Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1510/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Barana, predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-80/2023-26 od 6. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-80/2023-26 od 6. svibnja 2025. u pobijanom dijelu toč. I., toč. II., toč. III., toč. IV. i V. izreke.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. Ugovora o [broj kredita] kojeg su sklopiti tužitelj EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. Ugovora o [broj kredita] kojeg su sklopiti tužitelj EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno sa odlukama o kamatama i naknadama kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,50 % godišnje.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime tečajne razlike za CHF za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. na iznos od 1.976,05 EUR (jednu tisuću devet stotina sedamdeset i šest eura i pet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,71 EUR počevši od 1.06. 2006. do konačne isplate,

- 5,96 EUR počevši od 01.11.2008. do konačne isplate,

- 10,09 EUR počevši od 1.01. 2009. do konačne isplate,

- 12,96 EUR počevši od 1.02. 2009. do konačne isplate,

- 14,40 EUR počevši od 1.03. 2009. do konačne isplate,

- 8,42 EUR počevši od 1. 04.2009. do konačne isplate,

- 9,46 EUR počevši od 1. 05.2009. do konačne isplate,

- 4,83 EUR počevši od 1. 06. 2009. do konačne isplate,

- 1,54 EUR počevši od 1. 07. 2009. do konačne isplate,

- 2,96 EUR počevši od 1. 08. 2009. do konačne isplate,

- 5,36 EUR počevši od 1. 09. 2009. do konačne isplate,

- 5,63 EUR počevši od 1. 10. 2009. do konačne isplate,

- 4,09 EUR počevši od 1. 11. 2009. do konačne isplate,

- 8,26 EUR počevši od 1. 12. 2009. do konačne isplate,

- 11,70 EUR počevši od 1. 01. 2010. do konačne isplate,

- 16,40 EUR počevši od 1. 02. 2010. do konačne isplate,

- 15,90 EUR počevši od 1. 03. 2009. do konačne isplate,

- 22,12 EUR počevši od 1. 04. 2009. do konačne isplate,

- 21,50 EUR počevši od 1. 05. 2009. do konačne isplate,

- 24,11 EUR počevši od 1. 06. 2010. do konačne isplate,

- 43,01 EUR počevši od 1. 07. 2010. do konačne isplate,

- 39,72 EUR počevši od 1. 08. 2010. do konačne isplate,

- 51,79 EUR počevši od 1. 09. 2010. do konačne isplate,

- 48,29 EUR počevši od 1. 10. 2010. do konačne isplate,

- 42,36 EUR počevši od 1. 11. 2010. do konačne isplate,

- 56,46 EUR počevši od 1. 12. 2010. do konačne isplate,

- 74,26 EUR počevši od 1. 01. 2010. do konačne isplate,

- 62,54 EUR počevši od 1. 02. 2011. do konačne isplate,

- 67,37 EUR počevši od 1. 03. 2011. do konačne isplate,

- 62,44 EUR počevši od 1. 04. 2011. do konačne isplate,

- 63,97 EUR počevši od 1. 05. 2011. do konačne isplate,

- 87,67 EUR počevši od 1. 06. 2011. do konačne isplate,

- 90,49 EUR počevši od 1. 07. 2011. do konačne isplate,

- 110,49 EUR počevši od 1. 08. 2011. do konačne isplate,

- 101,07 EUR počevši od 1.09. 2011. do konačne isplate,

- 90,72 EUR počevši od 1.10. 2011. do konačne isplate,

- 90,35 EUR počevši od 1.11. 2011. do konačne isplate,

- 89,89 EUR počevši od 1.12. 2011. do konačne isplate,

- 95,44 EUR počevši od 1.01. 2012. do konačne isplate,

- 100,34 EUR počevši od 1.02. 2012. do konačne isplate,

- 101,33 EUR počevši od 1.03. 2012. do konačne isplate,

- 98,60 EUR počevši od 1.04. 2012. do konačne isplate,

- 101,06 EUR počevši od 1.05. 2012. do konačne isplate,

po stopi koja za razdoblje od 3. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. iznosi 15% godišnje, a od 1. kolovoza. 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplatepo stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] na ime razlike kamata za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. iznos od 590,52 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 9,85 EUR počevši od 1.12. 2007. do konačne isplate,

- 9,72 EUR počevši od 1.01. 2008. do konačne isplate

- 9,57 EUR počevši od 1.02. 2008. do konačne isplate,

- 9,43 EUR počevši od 1.03. 2008. do konačne isplate,

- 9,29 EUR počevši od 1.04. 2008. do konačne isplate,

- 9,14 EUR počevši od 1.05. 2008. do konačne isplate,

- 14.77 EUR počevši od 1.06. 2008. do konačne isplate,

- 14,53 EUR počevši od 1.07. 2008. do konačne isplate,

- 14,28 EUR počevši od 1.08. 2008. do konačne isplate,

- 14,03 EUR počevši od 1.09. 2008. do konačne isplate,

- 13,79 EUR počevši od 1.10. 2008. do konačne isplate,

- 13,54 EUR počevši od 1.11. 2008. do konačne isplate,

- 13,28 EUR počevši od 1.12. 2008. do konačne isplate,

- 13,03 EUR počevši od 1.01. 2009. do konačne isplate,

- 12,77 EUR počevši od 1.02. 2009. do konačne isplate,

- 12,51 EUR počevši od 1.03. 2009. do konačne isplate,

- 19,47 EUR počevši od 1.04. 2009. do konačne isplate,

- 19,05 EUR počevši od 1.05. 2009. do konačne isplate,

- 18,63 EUR počevši od 1.06. 2009. do konačne isplate,

- 18,20 EUR počevši od 1.07. 2009. do konačne isplate,

- 17,77 EUR počevši od 1.08. 2009. do konačne isplate,

- 17,33 EUR počevši od 1.09. 2009. do konačne isplate,

- 16,90 EUR počevši od 1.10. 2009. do konačne isplate,

- 16,45 EUR počevši od 1.11. 2009. do konačne isplate,

- 16,00 EUR počevši od 1.12. 2009. do konačne isplate,

- 15,55 EUR počevši od 1.01. 2010. do konačne isplate,

- 15,08 EUR počevši od 1.02. 2010. do konačne isplate,

- 14,61 EUR počevši od 1.03. 2010. do konačne isplate,

- 14,15 EUR počevši od 1.04. 2010. do konačne isplate,

- 13,67 EUR počevši od 1.05. 2010. do konačne isplate,

- 13,19 EUR počevši od 1.06. 2010. do konačne isplate,

- 12,71 EUR počevši od 1.07. 2010. do konačne isplate,

- 12,21 EUR počevši od 1.08. 2010. do konačne isplate,

- 11,72 EUR počevši od 1.09. 2010. do konačne isplate,

- 11,22 EUR počevši od 1.10. 2010. do konačne isplate,

- 10,71 EUR počevši od 1.11. 2010. do konačne isplate,

- 10,20 EUR počevši od 1.12. 2010. do konačne isplate,

- 09,16 EUR počevši od 1.02. 2011. do konačne isplate,

- 08,63 EUR počevši od 1.03. 2011. do konačne isplate

- 08,09 EUR počevši od 1.04. 2011. do konačne isplate,

- 07,55 EUR počevši od 1.05. 2011. do konačne isplate,

- 07,01 EUR počevši od 1.06. 2011. do konačne isplate,

- 06,45 EUR počevši od 1.07. 2011. do konačne isplate

- 05,38 EUR počevši od 1.08. 2011. do konačne isplate,

- 04,87 EUR počevši od 1.09. 2011. do konačne isplate,

- 04,35 EUR počevši od 1.10. 2011. do konačne isplate,

- 02,72 EUR počevši od 1.11. 2011. do konačne isplate,

- 02,34 EUR počevši od 1.12. 2011. do konačne isplate,

- 01,96 EUR počevši od 1.01. 2012. do konačne isplate,

- 01,57 EUR počevši od 1.02. 2012. do konačne isplate,

- 01,19 EUR počevši od 1.03. 2012. do konačne isplate,

- 0,80 EUR počevši od 1.04. 2012. do konačne isplate,

- 0,44 EUR počevši od 1.05. 2012. do konačne isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište uvećano za tri postotna poena, kao i naknaditi troškove ovog parničnog postupka koliko isti budu iznosili zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana donošenja presude pa do konačne isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "

IV Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 264,04 EUR. V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.583,36 EUR (jednu tisuću pet stotina osamdeset i tri eura i trideset i šest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za naknadu više zatraženog, preko dosuđenog iznosa od 821,36 (osam stotina dvadeset i jedan euro i trideset i šest centi) na ime troškova parničnog postupka.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.“

2. Navedenu presudu, toč.I., toč. II., toč. III., toč. IV/2 i toč. V. izreke, pravovremenom žalbom pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 29. ožujka 2006. zaključili Ugovor o [broj kredita], da je ugovor zaključen na iznos 14.496,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena redovna kamata 5,10% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Sporno je između ostalog može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač", jesu li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva kao i pitanje nastupa zastare.

11. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. ožujka 2006. zaključili

Ugovor o [broj kredita],

- da je ugovor zaključen na iznos 14.496,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 72 mjeseca,

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi, a o kojima se nije pregovaralo, relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.,

- da su ništetne odredbe tužene o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi,

- da je prigovor zastare predmetnog potraživanja djelomično osnovan i da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. veljače 2023., odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka; da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora u odnosu na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope teče od 13. lipnja 2014. a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. veljače 2023., odnosno nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, te da je prigovor tuženika u tom dijelu osnovan,

- da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Andriji Ilakovac dipl. oec., da prema nalazu i mišljenju vještaka ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne izmjene iznosi 590,52 eura, da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 1.976,05 eura,

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

12. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju odluke kreditora te je temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05. - dalje u tekstu ZOO), odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a u vezi s čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.) odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem ZZP/03 u vezi s čl. 323. ZOO-a te čl. 502. a. i c. ZPP-a.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), važećim u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) koji Zakon odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. ožujka 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

17. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17.1. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

18. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.

19. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a.

20. Stoga sve navedeno, a polazeći:

- od odredbe čl. 81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.),

- od odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- od odredbe čl. 4., odredbe čl. 322. i odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

21. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka radi ostvarenja tih prava, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

22. Iz spomenute odredbe, protivno žalbenim navodima tužene, proizlazi da je tužitelj izabrao valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu, a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju, kao što je u konkretnom slučaju, pri tome se ističe da je nedvojbeno da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje, stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tužene da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

23. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

24. Pri tome se ističe, da neovisno je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

25. Polazeći od navedenog, tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njemu na tuženiku (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa time na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje valja reći da je protivno navodima tužene tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja upravo na okolnost jesu li tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno jesu li mu te odredbe učinili razumljivim.

27. Ocjenom iskaza tužitelja te dokumentacije i isprava, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač kojemu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije mu omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranim tipskim odredbama Ugovora.

28. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2 Ugovora o kreditu te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno navedenim odredbama ZZP/03. Suprotni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

29. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.976,05 Eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.

30. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 1115.ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Žalbeni navodi kojima tužena osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je ona pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razlog jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih odredbi dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021., savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je u ovome postupku utvrđeno.

31. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

31.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) te je pravilno utvrdio da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da je zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope počela teći od pravomoćnosti presude u tom sporu, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kako je tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. veljače 2023., slijedom čega je istaknuti prigovor zastare neosnovan za potraživanja tužitelja za preplaćenu razliku po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, dok je pravilno sud prvog stupnja usvojio prigovor zatare istaknut za isplatu preplaćenih razlika po osnovi promjenjive kamatne stope obzirom da je tužba za isplatu navedenog podnesena nakon isteka petogodišnjeg roka.

32. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 1.976,05 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a čija visina je utvrđena financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, a o istom je sud prvog stupnja dao i valjane razloge.

33. Sud prvog stupnja opravdano je tužitelju dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tuženika nije dovedeno u pitanje.

34. U smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom.

35. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

36. U preostalom a nepobijanom dijelu (toč. IV/1 i toč. VI izreke) i rješenje suda prvog stupnja ostaju neizmijenjeni.

Osijek, 16. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran