REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-61/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člane vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trenutno boravište Kaznionica u Lepoglavi, Lepoglava, Hrvatskih Pavlina 1, zastupanog po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3175/2022-17 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I. Žalba tužitelja RG odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3175/2022-17, od 15. studenog 2024., u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva sadržan u točki II. izreke presude.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja RG, preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3175/2022-17, od 15. studenog 2024., u pobijanom dijelu točke III. izreke presude (troškovi postupka) i sudi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju RG troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 875,32 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3175/2022- 17, od 15. studenog 2024., naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju RG, iznos od 3.318,07 eura sa zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2022. do isplate u roku od 15 dana.

1.1. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja RG, u dijelu u kojem potražuje od tuženice Republike Hrvatske isplatu iznosa od 3.318,07 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

1.2. U točki III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

2. Protiv ove presude žalbu je uložio tužitelj u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva i u odnosu na troškove postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. tužitelj vidi u tome što smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno da su nejasni iz razloga što prvostupanjski sud nije naveo niti obrazložio razloge odbijanja tužbenog zahtjeva u njegovom preostalom dijelu.

2.2. U sadržaju žalbe tužitelj smatra da prvostupanjski sud pri odlučivanju o visini naknade štete nije vodio računa o jačini i trajanju povrede prava osobnosti, a visinu pravične novčane naknade odredio je imajući u vidu ustaljenu sudsku praksu vezanu uz istovrsne predmete. bez da je uzeo u obzir posebne okolnosti i činjenice ovog konkretnog slučaja. Sud tako nije uzeo u obzir nespornu činjenicu da je tužitelj čak 390 dana imao na raspolaganju tek 2,79 m2 osobno raspoloživog prostora, pa se radi se o povredi čije je trajanje bilo ekstremno i neusporedivo dugo u odnosu na bilo koji slučaj iz dosadašnje sudske prakse. S obzirom na navedeno i sama jačina povrede se eksponencijalno povećavala produljenjem njezina trajanja.

2.3. Osim navedene povrede prava osobnosti nastale boravkom u ćeliji s više zatvorenika u kojima je imao na raspolaganju manje od 3 m2, tužitelju nije pružena odgovarajuća zdravstvena zaštita jer nije sproveden na specijalistički pregled kod gastroenterologa, na koji je upućen pa je sve vrijeme trpio bolove.

2.4. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka jer tužitelj smatra da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, u kojem dijelu je tužitelj uspio, a zbog toga što je bilo nužno izvesti i dokaz saslušanjem tužitelja, a za potrebe čega je tužitelj prethodno snosio troškove svog sprovođenja na sud, trebalo mu je priznati u cijelosti iznos od 150,00 eura, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana glede troškova postupka.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je glede odluke o glavnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude. Osim toga, činjenično stanje u potpunosti je pravilno utvrđeno.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pravične novčane naknade zbog pretrpljene povrede prava osobnosti izdržavanjem mjere istražnog zatvora u Zatvoru u Zagrebu, u uvjetima koji ne odgovaraju propisanim standardima.

8. U postupku nisu sporne aktivna i pasivna legitimacija i boravak tužitelja u Zatvoru u Zagrebu po pojedinim sobama i odjelima u razdoblju od 9. veljače 2020. do dana podnošenja tužbe.

8.1. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, prije svega uvjeti pod kojima je tužitelj izdržavao mjeru istražnog zatvora u Zatvoru u Zagrebu i da li mu je zbog neadekvatnih uvjeta povrijeđeno pravo osobnosti.

9. Iz dokumentacije u spisu, odnosno službene evidencije Zatvora u Zagrebu, koja nije sporna među strankama, proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 11. veljače 2020. do 30. ožujka 2020. boravio na IV. zatvoreničkom odjelu u sobi 63, ukupno 390 dana, u sobama kvadrature i brojem istražnih zatvorenika, kako je to specificirano u točki 15. obrazloženja presude.

10. Pravni okvir spora prema kojem je drugostupanjski sud ocjenjivao da li je tužitelj prilikom izdržavanja kazne bio izložen neljudskom ili ponižavajućem postupanju, pravilno je postavljen pozivanjem na odredbe Ustava Republike Hrvatske, Zakona o izvršavanju kazne zatvora, Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (dalje EKLJP) i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava.

10.1. Tako članak 23 Ustava Republike Hrvatske propisuje da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a članak 25. Ustava RH propisuje da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

10.2. Prava zatvorenika propisana su odredbama ZKIZ-a, pa je člankom 16. ZKIZ-a propisano je da svaki zatvorenik ima pravo pod uvjetima predviđenima tim zakonom na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima. Člankom 81. istoga zakona propisano je između ostalog da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

10.3. Odredbom članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine"– Međunarodni ugovori, broj 18/97, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, i 2/10 – dalje: Konvencija) potpuno se zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje neovisno o okolnostima i ponašanju žrtve. Člankom 11. Konvencije propisano je da se kazne zatvora izvršava na način da se jamči poštovanje ljudskog dostojanstva podrazumijeva zabranu bilo kakvog oblika mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja zatvorenika, te su zabranjeni postupci nerazmjerni održavanju reda i stege ili su nezakoniti pa proizvode trpljenje ili neprimjereno ograničenje temeljnih ljudskih prava zatvorenika, te da zatvorenik koji je bio žrtva zabranjenih postupaka ima pravo na naknadu štete.

10.4. Što se tiče sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, a glede standarda uvjeta boravka osuđenika u zatvoru, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na stajalište koje je u vezi s uvjetima u zatvoru utvrdilo Veliko vijeće ESLJP-a u presudi donesenoj 20. listopada 2016. u predmetu Muršić protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 7334/2013). U odluci je naglašeno da trpljenje i poniženje koje je tu uključeno mora u svakom slučaju ići preko onoga neizbježnoga elementa trpljenja ili poniženja povezanog s lišenjem slobode kako bi moglo doći u domašaj članka 3. Konvencije. Država mora osigurati da je osoba lišena slobode u uvjetima koji su u skladu s poštovanjem ljudskog dostojanstva, da je način i metoda izvršenja mjere ne podvrgavaju trpljenju ili nedaćama one težine koja premašuje neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode i da, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće zaštićeni. Glede standarda za procjenu prenapučenosti zatvora, u toj je presudi ESLJP izrazio stajalište da se, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke (presumpcije) povrede članka 3. Konvencije, a da se presumpcija povrede Konvencije može oboriti dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Teret dokaza o postojanju tih čimbenika je na državi, a pri tome moraju biti kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

a. ako su smanjenja potrebnog minimalnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna,

b. ako su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe i

c. ako je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledajući, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

11. Tužitelj je u svom iskazu potvrdio navode istaknute u tužbi da je u utuženom razdoblju boravio u prenatrpanim ćelijama u kojima je u površinom malim prostorijama boravilo puno više ljudi nego što bi inače trebalo, da je na svakom odjelu bio jedan pravosudni policajac na 70-90 zatvorenika, što je neadekvatno, da zatvorenici dobivaju neadekvatne higijenske potrepštine, da je hrana loše kvalitete, da mu je na krevet kapala voda sa stropa te je zbog mokrog madraca morao spavati na podu, te da nije imao adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

12. Svjedok JG, pravosudni policajac koji je radio na odjelu na kojem je bio smješten tužitelj, iskazao je da je tužitelj bio u sobama površine 21,10 m2 i 49,8 m3 sa tri, četiri, pet ili šest zatvorenika ovisno o razdoblju, da se u ćeliji nalazi sanitarni čvor veličine 1,57 m2 odvojen s tzv. kaubojskim vratima i zidom visine 1,80 m, da sobe imaju umjetnu rasvjetu, jedan prozor s četiri krila, onoliko kreveta koliko ima zatvorenika, stol s dvije klupe, te stolica koliko ima zatvorenika, garderobne ormariće, da zatvorenici dobivaju higijenske potrepštine, da sobe danju ne smiju imati temperaturu manju od 22C, a noću ne manju od 15C, te da svaki odjel ima svoj tzv. dan za liječničku pomoć, a u slučaju da je nešto hitno, zatvorenici se uvijek mogu javiti medicinskom osoblju. Također navodi da je tuširanje organizirano u posebnoj kupaonici s tuševima 2x tjedno te da su zatvorenicima omogućene šetnje na svježem zraku najmanje 2 sata dnevno, a prema mogućnostima i duže.

13. Analizirajući provedene dokaze a vezano uz smještajne uvjete u kojima je tužitelj izdržavao mjere istražnog zatvora u Zatvoru u Zagrebu, proizlazi da je tužitelj boravio u ćelijama s više zatvorenika u kojima je imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora što se sukladno praksi ESLJP smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke (presumpcije) povrede članka 3. Konvencije, tim prije što je takav boravak trajao 390 dana. S druge strane tuženik nije dokazao da bi takvi uvjeti boravka u ćelijama bili kompenzirani nekim drugim pogodnostima, kao dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe.

14. Glede prigovora tužitelja da mu nije pružena adekvatna medicinska skrb, što je istakao u žalbi, tijekom postupka tužitelj je odustao od provođenja medicinskog vještačenja kojim bi bili provjereni njegovi navodi, a iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da bi medicinski tretman bio neprimjeren, pa se ne radi o uskraćivanju medicinske skrbi kako to tužitelj prikazuje u žalbi. Osim toga iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tužitelj sucu izvršenja kazne zatvora podnosio pritužbe zbog neadekvatnog medicinskog tretmana.

15. Gledajući u utuženom razdoblju sve aspekte izvršavanja istražnog zatvora, drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je u razdoblju od 390 dana tužitelj bio izložen uvjetima koji predstavljaju ponižavajuće postupanje, odnosno postupanje koje ne odgovara pravnom standardu postupanja koje predviđeno člankom 25. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 3. EKLJP i CPT standardima. Zbog toga je tužitelju u tom razdoblju povrijeđeno pravo osobnosti u smislu čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15– dalje: ZOO), pod kojima se razumijeva pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i drugo, pa tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu prema odredbi članka 1100. ZOO-a.

15.1. Glede visine pravične novčane naknade pravilno je prvostupanjski sud vodio računa o činjenici da je tužitelj trpio određene psihičke boli zbog takvog tretmana u zatvoru i da je to razdoblje (390 dana) trajalo dulje nego što bi bilo uobičajeno za očekivati zbog neadekvatnog rješavanja problema prekapacitiranosti zatvora, no s druge strane osim pomanjkanja prostora svi su ostali standardi u cijelosti primijenjeni.

15.2. Stoga drugostupanjski sud smatra da je primjerena naknada za duševne boli koje je trpio tužitelj samo i isključivo iz razloga što je tijekom 390 dana boravio u prostoriji u kojoj je po osobi bilo dostupno manje od 3m2 prostora, primjerena u iznosu od 3.318,07 eura, jer taj propust nije posljedica nečovječnog postupanja prema tužitelju nego splet objektivnih okolnosti nastalih zbog prekapacitiranosti zatvorskog sustava.

16. Zatezna kamata dosuđena je primjenom članka 29. u svezi s člankom 1103. ZOO-a, od podnošenja tužbe za naknadu štete pa do konačne isplate.

17. Djelomično je osnovana žalba tužitelja glede troškova parničnog postupka, jer je u pravu tužitelj kada u žalbi navodi da je trebalo uzeti u obzir da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, pa s obzirom da je uspio s 50% visine tužbenog zahtjeva, njegov uspjeh u parnici je 75%, a tuženika 25%, pa mu pripada pravo na naknadu od 50% priznatih troškova.

17.1. Primjenom članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a, te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), tužitelju su priznati troškovi sastava zahtjeva za mirno rješenje spora – 100 bodova, sastava tužbe – 100 bodova zastupanja na ročištima od 7. 9. 2023. i 9. 10. 2024. po 100 bodova, ročišta za objavu presude 50 bodova i podneska od 9. 6. 2023. 100 bodova, ili ukupno za zastupanje po punomoćniku 550 bodova, što s PDV- om iznosi 1.375.00 eura. Priznati su i troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 225,63 eura i trošak sprovođenja tužitelja na sud od 150,00 eura, ili ukupno , 1.750,63 eura. S obzirom na uspjeh u parnici tužitelju je dosuđen srazmjerni dio priznatog troška od 875,32 eura.

17.2. O troškovima žalbe nije odlučivano jer nisu zatraženi.

18. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 3. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi 20. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić