Poslovni broj: P-4724/2023-43
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Siniši Tabaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, istoga dana,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209753561/07, kreditna partija: 7103699564, sklopljenog 18. lipnja 2007. godine, solemniziranog od strane javnog bilježnika Vladimira Šarčevića iz Zagreba, Tratinska 79, pod brojem OU-7545/07, dana 06. srpnja 2007. godine, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., pa stoga iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209753561/07, kreditna partija: 7103699564, sklopljenog 18. lipnja 2007. godine, solemniziranog od strane javnog bilježnika Vladimira Šarčevića iz Zagreba, Tratinska 79, pod brojem OU-7545/07, dana 06. srpnja 2007. godine, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplati tužiteljici PI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 26.632,57 Eur uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:
- na iznos od 5,10 Eur od 15.09.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,78 Eur od 15.11.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 70,83 Eur od 15.12.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 71,31 Eur od 15.01.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 79,35 Eur od 15.02.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 149,17 Eur od 15.03.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 156,67 Eur od 15.04.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 140,24 Eur od 15.05.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 134,75 Eur od 15.06.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 142,11 Eur od 15.07.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 130,31 Eur od 15.08.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 132,04 Eur od 15.09.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 139,93 Eur od 15.10.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 186,64 Eur od 15.11.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 152,29 Eur od 15.12.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 190,24 Eur od 15.01.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 195,30 Eur od 15.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 197,80 Eur od 15.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 191,55 Eur od 15.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 190,56 Eur od 15.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 180,85 Eur od 15.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 172,31 Eur od 15.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 224,56 Eur od 15.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 231,28 Eur od 15.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 227,32 Eur od 15.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 223,48 Eur od 15.12.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 232,04 Eur od 15.01.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 240,12 Eur od 15.02.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 248,62 Eur od 15.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 246,25 Eur od 02.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 260,58 Eur od 02.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 256,74 Eur od 27.06.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 237,85 Eur od 27.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 276,86 Eur od 25.09.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 267,77 Eur od 01.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 300,93 Eur od 01.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 283,15 Eur od 23.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 269,75 Eur od 20.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 338,46 Eur od 18.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 363,99 Eur od 19.01.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 345,06 Eur od 18.02.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 347,54 Eur od 18.03.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 333,91 Eur od 19.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 337,79 Eur od 19.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 388,80 Eur od 19.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 396,68 Eur od 28.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 434,44 Eur od 25.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 412,42 Eur od 16.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 378,12 Eur od 16.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 377,22 Eur od 16.11.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 373,47 Eur od 16.12.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 385,93 Eur od 16.01.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 399,64 Eur od 16.02.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 400,05 Eur od 16.03.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 391,43 Eur od 16.04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 394,93 Eur od 16.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 400,07 Eur od 16.06.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 394,53 Eur od 18.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 395,01 Eur od 26.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 389,89 Eur od 20.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 380,43 Eur od 27.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 391,96 Eur od 16.11.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 396,16 Eur od 16.12.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 394,48 Eur od 16.01.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 377,64 Eur od 19.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 389,31 Eur od 16.03.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 391,99 Eur od 16.04.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 386,74 Eur od 16.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 371,22 Eur od 16.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 361,58 Eur od 19.07.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 370,12 Eur od 17.08.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 376,01 Eur od 17.09.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 391,04 Eur od 16.10.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 382,77 Eur od 16.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 386,47 Eur od 17.12.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 456,56 Eur od 16.01.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 229,54 Eur od 16.02.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 234,15 Eur od 16.03.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 231,78 Eur od 16.04.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 227,18 Eur od 16.05.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 225,10 Eur od 16.06.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 226,02 Eur od 16.07.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 231,81 Eur od 16.08.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 237,72 Eur od 16.09.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 237,20 Eur od 16.10.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 240,16 Eur od 16.11.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 244,43 Eur od 16.12.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 242,69 Eur od 16.01.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 245,11 Eur od 16.02.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 245,11 Eur od 16.03.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 245,11 Eur od 16.04.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 245,11 Eur od 16.05.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 245,11 Eur od 16.06.2015.godine pa do isplate;
- na iznos od 245,11 Eur od 16.07.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 245,11 Eur od 16.08.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 419,70 Eur od 16.09.2015. godine pa do isplate;
s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., OIB: 92963223473 Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, naknaditi tužiteljici PI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 6.894,24 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.10.2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.
Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 3209753561/07, kreditna partija 7103699564 dana 18.06.2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kreditu odobrio kredit u iznosu od 191.228,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je kamatna stopa od 4,50% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 30 godina.
2.
U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.
3.
Pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. i Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
4.
Nadalje, između stranaka je sklopljen i Dodatak Ugovora o kreditu dana 01.02.2016.g. pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/2015), kojim Dodatkom ugovora je provedena konverzija kao da je otpočetka bio sklopljen Ugovor u eurima.
5.
Tužiteljica tvrdi da joj tužena prilikom utvrđivanja manje uplaćenog iznosa po osnovi preplate po valuti i kamati koju je učinila do tada nije priznala sve preplaćene iznose već je priznala preplatu koja je manja od stvarno izvršene preplate.
6.
Tužiteljica se poziva na presudu suda EU C-118/2017, prema kojoj presudi tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju i uspostavu prava na povrat koristi s ciljem da se uspostavi takva pravna situacija kao da nepoštene odredbe nisu niti postojale.
7.
Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom koji je uređen podneskom od 20.09.2024.g. predlaže da sud utvrdi da su ništetni i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu u pogledu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, potražuje razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početne ugovorene kamatne stope, kao i razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, ukupan iznos od 26.632,57 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana plaćanja uz naknadu troškova parničnog postupka zajedno s zakonskim zateznim kamatama.
8.
U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit od CHF 191.228,00 u iznosu kunske protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF s rokom otplate od 30 godina u 360 anuiteta.
9.
Nije sporno niti da je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,50% i da je ista promjenjiva. Nije sporno ni da su odredbama Ugovora o kreditu glavnica kao i kamate vezane za valutnu klauzulu, odnosno da se tečaj izračunava prema srednjem tečaju Banke za švicarski franak.
10.
Tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11.
U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.
12.
Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.
13.
Nadalje tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice i tuženik se protivi početku tijeka zatražene zakonske zatezne kamate.
14.
Konačno tuženik ističe da je kredit konvertiran sukladno ZID ZPK/15, pa slijedom toga su tim Ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.
15.
Naime, sklapanjem Dodatka Ugovor o kreditu je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, došlo je do promjene kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru pa i ubuduće, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, te Sporazum o raspolaganju preplatom odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.
16.
Stoga kako je između stranaka provedena konverzija kojoj je tužitelj dobrovoljno pristupio, ne postoji njegova tražbina pa tuženik predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.
17.
U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen između stranaka dana 18.06.2007.g. (list 7-9 spisa), zk izvadak (list 10-11 spisa), pregled otplatne rate (list 11-15 spisa), pročitan je Dodatak ugovoru o kreditu od 08.06.2015. (list 16-18), Ugovor o diobi zajednički stečene bračne imovine (list 19-22), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 13), prijepis uplata po kreditu (list 24- 57), informativni sažetak izračuna konverzije (list 58-60), prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 62), Dodatak ugovora o kreditu prema ZID ZPK od 01.02.2016. (list 64-69), izvještaj o kalkulatoru konverzije (list 70-72), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka FORENZIKA PRIMA (list 121-147), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 310-313), na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka pisanim putem se očitovala ĐI iz PKF TAX CONSULTING (list 321-323).
18.
Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan. 19.
Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu dana 18.06.2007.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kreditu odobrio kredit u iznosu od 191.228,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, a kamatna stopa je ugovorena od 4,50 % primjenom direktne metode, a te kamate su uključene u anuitete.
20.
Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
21.
Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.
22.
Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Prijeporno je, je li tužiteljica potrošač.
23.
U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.
24.
Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.
25.
Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."
26.
Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine.
27.
Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.
28.
Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.
29.
Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
30.
Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
31.
Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
32.
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
33.
U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
34.
Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
35.
ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
36.
Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
37.
Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
38.
Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
39.
Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.
40.
Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
41.
S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
42.
Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
43.
Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
44.
Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.
45.
Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.
46.
Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.
47.
Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.
48.
Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
49.
Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 8. Ugovora o kreditu.
50.
Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.
51.
Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. 52.
Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.
53.
Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.
54.
Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, pa je stoga sud odlučio kao u točkama I. i II. izreke glede utvrđenje ništetnosti odredaba sadržanih u čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu.
55.
Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 P i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
56.
Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
57.
Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 7129/13, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019.g. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja.
58.
U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 01.02.2016.g. izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog Ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužitelj ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po Ugovoru o kreditu od 18.06.2007.g. neovisno o izvršenoj konverziji.
59.
U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.
60.
Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZID ZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.
61.
Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku ( tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da:
„Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
62.
Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
63.
Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".
64.
Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.
65.
Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.09.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.
66.
Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.09.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.09. 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.
67.
Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.
68.
Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.
69.
Kako je već rečeno cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.
70.
Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.
71.
Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.
72.
Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.
73.
Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.
74.
Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom.
75.
Suprotno tvrdnjama tuženika da je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bio trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g. u kojoj je navedeno:
76.
"Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru."
77.
U odnosu na istaknuti prigovor da eventualne negativne razlike kada je tužiteljica platila niže iznose zato jer je bila niža kamatna stopa ili niži tečaj, valja navesti da nema mjesta odbijanu tzv. negativnih razlika, jer je o tom pitanju zauzeo stav VSRH u proširenom vijeću. Prošireno vijeće pod brojem Rev-549/23 od 18.12.2023. prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne.
78.
Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.
79.
Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.
80.
U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.
81.
Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.
82.
Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."
83.
Radi ostvarivanja načela jednakosti u oružju sud je prema prijedlogu stranaka izveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.
84.
Tužiteljica PI iskazala je da je predmetni kredit podignula kada je imala 26 godina i to zajedno sa svojim bivšim suprugom. Kupovali su stan za stanovanje u površini od 62 m2. Sjeća se da su došli u banku i da je službenica u banci spominjala i kredite u drugoj valuti tj. euro i kune ali je rekla da njih dvoje nemaju kreditnu sposobnost za valutu euro i za kunski kredit već da imaju kreditnu sposobnost za valutu CHF.
85.
Rekla joj je da je to najpovoljnija varijanta, da je to siguran kredit, da je tečaj stabilan, da se ne očekuje neka promjena i da taj Ugovor ima promjenjivu kamatnu stopu ali se ne očekuje neka bitna promjena te kamatne stope i da će se kamatna stopa regulirati kako će tečaj padati ili rasti ali da to nisu značajna odstupanja od anuiteta koji im je nuđen. Ona je imala 26 godina kad je dizala taj kredit i u svakom slučaju je vjerovala bankarskoj službenici koja je taj kredit prezentirala kao najpovoljniju varijantu za kupiti stan. Suprug i ona su na stranicama banke pogledali tečajeve CHF-a za tu godinu kada su dizali kredit tj. za tih prvih 7 mjeseci i u toj godini nije bilo nikakvih značajnih odstupanja u odnosu na tečaj. Osobna bankarica ju nije upozorila ni na kakav tečajni rizik. Ona nije znala u odnosu na koje valute HNB štiti kunu, a u samoj banci ona nije bila ni na što upozorena.
86.
Prilikom podizanja kredita im je bankarica rekla da oni nemaju kreditnu sposobnost za euro i kunu pa im nije uopće niti prezentirala mogućnost podizanja tih kredita, nego je rekla da imaju kreditnu sposobnost za valutu CHF i taj kredit im je prezentirala. Spomenula je da je valuta CHF stabilna i da se nemaju čega bojati. U odnosu na anuitete navodi da kada je podigla taj kredit negdje dva tri mjeseca od dizanja kredit je anuitet bio onakav kakav je ugovoren. Naime, u to vrijeme je tečaj CHF-a pao ali je banka odmah podigla kamatu, tako da je anuitet ostao isti. Poslije, tijekom otplate je tečaj počeo rasti, a rasle su i kamate, pa su svakih par mjeseci dobivali obavijest o porastu kamatne stope. Inicijalni anuiteti kada je sklopljen taj Ugovor o kreditu iznosio je 4.200,00 do 4.300,00 kn i to govori o 2007., a 2010. anuitet po tom kreditu iznosio je 8.200,00 kn i toga se jako dobro sjeća jer njezina plaća nije bila tolika.
87.
Taj kredit je konvertiran sa stanjem na dan 30.09.2015., a kad je točno sklopljen taj Ugovor o dodatku, toga se ne sjeća točno, samo zna da su od banke dobili ponovo papire na potpis i da su išli kod javnog bilježnika i da su opet morali platiti taj trošak. Ona je pristala na konverziju, a to zato jer kada je podigla kredit, njezina glavnica kredita izražena u eurima na dan dizanja kredita je iznosila 115.000,00 €.
88.
Na dan konverzije tužiteljica je nakon 10 godina otplate banci dugovala 167.000,00 € i svakako se prihvatila konverziju da nekako smanji obvezu i nakon što je kredit konvertiran ona je ponovno nakon 10 godina otplate imala dug po glavnici od 115.000,00 kn, što znači da je 10 godina banci otplaćivala kredit i da nije ništa od glavnice otplatila. Kada je kredit konvertiran onda je taj kredit otplaćen. Ujedno dodaje da njoj banka prilikom konverzije nije nikakav višak koji bi bio nađen isplatila na račun. Pri tome joj banka nije rekla da ju obeštećuje za kamatu i valutu koju je do tada preplatila. Banka je izvršila konverziju i tada joj je bilo rečeno da to banka čini samo zato jer ju na to obvezuje Zakon ali je ponovo u toj konverziji bila promjenjiva kamatna stopa i banka je preplatu uračunala u buduću otplatu kredita, sada u eurski kredit i kada je ona taj kredit u cijelosti vratila banci, onda je banci vratila i tu preplatu koju joj je banka "vratila" prilikom konverzije. Kada je se pita sjeća li se kada je u cijelosti otplatila taj kredit, čini joj se da je to bilo krajem 2018. i to je bila prijevremena otplata kredita.
89.
Ugovor o kreditu je pročitala, a što se tiče nejasnoća navodi da joj nitko ništa nije u svezi tog Ugovora objašnjavao, osim što joj je rečeno da nema nikakve mogućnosti pregovora oko uvjeta tog kredita, već je Ugovor takav da može prihvatiti ili ne prihvatiti. Pri tome banka nije željela niti čuti da bi se bilo što u Ugovoru o kreditu mijenjalo. Povećanju anuiteta nije prigovarala pisanim putem, a sjeća se da je doživjela situaciju u banci kada su bili vrlo neugodni prema njoj zato jer nije imala sredstava za podmiriti anuitet kredita. Banka joj nije nudila raskid Ugovora ili nove pregovore, osim što su joj u banci rekli da može prodati stan i da ono što ne poluči od prodaje stana da može dalje nastaviti otplaćivati razliku. Što se tiče valutne klauzule bilo joj je jasno da je obveza po kreditu vezana uz valutu CHF, ali joj nije bilo jasno i nije znala kako će se tijekom otplate mijenjati kamata i mijenjati tečaj.
90.
Nekretnina koja je kupljena tim kreditom nije iznajmljivana, niti na bilo koji način eksploatirana, a predmetni stan su stranke prodale 2017.
91.
Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane kao stranke.
92.
Ocjenom iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
93.
Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.
94.
Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
95.
Radi utvrđivanja visine tražbine sud je izveo dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku FORENZIKA PRIMA d.o.o.
96.
Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica tijekom otplate kredita preplatila kredit po kamati i to u iznosu od 84.668,93 kn, a u odnosu na preplatu temeljem tečaja preplatila je kredit u svoti od 200.663,23 kn.
97.
Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica je stavila prigovor, na koji prigovor se pisanim putem očitovao vještak PKF TAX CONSULTING ANTIČIĆ d.o.o., te je vještakinja u svom dopunskom pisanom očitovanju pojasnila da je prilikom izrade nalaza i mišljenja koristila kamatnu stopu od 4,41 %, a iz razloga što je prilikom otplate kredita sama banka stvarno koristila kamatu od 4,41%, a međutim to ne mijenja iznos obveznih otplata anuiteta.
98.
Pri tome je zanemariva činjenica da je ugovorena kamatna stopa od 4,50%, a stvarno korištena kamatna stopa od 4,41%. Nakon pisanog očitovanja vještaka više nije bilo pitanja niti primjedaba.
99.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, temeljem provedenih izračuna sukladno svoj dostupnoj dokumentaciji u spisu.
100.
S obzirom da se prvenstveno u odnosu na izračun vještaka radilo o pravnom prigovoru koji se tiče visine kamatne stope, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju odgovarajućih izračuna te primjena tečaja i kamatnih stopa.
101.
Stoga je sud tužiteljici na ime preplaćenih anuiteta dosudio zatraženi iznos glavnice od 26.632,57 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.
102.
Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
103.
Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.
104.
Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
105.
Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.
106.
Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.
107.
Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 250 bodova, troška sastava 4 podnesaka (18.02.2020., 06.10.2020., 20.09.2024. i 11.12.2024.), svako po 250 bodova, troška zastupanja na 5 ročišta (09.03.2020., 05.07.2021., 01.10.2024., 14.05.2025. i 20.10.2025.), svako po 250 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.
108.
Zbrojeno parnični trošak tužiteljice iznosi 2500 bodova / 5.000,00 €. 109.
Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 1.250,00 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 312,43 € koja je i plaćena temeljem Zakona o sudskim pristojbama, te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 €, čime je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 6.894,24 €.
110.
Sud je tužiteljici dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
111.
Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.
112.
Radi navedenog odlučeno je kao u toč. do I. do IV. izreke presude.
U Zagrebu, dana 20. listopada 2025. godine
Sutkinja
Jesenka Jurić Šojat
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.
Dostaviti:
- pun tužitelja
- pun tuženika
