Poslovni broj: Usž-792/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice IO iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska, protiv tuženika Ministarstva demografije i useljeništva (ranije Središnji državni ured za demografiju i mlade), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi izdavanja potvrde izvršnosti, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3652/2023 od 22. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se usvaja i poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3652/2023 od 22. studenog 2024.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-034-03/23-03/2, URBROJ: 519-02-1/2-23-1 od 6. srpnja 2023.

III. Odbija se žalba tužiteljice izjavljena protiv točke V. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3652/2023 od 22. studenog 2024.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom upravnog suda u točki I. izreke poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-034-03/23-03/2, URBROJ: 519-02-1/2-23-1 od 6. srpnja 2023., točkom II. naloženo je pravnom sljedniku prvostupanjskog tijela tuženika, Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude izdati tužiteljici potvrdu pravomoćnosti i izvršnosti na zaključak Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: 551-06/19-013/71, URBROJ: 251-21-21-1/002-19-2 od 30. siječnja 2019., dok je točkom III. Izreke tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu odbijen. Točkom IV. Izreke naloženo je tuženiku u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je točkom V. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška spora u preostalom dijelu.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbačena je kao nedopuštena žalba tužiteljice izjavljena radi šutnje uprave Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.

3. U pravodobno podnesenoj žalbi, tužiteljica pobija točku V. izreke presude upravnog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome smatra da je sud kao opravdan izdatak trebao priznati trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu održanom u prvostupanjskom upravnom sporu. Ovo iz razloga jer je tužiteljica uspjela u upravnom sporu, stoga po načelu cause, tuženik je dužan snositi u cijelosti sve troškove upravnog spora. Smatra da je obrazloženje osporene presude proturječno i arbitrarno u odnosu na razloge odbijanja zahtjeva za naknadu troška odvjetničkog zastupanja na ročištu koje je nesporno održano. Naime, sud obrazlaže da je ročište održao isključivo iz razloga jer je tužiteljica u tužbi zatražila održavanje istog iako je u konkretnom slučaju upravni spor mogao riješiti bez održavanja rasprave, dok se istovremeno pozvao na odredbu članka 6. Zakona o upravnim sporovima. Upućuje na sadržaj odredbe članka 98. Zakona o upravnim sporovima kojim su propisane pretpostavke za rješavanje upravnog spora bez rasprave. Smatra da je tuženik osporavajući tužbu preuzeo na sebe i rizik snositi troškove upravnog spora koji su bili predvidljivi, a propisani Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sukladno praksi Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju upućuje u žalbi, zaključuje da je time što joj nije priznat trošak odvjetničkog zastupanja na održanoj raspravi u upravnom sporu povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu kao i jamstvo na djelotvoran pravni lijek. Smatra da joj je takvom odlukom upravnog suda povrijeđeno i pravo vlasništva budući da odbijanje navedenog troška odvjetničkog zastupanja predstavlja znatan teret za tužiteljicu, naročito u situaciji kad joj nije priznat trošak upravnog postupka u dijelu pod točkom III. Izreke. Ističe da javnopravno tijelo u upravnom postupku nastupa kao iure imperii, stoga država, konkretno javnopravno tijelo, odgovara za saniranje vlastitih pogrešaka te se taj financijski teret ne može prebaciti na pojedince. Navodi kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni razlozi za sankcioniranje procesne discipline sukladno praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju upućuje, već je tužiteljica usmenom raspravom ostvarila svoja procesna prava propisana Zakonom o upravnim sporovima te joj je trebao biti naknađen trošak održavanja istoga. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti osporenu točku V. izreke prvostupanjske presude u smjeru žalbenih navoda uz naknadu troškova za sastav žalbe, uvećanih za pripadajući trošak PDV-a te zakonske zatezne kamate.

4. Tuženik izjavljenom žalbom osporava u cijelosti presudu upravnog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ukratko opisuje kronologiju predmetne upravne stvari te zaključuje kako je tuženik odbacio žalbu tužiteljice kao nedopuštenu uz obrazloženje da izdavanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti nije upravna stvar te se o istom ne odlučuje rješenjem. Upućuje na sadržaj obrazloženja osporenog rješenja tuženika kao i na odredbu članka 137. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku prema kojoj stranka može izvršnost rješenja dokazivati i drugim sredstvima ukoliko tijelo koje je izvršno rješenje donijelo ne izda potvrdu u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno kako se u konkretnom slučaju ne radi o primjeni odredbe članka 159., odnosno 160. Zakona o općem upravnom postupku. Ovo stoga jer Zakon o općem upravnom postupku posebno izdvaja izdavanje potvrdu izvršnosti koja nije zaseban upravni akt kao što je recimo potvrda škole da je dijete upisano u izvannastavnu aktivnost. Također istim je točno propisano kako stranka treba postupiti ukoliko tijelo koje je rješenje donijelo ne izda potvrdu izvršnosti u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno da izvršnost može dokazivati i drugim sredstvima. Smatra da u konkretnom slučaju prema shvaćanju suda uopće ne bi došlo do primjene navedene odredbe pa se postavlja pitanje njenog smisla s obzirom da je prvostupanjsko tijelo po shvaćanju suda dužno primijeniti odredbu članka 159., odnosno 160. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje, ističe da je sud pogrešno zaključio kako je Ministarstvo demografije i useljeništva drugostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju. Ovo stoga jer je tuženik podneskom od 29. veljače 2024. dostavio presudu ovog Suda, posl.br.: Usoz- 254/2023-7, surj. Usoz-328/2023-2 od 19. prosinca 2023. iz koje proizlazi da je prigovor Gradonačelniku zakonit pravni lijek protiv pojedinačnih upravnih akata donesenih temeljem Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Stoga zaključuje da navedeno Ministarstvo nije nadležno tijelo za odlučivanje o žalbama u predmetima u kojima odlučuje Grad Zagreb, Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. Upućuje na presude Upravnog suda u Zagrebu u istovrsnim predmetima u kojima je odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužiteljica trebala postupiti temeljem odredbe članka 156. i 122. Zakona o općem upravnom postupku te da je tuženik žalbu trebao odbaciti zbog nenadležnosti sukladno odredbi članka 18. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da je osporenom presudom povrijeđeno načelo zakonitosti propisano Zakonom o upravnim sporovima s obzirom da je sud propustio ocijeniti dokazne prijedloge tuženika. Zaključuje kako tuženik nije nadležan odlučivati o žalbi tužiteljice bez obzira radilo se o postupanju iz članka 156. i 122. Zakona o općem upravnom postupku ili se radilo o šutnji uprave prvostupanjskog tijela, a u kojem slučaju stranka sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja podnosi prigovor Gradonačelniku. Stoga je tuženik svakako trebao žalbu tužiteljice odbaciti kako je i učinjeno u konkretnom slučaju. S obzirom na sve navedeno, ističe da je odluka o trošku upravnog spora bespredmetna te istu predlaže preinačiti, podredno ukinuti. Predlaže poništiti osporenu presudu i riješiti upravnu stvar na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice ili poništiti osporenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

5. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnome ističe da tuženik treba postupiti sukladno odredbi članka 109. stavak 6. Zakona o upravnim sporovima te žalbu dostaviti u elektroničkom obliku te potpisanu elektroničkim potpisom ili u protivnom žalbu treba rješenjem odbaciti. Ističe da tuženik ne može osporavati svoju nadležnost tek u žalbi. Ovo iz razloga jer smatra da je to pitanje ad acta i riješena stvar koju nitko nije osporio tijekom postupka. Navodi kako pozivanje tuženika na presudu ovog Suda nije od utjecaja u konkretnom slučaju, odnosno smatra da je istu eventualno mogao koristiti za podnošenje prijedloga za obnovu spora. Smatra da je tuženik nadležno tijelo u konkretnom slučaju temeljem Zakona o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave, a kako je to već ranije odlučilo Ministarstvo pravosuđa i uprave, a što tuženik nije nikada u međuvremenu osporio, niti drugačije riješio. S obzirom da je tužiteljica odgovor na žalbu dostavila sukladno rješenju prvostupanjskog suda, potražuje naknadu za sastav odgovora na žalbu, uvećano za zakonske zatezne kamate. U tom smislu upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava izraženu u presudi Gashi protiv Hrvatske kao i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju, poslovni broj: Rev-1067/2023-2.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je pobijanom prvostupanjskom presudom povrijeđen zakon na štetu tuženika.

8. Ovaj Sud prvenstveno ističe da je tuženik uklonio procesni nedostatak vezano za podnošenje žalbe u obliku propisanom zakonom. Ovo iz razloga jer je tuženik u roku određenom rješenjem prvostupanjskog suda, poslovni broj: Us I-3652/2023-18 od 3. veljače 2025. dostavio žalbu u elektroničkom obliku potpisanu kvalificiranim elektroničkim potpisom.

9. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda ocijenjeno je nepravilnim stajalište tuženika kako izdavanje potvrde izvršnosti i pravomoćnosti nije upravna stvar uz obrazloženje da potvrda izvršnosti predstavlja potvrdu o činjenicama o kojima javnopravna tijela vode službene evidencije sukladno odredbi članka 159. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) te u slučaju neizdavanja predmetne potvrde sukladno stavku 5. iste zakonske odredbe stranka ima pravo izjavljivanja žalbe tuženiku kao nadležnom drugostupanjskom tijelu.

10. Međutim, takvo stajalište prvostupanjskog suda, ovaj Sud ne može ocijeniti pravilnim.

11. U konkretnom slučaju nije sporno da se zahtjev tužiteljice prvostupanjskom upravnom tijelu odnosi na izdavanje klauzule izvršnosti na zaključak Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: 551-06/19-013/71, URBROJ: 251-21-21-1/002-19-2 od 30. siječnja 2019. te je tuženik u povodu žalbe tužiteljice izjavljene radi šutnje uprave ocijenio da izdavanje potvrde izvršnosti nije upravna stvar te se ne može primijeniti odredba članka 105. stavak 2. u vezi s odredbom članka 12. stavak 1. ZUP-a u dijelu u kojem je propisano da stranka može izjaviti žalbu i kad rješenje nije doneseno u roku propisanom zakonom.

12. Prema stajalištu ovog Suda izraženom u predmetima iste činjenične i pravne osnove, npr. Usž-3459/2024, u predmetima izdavanja potvrde izvršnosti o kakvom je riječ u konkretnom slučaju, ne radi se o situaciji u kojoj se vezano za podneseni zahtjev donosi rješenje u upravnom postupku. Stoga javnopravno tijelo prvog stupnja vezano za podneseni zahtjev nije ni trebalo donijeti rješenje te je u provedenom postupku pravilno odbačena žalba tužiteljice izjavljena zbog šutnje uprave.

13. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji propisanoj odredbom članka 159. stavak 2. ZUP-a o kojoj bi se sadržajno odlučivalo rješenjem, bez obzira na naziv akta, kako to pogrešno obrazlaže prvostupanjski sud u osporenoj presudi, a čemu tuženik osnovano prigovara, to je trebalo usvojiti žalbu tuženika i temeljem odredbe članka 135. stavak 2. ZUS-a poništiti osporenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao i njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora budući da nije uspjela u upravnom sporu te u tom slučaju sukladno odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a sama snosi troškove spora.

14. Kako tužiteljica nema pravo na naknadu troška upravnog spora jer nije uspjela s tužbenim zahtjevom, to i žalba tužiteljice izjavljena protiv točke V. izreke osporene presude kojom smatra opravdanim troškove upravnog spora u dijelu u kojem je odbijena sa zahtjevom, nije osnovana te je istu trebalo odbiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a. S tim u vezi, nije osnovan niti njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora u smislu odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a.

15. Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 2. ZUS-a odlučiti kao u točkama I. i II. izreke, dok se točka III. izreke temelji na odredbi članka 135. stavak 1. ZUS-a, a odluka o trošku upravnog spora, uključujući i žalbeni dio upravnog spora sadržana u točki IV. izreke temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 16. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner