Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1628/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Barana, predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vesne Bjelousov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1223/2024-10 od 27. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1223/2024-10 od 27. lipnja 2025.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11.12.2006. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 16.01.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade za obradu kredita isplati iznos od 295,28 EUR-a

(dvjestodevedesetpeteura-dvadesetosamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 22. veljače 2007. godine do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11.12.2006. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama,, sklopljenog dana 16.01.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita isplati iznos od 402,45 EUR (četristodvaeura-četrdesetpetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 10. kolovoza 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V/ Nalaže tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 315,59 EUR-a (tristopetnaesteura-pedesetdevetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 27. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška."

2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava dakle razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, te navode tužiteljice iz odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio (čl. 8. ZPP-a).

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda je jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet, a ne na apstraktnoj razini kako to tvrdi žalitelj. Time nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9.1. Naime, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Time što nije prihvatio neki dokazni prijedlog sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a, naravno ako takva odluka nije rezultirala donošenjem nepravilne i nezakonite odluke.

9.2. U konkretnom slučaju, tuženik je na traženje i zahtjev tužitelja dostavio potvrdu (str. 8 spisa) u kojoj nedvojbeno ističe da je naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita naplaćena 9. kolovoza 2011. u iznosu od 3.032,62 Kn te je u dokaz tome dostavljena zadnja stranica prometa po kreditu u kojem se navedena naknada vodi pod nazivom "obračun troškova", stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio kao nepotrebno provođenje financijskog vještačenja na navedenu okolnost i takvim postupanjem prvostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a i čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a, a niti je zbog takvog postupanja suda prvog stupnja činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11. prosinca 2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 16. siječnja 2007. (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu) u dijelu i u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenih po navedenim osnovama.

11. U postupku pred prvostupanjskim sudom a i sada u žalbenoj fazi postupka, nije sporno između stranaka da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom zaključio ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 41.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,20% jednokratno od ukupnog iznosa kredita, odnosno u iznosu od 2.224,77 Kn odnosno 295,28 eura, da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, da iz potvrde tuženika (str. 8. spisa) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 21. veljače 2007. u iznosu od 2.224,77 Kn a da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 9. kolovoza 2011. u iznosu od 3.032,26 Kn.

12. Prvostupanjski sud je nakon ocjene iskaza tužitelja, te na temelju isprava sadržanih u spisu zaključio da ugovorne odredbe iz čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu tuženiku kao potrošaču nisu bile razumljive, da se o ovim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca, da su spomenute odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uz primjenu čl. 81. st. 1., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/03. dalje: ZZP), te čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev.

13. Sud prvog stupnja u takvoj situaciji primjenjuje odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji u čl. 81. st. 1. ZZP-a propisuje da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja odredba je identična čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje ZPP/07).

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

15. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, a iz iskaza tužitelja u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o spornoj odredbi jer da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju je po principu "uzmi ili ostavi", tužitelj je mogao samo prihvatiti, druge opcije nije imao (iskaz tužitelja), a tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dokazao drugačije.

16. Iz sadržaja spornih ugovornih odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, jeli tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedene naknade, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a.

17. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog stupnja, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, te naknada za prijevremeno zatvaranje kredita koja je i naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, je nepoštena ugovorna odredba, jer iako je jasno napisana, onemogućavala je tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora ocijeni visinu te naknade te ne postoji dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno prijevremeno zatvaranje kredita.

18. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Izvjesno je da je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtijeva i odobravanja kredita i prilikom prijevremenog zatvaranja kredita imao određene troškove koji troškovi se podmiruju iz tih naknada, ali predmetne odredbe ugovorene razmjerno iznosu samog kredita nedvojbeno ukazuje da istom nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, odnosno njegova zatvaranja.

20. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge i naknade…), što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Pri tome se ističe da informiranost tužitelja o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i tih naknada, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takvih naknada, što je u konkretnom slučaju izostalo.

21. Budući da već iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza, protivno žalbenim navodima tuženika, zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu, time da tuženik na iste okolnosti nije predložio dokaze.

22. Pri tome se ističe, a kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati (iskaz tužitelja) da se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22.1. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,20% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega ju je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tuženika.

23. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja.

24. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje kako predmetna odredba ugovora o ulaznoj naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno glavni predmet ugovora, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti jer pri ocijeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom glavni predmet ugovora treba uzeti narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični kontekst istog. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja u razlozima odluke raspravljao je i akceptirao okolnost što u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zakon nije zabranjivao ugovaranje naknade za obradu kredita. Vodeći računa i o tome bitno je istaći da nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanim budući je nakon provođenja testa poštenosti ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega su ugovorne odredbe ništetne. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetne akcesorne ugovorne odredbe o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer joj tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

25. Isto tako, iz razloga pobijane odluke vidi se da se sud prvog stupnja oslanja na recentnu praksu i odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 kada provodi test nepoštenosti i izvodi zaključke o transparentnosti ugovorne odredbe. Prije svega je za reći kako je sud pravilno utvrdio i ocijenio kako tuženik u ovom predmetu u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,20% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tuženiku zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,20% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen niti tuženik tvrdi drugačije. O tome se nije pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

26. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja imao je u vidu sve okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a nepoštene te time i ništetne.

27. I u odnosu na odredbe ugovora kojim se tužitelja obvezuje na plaćanje posebne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da sporna odredba ugovora ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, a niti je iz odredbe ugovora, protivno žalbenim navodima, vidljiv podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka (Tarifa banke) koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, iz navedenog proizlazi da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, stoga suprotno žalbenim navodima tuženika navedena odredba nije jasna, lako razumljiva niti transparentna.

28. U tom kontekstu upire se na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. srpnja 2023. broj U-III-3231/22 i dr. kojom je utvrđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

29. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos naknada, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

30. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, stoga ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, a u smislu zaključka sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom je odlučeno o ništetnosti.

31. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 295,28 eura a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2007. pa do isplate, te na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita iznos od 402, 45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2011. do isplate. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljenih i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od prvog dana nakon izvršenog plaćanja.

32. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a) tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. i 138/23., dalje u tekstu: Tarifa).

32.1. Protivno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući je ročište za objavu presude predviđeno kao procesna radnja na koju se pozivaju stranke i na kojoj se prisutnim strankama uručuje presuda sukladno čl. 335. st. 8. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanim žalbeni navodi o nepotrebnosti takvog troška za koji je Tbr. 9. toč. 3. Tarife predviđena nagrada odvjetniku u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. O pravu stranke na trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude svoje pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.

33. Stoga, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

34. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da tuženik nije uspio sa svojom žalbom.

Osijek, 16.listopada 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran