Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1863/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Barana, predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vesne Bjelousov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-528/2024-10 od 11. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-528/2024-10 od 11. travnja 2025.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 26.06.2006. između tužitelja TJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i pravnog prednika tuženika, HVB Splitske Banke d.d. kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (triposto) od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu kredita".

II. Tuženik OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužan je tužitelju TJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplatiti iznos od 434,92 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNBa, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužan je tužitelju TJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 562,50 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "

2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda je jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st.4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 26. lipnja 2006. između tužitelja TJ i pravnog prednika tuženika, HVB Splitske Banke d.d. kao kreditora, koja glasi (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu) u dijelu i u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbenoj fazi postupka nije sporno između stranaka da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 26. lipnja 2006. zaključio ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 23.580,00CHF u protuvrijednosti kuna, da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00 % iznosa kredita, te da je ista naplaćena jednokratno odmah po potpisu ugovora o kreditu.

11. Prvostupanjski sud je nakon ocjene iskaza tužitelja, te na temelju isprava sadržanih u spisu zaključio da ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu tuženiku kao potrošaču nije bila razumljiva, da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca, da je spomenuta odredba Ugovora o kreditu nepoštena, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uz primjenu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP), te čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev.

12. Sud prvog stupnja u takvoj situaciji primjenjuje odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji u čl. 81. st. 1. ZZP-a koja propisuje da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja odredba je identična odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje ZPP/07).

13. Sud je u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

14. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, a iz iskaza tužitelja u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o spornoj odredbi jer da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju je po principu "uzmi ili ostavi", tužitelj je mogao samo prihvatiti, druge opcije nije imao, a tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dokazao drugačije.

15. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 5. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva i jeli tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a.

16. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog stupnja, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, koja je i naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, je nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ništetna, iako je jasno napisana, jer je onemogućavala tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora ocijeni visinu te naknade te ne postoji dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Izvjesno je da tuženik jest kao trgovac prilikom obrade zahtijeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji troškovi se podmiruju iz te naknade, ali predmetna odredba ugovorena razmjerno iznosu samog kredita nedvojbeno ukazuje da istom nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

19. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge i naknade…) što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Pri tome se ističe da informiranost tužitelja o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takve naknade, što je u konkretnom slučaju izostalo.

20. Budući da već iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza, protivno žalbenim navodima tuženika, zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu, time da tuženik na iste okolnosti nije predložio dokaze.

21. Pri tome se ističe, a kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati (iskaz tužitelja) da se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,0% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega ju je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tuženika.

22. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja.

23. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje kako predmetna odredba ugovora o ulaznoj naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno glavni predmet ugovora, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti jer pri ocijeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom glavni predmet ugovora treba uzeti narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični kontekst istog.

24. Vezano uz žalbene navode za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju u našem pravnom sustavu već je iste nužno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz intrepretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) U tom kontekstu, protivno žalbenim navodima, pravilno sud prvog stupnja upire na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao i praksu Suda EU u predmetima C-224/19 i C-259/19.

25. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja imao je u vidu sve okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87.

ZZP-a nepoštena te time i ništetna.

26. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju da ugovaranje ulazne naknade nije bilo zakonom zabranjeno, da je tužitelj bio informiran o njezinoj visini zbog čega da ne stoji zaključak o netransparentnosti ugovorne odredbe pa da se ne radi o postupanju u suprotnosti s dobrom vjerom i nastanku značajne neravnoteže.

27. O navedenom prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke naveo razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja u razlozima odluke raspravljao je i akceptirao okolnost što u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zakon nije zabranjivao ugovaranje naknade za obradu kredita. Vodeći računa i o tome bitno je istaći da nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom budući je nakon provođenja testa poštenosti ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je ugovorna odredba ništetna. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer joj tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

28. Isto tako iz razloga pobijane odluke vidi se da se sud prvog stupnja oslanja na recentnu praksu i odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 kada provodi test nepoštenosti i izvodi zaključke o transparentnosti ugovorne odredbe. Prije svega je za reći kako je sud pravilno utvrdio i ocijenio kako tuženik u ovom predmetu u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 3,0% od odobrenog kredita-minimalno 200,00 Kn i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tuženiku zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,0% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen niti tuženik tvrdi drugačije. O tome se nije pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

29. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos naknada, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

30. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, stoga ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora a u smislu zaključka sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom je odlučeno o ništetnosti.

31. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 434,92 eura koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2006. pa do isplate, a visina kojeg iznosa nije sporna. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od prvog dana nakon izvršenog plaćanja.

32. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a) tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. i 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), a što se žalbenim navodima tuženika niti ne dovodi u pitanje. Žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a kako tuženik u žalbi ne iznosi prigovora protiv iste, valjalo je i u tom dijelu žalbu odbiti i presudu potvrditi sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

33. Stoga, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a odlučeno kao u izreci.

34. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku stoga mu ne pripada pravo na trošak istog (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 16. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran