 20,72 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,
- 20,72 eura od 11. travnja 2021. do isplate,
- 20,72 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,
- 20,72 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,
- 20,72 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,
- 21,23 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,
- 21,23 eura od 11. rujna 2021. do isplate,
- 21,23 eura od 11. listopada 2021. do isplate,
- 21,23 eura od 11. studenog 2021. do isplate,
- 21,23 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,
- 21,23 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,
- 21,71 eura od 11. veljače 2022. do isplate,
- 21,71 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,
- 21,71 eura od 11. travnja 2022. do isplate,
- 21,71 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,
- 21,71 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,
- 21,71 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,
- 23,05 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,
- 23,05 eura od 11. rujna 2021. do isplate,
- 23,05 eura od 11. listopada 2021. do isplate,
- 23,05 eura od 11. studenog 2021. do isplate,
- 23,05 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,
- 23,05 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,
- 24,29 eura od 11. veljače 2023. do isplate,
- 24,29 eura od 11. ožujka 2023. do isplate,
- 24,29 eura od 11. travnja 2023. do isplate,
- 24,29 eura od 11. svibnja 2023. do isplate,
- 24,29 eura od 11. lipnja 2023. do isplate,
- 24,29 eura od 11. srpnja 2023. do isplate,
- 26,33 eura od 11. kolovoza 2023. do isplate,
- 26,33 eura od 11. rujna 2023. do isplate,
- 26,33 eura od 11. listopada 2023. do isplate,
- 26,33 eura od 11. studenog 2023. do isplate,
- 26,33 eura od 11. prosinca 2023. do isplate,
- 26,33 eura od 11. siječnja 2024. do isplate,
- 27,42 eura od 11. veljače 2024. do isplate,
- 27,42 eura od 11. ožujka 2024. do isplate,
- 27,42 eura od 11. travnja 2024. do isplate,
- 27,42 eura od 11. svibnja 2024. do isplate, sve po stopi kako je određena prvostupanjskom presudom,
5. pod točkom V. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćati tužitelju rentu u iznosu od 27,42 eura počevši od 10. lipnja 2024. na dalje, dok za to budu postojali uvjeti s time da dospjele, a neisplaćene iznose, plati odjednom u iznosu od 82,26 eura, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 27,42 eura od 11. lipnja 2024. do isplate,
- 27,42 eura od 11. srpnja 2024. do isplate,
- 27,42 eura od 11. kolovoza 2024. do isplate,
a buduće kako budu dospijevali najkasnije do 10. -og. u mjesecu za prethodni mjesec, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi kako je određena prvostupanjskom presudom,
6. pod točkom VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog izmakle koristi, materijalnih prava koja bi tužitelj ostvario da je radio, iznos od 943,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućom na iznos od:
- 59,72 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,
- 115,47 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,
- 115,47 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,
- 115,47 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,
- 115,47 eura od 31. prosinca 2014. do isplate,
- 115,47 eura od 31. prosinca 2015. do isplate,
- 115,47 eura od 31. prosinca 2016. do isplate,
- 115,47 eura od 31. prosinca 2017. do isplate,
- 105,65 eura od 26. travnja 2018. do isplate, sve po stopi kako je određena prvostupanjskom presudom i
7. pod točkom XI. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 15.394,00 eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 06. lipnja 2025. do isplate, po stopi kako je određena prvostupanjskom presudom.
III. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1815/2024-159 od 06. lipnja 2025. u dijelu pod točkama I. do VI. izreke i u dijelu pod točkom XI. izreke preko iznosa navedenih pod točkama I.1. do I.7. izreke ove drugostupanjske presude i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja RU iz [adresa], u dijelu kojim od tuženika LA LOG d.o.o., Sesvete, Slatinska 1, zahtjeva isplatu:
- iznosa od 11.479,78 eura (preko iznosa od 4.919.90 do iznosa od 16. 399,68 eura, točka I. izreke pobijane presude) sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2013. do isplate,
- iznosa od 661,95 eura (preko iznosa od 283,70 eura do iznosa od 945,65 eura, točka II. izreke pobijane presude) sa zateznim kamatama tekućim od 06. lipnja 2025. do isplate,
- iznosa od 35.497.63 eura (preko iznosa od 15.213,27 do iznosa od 50.710,90 eura, točka III. izreke pobijane presude) s pripadajućim zateznim kamatama,
- iznosa od 2.715,16 eura (preko iznosa od 1.163,64 eura do iznosa od 3.878,80 eura, točka IV. izreke pobijane presude) s pripadajućim zateznim kamatama,
- iznosa od 63,98 eura (preko iznosa od 27,42 eura do iznosa od 91,40 eura, točka V. izreke prvostupanjske presude) s pripadajućim zateznim kamatama,
- iznosa od 2.201,88 eura (preko iznosa od 943,67 eura do iznosa od 3.145,55 eura, točka VI. izreke pobijane presude) s pripadajućim zateznim kamatama,
- iznosa od 23.719,84 eura (preko iznosa od 15.394,00 eura do iznosa od 39.113,84 eura, točka XI. izreke pobijane presude) s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika LA LOG d.o.o., Sesvete, Slatinska, kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1815/2024-160 od 06. lipnja 2025. te se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe protiv prvostupanjskog rješenja.
II. Odbija se zahtjev tužitelja RU iz [adresa] za naknadu troška žalbe protiv presude kao neosnovan.
III. Nalaže se tužitelju RU iz [adresa] da tuženiku LA LOG d.o.o., Sesvete, Slatinska 1 naknadi trošak žalbe protiv presude u iznosu od 2.060,00 eura u roku 15 dana.
Obrazloženje
U odnosu na prvostupanjsku presudu
1. Prvostupanjskom presudom:
- naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete 16.399,68 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 22. srpnja 2013. do isplate (točka I. izreke),
- naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom iznos od 945,65 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 06. lipnja 2025 do isplate (točka II. izreke),
- naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog izmakle koristi, kao razlike između isplaćene invalidske mirovine i očekivane plaće, iznos od 50.710,90 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka III. izreke),
- naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog izmakle koristi, kao razlike između očekivane starosne mirovine te mirovine koju ostvaruje, iznos od 3.878,80 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka IV. izreke),
- naloženo je tuženiku plaćati tužitelju mjesečnu rentu u iznosu od 91,40 eura mjesečno, počevši od 10. lipnja 2024. na dalje dok za to budu postojali uvjeti, s time da dospjele, a neisplaćene iznose plati odjednom u iznosu od 274,20 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a buduće kako budu dospijevali najkasnije do 10.- og u mjesecu za prethodni mjesec, sve zajedno sa zateznom kamatom (točka V. izreke),
- naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog izmakle koristi, materijalnih prava koja bi tužitelj ostvario da je radio, iznos od 3.145,55 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka VI. izreke),
- odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.570,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime neimovinske štete (točka VII. izreke),
- odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 22. srpnja 2013. do 5. lipnja 2025. (točka VIII. izreke),
- odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu iznosa od 38.890,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime imovinske štete zbog izmakle koristi kao razlike između isplaćene invalidske mirovine i očekivane plaće (točka IX. izreke),
- odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade imovinske štete u iznosu od 50.710,90 eura tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 11.-og dana u mjesecu do 15. -og dana u mjesecu za prethodni mjesec (točka X. izreke),
- naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 39.113,84 eura, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 6. lipnja 2025. do isplate (točka XI. izreke),
- odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 27.154,99 eura za zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2025. do isplate. (točka XII. izreke) i
- odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka XIII. izreke).
2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama IX. i XII. izreke žalbu je podnio tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu s navodima žalbe i zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
3. Prvostupanjsku presudu, u dijelu pod točkama I. do VI. izreke te točkama XI. i XIII. izreke žalbom pobija i tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan te da sukladno tome preinači i odluku o troškovima postupka, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
4. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe tuženika i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu u žalbom tuženika pobijanom dijelu te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem odgovora na žalbu.
5. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.
6. Predmet ovog parničnog postupka zahtjev je tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov. 35/05., 41/08., 78/15., dalje: ZOO) i naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade i rente, u visini određenoj razlikom između invalidske mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi primao da nije otišao u invalidsku mirovinu, odnosno u visini razlike između invalidske mirovine koju prima i starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari primao da zbog profesionalne bolesti nije umirovljen (čl. 1095. ZOO-a) sve s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
7. Prema čl. 103. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov. 149/09., 61/11., 73/13., dalje: ZR) u vezi s čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov. 59/96, 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09., dalje: ZZR) poslodavac je dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom koja štete je posljedica ozljede na radu, profesionalne bolesti ili bolesti u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, a odgovornosti se poslodavac može osloboditi ako dokaže u smislu čl. 15. st. 2. u vezi s čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., dalje: ZOO) postojanje nekog od tim odredbama propisanog razloga za oslobođenje od odgovornosti. Pri tome za naknadu štete moraju biti ispunjene i sve opće pretpostavke u smislu čl. 1045. ZOO-a.
8. Pozivom na te zakonske odredbe sud prvoga stupnja djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i, između ostalog, zaključuje da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da postoji uzročno-posljedična veze između nastanka profesionalne bolesti kod tužitelja i njegovog rada kod tuženika (obrazloženje pod točkama 10 do 20 prvostupanjske odluke), da postoji odgovornost tuženika naknaditi tužitelju štetu koju trpi i da tuženik nije dokazao postojanje doprinosa drugih poslodavaca kod kojih je tužitelj radio šteti koju tužitelj trpi (točke 21 do 24 obrazloženja prvostupanjske odluke).
9. Navodima žalbe tuženik neosnovano osporava zakonitost prvostupanjske odluke u ovom dijelu jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio provedene dokaze i dao je valjane razloge za zaključak o postojanju uzročno posljedične veze i odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj trpi, u kojem smislu je svoje shvaćanje iznio i ovaj žalbeni sud, u ranijoj ukidnoj odluci donesenoj u ovom predmetu, poslovni broj Gž R-1223/2020-2 od 10. prosinca 2024., kod čega ostaje i sada.
10. Naime, u žalbenoj fazi postupka nije sporno (ove činjenice stranke nisu osporavale niti tijekom postupka pred sudom prvoga stupnja):
a) da je tužitelj (uključujući i njegova pravnog prednika) na radu kod tuženika proveo vrijeme od 1. kolovoza 1994. do 22. kolovoza 2006. (12 godina),
b) da je prije toga, počevši od 15. prosinca 1975. radio kod raznih drugih poslodavaca (kod kojih je na radu proveo različiti radni vijek i to od 12 mjeseci do 6,5 godina),
c) da je od 23. kolovoza 2006. do odlaska u mirovinu radio kod poslodavca ...,
d) da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) od 22. srpnja 2010., bolest pod dijagnozom Sy vibratione proff. (M51.1., M96.1.) tužitelju priznata kao profesionalna bolest i da je utvrđeno da je ta bolest nastala 12. prosinca 2008. (list 6 spisa), koji datum je zaključkom tog tijela od 8. rujna 2010. promijenjen na nadnevak 29. rujna 2009. (list 14. spisa),
e) da je rješenjem HZMO-a od 11. svibnja 2010. tužitelju, kod kojeg je zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti s danom 21. svibnja 2009. (list 17 spisa) i
f) da je rješenjem HZMO-a od 28. siječnja 2013. određeno da tužitelju kod kojeg je zbog 30% profesionalne bolesti i 70% bolesti nastala pofesionalna nesposobnost za rad pripada invalidska mirovina u iznosu od 1.127,61 kn počevši od 29. rujna 2009. (list 15 spisa), a
g) da je za vrijeme rada kod tuženika i kod poslodavca ... tužitelj radio na radnom mjestu vozača kamiona težine 7,5 tona i više, uz što je (prema iskazu samog tužitelja) kod tuženika radio i na utovaru i istovaru robe pomoću viljuškara,
h) da je teretna vozila manje tonaže vozio i kod prijašnjih poslodavca (prema iskazu tužitelja kod prvog i drugog poslodavaca upravljao je 4 tone teškim vozilima, kod poslodavca ... upravljao je najveći dio vremena kamionom TAM nosivosti 5 tona i još godinu dana preko 7,5 tona, odnosno 16 tona, pri čemu nema pisanih podataka da je u tom periodu bio na bolovanju).
11. Nadalje, nije sporno niti da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje iz područja medicine rada, Prim. dr. sc. Marije Zavalić proizlazi:
- da je rad tužitelja kod zadnjeg poslodavca (nakon tuženika) ..., kod kojeg je radio u razdoblju od 23. kolovoza 2006. do odlaska u invalidsku mirovinu (ukupno 4 godine od koje je 2 godine bio na bolovanju) za posljedicu imao pogoršanje tegoba u vezi predmetne profesionalne bolesti, zbog čega je operiran,
- ali da taj rad nije bio uzrok profesionalne vibratorne bolesti, jer je vrijeme koje je radio u tom poduzeću bilo nedovoljno za razvoj te profesionalne bolesti, uz što da je tužitelj u trenutku kada je počeo raditi kod tog poslodavca već imao utvrđene promjene na slabinskom dijelu kralješnice i lumboishijalgije, kao dio kliničke slike vibratorne bolesti,
- da se vibratorna bolest manifestirala za vrijeme rada tužitelja kod tuženika, ali da nema podataka o razini vibracija ni iz jedne tvrtke u kojoj je tužitelj radio da bi se moglo zaključiti da je rad kod tuženika jedini uzrok ove bolesti, budući da se radi o bolesti koja je posljedica kumulativne traume,
- da bi vibracijska bolest sama po sebi i bez ostalih bolesti zbog kojih je tužitelju odobrena invalidska mirovina bila dostatna za invalidsku mirovinu, kao što bi i same druge bolesti bez vibratorne bolesti bile dostatne za umirovljenje tužitelja.
12. U usmenoj obrani svog nalaza i mišljenja (ročište 11. lipnja 2018.) ova vještakinja je pojasnila:
- da je Zakonom o listi profesionalnih bolesti i izmjenama i dopunama istog, određeno na osnovi kojih parametara se utvrđuje profesionalna bolest, a ti da su dužina i vrsta ekspozicije, odnosno radna anamneza, bolest za koju se zna da nastaje kod te ekspozicije i uvažavanje diferencijalne dijagnoze, u kojem smislu da je tužitelj već u prijavi profesionalne bolesti, što je vidljivo iz rješenja HZZO-a, rekao i podnio dokumentaciju iz koje je vidljivo da ima 29 godina radnog staža i na mjestima vozača teretnog vozila nosivosti iznad 7,5 tona,
- da nema mjerenja vibracija ni na jednom radnom mjestu na kojem je tužitelj radio te da je upravo ta činjenica, koju je prihvatio i HZZO, a kasnije i HZMO, bila odlučna da se ova dugotrajna izloženost prihvati kao dovoljna za izazivanje sindroma općih vibracija, odnosno predmetne profesionalne bolesti,
- da za nastanak sindroma općih vibracija nije bitno koje poslove osim upravljanje motornim vozilom osoba obavlja, jer sindrom općih vibracija mogu izazvati štetne vibracije iz svih vrsta vozila, a to ovisi o vrsti vibracija koju samo vozilo producira, a drugi uzrok mogu biti radovi na tokarskom stroju koji stoji na podlozi koja vibrira, a kako tužitelj te druge poslove nije radio za nastanak vibratorne bolesti bilo je bitno da je radio na teretnim vozilima koja su po nosivosti prelazila 7,5 tona,
- da poslodavci nisu dužni mjeriti vibracije, ali da su dužni procijeniti na osnovu podataka proizvođača vozila postoji li mogućnosti ili ne da vibracije budu karakteristika koja oštećuje zdravlje,
- da profesionalna bolest utvrđena kod tužitelja nije ni u kakvoj vezi s ostalim bolestima zbog kojih je umirovljen tužitelj i
- da je moguće da se ta profesionalna bolest manifestirala i kod prednika tuženika.
13. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka iz područja zaštite na radu Perice Frkovića, dipl. ing. proizlazi da u spis nije dostavljena tehnička dokumentacija iz koje bi se moglo utvrditi kakvim je vibracijama tužitelj bio izložen i da nema podataka iz kojih bi se moglo vidjeti je li tuženik kao poslodavac poštivao odredbe o maksimalno dopuštenom vremenu vožnje kamiona slijedom čega nije dano decidirano mišljenje je li tužitelj bio izložen vibracijama i dulje od potrebnog vremena.
14. U usmenom pojašnjenju tog nalaza i mišljenja (ročište 9. rujna 2020.) ovaj je vještak pojasnio da je od tuženika zatražio da mu dostavi procjenu opasnosti vezano uz rad tužitelja, što da je tuženik morao imati, ali da mu tuženik taj podatak na traženje nije dostavio jer je tvrdio da tu dokumentaciju više nema, kao i da je tuženik tužitelja slao na liječničke preglede i da je tužitelju bila produljivana vozačka dozvola, ali da zbog nedostatka dokumentacije vezane uz zaštitu na radu ne može nedvojbeno utvrditi je li tuženik provodio sve mjere zaštite na radu u odnosu na tužitelja, ali da je vršio ispitivanja vezana uz valjanost samih vozila (kamiona) i da je imao dozvole za korištenje istih.
15. Iz iskaza tužitelj proizlazi da u trenutku kada je počeo raditi kod tuženika 1994. nije imao nikakvih zdravstvenih problema koji bi ukazivali na predmetnu profesionalnu bolest, da je probleme počeo osjećati negdje 1996. i to u vidu zatezanja i bolova u leđima i slabosti u križima, da je kulminacija bila 1998., kada je već osjećao stalne bolove u leđima te je čak završio i na bolovanju. Proizlazi i da je upravljao polovnim vozilima, od kojih u nekima nije čak bilo ni grijanja ni zračnih jastuka, da su se prelazile ogromne kilometraže i da je u tjednom radnom vremenu bili možda ukupno 24 sata vremena za san, uz malo privatnog slobodnog vremena (iskaz tužitelja ročište 3. ožujka 2015.), što je sve za posljedicu imalo razvoj opisanih tegoba pa je zadnje dvije godine rada kod tuženika dobio na upravljanje kamion s ceradom, koji je bio na razini udobnosti autobusa i to je tražio jer više nije mogao podnijeti vožnju hladnjača.
15.1. Istinitosti iskaza tužitelja tuženik nije prigovorio.
16. Konačno, iz isprava u spisu, što potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka medicine rada Prim. dr. sc. Zavalić, proizlazi da, za vrijeme rada kod poslodavca kod kojih je tužitelj radio prije no što je počeo s radom kod tuženika, tužitelj nije bio na bolovanjima i nema medicinske dokumentacije koja bi ukazivala na probleme na kakve ukazuje vibraciona bolest.
17. Te činjenica, koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, i po shvaćanju ovoga suda ukazuju na zaključak o postojanju uzročno posljedična veze između nastanka predmetne profesionalne bolesti i rada tužitelja kod tuženika, a time i odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj tvrdi da trpi.
18. Radi se o vrsti profesionalne bolesti koja nastaje kao posljedica upravljanja teretnim vozilima nosivosti preko 7,5 tona, kroz dulji period, što ističe i vještak medicine rada dr. Marija Zavalić (ročište 11. lipnja 2018.), a vještak medicine rada nije isključio (za razliku od vremena koje je tužitelj proveo na radu kod zadnjeg poslodavca ...) da 12 godina rada tužitelja kod tuženika nije bilo dovoljno dugo vrijeme za razvoj/ nastanak predmetne profesionalne bolesti.
19. Nadalje, za vrijeme koje je tužitelja proveo kod poslodavaca kod kojih je radio prije nego kod tuženika nema ni jedne pisane isprave ili drugog dokaza iz kojeg bi se moglo zaključiti da se ta bolest definitivno razvila za vrijeme rada tužitelja kod drugih poslodavaca. Dapače, nema podataka niti da je tužitelj za vrijeme rada kod poslodavaca kod kojih je radio prije tuženika uopće bio na bolovanju koje bi bilo vezano uz zdravstvene probleme koji bi se mogli vezati uz simptome vibracijske bolesti. Naprotiv, liječnička dokumentacija koja potvrđuje probleme tužitelja s kralješnicom datira iz 1995., dakle iz vremena kada je tužitelj već počeo raditi kod tuženika, u kojem smislu iskazuje i tužitelj, a okolnost da je za nastanak vibracijske bolesti potreban duži period, može značiti da se ta bolest doista ranije počela razvijati (jer je tužitelj ranije na istim poslovima prethodno kod drugih poslodavaca), kako se tvrdi u žalbi, ali ne isključuje da je ista nastala za vrijeme rada tužitelja kod tuženika, a niti je tuženik dokazao suprotno.
20. Osim toga vještak medicine rada Prim. dr. sc. Marija Zavalić isključila je mogućnost da je predmetna profesionalna bolest nastala za vrijeme rada kod zadnjeg poslodavca tuženika ... Ovo jer je pojasnila da je kod tog poslodavca, kod kojeg je tužitelj radio u razdoblju od 23. kolovoza 2006. do odlaska u invalidsku mirovinu (ukupno 4 godine od koje je 2 godine bio na bolovanju) došlo do pogoršanje tegoba u vezi predmetne profesionalne bolesti, ali da se radi o prekratkom vremenu rada koje bi moglo dovesti do nastanka takve bolesti.
21. Nadalje vještak medicine rada Prim. dr. sc. Marija Zavalići u svom pisanom nalazu i mišljenju od 12. ožujka 2018., kao i iskazu navodi da se profesionalna bolest za vrijeme rada tužitelja kod tuženika manifestirala, ali decidirano ne isključuje, odnosno na obrazlaže zašto to istovremeno ne znači da je kod njega i nastala. Ista navodi:
"Vibracijska bolest tužitelja manifestirala se za vrijeme rada kod tuženika, ali rad kod tuženika nije jedini uzrok sindroma općih vibracija. Radi se o kumulativnoj traumi, a činjenica da se vibratorna bolest manifestirala za vrijeme rada kod tuženika ne znači da je rad kod tuženika jedini uzrok ove bolesti. Kako nema podataka o razini vibracije (smjerovi, ubrzanja) ni iz jedne tvrtke u kojoj je tužitelj radio, a tužitelj je radio u nekoliko tvrtki kod kojih je upravljao vozilima starije generacije dostavnih vozila i kamiona, uzrok sindroma općih vibracija najpravednije je dijeliti ovisno o dužini izlaganja vibracijama kod pojedinih poslodavaca".
21.1. Takvo mišljenje, posebno kada se u obzir uzme da nema medicinske dokumentacije koja bi ukazivala da se bolest javila za vrijeme rada kod poslodavaca kod kojih je tužitelj radio prije tuženika, a vrijeme od dvije godine faktičnog rada i dvije godine bolovanja kod zadnjeg poslodavac bilo je prekratko da nastane ova bolest, treba tumačiti u takvoj situaciji u korist radnika, odnosno na način da izraz „da se bolest manifestirala kod tuženika“ treba gledati kao da je bolest nastala za vrijeme rada kod tuženika.
22. Ovo osobito iz razloga što tuženik kao poslodavac nije dostavio nikakve relevantne isprave ni ovoj vještakinji, niti vještaku zaštite na radu dipl. ing. Perici Frkoviću, iz kojih bi se moglo zaključiti da su kabine kamiona kojima je upravljao tužitelj bile osigurane od vibracije i da ova bolest stoga kod njega nije mogla nastati. Vještak zaštite na radu naglašava da tuženik nije dostavio nikakvu tehničku dokumentaciju iz koje bi se moglo vidjeti kakvim je vibracijama tužitelj bio izložen, nije dostavio rezultate mjerenja razine buke koju stvara motor hladnjače, a niti dokumentaciju da je kao poslodavac poštivao odredbe propisa o maksimalno dopuštenom vremenu vožnje kamiona težine preko 7,5 tona. Posljedično tome nije bilo moguće utvrditi da su za vrijeme dok je tužitelj radio kod tuženika bile poštovane mjere sigurnosti na radu vezane uz zaštitu od prekomjernih vibracija koje su dovele do razvoja predmetne profesionalne bolest.
22.1. To dodatno potkrepljuje stav ovoga suda da izraz da se bolest manifestirala za vrijeme rada tužitelja kod tuženika u konkretnom slučaju treba tumačiti kao da je za vrijeme rada tužitelja kod tuženika i nastala.
23. Može se prihvatiti da je, i prije rada tužitelja kod tuženika, tužitelj kao profesionalni vozač bio izložen vibracijama i da je to, životno gledajući, moglo na neki način utjecati na konačan nastanak ove bolesti za vrijeme rada kod tuženika. Međutim, sud ne sudi na temelju životnih zaključaka, već na temelju egzaktno dokazanih činjenica, a tuženik nije dokazao (pozitivnu činjenicu) da bi upravo rad kod drugih poslodavaca bio taj neposredni uzrok nastanka predmetne profesionalne bolesti. Upravo suprotno, iz materijalnih i drugih dokaza u spisu, kako je i obrazloženo, proizlazi suprotno. Stoga ni mišljenje vještaka Prim. dr. sc. Marija Zavalići o kumulativnoj traumi, gledajući rad tužitelja kod svih poslodavaca, u konkretnom slučaju nije okolnost koja bi ukazivala na nedostatak uzročne veze između rada tužitelja kod tuženika ili bi isključivala njegovu odgovornost na ikoji načina.
24. Slijedom svega rečenog ovaj sud, kao i sud prvog stupnja, smatra da iz dokaza koji su provedeni proizlazi postojanje uzročno posljedične veze između odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu i rada kod tuženika, odnosno uzročno posljedične veze između štete koju trpi i rada kod tuženika.
25. Valja još reći da činjenica da je tužitelj cijelo vrijeme rada kod tužitelja imao dozvolu za upravljanje vozilima, odnosno da je, očito, prošao liječničke preglede, nije okolnost koja bi mogla isključiti bilo uzročno vezu o kojoj je bilo riječi bilo tuženikovu odgovornost. Tuženik nije dokazao da postoji razlozi za isključenje njegove objektivne odgovornosti za štetu koju trpi tužitelj u smislu čl. 15. st. 2. ZZR, odnosno čl. 1067. ZOO-a. Ponavlja se, tuženik vještaku zaštite na radu nije dao nikakvu tehničku dokumentaciju iz koje bi se moglo vidjeti kakvim je vibracijama tužitelj bio izložen, je li poštivao pravila o maksimalno dozvoljenom vremenu vožnje kamiona i je li provodio sve mjere zaštite na radu s obzirom na izloženost vozača takvih kamiona na zdravlje uslijed stalnih vibracija. Stoga takvo postupanje tuženika, na kojem je trete dokaza da njegovo odgovornosti nema, treba tumačiti u korist radnika, posebno s obzirom na utvrđeno pravomoćnim upravnim rješenjima koja su prethodno navedena. Slijedom toga neosnovani su i navodi žalbe kojima se tvrdi suprotno.
26. Isto tako, niti mišljenje vještaka medicine rada Prim. dr. sc. Marija Zavalići da bi odgovornost trebalo podijeliti između svih poslodavaca s obzirom na činjenicu različite duljine rada kod svakog od poslodavac ne umanjuje odgovornost tuženika. Prema stavu ovoga suda, duljina rada tužitelja kod svakog od poslodavaca nije taj odlučni faktor prema kojem bi se uopće mogla dijeliti suodgovornost između poslodavaca. Taj faktor eventualno bi bili poštivanje pravila o sigurnosti o radu, vremenska izloženost kod svakog od poslodavac i sl., o čemu za ostale poslodavce, a niti za samog tuženika nema podataka, niti je tuženik išta od toga uopće pokušao dokazati. Slijedom toga, u nedostatku bilo kakvih dokaza o navedenom, uz istovremeno postojanje jasnih dokaza koji ukazuju da je bolest nastala kod tuženika (dovoljno dug period rada na vozilima koji proizvode štetne vibracije, medicinska dokumentacije koje o zdravstvenim problemima datira od vremena kada je tuženik radio kod tužitelja i dr. prethodno navedeni dokazi) mišljenje vještaka u ovom dijelu čini neodlučnim za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
27. Nadalje, okolnost da je tužitelj kod tuženika upravljao tehnički ispravnim vozilima također nije okolnost koja bi bila od utjecaja na postojanje uzročno posljedične veze i time odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj trpi. Ovo jer i tehnički ispravna vozila težine preko 7,5 tona proizvode vibracije i imaju za posljedicu profesionalnu bolest kakva je utvrđena kod tužitelja, a tuženik suprotno nije dokazao.
28. Valja reći i da činjenica da je u upravnim rješenjima utvrđen datum nastanaka ove bolesti nakon što tužitelj više nije radio kod tuženika ne mijenja prethodno navedene zaključke o postojanju odgovornosti tuženika da tužitelju naknadi štetu (rješenjem HZMO-a od 22. srpnja 2010., bolest pod dijagnozom Sy vibratione proff. tužitelju je priznata kao profesionalna bolest i utvrđeno je da je ta bolest nastala 12. prosinca 2008. - list 6 spisa, koji datum je zaključkom tog tijela od 8. rujna 2010. promijenjen na nadnevak 29. rujna 2009. - list 14. spisa).
28.1. U upravnom postupku taj je datum određen i vezan je isključivo na vrijeme od kada se nekome priznaje pravo na invalidsku mirovinu i upravo stoga je dva puta mijenjan. U tom postupku nije provođen kontradiktorni postupak o tome kod kojeg je poslodavca tužitelju ta bolest stvarno nastala, niti se rješavalo o pitanju i pretpostavkama za postojanje odgovornosti poslodavaca za štetu kakva je predmetna. Stoga je u ovom postupku, radi razjašnjenja postojanja odgovornosti tuženika, bilo potrebno razjasniti je li bolest nastala za vrijeme rada tužitelja kod njega ili ne, što je dokazano da je. Svako suprotno tumačenje za posljedicu bi imalo da radnik ne može ostvariti štetu od poslodavca koji je doista odgovoran ili pak da štetu za štetu odgovara poslodavca koji nije odgovoran i to samo jer je, bez utvrđivanja činjenica o postojanju njegove odgovornosti, upravno tijelo, odlučujući o pravu na invalidsku mirovinu, paušalno odredilo neki datum.
29. Tuženik dalje osporava zaključak suda prvog stupnja da unatoč činjenici da je kod tuženika nesposobnost za rad nastala 30% zbog profesionalne bolesti, a 70% zbog ostalih bolesti tužitelja i dalje postoji njegova odgovornost naknaditi štetu tužitelju. Ovo osobito jer da sud nije uopće obrazložio koji je prevladavajući uzrok odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu.
29.1. U vezi navoda žalbe u tom dijelu valja reći da točno tuženik ističe da iz rješenjem HZMO-a od 28. siječnja 2013. proizlazi da tužitelju, kod kojeg je zbog 30% profesionalne bolesti i 70% bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad, pripada invalidska mirovina u iznosu od 1.127,61 kn počevši od 29. rujna 2009. (list 15 spisa). Također valja reći da se navodima žalbe ne osporava utvrđenje suda da iz mišljenja vještakinje Marija Milošević proizlazi da bi vibracijska bolest sama po sebi, i bez ostalih bolesti zbog kojih je tužitelju odobrena invalidska mirovina, bila dostatna za invalidsku mirovinu, kao što bi i same druge bolesti bez vibratorne bolesti bile dostatne za umirovljenje tužitelja, kako to utvrđuje sud prvog stupnja (točka 37. obrazloženja prvostupanjske odluke). Isto tako navodima žalbe tuženik ne osporava da je u usmenoj obrani svog nalaza i mišljenja (ročište 11. lipnja 2018.) ova vještakinja pojasnila da profesionalna bolesti utvrđena kod tužitelja nije ni u kakvoj vezi s ostalim bolestima zbog kojih je umirovljen tužitelj.
29.2. Kraj tako utvrđenog, da bi profesionalna bolest sama po sebi i bez ostalih bolesti, bila dovoljan razlog za umirovljenje (dakle i ovih 30% samih za sebe), kao što bi i ostale bolesti (dakle 70%), nevezane za vibratornu bolest, bile dostatne za umirovljenje, ovaj se sud slaže s navodima žalbe tuženika da nije moguće izvan svake sumnje zaključiti da je vibratorna bolest prevladavajući uzrok odlaska u mirovinu pa da bi stoga tuženik u cijelosti trebao naknaditi štetu tužitelju. Međutim, i nadalje ostaje činjenica da je vibraciona bolest 30% razlog umirovljenja, pa stoga u takvoj situaciji ne postoji obveza tuženika naknaditi tužitelju štetu u cijelosti (što bi bila njegova obveza da je umirovljenje zbog profesionalne bolesti prevladavajući uzrok), ali ne postoje ni uvjeti da se tuženika oslobodi obveze naknade štete tužitelju u cijelosti. Naprotiv u ovakvoj situaciji, prema shvaćanju ovog suda, postoji obveza tuženika naknaditi tužitelju štetu u postotku u kojem je profesionalna bolest, sukladno pravomoćnom rješenju o pravu na mirovinu, utjecala na umirovljenje tužitelja, dakle 30%.
30. Slijedom toga jer postoji uzročno posljedična veze između rada tužitelja kod tuženika i štete koju tužitelj trpi, a postoji i odgovornost tuženika da tužitelju naknadi 30% štete koju trpi, uz što tuženik obrazloženo ne osporava činjenice na kojima sud temelji zaključak o osnovanosti visine zahtjeva za naknadu neimovinske i imovinske štete (a u pogledu utvrđenja činjenica ovaj sud ne ispituje pobijanu presudu po službenoj dužnosti, čl. 365. st. 2. ZPP-a) to je ovaj sud shvaćanja da je sud djelomično pravilno, a djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio iznose navedene pod točkama I. do VI. izreke. Ovo jer pravilnom primjenom prava, na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao, tužitelju pripada 30% iznosa štete koji je priznat prvostupanjskom presudom u tom dijelu, slijedom čega je na temelju 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkama I. i
II. izreke ove drugostupanjske presude.
31. Dalje treba odgovoriti da nisu osnovani navodi žalbe kojima tužitelja osporava pravilnost prvostupanjske odluke pod točkom IX. izreke pobijane presude. Naknada štete za izgubljenu zaradu uslijed ozljede na radu isplaćuje se u neto iznosu kako bi se radnika dovelo u financijsku poziciju u kojoj bi bio da nije došlo do razvoja profesionalne bolesti zbog koje je otišao u invalidsku mirovinu. Kada bi se tužitelju isplatila bruto plaća, radnik bi bio u boljem položaju, odnosno ostvario bi profit na tuđoj šteti, jer bi dobio i iznos koji mu ni inače ne pripada, odnosno iznos koji poslodavac uplaćuje kao davanja na plaću nadležnim tijelima. Naknada štete temelji se na načelu restitucije, odnosno na tome da se oštećenika (radnika) dovede u stanje u kakvom bi bio da štetni događaj nije nastao. Radnika ionako nikada ne bi primio bruto plaću, budući da se od nje prije isplate odbijaju obvezni doprinosi i porezi. Bruto plaća uključuje zakonski obvezne doprinose o poreze koje poslodavac, kao isplatitelj plaće uplaćuje državi i taj dio ne čini imovinu tužitelja koja je zbog štetnog događaja umanjena, a naknada štete zbog izgubljene zarade odnosi se samo ne iznos plaće koju bi tužitelj faktično primio, dakle neto iznosa, a ne i na doprinose.
32. Slijedom rečenog neosnovano tužitelj navodima žalbe osporava pravilnost prvostupanjske odluke pod točkom IX. izreke pa je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.
33. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom (100%), a s visinom 23 % (ukupno traženo u odnosu na odbijeno ovom odlukom i pobijanom prvostupanjskom presudom pod pod točkama VII. i IX. izreke) ili ukupno 61,50%, dok tuženik nije uspio s osnovom, a uspio je s visinom (77%) čime njegov uspjeh iznosi 38,50% to, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, ostaje obveza tuženika naknaditi tužitelju 23 % troška parničnog postupka ili 12.989,50 eura (23% od iznosa ukupnog troška navedenog pod točkom 60 obrazloženja prvostupanjske odluke) i uz to ostaje obveza tuženika naknaditi tužitelju u cijelosti materijalni trošak koji je tužitelj imao i koji je bio opravdan i potreban, u iznosu od ukupno 2.404,50 eura (točka 61. obrazloženja prvostupanjske odluke) ili ukupno 15.394,00 eura, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka nije osnovana (čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a).
33.1. Pri tome na navode žalbe tužitelja glede pojedinačnih radnji na koje je podnio žalbu valja reći da je sud donoseći odluku o troškovima postupka imao na umu da je Tbr. 8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., 107/25., dalje: Tarifa) propisan ograničeni broj podnesaka za koje stranci pripada puni iznos naknade i u skladu s time je i odlučio. Stoga u takvoj situaciji, nije bilo mjesta tužitelju priznati daljnji trošak, kako se to navodi žalbom, bez obzira što se radi o obrazloženim podnescima. Isto tako valja reći da tuženik nije obrazloženo pobijao određene radnje za koje je tužitelju priznat trošak, a ovaj je sud ocijenio da je visina naknade za svaku pojedinu priznatu radnju (točka 58. obrazloženja pobijane presude), ne računajući uspjeh, pravilno određena kako glede osnove tako i glede visine, slijedom čega je, s obzirom na uspjeh tužitelja te iznose samo umanjio sukladno konačnom uspjehu stranaka u ovom postupku.
34. Tužitelju trošak žalbe na presudu nije priznat jer sa žalbom nije upio (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), a tuženiku je trošak žalbe priznat sukladno uspjehu sa žalbom (70%) na temelju čl. 155. st. 2. i čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s Tbr. 10/1. Tarife u iznosu navedenom u izreci ove drugostupanjske odluke. Također, tužitelju nije priznat niti trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
U odnosu na prvostupanjsko rješenje
35. Prvostupanjskim rješenjem tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 81,25 eura sa zateznom kamatom tekućom od 06. lipnja 2025. do isplate.
36. Protiv tog rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu i da preinači pobijano prvostupanjsko rješenje u skladu s navodima žalbe ili da ukine prvostupanjsko rješenje i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
37. Žalba nije osnovana.
38. Pobijanim rješenje sud je tužitelju dosudo trošak pristupa na ročište za objavu presude, sukladno uspjehu tužitelja koji je sud prvog stupanj utvrdio u visini od 65% i pozivom na čl. 154. st. 2. ZPP-a te Tbr. 9/3. i Tbr. 46 Tarife.
39. Ispitujući tu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona, a na druge povrede žalitelj navodima žalbe obrazloženo ne ukazuje. Slijedom toga općenitim pozivanjem na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 1. ZPP-a pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju.
40. Činjenica da je tužitelj pristupio na ročište za objavu nije sporna pa je neosnovano i isticanje žalbenog razloge iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a u vezi s čl. 8. i čl. 365. st. 1. toga Zakona.
41. Glede primjene materijalnog prava valja reći da trošak objave predstavlja opravdani trošak, a kako bi tužitelju, s obzirom na vrijednost predmeta spora, čak i uz uračunavanje konačnog uspjeha od 23% pripadalo više od 50 bodova/ 100,00 eura primjenom Tbr. 9/3. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife, to je pravilnom primjenom prava tužitelju za ovu radnju trebalo priznati trošak u visini od 100,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 125,00 eura.
41.1. Međutim, kako je pobijanim rješenjem priznat i manji trošak za ovu radnju, a žali se samo tuženik, to pobijanim rješenjem nije odlučeno na štetu tuženika slijedom čega je njegova žalba neosnovana.
42. Zbog navedenog je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.
43. Trošak sastava ove žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).
U Zagrebu 21. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Jakovčević
