Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: Ps-1/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice HB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Jurici Juriću, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika- protutužitelja EB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i CB, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Željki Kupčerić- Trcović, odvjetnici u Đakovu, radi iseljenja i predaje u posjed te radi opoziva darovanja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. rujna 2025. godine u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužiteljice-protutuženice ŽB, odvjetnika u [adresa] i tuženika-protutužitelja osobno uz punomoćnicu, dana 20. listopada 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženicima-protutužiteljima EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isprazne i predaju tužiteljici-protutuženici HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u posjed slobodnu od stvari i osoba nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište selo, površine 522 m2, u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Darovanje učinjeno Ugovorom o darovanju zaključenim u Đakovu dana 03. siječnja 2005. godine, a ovjerenim potpisom tuženika kao darovatelja i njihovog sina HB KB kao daroprimatelja kod javnog bilježnika Joze Aščić pod brojem OV108/05 od 07. siječnja 2005. godine, kojim su ugovorom tuženici prenijeli u vlasništvo svojem sinu KB cijele svoje nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje se sastoje iz: kč. br. [katastarska čestica] kuća i dvor selo od 145čhv ili 522m2, utvrđuje se opozvanim, pa su tuženici ovlašteni na temelju ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti, uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje se sastoje iz: kč. br. [katastarska čestica] kuća i dvor selo od 145čhv ili 522m2 , upisom prava vlasništva na ime tuženika EB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i tuženice CB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na jednake dijelove, uz istodobno brisanje postojećeg upisa prava vlasništva na označenim nekretninama s imena tužiteljice HB, OIB: [osobni identifikacijski broj]."

III. Nalaže se tuženicima-protutužiteljima naknaditi tužiteljici-protutuženoj parnični trošak u iznosu od 602,32 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 20. listopada 2025. pa nadalje do isplate, a sve navedeno u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 21. veljače 2025. godine podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine. U tužbi je navela da je vlasnica nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište selo sa 522 m2, u naravi kuća s okućnicom, da je u predmetnoj nekretnini zajedno sa svojom djecom stanovala do 31. prosinca 2024. godine, no uslijed nasilnog i neprijateljskog ponašanja tuženika, da je bila primorana iseliti se iz opisane nekretnine. Navodi da su joj tuženici svekar i svekrva koji se već dulje vrijeme neprijateljski i nasilnički odnose prema njoj, te da su odnosi među njima trajno i teško narušeni. Tužiteljica je pokušavala s njima postići sporazum glede načina daljnjeg korištenja kuće, no tuženici se nisu bili voljni sporazumjeti. Zbog napada prvotuženika bila je primorana otići iz predmetne kuće, ostavivši sve svoje stvari, radi čega se odlučila na pokretanje ovog postupka, jer tuženici bez ikakvog pravnog osnova koriste nekretninu koja je u njenom vlasništvu, te se odbijaju iseliti i predati posjed nekretnine. Kako tužiteljica nema drugih nekretnina u kojima bi stanovala sa svojom djecom, to zahtjeva trenutno iseljenje tuženika kao i predaju u posjed, te pozivom na odredbe čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude pod točkom I.

2. U odgovoru na tužbu tuženici su naveli kako ne osporavaju da je tužiteljica formalno upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina, ali da su stvarni vlasnici predmetnih nekretnina tuženici. Navode kako su 1977. godine kupili staru kuću i izgradili novu u koju su se uselili 1986. godine, a nakon što je tužiteljica zaključila brak s njihovim sinom, nastavili su živjeti u zajedničkom domaćinstvu s tuženicima. Tuženici su predmetne nekretnine darovnim ugovorom prenijeli u samovlasništvo sinu KB. Darovni ugovor je sačinjen 3. siječnja 2005. godine i ovjeren kod javnog bilježnika pod brojem OV-108/05 7. siječnja 2005. godine. Navode, zatim, da su se odnosi između stranaka naglo pogoršali nakon smrti sina tuženika odnosno supruga tužiteljice, koji je preminuo **.**.2024., te da je 31. prosinca 2024. godine došlo do sukoba između stranaka, no da je tužiteljica i ranije bila sklona konfliktima. Spore da je tužiteljica pokušavala postići sporazum glede daljnjeg korištenja kuće, nego upravo suprotno, da su oni inzistirali na pomirenju i dogovoru o načinu daljnjeg suživota. Slijedom svega navedenog, tuženici su naveli kako se u cijelosti protive tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženici su zatim naveli kako su predmetnu nekretninu izgradili vlastitim sredstvima, da su 2020. godine podigli kredit koji su dijelom iskoristili za uvođenje plina, a koji kredit je još uvijek u otplati. Smatraju da se tužiteljica vrlo grubo ponijela prema njima, da ih je ubrzo nakon smrti sina tjerala iz kuće, zbog čega smatraju da su ispunjene zakonske pretpostavke za opoziv darovanja zbog nezahvalnosti tužiteljice kao pravne sljednice daroprimatelja, slijedom čega, pozivom na odredbu čl. 494. Zakona o obveznim odnosima, ističu protutužbeni zahtjev, a kako je to sve navedeno u izreci ove presude pod točkom II.

3. Tužiteljica se protivila navodima tuženika iz odgovora na tužbu navodeći kako izričito poriče njihove navode da bi oni bili stvarni vlasnici predmetne nekretnine, kao i da bi ona inicirala sukobe ili tjerala tuženike iz nekretnine, već da su čitavo vrijeme trajanja zajedničkog suživota konfliktni bili upravo tuženici. Drži da je protutužba istaknuta s ciljem odugovlačenja postupka radi iseljenja i predaje u posjed, a kako je ona s mlt. djetetom u iznajmljenoj nekretnini što opterećuje njezina već ograničena primanja, a tuženici uživaju njenu imovinu i isključuju je od korištenja vlastite nekretnine, to se protivi protutužbi i protutužbenom zahtjevu u cijelosti. Tužiteljica je zatim istaknula prigovor prekluzije protutužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 493. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, jer da je od predaje dara proteklo više od 10 godina, navodeći i kako opoziv nije učinjen u propisanom obliku sukladno čl. 496. Zakona o obveznim odnosima, odnosno javnobilježnički ovjerenom izjavom upućenom obdareniku. Stoga smatra da je protutužbeni zahtjev i nedopušten. Nadalje, smatra da je protutužbeni zahtjev nedopušten i iz razloga jer tužiteljica nije stranka predmetnog ugovora o darovanju. Naime, navodi da je predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem iza pok. supruga, pa je njezino stjecanje prava vlasništva orginarno, a ne derivativno. Stoga posebno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, jer bi tužbeni zahtjev za opoziv ugovora o darovanju mogao biti upravljen jedino prema obdareniku ukoliko je isti postupao s grubom nezahvalnošću, a tuženici u protutužbi niti ne tvrde da bi pok. KB kao obdarenik bio grubo nezahvalan prema njima. Konačno, ukazala je i kako tuženici i obdarenik nisu ugovorili osnivanje prava plodouživanja ili doživotnog stanovanja, tako da je njihova volja za sklapanjem predmetnog ugovora bila jasna i nedvosmislena.

4. Na pripremnom ročištu stranke su ostale kod svojih navoda iz tužbe i odgovora na tužbu, odnosno protutužbe i odgovora na protutužbu, tužiteljica je predlagala uvid u priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu, a tuženici su pored uvida u materijalnu dokumentaciju u spisu, predlagali saslušanje stranaka i svjedokinje ŠB, a na okolnosti grube nezahvalnosti tužiteljice i stjecanja predmetnih nekretnina.

5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to: izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 4 spisa), prijepis posjedovnog lista broj P.L. 1879 (str. 5 spisa), izvod iz katastarskog plana (str. 6 spisa), Ugovor o darovanju (str. 16 do 18 spisa) i Ugovor o namjenskom kreditu (str. 19 do 24 spisa). Sud je odbio prijedloge tuženika za saslušanje stranaka i svjedokinje ŠB, na predložene okolnosti, kao nepotrebne. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6. Predmet spora je vlasničko pravni zahtjev tužiteljice za iseljenje i predaju u posjed nekretnine, a po protutužbi opoziv Ugovora o darovanju od 3. siječnja 2005. godine sklopljenog između tuženika kao darodavatelja i njihova sina KB, kao daroprimatelja, predmet kojeg Ugovora je bila ista nekretnina.

7. Nesporno je među strankama, a što ujedno proizlazi iz materijalnih dokaza priloženih u spisu, da je tužiteljica upisana zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je predmetnu nekretninu naslijedila iza svog pok. supruga KB, sina tuženika, koji je preminuo u prosincu 2024. godine, a da su tuženici predmetnu nekretninu darovali sinu temeljem Ugovora o darovanju još u siječnju 2005. godine. Također, nesporno je da su tuženici u posjedu predmetne nekretnine, kao i da prije ovog postupka nisu pisanom izjavom (sa ovjerovljenim potpisima kod javnog bilježnika) učinili opoziv darovanja.

8. Prije svega, treba navesti kako tužiteljica pogrešno smatra da je protutužbeni zahtjev nedopušten, jer unatoč tome što nedostaje pisana izjava o opozivu darovanja, odlučivanje o tužbenom zahtjevu za opoziv ugovora o darovanju svakako spada u sudsku nadležnost (što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-19 od 15. studenog 2021. godine). Također, sud nije po prijedlogu tužiteljice razdvajao postupak da bi odvojeno odlučivao o tužbi i protutužbi, a iz razloga jer su zahtjevi u međusobnoj vezi, budući da o eventualnoj osnovanosti protutužbenog zahtjeva ovisi u cijelosti odluka o tužbenom zahtjevu.

9. Nadalje, stranke se pogrešno pozivaju na važeće odredbe Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni Ugovor o darovanju sklopljen 2005. godine. Naime, odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23, dalje ZOO/05) primjenom čl. 1163. st. 1. tog Zakona, ne primjenjuju se na one obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona. Za one ugovorne odnose koji su nastali prije 1. siječnja 2006. godine, mjerodavno je pravo koje je bilo na snazi u trenutku nastanka tih ugovornih odnosa. U konkretnom slučaju, a obzirom na trenutak zaključenja ugovora o darovanju, mjerodavna su pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) budući je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91) važećem u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o darovanju, izričito propisano kako će se glede darovanja primjenjivati paragrafi OGZ-a kao pravna pravila, ukoliko su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske.

10. Treba navesti kako se prema OGZ-u zahtjev za opoziv darovanja zbog nezahvalnosti (neharnosti) može podnijeti u svako vrijeme, a takav zahtjev nije vezan ni uz rokove iz čl. 117. ZOO/91. Za osnovanost zahtjeva za opoziv darovanja zbog nezahvalnosti moraju biti ispunjene pretpostavke iz paragrafa 948. OGZ-a.

11. Pravno pravilo 948. OGZ-a propisuje da se darovanje može poreći ako je obdarenik krivac kakve grube neharnosti prema svom dobročincu, a pod grubom neharnošću razumijeva se takva pozljeda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini, da se protiv uvredioca može postupati službeno ili na zahtijevanje uvrjeđenika po kaznenom zakonu.

12. Navedeno pravilo se, dakle, primjenjuje u slučaju kada se daroprimatelj pokaže krajnje nezahvalnim prema darodavatelju, a postoji u slučaju kada daroprimatelj namjerno povrijedi život, tijelo, čast, slobodu ili imovinu daroprimatelja uz pretpostavku da te radnje predstavljaju kazneno djelo i da po svom značenju razumno opravdavaju opoziv darovanja.

13. Iz navedenog proizlazi kako se za opoziv darovanja u zakonu predviđenim iznimnim slučajevima traže ozbiljni razlozi kao i da ti razlozi isto tako postoje u odnosu između darodavatelja i obdarenika. Naime, opoziv darovanja zbog krajnje nezahvalnosti može se isticati samo u odnosu na daroprimatelja koji je pokazao krajnju nezahvalnost, ali ne i zbog nezahvalnosti treće osobe koja je nakon obdarenika stekla darovanu stvar. U prilog ovakvom zaključku ide i pravno pravilo 949. OGZ-a koji propisuje kako radi nezahvalnosti, neharni postaje nepošteni posjednik, i ako uvrjeđenik nije oprostio nezahvalnost, a od darovane stvari ostaje još štogod u naturi ili u vrijednosti, tada neharnost daje pravo i samome nasljedniku uvrjeđenika da traži protiv nasljednika uvrjedioca, da se darovanje poreče (opozove).

14. Stoga je ovaj sud mišljenja kako tužiteljica osnovano ističe to da ona nije bila stranka predmetnog ugovora o darovanju, odnosno obdarenik, niti da su tuženici kao protutužitelji tijekom postupka tvrdili da bi postojala gruba nezahvalnost KB, obdarenika predmetne nekretnine.

15. Slijedom navedenog, a uvažavajući činjenicu da je Ugovor o darovanju sklopljen prije 20 godina, da u istome nema nikakvih ograničenja ili uvjeta te da je obdarenik mogao darovanom nekretninom raspolagati samostalno kako je htio, pa i nekretninu nakon darovanja otuđiti trećima, bez odobrenja ili dopuštenja darodavatelja, koji pri darovanju nisu ugovorili eventualno osnivanje prava plodouživanja ili doživotnog stanovanja, a u donosu na obdarenika tuženici-protutužitelji uopće ne iznese činjenicu da bi obdarenik prema njima kao darodavateljima pokazivao grubu nezahvalnost, već nezahvalnost ističu isključivo u odnosu na tužiteljicu-protutuženu, koja, dakle, nije obdarenica prema darovnom ugovoru koji se protutužbom opoziva, to je protutužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan, pod točkom II izreke ove presude.

16. Kako je protutužbeni zahtjev neosnovan, to je vlasničkopravni zahtjev tužiteljice valjalo u cijelosti prihvatiti kao osnovan, a primjenom odredbi čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” 91/96., 68/98., 137/99., 22/00, 73/00.., 114/2001, 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/2012, 152/14., dalje ZVDSP), jer je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine, a tuženici koji su nesporno u njenom posjedu, nemaju pravo odbiti predaju jer ničim nisu dokazali da imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje te nekretnine (pravo na posjed), sukladno čl. 163. st. 1. ZVDSP-a.

17. Treba nadodati kako su potpuno irelevantni navodi tuženika da su oni predmetnu nekretninu kupili prije učinjenog darovanja, kao i da su imali ulaganja u nekretninu, jer u tome smjeru ne postavljaju odgovarajući zahtjev da bi se o tim činjenicama raspravljalo te iste cijenile u ovom postupku.

18. Budući su tuženici-protutužitelji u cijelosti izgubili parnicu, temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) dužni su tužiteljici- protutuženici naknaditi parnični trošak. Tužiteljica-protutuženica je zahtijevala parnični trošak u ukupnom iznosu od 602,32 eura i njezin je zahtjev u cijelosti osnovan. Sud je priznao jednokratnu nagradu za zastupanje u zahtijevanom iznosu od 400,00 eura, sukladno Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, („Narodne novine” broj 138/2023., dalje Tarifa), zatim, trošak pribavljanja isprava (zemljišnoknjižni izvadak, posjedovni list i dr.) sukladno Tbr. 36. Tarife u iznosu od 50,00 eura, sve uvećano za 25% PDV-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 39,82 eura. Na odmjereni trošak, sud je priznao i zahtijevane zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Đakovu 20. listopada 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici-protutuženici po punomoćniku

2. Tuženicima-protutužiteljima po punomoćniku