REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž 1011/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja Marka Bilića, OIB: 95825611021, Branke Bilić, OIB: 85396555843, Magdalene Bilić, OIB: 68925794037, Marinka Bilića, OIB: 61036900088 i Kate Bilić, OIB: 56893500732, svi tužitelji iz Slatine, Kreminac 44, koje zastupa Ognjen Krznarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krznarić & Alitović j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. -a, OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa Ivica Ćosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama svih tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025., u sjednici Vijeća 16. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. I. izreke i to za vrijednost pobijanog dijela 15.329,48 EUR koji se odnosi na naknadu neimovinske štete tužitelju Marku Biliću, s kamatom navedenom u toč. I. izreke.
II. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. II. izreke i to za vrijednost pobijanog dijela 15.329,48 EUR koji se odnosi na naknadu neimovinske štete tužiteljici Branki Bilić, s kamatom navedenom u toč. II. izreke.
III. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. III. izreke i to za vrijednost pobijanog dijela 5.225,96 EUR koji se odnosi na naknadu neimovinske štete tužiteljici Magdaleni Bilić, s kamatom navedenom u toč. III. izreke.
IV. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. IV. izreke i to za vrijednost pobijanog dijela 5.225,96 EUR koji se odnosi na naknadu neimovinske štete tužitelju Marinku Biliću, s kamatom navedenom u toč. IV. izreke.
V. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. V. izreke i to za vrijednost pobijanog dijela 5.225,96 EUR koji se odnosi na naknadu neimovinske štete tužiteljici Kati Bilić, s kamatom navedenom u toč. V. izreke.
VI. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. I. izreke i to za vrijednost pobijanog dijela 2.137,48 EUR koji se odnosi na naknadu imovinske štete tužitelju Marku Biliću, po osnovi plaćenog nadgrobnog spomenika, s kamatom navedenom u toč. I. izreke.
VII. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. I. izreke kojim je tužitelju Marku Biliću dosuđeno 282,04 EUR po osnovi troškova žalobne odjeće te za vijence i cvijeće 112,81 EUR, s kamatom navedenom u toč. I. izreke.
VIII. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. II. izreke kojim je tužiteljici Branki Bilić dosuđeno 282,04 EUR po osnovi troškova žalobne odjeće te za vijence i cvijeće 112,81 EUR, s kamatom navedenom u toč. II. izreke.
IX. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. III. izreke kojim je tužiteljici Magdaleni Bilić dosuđeno 225,63 EUR po osnovi troškova žalobne odjeće te za vijence i cvijeće 112,81 EUR, s kamatom navedenom u toč. III. izreke.
X. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. IV. izreke kojim je tužitelju Marinku Biliću dosuđeno 226,48 EUR po osnovi troškova žalobne odjeće te za vijence i cvijeće 112,81 EUR, s kamatom navedenom u toč. IV. izreke.
XI. Tuženikova žalba se odbija te se potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. V. izreke kojim je tužiteljici Kati Bilić dosuđeno 225,63 EUR po osnovi troškova žalobne odjeće te za vijence i cvijeće 112,81 EUR, s kamatom navedenom u toč. V. izreke.
XII. Žalba tužitelja Marka Bilića se prihvaća te se presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. preinačuje u pobijanom dijelu toč. VI. izreke, odnosno u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu 9.635,67 EUR i sudi:
Nalaže se tuženiku, pored iznosa dosuđenog tužitelju Marku Biliću toč. I. izreke prvostupanjske presude, na ime naknade neimovinske štete, isplatiti tužitelju Marku Biliću, u roku 15 dana, daljnji iznos 9.635,67 EUR, sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2020. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
XIII. Žalba tužiteljice Branke Bilić se prihvaća te se presuda Općinskog
građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. preinačuje u toč. VII. izreke kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete u iznosu 9.635,67 EUR i sudi:
Nalaže se tuženiku, pored iznosa dosuđenog tužiteljici Branki Bilić toč. II. izreke prvostupanjske presude na ime naknade neimovinske štete, isplatiti tužiteljici Branki Bilić, u roku 15 dana, daljnji iznos 9.635,67 EUR, sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2020. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
XIV. Žalba tužiteljice Magdalene Bilić se prihvaća te se presuda Općinskog
građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. preinačuje u toč. VIII. izreke kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete u iznosu 3.284,89 EUR i sudi:
Nalaže se tuženiku, pored iznosa dosuđenog tužiteljici Magdaleni Bilić toč. III. izreke prvostupanjske presude na ime naknade neimovinske štete, isplatiti tužiteljici Magdaleni Bilić, u roku 15 dana, daljnji iznos 3.284,89 EUR, sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2020. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
XV. Žalba tužitelja Marinka Bilića se prihvaća te se presuda Općinskog
građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. preinačuje u toč. VIII. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu 3.284,89 EUR i sudi:
Nalaže se tuženiku, pored iznosa dosuđenog tužitelju Marinku Biliću toč. IV. izreke prvostupanjske presude na ime naknade neimovinske štete, isplatiti tužitelju Marinku Biliću, u roku 15 dana, daljnji iznos 3.284,89 EUR, sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2020. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
XVI. Žalba tužiteljice Kate Bilić se prihvaća te se presuda Općinskog
građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. preinačuje u toč. VIII. izreke kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete u iznosu 3.284,89 EUR i sudi:
Nalaže se tuženiku, pored iznosa dosuđenog tužiteljici Kati Bilić toč. V. izreke prvostupanjske presude na ime naknade neimovinske štete, isplatiti tužiteljici Kati Bilić, u roku 15 dana, daljnji iznos 3.284,89 EUR, sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2020. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
r i j e š i o j e
I. Žalba tužitelja Marka Bilića se prihvaća te se ukida presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. VI. izreke, odnosno u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja Marka Bilića da mu tuženik isplati na ime imovinske štete - troškova karmina - 2.891,81 EUR, sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2020. do isplate i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u stadij prethodnog postupka.
II. Prihvaća se žalba tuženika te se u ukida odluka o troškovima postupka iz toč. II. izreke rješenja Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025., preko dosuđenog iznosa 5.000,00 EUR s dosuđenom zateznom kamatom, odnosno u pobijanom dijelu za iznos 9.620,98 EUR, s dosuđenom zateznom kamatom te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o troškovima postupka.
III. Prihvaća se žalba tužitelja Marka Bilića, Branke Bilić, Marinka Bilića, Magdalene Bilić i Kate Bilić u pogledu odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka sadržane u toč. II. izreke rješenja Općinskog građanskoga suda u Zagrebu Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. u pogledu nedosuđenih troškova, te će se u pogledu naknade troškova postupka koje su tužitelji zatražili tijekom prvostupanjskog postupka a koji tužiteljima nisu dosuđeni toč. II. izreke rješenja (preko iznosa 5.000,00 EUR) odlučivati u ponovljenom prvostupanjskom postupku.
IV. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Predmet spora:
1.
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete nastale uslijed prometne nesreće u kojoj je smrtno stradalo dijete - Luka Bilić, sin tužitelja Marka i Branke Bilić i brat tužitelja Magdalene, Marinka i Kate. Tužitelji (roditelji Marko i Branka Bilić te brat i dvije sestre - Magdalena, Marinko i Kata Bilić) podnijeli su tužbu protiv osiguravajućeg društva Euroherc osiguranje d.d. -a radi naknade neimovinske i imovinske štete. Prometna nesreća dogodila se 18. listopada 2019. u Slatini, kada je vozačica Renata Orozović, čije je vozilo bilo osigurano kod tuženika, svojim automobilom udarila u jedanaestogodišnjeg Luku Bilića koji je upravljao biciklom. Dijete je od zadobivenih ozljeda, posebno teških ozljeda glave, preminulo 26. listopada 2019.
1.1.
Tužitelj Marko Bilić (otac) potražuje ukupno 40.778,01 EUR, što se sastoji od neimovinske štete u iznosu 32.264,91 EUR za duševne boli zbog gubitka djeteta, te imovinske štete koja uključuje 4.506,29 EUR za troškove nadgrobnog spomenika, 720,15 EUR za troškove pogreba, 2.891,81 EUR za troškove karmina, 282,04 EUR za žalobnu odjeću i 112,81 EUR za vijence i cvijeće.
1.2.
Tužiteljica Branka Bilić (majka) potražuje ukupno 32.659,76 EUR, od čega 32.264,91 EUR predstavlja neimovinsku štetu za duševne boli zbog gubitka djeteta, dok imovinsku štetu čine 282,04 EUR za žalobnu odjeću i 112,81 EUR za vijence i cvijeće.
1.3.
Tužiteljica Magdalena Bilić (sestra) potražuje ukupno 11.337,84 EUR, pri čemu je 10.999,40 EUR neimovinska šteta zbog duševnih boli zbog gubitka brata, a imovinska šteta uključuje 225,63 EUR za žalobnu odjeću i 112,81 EUR za vijence i cvijeće.
1.4.
Tužitelj Marinko Bilić (brat) potražuje ukupno 11.338,69 EUR, od čega 10.999,40 EUR čini neimovinska šteta zbog duševnih boli zbog gubitka brata, dok se imovinska šteta sastoji od 226,48 EUR za žalobnu odjeću i 112,81 EUR za vijence i cvijeće.
1.5.
Tužiteljica Kata Bilić (sestra) potražuje također ukupno 11.337,84 EUR, pri čemu 10.999,40 EUR predstavlja neimovinsku štetu zbog duševnih boli zbog gubitka brata, a imovinska šteta obuhvaća 225,63 EUR za žalobnu odjeću i 112,81 EUR za vijence i cvijeće.
1.6.
Tužitelji su u navedene iznose već uključili umanjenje za doprinos oštećenika od 15%, u kojem omjeru su priznali doprinos oštećenika nastanku štete, te su konačno potraživani iznosi umanjeni za iznose koje je tuženik već isplatio tijekom postupka.
1.7.
Tuženik Euroherc osiguranje d.d. je tijekom sudskog postupka, 23. prosinca 2020. izvršio sljedeće isplate:
1.7.1.
Tužitelju Marku Biliću (ocu) isplaćeno je ukupno 126.766,76 kuna, što u eurima iznosi 16.824,84 EUR. Ovaj iznos sastojao se od 110.000,00 kuna za neimovinsku štetu (14.599,51 EUR) te 16.766,76 kuna (2.225,33 EUR) za imovinsku štetu, koja je uključivala 6.383,50 kuna (847,24 EUR) za troškove pogreba, 7.500,00 kuna za nadgrobni spomenik (995,42 EUR), 1.383,26 kuna (183,59 EUR) za karmine i 1.500,00 kuna (199,08 EUR) za vijence.
1.7.2.
Tužiteljici Branki Bilić (majci) isplaćeno je ukupno 111.500,00 kuna, odnosno 14.798,59 EUR. Taj iznos obuhvaćao je 110.000,00 kuna (14.599,51 EUR) za neimovinsku štetu i 1.500,00 kuna (199,08 EUR) za troškove vijenaca.
1.7.3.
Tužiteljici Magdaleni Bilić (sestri) isplaćeno je 37.500,00 kuna, što iznosi 4.977,11 EUR i to isključivo na ime neimovinske štete.
1.7.4.
Tužitelju Marinku Biliću (bratu) također je isplaćeno 37.500,00 kuna, odnosno 4.977,11 EUR na ime neimovinske štete.
1.7.5.
Tužiteljici Kati Bilić (sestri) isplaćeno je 37.500,00 kuna, što predstavlja 4.977,11 EUR, također samo za neimovinsku štetu.
Odluka prvostupanjskog suda:
2.
Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbene zahtjeve svih tužitelja, pri čemu je svakome dosudio određene iznose naknade štete, ali manje od potraživanih.
2.1.
Sud je toč. I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju Marku Biliću ukupno 27.909,90 EUR, što predstavlja znatno manji iznos od potraživanih 40.778,01 EUR. Sud je prihvatio zahtjeve za neimovinsku štetu u iznosu 22.629,24 EUR, trošak pogreba 593,06 EUR, trošak nadgrobnog spomenika 4.292,75 EUR, trošak žalobne odjeće 282,04 EUR te trošak vijenaca i cvijeća 112,81 EUR.
2.2.
Tužiteljici Branki Bilić sud je toč. II. izreke dosudio 23.024,09 EUR od potraživanih 32.659,76 EUR, pri čemu je prihvatio zahtjeve za neimovinsku štetu od 22.629,24 EUR te troškove žalobne odjeće 282,04 EUR i vijenaca i cvijeća 112,81 EUR.
2.3.
Tužiteljici Magdaleni Bilić toč. III. izreke dosuđeno je 8.052,95 EUR od traženih 11.337,84 EUR, što uključuje 7.714,51 EUR neimovinske štete i troškove žalobne odjeće 225,63 EUR i vijenaca i cvijeća 112,81 EUR.
2.4.
Tužitelju Marinku Biliću sud je toč. IV. izreke dosudio 8.053,80 EUR od ukupno potraživanih 11.338,69 EUR, također za neimovinsku štetu 7.714,51 EUR i troškove žalobne odjeće 226,48 EUR i vijenaca i cvijeća 112,81 EUR.
2.5.
Tužiteljici Kati Bilić toč. V. izreke dosuđeno je 8.052,95 EUR od traženih 11.337,84 EUR za iste osnove kao i njezinom bratu i sestri i to za duševne boli zbog smrti brata 7.714,51 EUR, za troškove žalobne odjeće 225,63 eura te za vijence i cvijeće 112,81 EUR.
2.6.
Toč. VI. izreke sud je u potpunosti odbio zahtjev tužitelja Marka Bilića za trošak karmina u iznosu 2.891,81 EUR. Odbio mu je, u istoj toč. izreke presude i zahtjev za neimovinsku štetu u visini 9.635,67 EUR, trošak pogreba u iznosu 127,09 EUR i trošak nadgrobnog spomenika u iznosu 213,54 EUR.
2.7.
Toč. VII. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice Branke Bilić za isplatu 9.635,67 EUR na ime naknade neimovinske štete.
2.8.
Toč. VIII. izreke presude odbijeni su zahtjevi tužitelja Magdalene Bilić, Marinka Bilića i Kate Bilić, za isplatu iznosa 3.284,89 EUR, koji iznos je potraživao svatko od njih na ime naknade neimovinske štete.
2.9.
Na iznose dosuđene prvostupanjskom presudom svim tužiteljima dosuđena je i zatezna kamata od 4. ožujka 2020., kao i zatezna kamata na iznose naknade štete koje je tuženik isplatio tužiteljima tijekom prvostupanjskog sudskog postupka, za razdoblje od 4. ožujka 2020. do dana isplate 23. prosinca 2020., na iznos 15.829,42 EUR isplaćen tužitelju Marku Biliću, na iznos 14.732,23 EUR isplaćen tužiteljici Branki Bilić, na iznos 4.977,11 EUR isplaćen tužiteljici Magdaleni Bilić, na iznos 4.977,11 EUR isplaćen tužitelju Marinku Biliću i na iznos 4.977,11 EUR isplaćen tužiteljici Kati Bilić. Prvostupanjski sud obrazložio je da u odnosu na zahtjev svih tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose neimovinske i imovinske štete, obveza tuženika na plaćanje naknade štete proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti zbog čega se prava i obveze tuženika, kao osiguratelja, moraju i ocjenjivati sukladno odredbama specijalnog propisa i to Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 dalje: - ZOOP). Slijedom navedenog, a budući da je sud uvidom u priloženi odštetni zahtjev sastavljen 3. ožujka 2020. utvrdio da su se tužitelji obratili tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete, to im u skladu s odredbom čl. 12. st. 4. ZOOP pripada i pravo na isplatu iznosa kamate i to od 4. ožujka 2020., kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a koji datum podnošenja odštetnog zahtjeva tuženik i nije posebno osporio. Jednako tako, prvostupanjski sud je utvrdio da temeljem citirane odredbe ZOOP-a tužiteljima pripada i pravo na isplatu zatezne kamate na nesporno isplaćene iznose neimovinske i imovinske štete, svakome od tužitelja, za razdoblje od 4. ožujka 2020. do 23. prosinca 2020. kao dana isplate.
2.10.
Sud je toč. I. izreke rješenja dopustio preinaku tužbe tužitelja Marka Bilića od 18. svibnja 2021., a toč. II. izreke rješenja dosudio je tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 14.620,98 EUR sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2025., kao dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi navedenoj u toč. II. izreke rješenja o troškovima postupka.
2.11.
Sud je utvrdio doprinos oštećenika (pokojnog Luke Bilića) nastanku štete u visini 15%, što su tužitelji i sami priznali tijekom postupka, te je zbog toga proporcionalno smanjio iznose naknade. Sud je također uzeo u obzir iznose koje je tuženik već isplatio tijekom postupka, pa su konačno dosuđeni iznosi, prema stavu prvostupanjskog suda, predstavljali razliku između onoga što bi tužiteljima pripadalo i onoga što su već primili.
2.12.
Sud je obrazložio odbijanje dijela tužbenih zahtjeva na sljedeći način:
2.12.1. Sud je odbio dio zahtjeva tužitelja Marka Bilića za neimovinsku štetu u iznosu 9.635,67 EUR, jer je smatrao da iznos od 22.629,24 EUR predstavlja pravičnu naknadu s obzirom na utvrđeni doprinos od 15% i već isplaćeni iznos 110.000,00 kuna (14.599,51 EUR) za neimovinsku štetu. Također je odbio dio troškova pogreba (127,09 EUR) i nadgrobnog spomenika (213,54 EUR). Sud je u potpunosti odbio zahtjev za troškove karmina u iznosu 2.891,81 EUR, obrazlažući da tužitelj nije na nedvojben i pouzdan način dokazao ovaj trošak, jer priloženi računi nisu bili povezani s iskazom tužitelja o tome gdje su karmine održane i koliko je za njih plaćeno.
2.12.2. Sud je odbio zahtjev tužiteljice Branke Bilić za dodatnih 9.635,67 EUR neimovinske štete, smatrajući da je dosuđeni iznos od 22.629,24 eura pravičan i primjeren s obzirom na sve okolnosti slučaja.
2.12.3. Sud je svakome od preostalih troje tužitelja (Magdalena, Marinko i Kata Bilić) odbio zahtjev za dodatnih 3.284,89 eura neimovinske štete, jer je utvrdio da im, nakon umanjenja za doprinos od 15% i oduzimanja već isplaćenih iznosa, pripada iznos od 7.714,51 EUR po osobi.
Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:
3.
Prvostupanjsku presudu pobijaju svi tužitelji i tuženik.
3.1.
Tužitelj Marko Bilić u žalbi obrazloženim žalbenim navodima pobija prvostupanjsku presudu u toč. VI. izreke i to u dijelu kojim mu prvostupanjski sud nije priznao daljnji iznos 9.635,67 EUR na ime naknade neimovinske štete, te u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev da mu tuženik isplati na ime imovinske štete - trošak karmina 2.891,81 EUR.
3.1.1.
Tužitelj Marko Bilić nije konkretnim žalbenim navodima pobijao prvostupanjsku presudu u toč. VI. izreke u onom dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev za isplatu troškova pogreba u iznosu 127,09 EUR i troškova izrade nadgrobnog spomenika u iznosu 213,54 EUR, pa se smatra da u ovom dijelu toč. VI. izreke prvostupanjske odluke nije napadana žalbom.
3.1.2.
Ostali tužitelji (Branka, Magdalena, Marinko i Kata Bilić) pobijali su prvostupanjsku presudu u dijelu kojim im nije dosuđen iznos naknade neimovinske štete koji su potraživali (toč. VII. i VIII. izreke).
3.1.3.
Tužitelji traže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima i prihvati njihove zahtjeve u cijelosti, ili podredno, ukinuti presudu u napadanim dijelovima i vratiti predmet u tim dijelovima na ponovno odlučivanje.
3.2.
Glavni žalbeni razlozi tužitelja su:
3.3.
Pogrešna primjena materijalnog prava - tužitelji smatraju da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri određivanju visine naknade neimovinske štete. Njihov glavni prigovor je da je sud "plastično precrtao" odnosno doslovno prepisao iznose iz Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH, umjesto da uzme u obzir posebne okolnosti njihovog slučaja. Tužitelji ističu da su Orijentacijski kriteriji samo smjernice, a ne matematička formula, te da je sud trebao uzeti u obzir tragičnost slučaja - smrt jedanaestogodišnjeg djeteta u prometnoj nesreći, te smatraju da sud nije dovoljno cijenio intenzitet i trajanje duševnih boli koje trpe roditelji zbog gubitka djeteta i brat i sestre zbog gubitka brata. Navode da takva iznenadnost štetnog događaja u kojem je došlo do smrti pok. Luke Bilića notorno izaziva izrazito teške i trajne duševne boli uzme li se u obzir da su da su tužitelji Marko i Branka (roditelji pok. Luke Bilića) izgubili jedanaestogodišnjeg sina u predmetnom štetnom događaju, što u životu roditelja predstavlja najtragičniji mogući događaj, da su izgubili dijete i time ostali uskraćeni u ljubavi prema svom djetetu i svim radostima koje im je ono moglo pružiti u budućnosti. Također, tužiteljica Magdalena Bilić (rođena 2001.), tužitelj Marinko Bilić (rođen 1997.) te tužiteljica Kata Bilić (rođena 2003.) su izgubili mlađeg brata s kojim su bili blisko povezani, s kojim su odrastali i proživljavali djetinjstvo, kojeg su pazili i mazili i pred kojima bi bio dugi niz godina bratske ljubavi i međusobne podrške da se nije dogodio tragični štetni događaj. Tužitelji ističu da je pok. Luka bio tek na početku svog životnog puta, kao i, uostalom, njegove sestre i brat te će oni kao i njihovi roditelji, nažalost dugi niz godina trpjeti strašne duševne boli zbog gubitka sina odnosno brata.
3.4.
Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje - tužitelj Marko Bilić prigovara da je sud neopravdano odbio njegov zahtjev za naknadom troškova karmina u iznosu 2.891,81 EUR. Smatra da je priložio dovoljno dokaza (račun i predračun) te da je održavanje karmina nakon pogreba uobičajena praksa, posebno u dijelu Hrvatske u kojem tužitelj živi. Tužitelj navodi da je sud trebao barem primijeniti čl. 223. ZPP-a i odrediti visinu troška karmina prema slobodnoj ocjeni, umjesto u potpunosti odbiti zahtjev.
3.5.
Pogrešna primjena materijalnog prava - tužitelji osporavaju način na koji je sud utvrdio vrijednost predmeta spora i priznao im troškove postupka. Ističu da je sud primijenio pravilo da se vrijednost predmeta spora određuje prema najvišem pojedinačnom zahtjevu (zahtjevu tužitelja Marka Bilića), dok tužitelji smatraju da se trebaju zbrojiti svi zahtjevi jer se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Zbog toga im je sud priznao manje troškove postupka nego što smatraju da im pripada. Također prigovaraju da im je sud priznao samo 70% troškova postupka, iako su, na temelju presude prvostupanjskog suda, uspjeli s 85% svojih zahtjeva.
3.6.
Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.
3.7.
Glavni žalbeni razlozi tuženika su:
3.8.
Pogrešna primjena materijalnog prava u vezi s omjerom odgovornosti - tuženik smatra da je sud značajno podcijenio doprinos pokojnog Luke Bilića nastanku štete. Ističe da je dijete prekršilo čak šest odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama, uključujući nepropuštanje vozila koje se kretalo cestom, neoprezno uključivanje na kolnik bez provjere prometne situacije, te kršenje pravila da dijete mlađe od 11 godina ne smije samostalno upravljati biciklom bez pratnje osobe starije od 16 godina. Tuženik također prigovara propustu roditelja u nadzoru nad maloljetnim djetetom, navodeći da je otac poslao dijete po kruh znajući da mora prijeći prometnicu. Tuženik u žalbi posebno naglašava da vozačica nije imala značajno prekoračenje brzine (vozila je 60 km/h gdje je ograničenje 50 km/h), te da postojanje teoretske mogućnosti izbjegavanja nesreće ne može biti osnova za tako visok postotak odgovornosti na njezinoj strani. Prema mišljenju tuženika, trebalo je utvrditi podjednak omjer odgovornosti - 50% : 50%.
3.9.
Pobijanje odluke o neimovinskoj šteti - tuženik pobija presudu u dijelu koji prelazi nesporne iznose koje je već isplatio, te priznaje odgovornost svoje osiguranice, vozačice Renate Orozović o omjeru 50% s osnove doprinosa u nastanku štetnog događaja.
3.9.1.
Tuženik stoga pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na neimovinsku štetu Marka i Branke Bilić preko nespornog iznosa od po 7.299,76 EUR (ukupno 14.599,52 EUR za ovih dvoje tužitelja).
3.9.2.
Drugim riječima, imajući u vidu da je prvostupanjski sud tužitelju Marku Biliću na ime neimovinske štete dosudio 22.629,24 EUR, tuženik presudu u toč. I. izreke pobija za iznos dosuđene neimovinske naknade štete u visini 15.329,48 EUR.
3.9.3.
Imajući u vidu da je prvostupanjski sud tužiteljici Branki Bilić na ime neimovinske štete dosudio 22.629,24 EUR, tuženik presudu u toč. II. izreke pobija za iznos dosuđene neimovinske naknade štete u visini 15.329,48 EUR.
3.10.
Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na neimovinsku štetu Magdalene, Marinka i Kate Bilić preko nespornog iznosa od po 2.488,55 EUR za svakog tužitelja (ukupno 7.465,65 EUR za sve tužitelje).
3.10.1. Dakle, imajući u vidu da je prvostupanjski sud tužiteljici Magdaleni Bilić, tužitelju Marinku Biliću i tužiteljici Kati Bilić na ime neimovinske štete dosudio 7.714,51 EUR, svakom od njih, tuženik presudu u toč. III. izreke, kojom mu je naložena isplata Magdaleni Bilić, u toč. IV. izreke, kojom mu je naložena isplata Marinku Biliću i toč. V. izreke, kojom mu je naložena isplata Kati Bilić, pobija za iznos dosuđene neimovinske naknade štete u visini 5.225,96 EUR u odnosu na svakog od ovih tužitelja.
3.11.
Pobijanje odluke o imovinskoj šteti - tuženik pobija presudu prvostupanjskog suda u odnosu na imovinsku štetu dosuđenu tužiteljima.
3.12.
Tako tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na imovinsku štetu koja je tužitelju Marku Biliću dosuđena s naslova izrade nadgrobnog spomenika preko nespornog iznosa od 2.155,27 EUR.
3.12.1. Kako je tužitelju Marku Biliću s osnove imovinske štete za nadgrobni spomenik prvostupanjski sud dosudio 4.292,75 EUR, tuženik pobija prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke u dijelu koji se odnosi na naknadu ove vrste imovinske štete za iznos 2.137,48 EUR.
3.13.
Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu s osnova imovinske štete s naslova žalobne odjeće i s naslova troškova cvijeća i vijenaca dosuđene tužitelju Marku Biliću i tužiteljici Branki Bilić, dakle ovaj dio toč. I. i toč. II. izreke tuženik pobija u cijelosti.
3.13.1. To znači da tuženik pobija presudu u toč. I. izreke koja se odnosi na nalaganje tuženiku isplatiti tužitelju Marku Biliću 282,04 EUR po osnovi žalobne odjeće te za vijence i cvijeće 112,81 EUR.
3.13.2. Odnosno, tuženik pobija presudu u toč. II. izreke koja se odnosi na nalaganje tuženiku isplatiti tužiteljici Branki Bilić 282,04 EUR po osnovi žalobne odjeće te za vijence i cvijeće 112,81 EUR.
3.14.
Imovinsku štetu koja je dosuđena tužiteljici Magdaleni Bilić, tužitelju Marinku Biliću i tužiteljici Kati Bilić tuženik žalbom pobija u cijelosti.
3.14.1. To se odnosi na pobijanje dosuđenog iznosa 225,63 EUR koji je dosuđen Magdaleni Bilić po osnovi žalobne odjeće te 112,81 EUR koji je ovoj tužiteljici dosuđen za troškove koji se odnose na vijence i cvijeće.
3.14.2. To se odnosi i na pobijanje dosuđenog iznosa 226,48 EUR koji je dosuđen Marinku Biliću po osnovi žalobne odjeće te 112,81 EUR koji je ovom tužitelju dosuđen za troškove koji se odnose na vijence i cvijeće.
3.14.3. Konačno, tuženik žalbom pobija imovinsku štetu dosuđenu i tužiteljici Kati Bilić i to 225,63 EUR na ime žalobne odjeće te 112,81 EUR koji se odnosi na trošak vijenaca i cvijeća.
3.15.
Navodi da je sud zanemario činjenicu da je već isplatio tužitelju Marku Biliću i tužiteljici Branki Bilić po 199,08 EUR za vijence, ukupno 398,16 EUR, a da je i te troškove isplatio ostalim tužiteljima. Također ističe da prema iskazima samih tužitelja, tužitelj Marko Bilić je podmirio sve te troškove za ostale tužitelje, pa ostali nemaju aktivnu legitimaciju za potraživanje tih troškova.
3.16.
Tuženik priznaje tužiteljima trošak prvostupanjskog postupka u iznosu 5.000,00 EUR i u tom dijelu ne pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. II. izreke rješenja prvostupanjskog suda, već navedenu odluku o troškovima postupka pobija u iznosu preko 5.000,00 EUR odnosno za iznos 9.620,98 EUR s dosuđenom kamatom od donošenja odluke o troškovima, koji iznos preostane nakon što se od troška koji je prvostupanjski sud dosudio toč. II. izreke rješenja (14.620,98 EUR) oduzme trošak koji tuženik čini nespornim tijekom žalbene faze postupka, odnosno koji dosuđeni iznos nije pobijao žalbom. Tuženik smatra da je odluka o troškovima u pobijanom dijelu posljedično nezakonita zbog pogrešne primjene materijalnog prava u ostalim dijelovima presude.
3.17.
Tužitelji nisu odgovorili na tuženikovu žalbu.
Ocjena drugostupanjskog suda i uputa prvostupanjskom sudu za provedbu ponovnog postupka u pogledu ukinutog dijela prvostupanjske odluke:
4.
Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
4.1.
Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tužitelja citiravši u toč. 3.3. do 3.5., a odlučne žalbene navode tuženika u toč. 3.8. do 3.16.
4.2.
Žalba tuženika nije osnovana u pogledu pobijanih dijelova prvostupanjske presude o glavnoj stvari, dok je osnovana u pogledu pobijanog dijela odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka (dio toč. II. izreke rješenja prvostupanjskog suda).
4.3.
Žalba tužitelja Marka Bilića je osnovana, kako u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim mu je odbijen zahtjev za naknadu neimovinske štete u daljnjem iznosu 9.635,67 EUR, sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2020., tako i u dijelu kojim mu je odbijen zahtjev za naknadu troškova karmina. Žalbe tužiteljica Branke Bilić, Magdalene Bilić i Kate Bilić i žalba tužitelja Marinka Bilića, koji žalbom pobijaju odbijajući dio zahtjeva za naknadom neimovinske štete su osnovane.
4.3.1.
Osnovana je i žalba svih tužitelja koja se odnosi na odluku o troškovima postupka koji im nisu priznati odlukom prvostupanjskog suda u odnosu na zahtjev za naknadu troškova koji su istaknuli tijekom prvostupanjskog postupka i to preko iznosa 5.000,00 EUR koji iznos parničnih troškova je tuženik učinio nespornim.
4.4.
Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
4.5.
Razmatrajući žalbu tužitelja Marka, Branke, Magdalene, Marinka i Kate Bilić u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđene naknade neimovinske štete, ovaj žalbeni sud je pažljivo analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, vodeći se pri tome zakonskim imperativom da pri određivanju visine pravične novčane naknade sud mora voditi računa o svim relevantnim okolnostima slučaja (čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a)), pri čemu Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske (broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 od 29. studenoga 2002. i Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., dalje: Orijentacijski kriteriji) predstavljaju korisne smjernice, ali ne i krute okvire od kojih se ne smije odstupiti.
4.6.
Čak štoviše, Orijentacijskim kriterijima propisano je da oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.
4.7.
Dakle, žalbeni sud je utvrdio da je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) koji ističu svi tužitelji u odnosu na iznos neimovinske štete koji je dosuđen svakome od njih, odnosno u pogledu dijela presude prvostupanjskog suda kojim su zahtjevi svih tužitelja zbog povrede prava osobnosti odbijeni preko dosuđenih iznosa naknade neimovinske štete.
4.8.
Pravni temelj za dosudu iznosa naknade neimovinske štete prvostupanjski je sud ispravno našao u čl. 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a) kojim je propisano da u slučaju smrti neke osobe pravo na novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji) te u propisu iz st. 2. istog članka koji određuje da se ta naknada može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija životna zajednica
4.9.
Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje trajne zajednice života svih tužitelja i pok. Luke Bilića, a koju činjenicu je tuženik učinio nespornom na ročištu 6. veljače 2025.
4.10.
Prvostupanjski sud je svoju odluku o dosuđenim iznosima naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti svih tužitelja zbog smrti Luke, njihova sina i brata, utemeljio na postojanju emocionalne, egzistencijalne i financijske zajednice između svih tužitelja i pok. Luke Bilića. Naime, prvostupanjski sud obrazlaže da su zbog smrti sina i brata svi tužitelji, po životnoj logici, izgubili svoj dotadašnji duševni mir i emocionalnu vezu koja je po životnoj logici pa tako i u konkretnom slučaju postojala između tužitelja Marka i Branke kao roditelja te Magdalene, Marinka i Kate kao brata i sestara i pok. Luke Bilića kao sina i brata, a koja je štetnim događajem nasilno prekinuta.
4.11.
Međutim, prvostupanjski sud je zanemario da činjenica da je svih petero tužitelja živjelo u istom kućanstvu s pokojnim Lukom stvarala jedinstvenu obiteljsku dinamiku gdje je Lukina prisutnost bila svakodnevna konstanta. Njegov smijeh, galama, čak i svađe s bratom i sestrama, te neposluh prema roditeljima, bili su sastavni dio obiteljskog života. Praznina koju je ostavio nije samo emocionalna već i fizička - prazni stolac za stolom, prazna soba, neiskorišteni bicikl. Ova svakodnevna podsjećanja na gubitak čine bol trajnijom i intenzivnijom nego u slučajevima gdje članovi obitelji žive odvojeno. Roditelji Marko i Branka izgubili su najmlađe dijete od četvero djece u dobi od nepunih 11 godina, što predstavlja posebno tragičnu okolnost. Luka je bio najmlađi član obitelji koji je još uvijek bio dijete u punom smislu te riječi. Roditelji su bili u fazi intenzivnog roditeljstva s njim - pomagali mu s domaćim zadaćama, planirali njegovu budućnost. Prekid ove veze u tako ranoj fazi predstavlja dublju traumu nego gubitak odraslog djeteta, jer su ostali uskraćeni za sva buduća postignuća, završetak osnovne škole, maturu, diplomu, vjenčanje. Posebno je traumatično što je nesreća bila nasilna i iznenadna, bez mogućnosti opraštanja, što je dodatno produbilo patnju ne samo roditelja nego i brata i sestara. Tih sedam dana između Lukine nesreće i smrti bili su pakao neizvjesnosti, lažne nade i očaja. Dodatno, činjenica da je otac Marko poslao sina po kruh, što je rezultiralo tragedijom, stvara dodatni teret krivnje koji će on nositi cijeli život. Životno je i logično da si otac svakodnevno postavlja pitanje: "što da sam ga zadržao kod kuće", a što predstavlja poseban oblik duševne patnje oca, ali i ostalih Lukinih srodnika – majke, sestara i brata, jer se i oni zasigurno stalno pitaju što bi bilo da je taj dan Luka ostao doma. Magdalena je bila u posebno osjetljivoj životnoj dobi - tek punoljetna. Kao najstarija sestra, imala je posebnu ulogu prema najmlađem bratu. Razlika od 7 godina značila je da je bila dovoljno zrela da bude njegov uzor i zaštitnica, ali i dovoljno mlada da s njim dijeli igre i tajne. Gubitak brata u ovoj kritičnoj fazi njezina sazrijevanja mogao bi trajno utjecati na njezin emocionalni razvoj, sposobnost stvaranja veza i povjerenja u život. Gubitak najmlađeg brata primorao ju je da preuzme ulogu najstarije kćeri koja mora biti oslonac roditeljima u njihovoj boli. Ova preuranjena odgovornost, potreba da bude jaka za druge dok sama tuguje, može rezultirati dugotrajnim psihološkim posljedicama. Marinko je bio jedini brat među sestrama, što je s Lukom stvaralo posebnu bratsku vezu. Razlika od 11 godina značila je da je Marinko mogao biti uzor i mentor malom Luki, ali ih je Lukina smrt spriječila u ostvarenju dublje bratske veze. Marinko je bio u dobi kada je planirao vlastitu budućnost, a sada mora živjeti sa spoznajom da nikada neće moći poučiti brata vožnji automobila, odvesti ga u izlazak, biti na njegovom vjenčanju. Životno je i logično da kao najstarije dijete u obitelji, Marinko pamti Lukino rođenje, prve korake, prve riječi - ima najviše uspomena koje sada postaju izvori boli. Kata je bila najbliža Luki po dobi - samo 5 godina razlike. Kata je bila u najtežoj adolescentskoj fazi kada je identitet još u formiranju, a gubitak mlađeg brata mogao je promijeniti njezin pogled na svijet. Ona je izgubila ne samo brata, već i dio djetinjstva, primorana prerano sazrijeti. Posebno je teško, kako za Lukine roditelje, tako i za njegovog brata i sestre, što će sva buduća obiteljska okupljanja, proslave, blagdani biti obilježeni Lukinom odsutnošću.
4.12.
I u konačnici, pored sveg prethodno navedenog, prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade potrebno je uzeti u obzir vremenski kontekst. Orijentacijski kriteriji doneseni su 2002., s dopunama iz 2020. Tijekom tog razdoblja došlo je do značajnih promjena u troškovima života, što opravdava određenu prilagodbu iznosa naknade. Sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci o izmjeni Orijentacijskih kriterija prepoznao je utjecaj inflacije na adekvatnost predviđenih iznosa. Drugim riječima, realna vrijednost novca značajno je pala, što znači da nominalni iznosi iz Orijentacijskih kriterija danas imaju znatno manju kupovnu moć nego kada su doneseni i izmijenjeni. Ignorirati inflaciju znači faktički smanjiti naknadu tužiteljima.
4.13.
Nadalje, specifičnost ruralne sredine u kojoj tužitelji žive dodatno otežava njihovu situaciju. U Slatini, malom gradu, anonimnost je nemoguća. Svi znaju za tragediju, što znači da tužitelji ne mogu pobjeći od stalne retraumatizacije. Svaki odlazak u pekaru pored mjesta gdje se nesreća dogodila i u koju je Luka poslan po kruh, svaki prolazak tom ulicom, svaki susret sa sugrađanima koji znaju što se dogodilo, predstavlja novo otvaranje rane.
4.14.
U vremenu od nesreće do Lukine smrti, roditelji i braća proveli su tjedan dana u agoniji između nade i očaja, što predstavlja poseban oblik torture koji nije adekvatno kompenziran standardnim iznosima propisanim Orijentacijskim kriterijima. Gledati voljeno dijete (sina i brata) kako se bori za život i na kraju izgubiti tu bitku predstavlja duplu traumu i ova se činjenica mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade.
4.15.
Ponovno se ističe - Luka je bio na pragu adolescencije, početku formiranja identiteta, pubertetskih promjena. Obitelj je ostala uskraćena za sve te prijelazne trenutke - prvi razred srednje škole, prvu ljubav, maturu, fakultet. Svaki budući obiteljski događaj bit će obilježen njegovom odsutnosti.
4.16.
Nadalje, prema redovitom tijeku života, nije prirodno da najmlađi član obitelji prvi premine. Djeca bi trebala prisustvovati pogrebu roditelja, a ne obratno. Ovo skretanje u prirodnom tijeku života predstavlja dodatnu traumu za Lukine roditelje, sestre i brata, tim više jer je izazvano – ne prirodnom – nego nasilnom smrću kojom je prekinut mladi život u razvoju.
4.17.
I konačno, načelo pravičnosti nalaže da novčana naknada, iako ne može vratiti izgubljeni život mladog Luke, mora biti dovoljna da pruži osjećaj pravde. Standardni iznosi propisani Orijentacijskim kriterijima, pa i oni koje je dosudio prvostupanjski sud, mogu se činiti "dovoljnima" na papiru, ali ne reflektiraju stvarnu, živu bol obitelji. Stoga, i uz uvažavanje doprinosa oštećenika vlastitoj šteti i uvažavajući iznose koji su tužiteljima isplaćeni tijekom trajanja sudskog postupka, prihvaćanje cijelog tužbenog zahtjeva, odnosno zbroj svih navedenih novčanih vrijednosti, kako isplaćenih, tako i dosuđenih odlukom prvostupanjskog suda i žalbenog suda, predstavlja pravičnu novčanu naknadu. Prihvaćanje cijelog tužbenog zahtjeva (razlika koju tužitelji potražuju u odnosu na isplatu izvršenu tijekom postupka) nije samo opravdano, nego i nužno da bi se postigla stvarna, a ne samo formalna pravda.
4.18.
Dakle, imajući u vidu sve ove okolnosti, koje prvostupanjski sud nije cijenio prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade tužiteljima zbog povrede prava osobnosti, žalbeni sud je u dijelu u kojem su tužitelji pobijali odbijajuću presudu prvostupanjskog suda za dosudu daljnjeg iznosa naknade štete po ovoj osnovi, tu presudu preinačio, presuđujući na način određen toč. XII. do XVI. izreke ove drugostupanjske presude, u skladu sa čl. 373. toč. 3. ZPP-a, budući da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO-a. Isto tako, tužiteljima je dosuđena i zatezna kamata na iznose dosuđene odlukom žalbenog suda, u skladu sa čl. 12. st. 6. ZOOP-a, od 4. ožujka 2020., kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva, po stopi iz čl. 29. ZOO-a.
4.19.
Iz prethodno navedenih razloga ujedno je neosnovan žalbeni razlog previsoko dosuđenih iznosa tužiteljima koji je isticao tuženik, u dijelu iznosa naknade neimovinske štete koje je pobijao u odnosu na sve tužitelje, budući da osnovanost žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) u pogledu visine dosuđene naknade štete, kojeg su isticali tužitelji, u situaciji kada je žalbeni sud u žalbenom odlučivanju tužiteljima povisio iznose pravične novčane naknade u odnosu na one koje je dosudio prvostupanjski sud, odnosno za onaj dio koji je odbijen odlukom prvostupanjskog suda, ujedno znači neosnovanost tuženikovog prigovora u pogledu visine naknade neimovinske štete koju je odmjerio prvostupanjski sud i koja je bila predmetom njegove žalbe.
4.20.
Nadalje, osnovan je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP-a koju ističe tužitelj Marko Bilić u odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom mu je odbijen zahtjev za isplatu imovinske štete – troškova karmina u iznosu 2.891,81 EUR.
4.21.
Naime, prvostupanjski sud navodi da su tužitelji Marko i Branka Bilić u svom iskazu naveli su da su nakon pogreba organizirali karmine na kojima je bilo prisutno 200-tinjak ljudi u restoranu Duhan i tu da su za iste u gotovini platili 3.500,00 EUR. Sud ovaj odbijajući dio presude obrazlaže ističući da su tužitelji kao dokaz troškova karmina priložili presliku računa Narodnog trgovačkog lanca d.o.o od 4. studenoga 2019. s kupljenim različitim artiklima u ukupnoj visini 2.766,53 kn (367,18 EUR) te presliku predračuna KTC d.d. od 12. veljače 2020. za restoran Slatina na ime Udruga Napredak iz Slatine, za 200 osoba, na iznos 24.250,00 kn (3.218,53 EUR), pa zaključuje da je nejasno na što se odnosi račun Narodnog trgovačkog lanca d.o.o. od 4. studenoga 2019. i tko ga je i u koju svrhu podmirio te da je nejasno gdje su točno karmine održane i u kojem iznosu su iste plaćene, a obzirom na priložene račune koje sud nije mogao uopće povezati s iskazom tužitelja.
4.22.
Ovakvo obrazloženje za drugostupanjski sud nije prihvatljivo. Naime, zadaća suda je utvrđivati činjenice, pri čemu se obrazloženje presude ne može temeljiti na zaključku da je prvostupanjskom sudu nešto ostalo nejasno i da je zbog toga odbio tužbeni zahtjev. Naime, čl. 338. st. 4. ZPP-a propisano je da će sud posebno navesti i obrazložiti koje je od činjenica koje su stranke iznijele utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Tvrdnja da sud priložene račune nije mogao uopće povezati s iskazom tužitelja, ne predstavlja savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a jer sud tužitelja Marka i Branku Bilić uopće nije ni ispitao na okolnost značenja tog računa i predračuna i utvrdio na što se oni odnose, pa se obrazloženje suda za odbijanje tužbenog zahtjeva nije niti moglo temeljiti na zaključku da se račun i predračun ne mogu povezati s iskazom tužitelja. Čl. 8. ZPP-a propisano je koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Sud, pored činjenice da nije pitao tužitelja Marka Bilića, odnosno ni tužiteljicu Branku Bilić da objasne sudu nejasnoće koje je prvostupanjski sud imao u vezi te materijalne dokumentacije, nije uopće ocijenio vjerodostojnost iskaza stranaka Marka i Branke Bilić u dijelu kojim su iskazivali o troškovima plaćanja karmina i mjestu gdje su se karmine održale. Dakle, iz pitanja koja su postavljena tužitelju Marku Biliću i tužiteljici Branki Bilić na ročištu 24. travnja 2024. proizlazi da prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo nastojao razjasniti činjenice koje su mu, kako to proizlazi iz obrazloženja presude, ostale sporne u pogledu zahtjeva tužitelja Marka Bilića koji se odnosi na trošak karmina, već su se pitanja odnosila na troškove nadgrobnog spomenika i pogreba. K tome, prvostupanjski sud je zanemario da karmine predstavljaju duboko ukorijenjenu tradiciju u kontinentalnoj Hrvatskoj, posebno u manjim sredinama poput Slatine, da je riječ o običaju koji ima, ne samo društvenu, već i psihološku funkciju jer omogućava rodbini i prijateljima zajedno tugovati i podijeliti uspomene, pa odbijanje zahtjeva za naknadu ovog troška - bez konkretnih, valjanih i dostatnih razloga, uz zanemarivanje obveze iz čl. 8. ZPP-a o savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti, ne predstavlja samo zanemarivanje kulturne dimenzije žalovanja već i povredu prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku iz čl. 29. Ustava RH (NN 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014). Činjenica da je tužitelj Marko Bilić možda imao poteškoća s dokumentiranjem troška za karmine, kako to interpretira prvostupanjski sud, koji pak za svoje uvjerenje, pored činjenice da nije uopće ocijenio vjerodostojnost iskaza tužitelja Marka Bilića i tužiteljice Branke Bilić oko iznosa kojeg su platili za održavanje troškova karmina, ne daje razloge odbijajuće odluke u pogledu ovog zahtjeva, ne smije biti razlog potpunog uskraćivanja naknade bez valjanog i konkretnog obrazloženja, posebno pored činjenice da bi račun od 4. studenog 2019. s kupljenim različitim artiklima u ukupnoj visini 2.766,53 kn (367,18 EUR) mogao ukazivati da se radi o troškovima karmina, jer je izdan neposredno nakon Lukine smrti, svega nekoliko dana nakon tog tragičnog događaja, a dokaznu vrijednost tog računa sud uopće nije valjano i argumentirano ocijenio. K tome, sud nije niti obrazložio vjeruje li tužitelju Marku Biliću koji je iskazao da je plaćanje karmina izvršio u gotovini, jednako kao što u tom dijelu nije ocijenio iskaz tužiteljice Branke Bilić.
4.22.1. Drugostupanjski sud ukazuje prvostupanjskom sudu da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Nadalje, kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti.
4.22.2. To znači da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir posebne okolnosti u kojima nastaju ovakvi troškovi - u stanju šoka i žalosti nakon gubitka djeteta te činjenicu da sam tuženik nije osporio da su karmine održane, već samo visinu troška. Kada je održavanje karmina nesporno, a što potvrđuje i sam tuženik, ističući tijekom postupka da je tužitelju Marku Biliću, na ime troška održanih karmina, isplatio 23. prosinca 2020. 1.383,26 kn (183,59 EUR), tada potpuno odbijanje zahtjeva za isplatu razlike troškova karmina, bez utvrđenja prvostupanjskog suda na što se odnose priloženi račun i predračun, i bez ocjene vjerodostojnosti iskaza tužitelja Marka i Branke Bilić o iznosu koji su platili za održavanje karmina i mjestu njihova održavanja, neovisno o materijalnim dokazima (priloženom računu i predračunu), predstavlja rezultat nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. K tome, ove materijalne dokaze tužitelj Marko Bilić priložio je već uz tužbu. Kako je čl. 288.a ZPP-a propisano da će sud postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojati da se tijekom pripremnog ročišta iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se daju sva razjašnjenja potrebna za utvrđenje činjeničnog stanja važnog za odluku ili postizanje mirnog rješenja spora, a u mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora, te imajući u vidu brojnost činjenica koje je bilo potrebno utvrditi u ovom postupku, kao i da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s prethodno navedenom odredbom, kad je riječ o računu i predračunu za koji prvostupanjski sud nije utvrdio na što se odnose, a niti je analizirao iskaz tužitelja Marka Bilića i Branke Bilić u pogledu plaćanja troškova karmina, a niti je tijekom prethodnog postupka nastojao da se tijekom pripremnog ročišta iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama koje se odnose na trošak karmina, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka o plaćanju karmina, što je sve rezultiralo nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike troškova plaćenih karmina, zbog kojega drugostupanjski sud nije u mogućnosti ocijeniti ni pravilnost primjene materijalnog prava, žalbeni sud je primjenom čl. 377. st. 1. i 2. ZPP-a odlučio da će se, u odnosu na ovaj, ukinuti dio prvostupanjske presude, ponovno provesti prethodni postupak, pri čemu je prvostupanjski sud dužan postupiti u skladu sa svojom obvezom iz čl. 288.a ZPP-a, uvažavajući primjedbe koje mu je naveo ovaj žalbeni sud (čl. 375. st. 4. ZPP-a u vezi čl. 377. st. 2. ZPP-a).
4.23.
Tuženikova žalba neosnovana je i u dijelu kojim pobija odluku prvostupanjskog suda kojim je tužitelju dosuđen trošak izrade nadgrobnog spomenika. Prvostupanjski sud toč. I. izreke presude naložio je tuženiku po ovoj osnovi isplatiti tužitelju 4.297,75 EUR. Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je na tužitelja Marka Bilića 11. siječnja 2021. izdan i plaćen račun u visini 46.875,00 kn (6.221,38 EUR) na ime izgradnje nadgrobnog spomenika za pok. Luku Bilića, pa s obzirom na utvrđeni doprinos oštećenika 15%, pripadao bi mu iznos 5.288,17 EUR, a kako mu je po toj osnovi isplaćeno 995,42 EUR tijekom postupka, to mu je dosuđen iznos 4.292,75 EUR. Dakle, žalba tuženika neosnovana je u onom dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu za ovaj vid imovinske štete dosuđene tužitelju Marku Biliću, odnosno za iznos 2.137,48 EUR. Pritom se navodi da tuženik u žalbi, osim navoda da u pobijanom dijelu napada odluku o naknadi troškova nadgrobnog spomenika tužitelju Marku Biliću, nije naveo konkretne žalbene razloge zbog kojih osporava prvostupanjsku presudu u ovom dijelu.
4.24.
Dakle, prvostupanjski sud je pravilno odluku o zahtjevu svih tužitelja za naknadom imovinske štete utemeljio se na čl. 1093. st. 1. ZOO-a koji regulira troškove pogreba.
4.25.
Što se tiče žalbenih razloga tuženika opisanih pod 3.13. do 3.15. obrazloženja ove drugostupanjske odluke, isti su također neosnovani.
4.26.
Prvostupanjski sud je pravilno, na temelju prethodno navedene odredbe utvrdio da troškovi žalobne odjeće (crnine), vijenaca i cvijeća predstavljaju uobičajene troškove pogreba, koje je tuženik dužan naknaditi tužiteljima na temelju istog propisa.
4.27.
Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik na ročištu 6. veljače 2025. učinio nespornom visinu troškova crnine, cvijeća i vijenaca za sve tužitelje, po zahtjevu od 29. svibnja 2024. i nakon nesporno izvršenih isplata po toj osnovi, pa se tuženik ne može sada u žalbi pozivati na to da prvostupanjski sud nije ispravno obračunao troškove koje je svim tužiteljima dosudio po ovoj osnovi, jer je visinu ovih troškova i aktivnu legitimaciju svih tužitelja da ih zahtijevaju, tuženik učinio nespornom.
4.28.
Pravilno je također prvostupanjski sud zaključio, da iako je tužitelj Marko Bilić podmirio troškove žalobne odjeće, vijenaca i cvijeća za sve tužitelje, riječ je o djeljivoj obvezi u smislu čl. 41. st. 3. ZOO-a koja propisuje kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno i svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio tražbine. Slijedom navedenog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice Branke Bilić, Magdalene Bilić, Kate Bilić i tužitelja Marinka Bilića nije osnovan.
4.29.
I konačno, što se tiče žalbenog prigovora tuženika koji se odnosi na doprinos pokojnog Luke Bilića nastanku štete, pri čemu tuženik smatra da je njegov doprinos trebalo vrednovati u visini 50%, niti ovaj prigovor tuženika nije osnovan.
4.29.1. Prvenstveno, dob djeteta predstavlja ključnu okolnost koju tuženik pokušava minimizirati. Luka Bilić imao je u trenutku nesreće samo deset godina i jedanaest mjeseci, što ga čini djetetom u punom razvojnom, psihološkom i pravnom smislu. Također treba reći da prefrontalni korteks, dio mozga odgovoran za procjenu rizika i donošenje odluka, nije potpuno razvijen u dječjoj dobi, već se smatra potpuno razvijenim sredinom dvadesetih ili u kasnim dvadesetim godinama života. Očekivati od desetogodišnjeg djeteta da u djeliću sekunde pravilno procijeni brzinu nailazećeg vozila, izračuna vrijeme potrebno za prelazak i donese racionalnu odluku o odustajanju, predstavlja ignoriranje temeljnih pravila logike i medicinske znanosti. Takvo očekivanje bilo bi, ne samo nerealno nego i okrutno prema djetetu koje jednostavno nije imalo neurološke kapacitete za takvu procjenu.
4.29.2. Nadalje, prometna situacija u trenutku nesreće bila je izuzetno kompleksna, što tuženik zanemaruje. Prema nalazu vještaka, dijete bi moralo ući najmanje 0,6 metara na kolnik samo da bi moglo vidjeti nailazeće vozilo zbog parkiranih automobila. To znači da je dijete bilo prisiljeno donijeti odluku u uvjetima nepotpune informacije, što dodatno smanjuje njegovu odgovornost. Vozačica je sama u svom iskazu priznala da su se "auti vrzmali ispred pekare", što potvrđuje da je prometna situacija bila kaotična i nepregledna. U takvim okolnostima, čak ni odrasla osoba ne bi mogla sa sigurnošću procijeniti sigurnost prelaska, a kamoli dijete niske tjelesne visine čija perspektiva dodatno otežava procjenu.
4.29.3. Posebno je važno istaknuti da je vozačica upravljala vozilom s neispravnim kočnicama, što predstavlja grubu nepažnju koja daleko nadmašuje bilo kakvu grešku djeteta. Kočnice su najvažniji sigurnosni sustav svakog vozila. Činjenica da vozačica navodno nije znala za neispravnost kočnica, kako je tuženik pokušava opravdati (i time umanjiti svoju odgovornost), zapravo pogoršava njenu poziciju jer ukazuje na potpuni izostanak dužne pažnje. Vještak je jasno utvrdio da bi s ispravnim kočnicama postojala realna mogućnost izbjegavanja nesreće, što čini neispravnost kočnica jednim od glavnih uzročnih faktora tragedije. Vještak je naveo da bi, da se vozačica kretala ograničenom brzinom, odnosno u skladu s propisom, postojala mogućnost kod koje bi biciklist uspio izaći iz putanje osobnog vozila i to za slučaj kada bi osobno vozilo ostvarivalo snažnim kočenjem usporenje koje se očekuje od ispravnog osobnog vozila, odnosno vozila s ispravnim kočnicama, a da bi se u svakom slučaju nalet vozačice na biciklista izbjegao da je vozačica vozila brzinom manjom od zakonski ograničene.
4.29.4. Brzina vozila od 60 km/h u naselju gdje je ograničenje 50 km/h predstavlja primarni uzrok nesreće, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio. U blizini pekare, gdje je očekivano povećano kretanje pješaka i biciklista, svaki kilometar na sat preko ograničenja eksponencijalno povećava rizik i smanjuje mogućnost pravovremenog zaustavljanja. Vozačica nije prilagodila brzinu uvjetima na cesti, što predstavlja temeljno kršenje načela oprezne vožnje. Pravno relevantno za ishod ovog spora jest da je vozačica pravomoćno osuđena u kaznenom postupku upravo zbog neprilagođene brzine.
4.29.5. Tuženik pokušava preusmjeriti veliki dio odgovornosti za štetu s osiguranice na roditelje, do te mjere da traži da se doprinos oštećenika vlastitoj šteti utvrdi u omjeru 50%, što žalbeni sud ne prihvaća. Tuženik se poziva na to da je povrijeđeno pravilo iz čl. 215. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, 85/2022, 114/2022, 133/2023, 145/2024, dalje: ZOSPC-a) jer djeca s navršenih devet godina kojima nije izdana potvrda da su u školama osposobljena za upravljanje biciklom, smiju upravljati biciklom samo u pratnji osobe koja je navršila 16 godina, a Luka nije imao takvu pratnju. Kako svaka sudska odluka treba počivati na elementima zdravog razuma, treba imati u vidu da slanje djeteta starog gotovo 11 godina po kruh u lokalnu pekaru predstavlja uobičajenu, svakodnevnu roditeljsku odluku. Roditelji ne mogu i ne trebaju predvidjeti da će neki vozač voziti prebrzo vozilom s neispravnim kočnicama. U manjim mjestima poput Slatine, postupno osposobljavanje djece za samostalnost predstavlja normalan dio odgoja. Stoga, sve i kad bi se prihvatio argument tuženika o eventualnom propuštanju nadzora, stupanj takve odgovornosti, odnosno doprinosa nastanku štete, uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja, pa i činjenicu da dijete vozeći bicikl nije imalo pratnju, ne bi se mogao u svoj svojoj ukupnosti cijeniti više od 15%, koliko je utvrdio prvostupanjski sud. K tome, dijete od deset godina, nepunih jedanaest ne može i ne smije imati isti stupanj odgovornosti odnosno doprinosa vlastitoj šteti u smislu čl. 1092. ZOO-a kao odrasla, mentalno zrela osoba. To znači da bi se u omjeru 50%, na ime doprinosa nastaloj šteti, kako to predlaže tuženik, mogao vrednovati samo doprinos odrasle, mentalno zrele osobe, sposobne za rasuđivanje ali ne i dječaka nešto starijeg od deset godina.
4.29.6. Konačno, disproporcija u mogućnostima izbjegavanja nesreće je očigledna. Vozačica je imala potpunu kontrolu nad situacijom - mogla je voziti u okviru zakonski ograničene brzine ili manje od propisane, mogla je održavati vozilo u ispravnom stanju, a ne voziti vozilo s neispravnim kočnicama, mogla je i trebala biti posebno oprezna u blizini pekare gdje je očekivano kretanje ljudi. Nasuprot tome, dijete je u djeliću sekunde trebalo donijeti odluku u situaciji koju zbog svoje dobi nije moglo potpuno razumjeti niti predvidjeti posljedice. Ova fundamentalna nejednakost u mogućnostima prevencije čini doprinos od 15% ne samo opravdanim, već, po ocjeni ovog suda i visokim, no s obzirom da su ga u tom postotku priznali tužitelji i da ga u tom postotku utvrđuje prvostupanjski sud, a tužitelji taj omjer nisu pobijali žalbom, ovaj žalbeni sud nije imao ovlast intervenirati u smanjivanje utvrđenog doprinosa djeteta vlastitoj šteti.
4.29.7. Sudska praksa na koju se poziva tuženik u prilog svojim tvrdnjama da je doprinos trebalo utvrditi u omjeru 50% nije primjenjiva u ovom predmetu.
4.29.8. Iz odluke VSRH, Rev-227/08 od 15. listopada 2008. ne proizlazi da je oštećenik dijete u dobi od nepunih 11 godina. U ovom predmetu je riječ o prometnoj nesreći koja se dogodila 16. srpnja 2001. u naseljenom mjestu (Postire na otoku Braču - predio Podježice), na raskrižju na kojem ne postoje prometni znakovi, niti svjetlosna signalizacija, s tim da se osiguranica tuženika kretala brzinom od 16,1 km/h, bez prethodnog zaustavljanja, dok se tužitelj, vozeći bicikl, kretao iz smjera istoka prema zapadu brzinom od oko 14,4 km/h, dok je u ovom konkretnom predmetu vozačica vozila brzinom od 60 km/h u naseljenom mjestu u kojem je ograničenje 50 km/h.
4.29.9. Ni odluka VSRH, Rev-1185/01 od 27. studenoga 2001. nije primjenjiva u ovom slučaju, jer oštećenik iz tog postupka nije preminuo u štetnom događaju. Nadalje, iz odluke proizlazi da je oštećenik bio na bolovanju i gubio zaradu, što znači da je oštećenik odrasla osoba.
4.29.10. Odluka VSRH, Rev-1365/02-2 od 13. ožujka 2003. nije također primjenjiva. Oštećenik nije dijete, već odrasla osoba za koju je utvrđeno da je 1970. godine imala traumu mozga, a štetni događaj se dogodio 1992., što znači da je taj oštećenik u trenutku nesreće bio najmanje dvostruko stariji od oštećenika Luke Bilića. Također, prometna nesreća iz tog predmeta nije završila smrtnim ishodom.
4.29.11. U odluci ŽS ZG Gž-3007/18-5 od 1. rujna 2020. riječ je o oštećenici u dobi od 10 godina, ali se ne radi o smrtnom ishodu niti situaciji činjenično sličnoj kao u ovom predmetu.
4.29.12. Niti odluka ŽS ZG Gžn-1161/14 od 2. prosinca 2014. nije primjenjiva na ovaj slučaj jer iz dijelova koje citira tuženik proizlazi da je oštećenik tužitelj u tom predmetu, dakle da nije došlo do smrtnog ishoda i da je osiguranik tuženika upravljao motorkotačem u pokretu prilikom prometne nesreće.
4.29.13. Također se za potrebe ovog postupka ne može usporedno primjenjivati niti odluka ŽS PU Gž-2509/09 od 11. listopada 2011., jer iz obrazloženja te presude ne proizlazi da se radi o djetetu oštećeniku, a niti je riječ o smrtnom ishodu.
4.30.
Uz prethodno navedeno, treba ponoviti da niti u jednoj od odluka na koje se poziva tuženik tražeći da se postotak njegove odgovornosti smanji a preminulog djeteta poveća, čak do iznosa 50%, nije riječ o smrtnom ishodu djeteta. Također, niti jedna od ovih odluka činjenično nije ni približno slična ovom konkretnom predmetu u kojem je utvrđeno da je osiguranica tuženika vozila vozilo s neispravnim kočnicama i da se nesreća dogodila u blizini pekare, dakle na području na kojem je osiguranica tuženika trebala voziti s povećanim oprezom s obzirom na očekivanu fluktuaciju ljudi. Predmeti odraslih, preživjelih oštećenika na koje se poziva tuženik, nisu usporedivi s predmetom u kojem je poginulo dijete od nepunih 11 godina, a osim toga odgovornost odrasle osobe od koje se očekuje povećani stupanj pažnje prilikom kretanja u prometu ne može se uspoređivati s odgovornošću djeteta starog niti 11 godina koje zbog svoje dobi nije moglo potpuno razumjeti niti predvidjeti posljedice.
4.31.
Zbog sveg navedenog, doprinos oštećenika vlastitoj šteti pravilno je utvrđen u omjeru 15%.
5.
S obzirom da odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu stranaka u pogledu svih zahtjeva istaknutih u postupku (čl. 154. ZPP-a), a koji uspjeh je promijenjen odlukom žalbenog suda u pogledu zahtjeva za naknadom neimovinske štete, te imajući u vidu da još nije pravomoćno odlučeno o zahtjevu tužitelja Marka Bilića za naknadom troškova karmina, prihvaćena je, u pobijanom dijelu, žalba svih tužitelja i tuženika istaknuta protiv odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka, te je ukinuto rješenje prvostupanjskog suda iz toč. II. izreke rješenja, za pobijani dio odluke o troškovima, odnosno za iznos 9.620,98 EUR, s dosuđenom zateznom kamatom te se u tom ukinutom dijelu, kao i u dijelu kojim je prvostupanjski sud presumirano toč. II. izreke rješenja odbio ostatak zahtjeva za naknadom troškova postupka kojeg su tužitelji postavili tijekom prvostupanjskog postupka (prihvaćajući zahtjev za naknadu troškova postupka samo u visini 14.620,98 EUR sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2025. do isplate), te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o troškovima postupka, primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi sa čl. 381. st. 1. ZPP-a. Naime, i tuženik i tužitelji pobijaju kao nezakonitu odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka (tuženik rješenje o troškovima postupka pobija samo preko dosuđenog iznosa 5.000,00 EUR, odnosno za iznos 9.620,98 EUR, s dosuđenom zateznom kamatom), s tim da tužitelji ispravno ukazuju na pogrešan pravni pristup prvostupanjskog suda prilikom odmjeravanja troškova postupka, koji je vrijednost predmeta spora odredio prema čl. 37. st. 2. ZPP-a kojim je propisano da, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinoga zahtjeva, uz uvećanje za 40% primjenom Tbr. 40/1 Tarife, pa je, primjenom čl. 37. st. 2. ZPP-a na konkretni predmet, s obzirom da pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji, vrijednost predmeta spora odredio prema vrijednosti najvišeg zahtjeva, konkretno tužitelja Marka Bilića. Naime, u ovom slučaju se vrijednost predmeta spora utvrđuje prema čl. 37. st. 1. ZPP-a, kojim propisom je određeno ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Činjeničnu osnovu tužbe predstavlja nastanak štetnog događaja (smrt Luke Bilića) koji je prouzročila osiguranica tuženika Renata Orozović i ta je činjenična osnova jednaka za sve tužitelje, kao što i svi tužitelji na ovoj činjeničnoj osnovi temelje svoje zahtjeve za naknadu neimovinske i imovinske štete, odnosno pravnu osnovu (tako i VSRH u odluci Rev 486/2021-2 od 3. siječnja 2023.). Navedeno će prvostupanjski sud imati u vidu u ponovnom postupku prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora temeljem koje će izvršiti obračun troškova prvostupanjskog postupka, uz primjenu Tbr. 40. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), koja propisuje kad odvjetnik u istom postupku zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10%, odnosno ukupno 40%. Jednako tako, primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a žalbeni sud odlučio je da će se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka, koju naknadu troškova su zatražili i tužitelji i tuženik, odlučiti u konačnoj odluci prvostupanjskog suda. Zaključno, nakon što izvrši ispravan i zakonit obračun troškova postupka, prvostupanjski sud će, prilikom donošenja nove odluke o troškovima postupka imati u vidu da je odlukom tog suda Pn-3255/2020-42 od 7. ožujka 2025. i to nepobijanim dijelom toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja tužiteljima pravomoćno priznata naknada troškova postupka u visini 5.000,00 EUR sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2025.
6.
U novoj odluci o troškovima postupka sud će odlučiti izrekom, ne samo u pogledu zahtjeva za naknadu troškova postupka koji prihvaća, već i u pogledu zahtjeva za naknadu troškova koji odbija, kako bi se u slučaju osporavanja nove odluke pred žalbenim sudom ta odluka mogla ispitati.
7.
Slijedom sveg navedenog, imajući u vidu da u pogledu odluke o glavnoj stvari ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke pod toč. I. do XI. Odluka pod toč. XII. do XVI. izreke presude žalbenog suda utemeljena je na čl. 373. toč. 3. ZPP-a. Toč. I. do III. izreke rješenja temelje se na čl. 380. toč. 3. ZPP-a, čl. 381. st. 1. ZPP-a, čl. 366. st. 1. ZPP-a, te čl. 375. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 377. st. 1. ZPP-a.
U Osijeku 16. listopada 2025.
Predsjednica Vijeća:
sutkinja
Krunoslava Dropulić
