Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1841/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić članice vijeća i izvjestiteljice i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Branko Kobaš odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika, protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-909/2024-10 od 14. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-909/2024-10 od 14. srpnja 2025.

- potvrđuje u pobijanoj točki I. izreke,

- ukida u pobijanoj točki II. izreke i odluci o trošku postupka iz točke III. izreke i u tom dijelu predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.6.st.1. Ugovora o kreditu br. 217192 sklopljenog dana 13.5.2008. između tužiteljice i tuženika, potvrđen dana 13.5.2008. po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću iz Osijeka pod brojem OV-79/08 , u dijelu odredbe koji glasi:

„Jednokratno 1,00 % (slovima: jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 54,13 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 14.5.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1. 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 953,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

i  r i j e š e n o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjevi tužiteljice uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovan postupak sudu prvog stupnja. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njezinom donošenju, žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora su tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj 217192 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb dana 13. svibnja 2008., na kojem je ovjeren potpis tužiteljice kao korisnice kredita dana 13. svibnja 2008. po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću iz Osijeka pod brojem OV-79/08, (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), u dijelu koji glasi: "Jednokratno 1,00 % (slovima: jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ i isplatu iznosa od 54,13 EUR-a s pripadajućim kamatama s osnova stjecanja bez osnove.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.100,00 CHF-a, s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je u čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to jednokratno prije isplate kredita u iznosu 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, koja je plaćena 13. svibnja 2008. prilikom plasmana kredita u iznosu od 407,87 kn što prema fiksnom tečaju 1 EUR=

7,53450 kn iznosi 54,13 EUR-a,

- da je navedena odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena jer tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o toj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, da tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

8. Na osnovu utvrđenog, zaključujući da je prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna sud prvog stupnja je prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice.

9. Navedeni zaključak suda prvog stupnja da je odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

10. Međutim sud prvog stupnja je prilikom donošenja odluke o ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu pozvao se na odredbe ZZP/03, umjesto odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu ZZP/07) koji se primjenjivao od 7. kolovoza 2007. pa tako i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, (st. 2.).

11.1. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja, prihvaćajući iskaz tužiteljice te stipulacije sporne odredbe (čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa ovdje tužiteljicom niti je tužiteljica obaviještena na koje sve troškove banke se odnosi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, niti je u Ugovoru o kreditu navedeno na što se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

11.2. U provedenom postupku dokazano je da je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, te da tužiteljica nije mogla pregovarati o toj spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj. To što su stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o iznosu kredita, stopi kamate, roku vraćanja i dr., ne znači da su pregovarale o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Prema odredbi čl. 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, jer je utvrđeno da se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ako potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP/07 treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

12.1. Pravilno tuženik u razlozima žalbe ukazuje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjevai administraciju kredita jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 100. ZZP/07.

12.2. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o "naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača. Pri tom treba navesti i da tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tužiteljica podmiruje.

12.3. Ugovorna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, nije odredba koja definira glavni predmet ugovora već ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora. Stoga sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.

13. Pritom, na navode žalbe treba još navesti da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako odredba čl. 99. ZZP/07 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su u čl. 121. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentni.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje navedene naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, vrši ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

15. U skladu s čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđene usluge, koje terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu, su nerazmjerne i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja je pravilno cijenio da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti predmetnog slučaja koje je sud prvog stupnja provedenim dokaznim postupkom pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, pa se zaključuje da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

18. S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da takvim postupanjem suprotno odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 3., čl. 97. ZZP/07 je tuženik uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

19. S pravom je, stoga, sud prvog stupnja utvrdio da je predmetna odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu ništetna, čl. 102. st. 1. ZZP/07., pa je valjalo potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanoj točki I. izreke.

20. Suprotno žalbenim navodima podnošenje tužbe u predmetu spora i postavljanje navedenih tužbenih zahtjeva ne predstavlja zlouporabu prava u smislu odredbe čl. 6. ZOO-a već se radi o korištenju zakonom priznatog prava na zaštitu.

21. Odlučujući o prigovoru zastare sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude između ostaloga naveo kako tužiteljica nije postavila zahtjev za isplatu, odnosno restitucijski zahtjev pa se prigovor visine potraživanja kao i zastare u odnosu na isti ukazuje neosnovanim.

21.1. Takvi navodi proturječni su izreci presude u kojoj je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 54,13 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom, a nejasno je da li je restitucijski zahtjev zastario, pa se u tom dijelu presuda nije mogla ispitati.

21.2. Stoga osnovano u žalbi tuženik navodi da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pa je valjalo presudu sud prvog stupnja ukinuti u točki II. izreke.

22. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari (točka II. izreke presude suda prvog stupnja), ukinuta je i odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude suda prvog stupnja jer odluka o glavnoj stvari utječe na odluku o troškovima postupka.

23. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano, odlučit će o prigovoru zastare u odnosu na restitucijski zahtjev, te će na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu odluku o restitucijskom zahtjevu i troškovima postupka.

24. U nepobijanom rješenju kojim je odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti odluka suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

25. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1., čl. 369. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove odluke.

26. Na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove odluke.

Osijek, 16. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić