Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1351/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Barana, predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vesne Bjelousov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3981/2024-9 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3981/2024-9 od 22. svibnja 2025.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2007. godine zaključenog između tužitelja BN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 458,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.1.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga, dakle razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio (čl. 8. ZPP-a).

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda je jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koji su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet, a ne na apstraktnoj razini kako to tvrdi žalitelj. Time nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 326.a i 186.c. ZPP-a uz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebalo odbaciti jer se njime zahtjeva nedospjela tražbina (jer zastara još nije počela teći). Spomenuta relativno bitna povreda nije ni mogla biti ostvarena jer tužbeni zahtjev nije postavljen u smislu odredbe čl. 186.c ZPP, a nije ni trebao biti jer ništetnost djeluje ex tunc i time je obveza vraćanja naravno dospjela.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 29. siječnja 2007. (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu) u dijelu i u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

11. U postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbenoj fazi postupka, nije sporno između stranaka da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 29. siječnja 2007. zaključio ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 22.950,76 CHF u protuvrijednosti kuna, da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 458,19 eura.

12. Prvostupanjski sud je nakon ocjene iskaza tužitelja, te na temelju isprava sadržanih u spisu zaključio da ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu tuženiku kao potrošaču nije bila razumljiva, da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca, da je spomenuta odredba Ugovora o kreditu nepoštena, da je suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uz primjenu čl. 81. st. 1., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/03. dalje: ZZP), te čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev.

13. Sud prvog stupnja u takvoj situaciji primjenjuje odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji u čl. 81. st. 1. ZZP-a propisuje da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja odredba je identična čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje ZPP/07).

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

15. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, a iz iskaza tužitelja u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o spornoj odredbi jer da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju je po principu "uzmi ili ostavi", tužitelj je mogao samo prihvatiti, druge opcije nije imao (iskaz tužitelja) a tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dokazao drugačije.

16. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva i jeli tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a.

17. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog stupnja, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, koja je i naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, je nepoštena ugovorna odredba, jer iako je jasno napisana, onemogućavala je tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora ocijeni visinu te naknade te ne postoji dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

18. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Izvjesno je da je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtijeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji troškovi se podmiruju iz te naknade, ali predmetna odredba ugovorena razmjerno iznosu samog kredita nedvojbeno ukazuje da istom nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

20. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge i naknade…) što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Pri tome se ističe da informiranost tužitelja o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takve naknade, što je u konkretnom slučaju izostalo.

21. Budući da već iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza, protivno žalbenim navodima tuženika, zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu, time da tuženik na iste okolnosti nije predložio dokaze.

22. Pri tome se ističe, a kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati (iskaz tužitelja) da se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22.1. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tuženika.

23. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja.

24. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje kako predmetna odredba ugovora o ulaznoj naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno glavni predmet ugovora, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti jer pri ocijeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom glavni predmet ugovora treba uzeti narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični kontekst istog. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja u razlozima odluke raspravljao je i akceptirao okolnost što u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zakon nije zabranjivao ugovaranje naknade za obradu kredita. Vodeći računa i o tome bitno je istaći da nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom budući je nakon provođenja testa poštenosti ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je ugovorna odredba ništetna. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer joj tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

25. Isto tako iz razloga pobijane odluke vidi da se sud prvog stupnja oslanja na recentnu praksu i odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 kada provodi test nepoštenosti i izvodi zaključke o transparentnosti ugovorne odredbe. Prije svega je za reći, kako je sud pravilno utvrdio i ocijenio kako tuženik u ovom predmetu u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 3,30% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tuženiku zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen niti tuženik tvrdi drugačije. O tome se nije pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

26. Vezano uz žalbene navode za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju u našem pravnom sustavu već je iste nužno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) U tom kontekstu, protivno žalbenim navodima, pravilno sud prvog stupnja upire na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao i praksu Suda EU.

27. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja imao je u vidu sve okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87.

ZZP-a nepoštena te time i ništetna.

28. Ugovor u ovoj pravnoj stvari sklopljen je 29. siječnja 2007. a mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., pa se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03). Dakle, protivno žalbenim navodima u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03). Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 15/07 i 79/09 - ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuju identično kao i odredbe čl. 81. st 1. i čl. 84. ZZP/03. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima se upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

29. Nije prihvatljiv ni žalbeni navod da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO-a. Istina, ugovor je ispunjen no nije ostvaren drugi uvjet a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, stoga ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

30. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos naknada, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, stoga ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora a u smislu zaključka sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom je odlučeno o ništetnosti.

32. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 458,19 eura a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2007. pa do isplate, a visina kojeg iznosa nije sporna. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od prvog dana nakon izvršenog plaćanja.

33. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a) tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. i 138/23., dalje u tekstu: Tarifa).

33.1. Protivno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući je ročište za objavu presude predviđeno kao procesna radnja na koju se pozivaju stranke i na kojoj se prisutnim strankama uručuje presuda sukladno čl. 335. st. 8. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanim žalbeni navodi o nepotrebnosti takvog troška za koji je Tbr. 9. toč. 3. Tarife predviđena nagrada odvjetniku u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. O pravu stranke na trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude svoje pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.

34. Stoga, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

35. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da tuženik nije uspio sa svojom žalbom.

Osijek, 16. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran