REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-1109/2019-32
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Nives Grgić Bažon, odvjetnica iz [adresa], protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 8. rujna 2025. održane u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, 20. listopada 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9011476794 koji je sklopljen dana 30.08.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl.1., čl.4., čl.5., čl.6. i čl.7. Ugovora o kreditu broj 9011476794 koji je sklopljen dana 30.08.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke."
II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju CL OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope isplati iznos od 2.903,87 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 28,04 EUR od 16.08.2007 do isplate
na iznos od 29,57 EUR od 16.09.2007 do isplate
na iznos od 29,54 EUR od 16.10.2007 do isplate
na iznos od 29,51 EUR od 16.11.2007 do isplate
na iznos od 29,47 EUR od 16.12.2007 do isplate
na iznos od 27,90 EUR od 16.01.2008 do isplate
na iznos od 50,90 EUR od 16.02.2008 do isplate
na iznos od 50,85 EUR od 16.03.2008 do isplate
na iznos od 50,79 EUR od 16.04.2008 do isplate
na iznos od 50,74 EUR od 16.05.2008 do isplate
na iznos od 50,68 EUR od 16.06.2008 do isplate
na iznos od 50,63 EUR od 16.07.2008 do isplate
na iznos od 50,57 EUR od 16.08.2008 do isplate
na iznos od 50,51 EUR od 16.09.2008 do isplate
na iznos od 50,46 EUR od 16.10.2008 do isplate
na iznos od 50,40 EUR od 16.11.2008 do isplate
na iznos od 50,34 EUR od 16.12.2008 do isplate
na iznos od 50,27 EUR od 16.01.2009 do isplate
na iznos od 50,21 EUR od 16.02.2009 do isplate
na iznos od 50,15 EUR od 16.03.2009 do isplate
na iznos od 50,09 EUR od 16.04.2009 do isplate
na iznos od 50,03 EUR od 16.05.2009 do isplate
na iznos od 49,96 EUR od 16.06.2009 do isplate
na iznos od 49,89 EUR od 16.07.2009 do isplate
na iznos od 49,82 EUR od 16.08.2009 do isplate
na iznos od 49,76 EUR od 16.09.2009 do isplate
na iznos od 49,69 EUR od 16.10.2009 do isplate
na iznos od 49,62 EUR od 16.11.2009 do isplate
na iznos od 49,55 EUR od 16.12.2009 do isplate
na iznos od 49,47 EUR od 16.01.2010 do isplate
na iznos od 49,40 EUR od 16.02.2010 do isplate
na iznos od 49,33 EUR od 16.03.2010 do isplate
na iznos od 49,25 EUR od 16.04.2010 do isplate
na iznos od 49,18 EUR od 16.05.2010 do isplate
na iznos od 49,10 EUR od 16.06.2010 do isplate
na iznos od 49,02 EUR od 16.07.2010 do isplate
na iznos od 48,94 EUR od 16.08.2010 do isplate
na iznos od 48,86 EUR od 16.09.2010 do isplate
na iznos od 48,78 EUR od 16.10.2010 do isplate
na iznos od 48,70 EUR od 16.11.2010 do isplate
na iznos od 38,79 EUR od 16.12.2010 do isplate
na iznos od 38,72 EUR od 16.01.2011 do isplate
na iznos od 38,65 EUR od 16.02.2011 do isplate
na iznos od 38,58 EUR od 16.03.2011 do isplate
na iznos od 38,50 EUR od 16.04.2011 do isplate
na iznos od 38,43 EUR od 16.05.2011 do isplate
na iznos od 31,48 EUR od 16.06.2011 do isplate
na iznos od 31,41 EUR od 16.07.2011 do isplate
na iznos od 31,35 EUR od 16.08.2011 do isplate
na iznos od 24,46 EUR od 16.09.2011 do isplate
na iznos od 24,41 EUR od 16.10.2011 do isplate
na iznos od 24,35 EUR od 16.11.2011 do isplate
na iznos od 24,30 EUR od 16.12.2011 do isplate
na iznos od 24,24 EUR od 16.01.2012 do isplate
na iznos od 24,19 EUR od 16.02.2012 do isplate
na iznos od 24,13 EUR od 16.03.2012 do isplate
na iznos od 24,07 EUR od 16.04.2012 do isplate
na iznos od 24,01 EUR od 16.05.2012 do isplate
na iznos od 23,95 EUR od 16.06.2012 do isplate
na iznos od 23,89 EUR od 16.07.2012 do isplate
na iznos od 25,14 EUR od 16.08.2012 do isplate
na iznos od 25,07 EUR od 16.09.2012 do isplate
na iznos od 25,01 EUR od 16.10.2012 do isplate
na iznos od 24,94 EUR od 16.11.2012 do isplate
na iznos od 24,87 EUR od 16.12.2012 do isplate
na iznos od 24,80 EUR od 16.01.2013 do isplate
na iznos od 24,74 EUR od 16.02.2013 do isplate
na iznos od 24,67 EUR od 16.03.2013 do isplate
na iznos od 24,59 EUR od 16.04.2013 do isplate
na iznos od 24,53 EUR od 16.05.2013 do isplate
na iznos od 24,46 EUR od 16.06.2013 do isplate
na iznos od 24,39 EUR od 16.07.2013 do isplate
na iznos od 24,31 EUR od 16.08.2013 do isplate
na iznos od 24,24 EUR od 16.09.2013 do isplate
na iznos od 24,17 EUR od 16.10.2013 do isplate
na iznos od 24,10 EUR od 16.11.2013 do isplate
na iznos od 24,02 EUR od 16.12.2013 do isplate
na iznos od 23,94 EUR od 16.01.2014 do isplate
s time da se kamata na sve iznose obračunava po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana.
Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju CL OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 5.583,33 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 0,18 EUR od 16.09.2006 do isplate
na iznos od 0,47 EUR od 16.10.2006 do isplate
na iznos od 4,54 EUR od 16.11.2008 do isplate
na iznos od 20,91 EUR od 16.01.2009 do isplate
na iznos od 19,75 EUR od 16.02.2009 do isplate
na iznos od 12,76 EUR od 16.03.2009 do isplate
na iznos od 14,15 EUR od 16.04.2009 do isplate
na iznos od 16,17 EUR od 16.05.2009 do isplate
na iznos od 9,06 EUR od 16.06.2009 do isplate
na iznos od 10,99 EUR od 16.07.2009 do isplate
na iznos od 8,97 EUR od 16.08.2009 do isplate
na iznos od 11,81 EUR od 16.09.2009 do isplate
na iznos od 9,17 EUR od 16.10.2009 do isplate
na iznos od 11,61 EUR od 16.11.2009 do isplate
na iznos od 10,44 EUR od 16.12.2009 do isplate
na iznos od 17,72 EUR od 16.01.2010 do isplate
na iznos od 20,63 EUR od 16.02.2010 do isplate
na iznos od 21,38 EUR od 16.03.2010 do isplate
na iznos od 25,26 EUR od 16.04.2010 do isplate
na iznos od 32,69 EUR od 16.05.2010 do isplate
na iznos od 31,33 EUR od 16.06.2010 do isplate
na iznos od 44,65 EUR od 16.07.2010 do isplate
na iznos od 43,55 EUR od 16.08.2010 do isplate
na iznos od 58,15 EUR od 16.09.2010 do isplate
na iznos od 49,41 EUR od 16.10.2010 do isplate
na iznos od 53,11 EUR od 16.11.2010 do isplate
na iznos od 66,76 EUR od 16.12.2010 do isplate
na iznos od 64,78 EUR od 16.01.2011 do isplate
na iznos od 59,69 EUR od 16.02.2011 do isplate
na iznos od 67,87 EUR od 16.03.2011 do isplate
na iznos od 62,37 EUR od 16.04.2011 do isplate
na iznos od 71,13 EUR od 16.05.2011 do isplate
na iznos od 83,97 EUR od 16.06.2011 do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 16.07.2011 do isplate
na iznos od 124,39 EUR od 16.08.2011 do isplate
na iznos od 90,16 EUR od 16.09.2011 do isplate
na iznos od 80,35 EUR od 16.10.2011 do isplate
na iznos od 79,68 EUR od 16.11.2011 do isplate
na iznos od 84,73 EUR od 16.12.2011 do isplate
na iznos od 91,47 EUR od 16.01.2012 do isplate
na iznos od 94,06 EUR od 16.02.2012 do isplate
na iznos od 90,09 EUR od 16.03.2012 do isplate
na iznos od 90,65 EUR od 16.04.2012 do isplate
na iznos od 93,23 EUR od 16.05.2012 do isplate
na iznos od 94,69 EUR od 16.06.2012 do isplate
na iznos od 91,56 EUR od 16.07.2012 do isplate
na iznos od 90,40 EUR od 16.08.2012 do isplate
na iznos od 83,87 EUR od 16.09.2012 do isplate
na iznos od 90,06 EUR od 16.10.2012 do isplate
na iznos od 93,43 EUR od 16.11.2012 do isplate
na iznos od 91,19 EUR od 16.12.2012 do isplate
na iznos od 84,96 EUR od 16.01.2013 do isplate
na iznos od 88,00 EUR od 16.02.2013 do isplate
na iznos od 87,95 EUR od 16.03.2013 do isplate
na iznos od 93,75 EUR od 16.04.2013 do isplate
na iznos od 80,76 EUR od 16.05.2013 do isplate
na iznos od 82,24 EUR od 16.06.2013 do isplate
na iznos od 82,71 EUR od 16.07.2013 do isplate
na iznos od 82,40 EUR od 16.08.2013 do isplate
na iznos od 85,62 EUR od 16.09.2013 do isplate
na iznos od 87,69 EUR od 16.10.2013 do isplate
na iznos od 88,64 EUR od 16.11.2013 do isplate
na iznos od 92,53 EUR od 16.12.2013 do isplate
na iznos od 88,10 EUR od 16.01.2014 do isplate
na iznos od 81,56 EUR od 16.02.2014 do isplate
na iznos od 84,19 EUR od 16.03.2014 do isplate
na iznos od 81,82 EUR od 16.04.2014 do isplate
na iznos od 78,96 EUR od 16.05.2014 do isplate
na iznos od 79,70 EUR od 16.06.2014 do isplate
na iznos od 82,06 EUR od 16.07.2014 do isplate
na iznos od 82,83 EUR od 16.08.2014 do isplate
na iznos od 83,17 EUR od 16.09.2014 do isplate
na iznos od 85,48 EUR od 16.10.2014 do isplate
na iznos od 87,72 EUR od 16.11.2014 do isplate
na iznos od 87,64 EUR od 16.12.2014 do isplate
na iznos od 145,35 EUR od 16.01.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.02.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.03.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.04.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.05.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.06.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.07.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.08.2015 do isplate
na iznos od 88,03 EUR od 16.09.2015 do isplate
s time da se kamata na sve iznose obračunava po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana.
i
r i je š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja od dana 29. prosinca 2024.
II Svaka strana snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da su on i tužena 30. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj 9011476794 prema kojemu je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,75% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odlukama banke. Banka je jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i/ili drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Opisanom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. S obzirom da je u ugovoru iz toč. I. ove tužbe određeno da će se promjene kamatne stope kao i način obračuna i naplata istih, vršiti u skladu s odlukama banke na u čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku ugovorene kamate, tužitelj smatra nespornim da su ugovorne odredbe di se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke utvrde ništetnima. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke djeluje ex tunc, što čini ništetnim, odnosno bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita.
1.1. Ugovorom o kreditu iz toč. I. ove tužbe banka/tuženik je odobrila korisniku/tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, te je određeno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iz početnog plana otplate vidljivo je kako je mjesečni anuitet tužitelja trebao iznositi 402,60 CHF. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu iz toč. I. ove tužbe, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od dana isplate kredita odnosno od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke, među kojima i tuženik, nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Ugovorom o kreditu iz toč. I. ove tužbe glavnica kredita veže se za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra nespornim da su ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarskog franka ništetne, te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Iznad navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor iz toč. I. ove tužbe) povrijedio kolektivne interese prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak. Odredbe ugovora iz toč. I. ove tužbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čI. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (č1.87. Zakona o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj smatra da je visinu iznosa kojeg tuženik treba vratiti tužitelju nužno utvrditi na način da se poštuju valjane odredbe ugovora iz toč. 1. ove tužbe, te da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa i srednji tečaj švicarskog franka tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj smatra da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u švicarskom franku preplatio po navedenom kreditu ukupan iznos od 9.688,77 eur (73.000,00 kuna). Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, s obzirom na dan plaćanja svakog anuiteta, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Podneskom od 14. kolovoza 2019. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev pojedinačno po mjesecima zahtijevajući isplatu iznosa od 8.447,87 eur (63.650,50 kn).
1.2. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od dana 29. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev za isplatom zahtijevajući s osnova valutne klauzule isplatu iznosa od 5.583,33 eura, a s osnova kamatne stope isplatu iznosa od 2.903,87 eur, odnosno ukupan iznos od 8.487,20 eur, na način kako je to specificirano u točki II izreke presude.
2. Tužena se protivila preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio podneskom od 29. prosinca 2024. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i čl. 191. st. 2. ZPP-a. Tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je on za egzaktnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tužene preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Napominje da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu te da pravno više nije na snazi, zbog čega tužitelj na temelju tog Ugovora nema osnova potraživati bilo što od tuženika. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po Ugovoru u CHF, smatra da on nema nikakvo potraživanje prema tuženiku, kao ni pravni interes za vođenje ovog postupka. Nadalje, navodi da je pozivanje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 nije primjenjivo na konkretni ugovor, jer nije riječ o parnici za naknadu štete, slijedom čega postavljeni tužbeni zahtjev smatra neosnovanim i neurednim. Također, ukazao je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz su stvarne volje ugovornih strana, pa u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, već o javnobilježničkom aktu, slijedom čega zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora nije osnovan. Istaknuo je da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio ni jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, slijedom čega se može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, isti najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što proizlazi i iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Tužitelj da pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg potrošača, pa ni tužitelja. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom. Sporni ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Osim toga, Zakon o obveznim odnosima u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, pa isto ne može biti "protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a promjene se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito da promjenjiva kamatna stopa nije niti može biti ništetna, tim više što nijedna od primijenjenih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U odnosu na valutnu klauzulu navodi kako je ona zakonom dopuštena. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Zaključno, istaknuo je prigovor zastare te je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.
4. U dokaznom postupku pročitani su nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš, Ugovor o kreditu, Dodatak ugovora o kreditu te je saslušan tužitelj.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Među strankama ovoga postupka nije sporno:
- da su dana 30. kolovoza 2006. zaključile Ugovor o kreditu za iznos kredita od 62.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 4,75 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene o kreditiranju građana,
- da su 10. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima,
- da je sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu riječ o stambenom kreditu.
7. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tužena od njega naplatila na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva.
8. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.
9. Nije osnovan stav tužene u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužitelj nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.
9.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
9.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tužena, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
9.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tužene, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
9.5. U odnosu na navode tužene da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.
9.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10. Međutim, tužena je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
10.1. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
10.2. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je kredit uzeo za kupnju stana u kojem i danas živi. Kredit je uzeo u valuti chf jer su mu u banci rekli da je mala kamatna stopa ali mu nisu rekli da će tečaj drastično porasti kao ni kamatna stopa. Nisu ga upozorili na rizik, nego rekli da je tečaj stabilan da se može malo promijeniti i tečaj i kamatna stopa. Nisu mu objasnili kako će se mijenjati kamatna stopa ni o čemu ona ovisi, ono što je njemu bilo važno je da mu izračunaju ratu koliko bi ona iznosila i da bude u mogućnosti tu ratu plaćati. U banci su mu djelatnici taj kredit prezentirali kao povoljan i siguran bez ikakvih posebnih upozorenja. U vrijeme kada je uzeo kredit bio je zaposlen kao brodomonter u Tehnomontovom brodogradilištu. To mu je bio prvi kredit. Kredit je on otplaćivao putem trajnog naloga. Rata je u početku bila 1.800,00 kuna da bi na kraju narasla na 2.975,00 kuna. Kako je ta rata narasla izvan mogućnosti njegovih plaćanja, a došla je mogućnost sklapanja konverzije bio je prisiljen zaključiti Dodatak ugovoru o kreditu. Oba ugovora je pročitao, ništa mu nije bilo nejasno, za osnovni ugovor bila mu je bitna rata i rok otplate i u konačnici da kupi stan. Na samom početku tražio je da mu se objasni ta kamata i rekli su mu da je takva kakva je i da neće puno rasti, a kada je počela rasti i kamata i tečaj, obratio se banci da mu objasne o čemu je riječ na što su mu oni odgovorili: tako je kako je. Prigovarao je banci, a oni su mu samo rekli: Gospodine tečaj raste.
10.3. Iskaz tužitelja sud prihvaća, jer je iskazivao iskreno i uvjerljivo, a njegovi su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljem, niti je tužitelju dano objašnjenje valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, dok je na sklapanje Dodatka dobrovoljno pristao.
11. Valja također napomenuti da tužena u tijeku postupka nije navodila činjenice niti predlagala dokaze (osim dokaza saslušanjem tužitelja) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i prednika tužene sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tužene koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
12. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tužene u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
12.1. Točna je tvrdnja tužene da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
12.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
12.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tužene, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena kao profesionalac – banka nije dala tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
12.5. Ni okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne upućuje na zaključak da su tužitelju pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, kao i rizici vezani uz valutnu klauzulu i glede načina promjene kamatne stope. Naime, pri solemnizaciji ugovora o kreditu javni bilježnik nije mogao tužitelju - potrošaču objasniti način promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.
12.6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.
13. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak navodi da je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita dana 30.08.2006. godine sa tuženom Ugovor o kreditu br. 9011476794, kojim je ugovoreno da se banka obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 62.300,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,75%, godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci i to u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kreditora važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 16-og u mjesecu. Dana 04.12.2015. godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011476794 kojim je regulirana konverija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, za razdoblje od isplate kredita do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. preplata (pozitivne razlike) svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa kojeg je tužitelj platio u odnosu na anuitet kojeg je trebao platiti po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i tečaja švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita, dakle razlika između početnog anuiteta po navedenim parametrima i svakog daljnjeg više uplaćenog iznosa anuiteta ukupno iznosi 8.487,15 eur (63.946,41 HRK) kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 3, od toga s osnova porasta kamatne stope 2.903,84 eur (21.878,97 HRK) kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 3, a s osnova porasta tečaja 5.583,31 eur (42.067,44 HRK) kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 3. Preostala neotplaćena glavnica na dan konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i početnu kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu iznosila bi 25.456,55 eur (191.802,38 HRK), i ista ne odgovara preostaloj neotplaćenoj glavnici konvertiranog kredita kunske protuvrijednosti 27.900,34 eur (210.215,08 HRK) koja je viša za iznos razlike od 2.443,79 eur (18.412,70 HRK), a tužitelj je do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine izvršio ukupne uplate anuiteta u iznosu od 34.036,76 eur (256.449,96 HRK), dok bi po početnom otplatnom planu po početnoj kamatnoj stopi i tečaju obveza iznosila 26.861,71 eur (202.389,53 HRK), dakle tužitelj bi izvršenim kunskim uplatama anuiteta podmirio do tada dospjelu redovnu kamatu i glavnicu po početnom otplatnom planu, tuženik je u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. tužitelju utvrdio preplatu u iznosu od 3.096,42 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 23.648,91 HRK za koju je umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu na način da sukcesivno korištena za podmirenje 50% iznosa budućih dospijevajućih anuiteta po kreditu s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika do potpunog iskorištenja. Dakle, konverzijom kredita tužitelju nije umanjena u cijelosti obveza u daljnjoj otplati za iznose koje isti potražuje ovom tužbom, odnosno nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od dana isplate do dana konverzije po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju.
13.1. Tužitelj u odnosu na preplatu po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije imao primjedbi, prihvatilo je nalaz i mišljenje vještaka te je na temelju istoga uredio tužbeni zahtjev podneskom do 29. prosinca 2024. dok je tuženica prigovorila nalazu i mišljenju u pogledu dane upute suda i činjenici da je sklopljen Dodatak te je predložila da sud provede dopunu vještačenja na okolnost da li je Dodatak sklopljen u skladu sa Zakonom, no kako je tužitelj učinio nespornim činjenicu da je Dodatak zaključen u skladu sa Zakonom, sud je prijedlog odbio.
13.2. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda.
14. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 10. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.
14.1. Taj Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
14.2. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
14.3. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tužena, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
14.4. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.
14.5. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.
14.6. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
14.7. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
14.8. Tužitelj je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 25. rujna 2006., zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1.
15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda F i C od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da je tužitelj djelomično uspio sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti i da nije uspio sa zahtjevom za isplatu, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena.
U Puli, 20. listopada 2025.
S u d a c
Helena Božović Sladaković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćnici
2. tuženoj po punomoćnicima
