Poslovni broj Gž-449/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice    N. P. OIB: ... iz Š., zastupane po punomoćniku R. A., odvjetniku iz C., protiv tuženika 1- H. C. d.o.o. Z., OIB: ... i tuženika 2- H. A. d.o.o. Z., OIB: ..., 2- tuženik zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i P. d.o.o. Z., tuženici kao pravni slijednici H. U. C. Z., radi isplate naknade za oduzeto zemljište i naknade za korištenje, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-337/2020 od 30. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2023. 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-337/2020 od 30. travnja 2021. potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 953.883,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom te u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 265.398,84 kn zatražene od 16. veljače 1999. do isplate.

 

II              Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se citirana prvostupanjska presuda preinačuje u točkama I. i II. izreke te sudi:

 

1. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana solidarno tužiteljici isplate iznos od 71.715,68 eur / 540.341,76 kn[1], time da na iznos od 274.942,92 kn plate zakonsku zateznu kamatu obračunatu na svaki pojedini mjesečni iznos od 5.611,08 kn mjesečno za period počevši od 19. veljače 1994. pa sve do 1. travnja 1998. obračunatu od njegove dospjelosti svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, te se nalaže tuženicima da u roku od 15 dana solidarno tužiteljici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 17.909,38 eur / 134.938,20 kn1 uz zakonsku zateznu kamatu od 30. travnja 2021. do isplate, dok se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

2. Odbija se zahtjev 2- tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. da mu tužiteljica naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 167.786,25 kn.

 

 

III              Nalaže se tuženicima da solidarno tužiteljici naknade troškove sastava žalbe u iznosu od 892,47 eur / 6.724,35 kn1 u roku od 15 dana, dok se preostali dio ovog zahtjeva tužiteljice odbija kao neosnovan.

 

IV              Odbija se kao neosnovan zahtjev 2- tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

             

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženicima da u roku od 15 dana solidarno tužiteljici isplate iznos od 1.494.225,36 kn te zakonsku zateznu kamatu obračunatu na iznos od 265.398,84 kn od 16. veljače1999. pa do isplate, te zakonsku zateznu kamatu obračunatu na svaki pojedini mjesečni iznos od 5.611,08 kn mjesečno za period počevši od 1. siječnja 1980. pa do 1. travnja 1998. obračunate od njegove dospjelosti svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, te da se naloži tuženicima da solidarno tužiteljici naknade troškove parničnog postupka uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, dok je točkom II. izreke naloženo tužiteljici da 2- tuženiku H. A. d.o.o. naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 167.786,25 kn u roku od 15 dana.

 

2. Protiv presude žalbu podnosi tužiteljica, pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se uvaženjem žalbe presuda preinači te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, uključujući i trošak žalbe.

 

3. Na žalbu je odgovorio 2- tuženik H. A. d.o.o., predlažući da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana te ovom tuženiku nadoknade troškovi sastava odgovora na žalbu. 

 

              4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.  

             

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade za nezakonito oduzeto zemljište te isplatu naknade za korištenje toga zemljišta.

 

5.1. Tijekom postupka pravomoćno je odlučeno o stvarnopravnom (vlasničkom) zahtjevu tužiteljice za predaju u posjed zemljišta u blizini K. M. odnosno nekretnina označenih kao kčbr. 4228/6 i kčbr. 4228/18 upisanih u zk.ul. 1129 k.o. Š., na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-4595/2006 od 12. svibnja 2010., koja je u tom dijelu potvrđena odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-5424/2012 od 15. svibnja 2015., dok je revizija tužiteljice protiv drugostupanjske odluke odbačena.

 

5.2. Razlog odbića tog dijela tužbenog zahtjeva bilo je utvrđenje gubitka prava vlasništva tužiteljice na predmetnom zemljištu, faktički izvršenim oduzimanjem radi općeg interesa i izgradnje K. M. te pristupnih cesta od strane pravnog prednika tuženika, bez provedenog formalnog upravnog postupka izvlaštenja ili eksproprijacije, radi čega se vraćanje zemljišta tužiteljici u naravi ukazalo protivno javnom interesu i gospodarskim razlozima. 

 

5.3. Nakon provedenih očevida, građevinskih i geodetskih vještačenja te drugih dokaza te nakon dopuštene objektivne preinake tužbe, tužiteljica je konačno postavila preostali dio obveznopravnog tužbenog zahtjeva na isplatu naknada (prethodno postavljenog kao objektivna kumulacija), podneskom podnesenim           7. prosinca 2020. (list 535-538 spisa). Istog je utemeljila na geodetskom vještačenju vještakinje T. R. od 3. kolovoza 2017. te na procjeni iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Z. K. od 28. veljače 2019. Zahtjevima za isplatu naknada tužiteljica je obuhvatila procjenu samo sporne površine od 1.311 m2 zemljišta na kčbr. 4228/6 k.o. Š. koja je u međuvremenu u postupku obnove zemljišnih knjiga postala kčbr. 3148/1, kčbr. 3148/3 i kčbr. 3148/4 k.o. Š.

 

5.4. Stoga valja zaključiti da predmet tužbenog zahtjeva više nije zahtjev za isplatu naknade u pogledu kčbr. 4228/18 k.o. Š. u površini od 591 m2, koja je u međuvremenu u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga postala kčbr. 3146/3 k.o. Š., uknjižena kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske s pravom upravljanja ovdje 1- tuženika H. C. d.o.o. Za napomenuti je da ova nekretnina nije niti bila predmet procjene građevinskog vještaka od 28. veljače 2019.

 

5.5. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica traži isplatu iznosa od 1.494.225,36 kn, koji se odnosi naknadu za nezakonito oduzeto zemljište na kčbr. 4228/6 k.o. Š. u visini procijenjene tržišne vrijednosti od 265.398,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, dok se preostali iznos od 1.228.826,52 kn odnosi na naknadu za korištenje toga zemljišta u razdoblju od 1. siječnja 1980. pa do 1. travnja 1998. u mjesečnom iznosu od  5.611,08 kn uz zakonsku zateznu kamatu.

 

6. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

- na aktivnoj strani tijekom postupka dolazi do promjene jer je nakon smrti prvotne tužiteljice I. Š., postupak nastavila njezina zakonska nasljednica - kćerka i sadašnja tužiteljica N. P.,

- na pasivnoj strani tijekom postupka također dolazi od promjene na način da umjesto prvotno tužene H. U. C. Z., postupak nastavljaju njezini sukcesori H. C. d.o.o. Z. i H. A. d.o.o. Z.,

- tužiteljica, odnosno njezina pravna prednica u zemljišnim knjigama je bila upisana kao vlasnica kčbr. 4228/6 k.o. Š. površine 4685 m2 te je ostala uknjižena vlasnicom nakon postupka preoblikovanja zemljišnih knjiga za područje k.o. Š. u kojem su od ove nekretnine formirane čestice nove katastarske izmjere kčbr. 3148/1, kčbr. 3148/3 i kčbr. 3148/4, ukupne površine 4.668 m2,

- ovo sporno zemljište se nalazi na jugoistočnoj strani K. M., položeno je u kosini prema moru, počinje 220 m od naplatnih kućica u smjeru jugozapada, pruža se u tom smjeru sve do prometnice za uvalu Č.,

- po čitavoj dužini spornog zemljišta, od upravno-poslovnih zgrada tuženika prema prometnici za Č., položena je asfaltirana cesta sa čije lijeve i desne strane se nalaze manji pošljunčani platoi, tako da površina asfaltirane ceste sa pošljunčanim platoima iznosi 1.311 m2, na skici lica mjesta geodetskog vještaka od  3. kolovoza 2017. prijepor je označen površinama A-B-C-D-E,

- u drugoj polovini 70-ih godina prošlog stoljeća, u fazi planiranja i izgradnje današnjeg K. M., prednici tužiteljice, čija je obitelj bila vlasnikom nekretnina površine oko 10.000 m2 na području planiranog projekta gradnje, nekretnine označene kao kčbr. 4228/5, kčbr. 4228/17 i kčbr. 4228/9 iz zk.ul. 595 k.o. Š. u potpunosti su izvlaštene za korist izgradnje mosta u zakonito provedenom postupku,

- nije sporno da u pogledu predmetne kčbr. 4228/6 k.o. Š., propisani upravni postupak izvlaštenja ili eksproprijacije nikada nije proveden niti je prednici tužiteljice za ovu nekretninu plaćena naknada za oduzimanje,

- kčbr. 4228/6 k.o. Š. bila je predmet Nagodbe od 22. lipnja 1976. o privremenom korištenju zemljišta i plaćanju naknade za korištenje koja je zaključena između pravnih prednika stranaka (dalje u tekstu Nagodba iz 1976.) temeljem čega je ova čestica zakupljena na vrijeme od tri godine od 10. ožujka 1976. do 31. prosinca 1979. radi postavljanja mehanizacije i građevinskog materijala za što je prednici tužiteljice isplaćena naknada od tadašnjih 58.107,50 dinara,

- za vrijeme gradnje K. M. zakupljena nekretnina kčbr. 4228/6 k.o. Š. je iskrčena od niskog raslinja te je korištena za postavljanje privremenih „baraka“, odlaganje građevinskog materijala, parkiranje mehanizacije potrebne za gradnju i sl. te je po nekretnini formiran makadamski put radi kretanja vozila, 

- K. M. (tada nazvan T. M.) otvoren je za promet 19. srpnja 1980.,

- nakon puštanja mosta u promet objekti, materijal i mehanizacija prednika tuženika uklonjeni su sa zakupljene nekretnine prednice tužiteljice kčbr. 4228/6 k.o. Š., preko iste je ostao samo makadamski put i pošljunčani platoi uz put,

- nakon puštanja mosta u promet, između prednika stranaka došlo je do pokušaja pregovora oko daljnje sudbine sa predmetnom nekretninom i isplate naknade (kao npr. 24. studenog 1981.), koji nisu završili s uspjehom, 

- u nastavnom razdoblju navedena nekretnina je u naravi povremeno korištena od strane prednika tuženika i drugih korisnika kao što je J., H.T. i H.E.P. za zaustavljanje vozila, za zaklon od bure, za potrebe održavanja mosta i sl.,

- tužiteljici i članovima njezine obitelji je branjen pristup na spornu nekretninu  putem zaštitara koji su osiguravali poslovne prostore tuženika postavljene pored naplatnih kućica,

- u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća pravni prednik tuženika započeo je s pripremom projekta izgradnje spojne ceste M. K. - Jadranska turistička cesta te nastavak prema K., u sklopu čega je 25. srpnja 1997. Ministarstvo dalo suglasnost za izdavanje lokacijske dozvole za zahvat građenja predmetne spojene ceste uključujući i prateće sadržaje uz most na česticama k.o. Š. i K., dana 30. srpnja 1997. izdana je lokacijska dozvola za predmetnu spojnu cestu, zatim je 3. rujna 1997. I. d.d. u ime pravnog prednika tuženika podnio nadležnom tijelu zahtjev za utvrđivanje načelne dozvole za građenje predmetne dionice, dana 6. veljače 1998. Županijski ured u P.G.Ž. izdao je investitoru - pravnom predniku tuženika načelnu dozvolu za građenje spojene ceste prema izvatku iz idejnog projekta na temelju koje je bilo moguće započeti sa izvođenjem pripremnih radova,

- provedenim građevinskim vještačenjem građevinske i projektne dokumentacije utvrđeno je da je, između ostalih, sporna nekretnina tužiteljice kčbr. 4228/6 k.o. Š. projektom bila obuhvaćena kao zemljište predviđeno za izgradnju kružne pristupne ceste i parkirališta za buru, navedena u Izvatku iz Idejnog projekta te uključena u zonu obuhvata plana I etape izgradnje,

- u pogledu izgradnje predmetne pristupne dionice nije ishodovana građevinska dozvola, nije izrađen parcelacijski elaborat, niti je ishodovana uporabna dozvola,

- tijekom 1998. preko postojeće trase makadamskog puta na nekretnini tužiteljice kčbr. 4228/6 k.o. Š., asfaltirana je cesta na što je prednica tužiteljice reagirala podnošenjem prijave nadležnoj inspekciji sa tvrdnjama da se na spornoj nekretnini bez njezinog dopuštenja i znanja vrše radovi i asfaltiranje ceste, povodom čega je izvršen izvid 16. prosinca 1998., nakon čega je obustavljeno vođenje upravnog inspekcijskog postupka,

- tužiteljica je potom ustala predmetnom tužbom koja je podnesena 17. veljače 1999. radi predaje u posjed nekretnina i isplate naknada,

- građevinskim vještačenjem je utvrđeno da vrijednost zemljišta procijenjena sa iznosom od 202,44 kn/m2, za prostor od 1.311 m2 asfaltiranog dijela ceste sa pripadajućim zemljištem do stupića i parkingom na kčbr. 4228/6 k.o. Š. (po novoj katastarskoj izmjeri kčbr. 3148/1, kčbr. 3148/3 i kčbr. 3148/4 k.o. Š.) iznosi 265.398,84 kn,

- istim vještačenjem je utvrđeno da bi cijeneći iznos od 4,28 kn/m2, za površinu od 1.311 m2, mjesečna naknada za korištenje iznosila 5.611,08 kn.

 

7. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski je sud kao prvo  otklonio kao neosnovan po tuženicima istaknuti prigovor apsolutne sudske nenadležnosti uz obrazloženje da je sud nadležan odlučivati o građanskopravnom zahtjevu za isplatu naknade tržišne vrijednosti nekretnina i isplatu naknade za korištenje nekretnina, uz zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi zahtjevu za isplatu naknade radi izvlaštenja, što bi bio predmet upravnog postupka.

 

7.1. Dalje je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije, uz obrazloženje da je tužiteljica kao upisana zemljišna-vlasnica sporne nekretnine, legitimirana tražiti isplatu naknade oduzetog prijepora, posebno cijeneći činjenicu da je otklonjena mogućnost povrata u prijašnje stanje i predaje u posjed prijepora.

 

7.2. Prigovor promašene pasivne legitimacije prvostupanjski sud također nije našao osnovanim uz stav da legitimacija oba tuženika proizlazi iz njihovog statusa sljednika prvotno utuženog tuženika H. U. C. Z. kojoj je temeljem zakona bilo povjereno upravljanje javnim cestama. Pritom cijeni izneseno stajalište ovoga suda iz ranije ukidne odluke poslovni broj Gž-4931/2006 od 25. listopada 2006. kojim je rečeno da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 27/01.) u članku 26. određeno da će se H. U. C. podijeliti i preoblikovati u dva trgovačka društva i to ovdje tuženike 1- H. C. d.o.o. i 2- H. A. d.o.o., s time da će Vlada Republike Hrvatske donijeti odluku o podjeli i preoblikovanju H.U.C.-a te podjeli imovine, prava i obveza H.U.C.-a (članak 27.) dok su ovdje tuženici određeni kao pravni slijednici H.U.C.-a u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze. Cijeneći sadržaj točki II, IV, V i VI nastavno donesene Odluke Vlade RH o podjeli imovine, prava i obveza te rasporedu zaposlenika H.U.C.-a od 5. travnja 2001. (dalje Odluka Vlade) dolazi se do zaključka da tom Odlukom nije regulirano pitanje obveza nastalih prije preoblikovanja H.U.C.-a nego su na tuženike kao pravne slijednike H.U.C.-a prenesena prava i obveze (ugovorna i zakonska) u vezi projektiranja, građenja i održavanja cesta i autocesta iz točke IV Odluke Vlade, prava i obveze koje proizlaze iz diobne bilance sa stanjem 31. prosinca 2000. te prava i obveze u pogledu radnika. Stoga je zaključeno da u smislu članka 414. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., i 88/01. - dalje ZOO/91), obveza koja tereti pravnog prednika tuženika nastala prije statusne promjene, tereti njegove slijednike odnosno ovdje tuženike koji za istu odgovaraju solidarno, pogotovo ako aktom kojim je došlo do statusne promjene (Odluka Vlade), nije regulirano pitanje takve obveze, budući da takva statusna promjena ne bi trebala utjecati na odnose prema trećim osobama.

 

8. U odnosu na sporno pitanje zatare potraživanja, odnosno pitanje je li tužiteljica u za to predviđenom roku istakla svoje zahtjeve za isplatom naknada s različitih pravnih osnova u tužbi koju je podnijela 17. veljače 1999., sud prvog stupnja  nadovezuje daljnje sporno pitanje trenutka gubitka prava vlasništva tužiteljice na prijeporu, odnosno trenutak prelaska predmetne nekretnine iz vlasničkog statusa u status nekretnina koje su postale opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku. Pritom relevantnim cijeni stajalište ovoga suda iz ranije ukidne odluke poslovni broj Gž-5424/2012 od 15. srpnja 2015. da je trenutak gubitka prava vlasništva tužiteljice na spornoj nekretnini relevantan s obzirom da je tužiteljica mogla, sve dok je bila vlasnica prijepora, osnovano tražiti povrat istog od trećih osoba, a što vodi zaključku da sve dok je to mogla tražiti ne može počinjati zastarijevati njezin zahtjev da joj se umjesto povrata prijepora isplati naknada.

 

8.1. Na temelju gore iznesenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra relevantnim utvrđenje da nakon isteka zakupa i puštanja K. M. u promet 1980., predmetna nekretnina nikada nije vraćena prednicima tužiteljice u posjed, da je prijepor od tada isključivo služio za potrebe mosta, da je od 1980. do 1998. prijeporom prolazila makadamska cesta koja je služila za opsluživanje mosta te da je od puštanja mosta u promet tužiteljici i njezinim prednicima branjem pristup na iste time da je tijekom 1998. preko makadamske ceste postavljen asfalt. Analizom i ocjenom iskaza same tužiteljice i njezinog supruga svjedoka J. P. sud posebno cijeni saznanje tužiteljice da se makadamska cesta od razdoblja izgradnje mosta 1980. pa do asfaltiranja 1998. koristila za prolaz vozila K. M., o čemu se tužiteljica zorno izjasnila u svom iskazu ističući da su njezinoj obitelji zaštitari znali priječiti pristup prijeporu. Stoga prvostupanjski sud cijeni da je dokazan određeni kontinuitet u korištenju prijepora od strane pravnog prednika tuženika koji tijek je moguće pratiti sve do 1998. kada je poduzeta radnja asfaltiranja makadamske ceste te da je u cijelom tom vremenskom razdoblju prijepor korišten za potrebe održavanja K. M. Prvostupanjski sud zauzima stav da se predmetna nekretnina i aktivnost na njoj ne može isključivo sagledati kroz Idejni projekt spojne ceste iz 1997., već da se moraju sagledati u cjelokupnom vremenskom tijeku od 1980. kada je most pušten u promet te upravo taj trenutak sud cijeni kao gubitak stvarnog prava tužiteljice dok činjenicu da je radnja asfaltiranja predmetne ceste poduzeta tek tijekom 1998. sud ne cijeni izvan ranije navedenog konteksta. S obzirom da je u drugom vremenskom razdoblju prije asfaltiranja (osamnaest godina) prijepor korišten od strane treće osobe te da u tom periodu tužiteljica nije bila u mogućnosti ući u posjed prijepora niti ga koristiti, sud smatra da bi životno i logički bilo da je tužiteljica znajući za takvo stanje poduzela pravne korake, ako ne zbog povrata prijepora u posjed, barem radi ostvarivanja određene naknade za korištenje zemljišta. Međutim, ista da to nije učinila, već je ostala pasivna u dužem vremenskom trajanju od osamnaest godina znajući da, iako je upisana kao vlasnik prijepora, s istim ne može raspolagati. Sud prvog stupnja smatra da je tužiteljica imala dovoljno saznanja da je mogla u razdoblju od 1980. od kada faktički više nije bila u posjedu prijepora jer joj je bio oduzet od strane pravnog prednika tuženika, pa do 1998. kada je poduzeto asfaltiranje, pokrenuti postupak radi ostvarivanja imovinskih prava, a što je propustila učiniti te je tek nakon izuzetno dugog vremenskog razdoblja pokrenula sudski spor.

 

8.2. Na temelju svega prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica, izgubila stvarno pravo nad spornom nekretninom danom puštanja mosta u promet u srpnju 1980. kada je nekretnina definitivno postala opće dobro od interesa za RH prema odredbama Zakona o javnim cestama. Radi toga sud smatra da je već tada 1980. dospio njezin zahtjev da s uspjehom može potraživati isplatu utuženih naknada ali da je protekom općeg zastarnog roka od pet godina iz članka 371. ZOO/91 u vezi s člankom 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO/05) njezin zahtjev zastario budući da je tužba podnesena 17. veljače 1999.

 

9. Stoga je prvostupanjski sud odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev pozivajući se pritom na utvrđenja iz odluke ovoga suda u drugome predmetu poslovni broj Gž-2485/2015 od 18. svibnja 2018. na koju su ukazivali tuženici te otklanjajući primijeniti stajališta iz presude donesene po Europskom suda za ljudska prava u predmetu Carbonara i Ventura protiv Italije (2000) na koju je ukazivala tužiteljica.

 

10. O troškovima postupka odlučeno je temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

11.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice nije počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a time što je sud prvog stupnja podredno iznio obrazloženje za eventualnu djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva iako ga je u konačnici odbio. To stoga što je prvostupanjski sud prvenstveno dao obrazloženje koje prati izreku presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev, stoga pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano ispitati.

 

12. Činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu provođenjem četiri očevida, geodetskim vještačenjima po dva vještaka geodetske struke, građevinskim vještačenjima po dva vještaka građevinske struke, koja se međusobno nisu isključivala već nadopunjavala, te ocjenom iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka kao i ocjenom utvrđenja koja proizlaze iz dokumentacije i isprava u spisu. Na temelju tako provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene sukladno članku 8. ZPP-a, prvostupanjski je sud dao sveobuhvatno i temeljito obrazloženje za svoje stavove.

 

13. U ovoj fazi žalbenog postupka i dalje je sporno pitanje trenutka gubitka prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini koji trenutak je bitan jer tužiteljica sve dok je bila vlasnica nekretnina mogla je osnovano zahtijevati povrat svoje stvari od treće osobe a sve dok je to mogla ne počinje joj zastarijevati njezin zahtjev da joj ta osoba (ovdje tuženici) umjesto da joj vrate stvar isplate određenu naknadu a uz to i naknadu za korištenje (tako Vrhovni sud u odlukama broj: Rev-2433/2018 od             28. siječnja 2020., Rev-3195/2015 od 9. rujna 2020., Rev-277/2016 od 26. studenog 2019., Rev- 1973/2014 od 12. travnja 2016., Rev-700/2008 od 7. travnja 2010.).

 

14. Uz prihvaćanje kao pravilnih stajališta prvostupanjskog suda vezanih za neosnovanost prigovora sudske nenadležnosti, nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije te stajališta o solidarnoj odgovornosti tuženika, ovome sudu i dalje nije prihvatljivo stajalište suda prvog stupnja o trenutku prelaska predmetnih nekretnina iz vlasničkog statusa u status nekretnina koje su postale opće dobro od interesa za RH, što se u konačnici reflektira na odluku o osnovanosti po tuženicima postavljenog prigovora zastare obveznopravnih zahtjeva tužiteljice.

 

15. Ovaj je sud svojim ranijim odlukama ukazao na to da je kčbr. 4228/6 k.o. Š., nakon isteka zakupa iz Nagodbe iz 1976. mogla biti predmet općeg interesa vezano za izgrađeni objekt K. M. ukoliko je prema odredbama zakonskih propisa koji su u relevantno vrijeme regulirali pravni status cesta bila sastavni dio javne ceste pa da je ex lege kao takva mogla postati opće dobro.

 

15.1. To stoga što je odredbom članka 33. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. - dalje ZV)  propisano da za slučaj prelaska stvari iz vlasničkog režima u režim općeg dobra dotadašnji vlasnik ima pravo glede tih stvari kao da je provedeno potpuno izvlaštenje a prema odredbi čl. 170. ZV-a u takvim slučajevima pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmet toga prava vlasništva to više ne može biti u kom slučaju za dotadašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje.

 

15.2. Valja cijeniti utvrđenu činjenicu da su određene druge nekretnine prednice tužiteljice neprijeporno eksproprirane za potrebe gradnje mosta u za to predviđenom postupku pa bilo bi logično za očekivati da je i sporna kčbr. 4228/6 k.o. Š. eksproprirana u slučaju da je i ona u to vrijeme utvrđena kao nekretnina od općeg interesa za gradnju K. M. Međutim, utvrđeno je da predmetna nekretnina privremeno zakupljena Nagodbom iz 1976.g. na tri godine radi smještaja baraka, materijala, strojeva i sl. sukladno odredbi čanka 4. stavak 1. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji („Narodne novine“ broj: 10/78., 5/80., 30/82., 46/82., 28/87., 39/88., 73/91.). Ovo upućuje na zaključak da u trenutku planiranja projekta i gradnje mosta u pogledu kčbr. 4228/6 k.o. Š. nije utvrđen opći interes za eksproprijaciju već samo potreba za privremenim korištenjem, upravo zato je ova nekretnina bila predmet nagodbe i zakupa a ne upravnog postupka eksproprijacije. Nadalje, utvrđena je činjenica da je prednik tuženika 1981., nakon puštanja mosta u promet te prestanka trogodišnjeg zakupa iz Nagodbe iz 1976., vodio daljnje pregovore oko predmetne nekretnine sa prednicom tužiteljice, što svakako ne bi činio da istu nije identificirao kao vlasnicu prijepora.

 

15.3. Osnovano se u žalbi tužiteljice ukazuje na tijekom postupka utvrđene činjenice i okolnosti koje ukazuju na zaključak da se predmetna nekretnina kčbr. 4228/6 k.o. Š. ne može cijeniti kao sastavni dio kompleksa K. M. niti kao zemljište neophodno za njegovo korištenje i uporabu pa da bi tužiteljica vlasništvo iste izgubila faktičkim izvlaštenjem u trenutku puštanja mosta u promet u srpnju 1980. Ovo sporno zemljište se nalazi na jugoistočnoj strani K. M., položeno je u kosini prema moru, počinje 220 m od naplatnih kućica u smjeru jugozapada, pruža se u tom smjeru sve do prometnice za uvalu Č.

 

15.4. Vezano za izgled, smještaj, udaljenost od K. M. i način korištenja sporne kčbr. 4228/6 k.o. Š., tijekom postupka je provedenim očevidima i vještačenjima utvrđena u bitnome drugačija situacija nego u pogledu druge nekretnine koja je pripadala prednici tužiteljice kčbr. 4228/18 k.o. Š. i koja više nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom za isplatu niti procjenom vještaka. Za ovu nekretninu je utvrđeno da se nalazi neposredno pored stupova K. M. i da služi isključivo za opsluživanje mosta te se smatra sastavnim dijelom prometnice. Tijekom ovog spora, u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga kčbr. 4228/18 k.o. Š. je postala kčbr. 3146/3 k.o. Š., uknjižena kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske s pravom upravljanja ovdje 1- tuženika H. C. d.o.o.

 

15.5. Upravo zato ovaj sud nalazi da u ovome postupku nije primjenjiva odluka ovoga suda poslovni broj Gž-2485/2015 od 18. svibnja 2018. na koju se poziva prvostupanjski sud. U tome predmetu tužbeni zahtjev drugih tužitelja radi naknade za nezakonito oduzeto zemljište pored K. M., odbijen je kao neosnovan zbog zastare potraživanja. U tome se predmetu radi o bitno drugačijoj činjeničnoj situaciji nego u pogledu predmetne kčbr. 4228/6 k.o. Š., odnosno radi se o naknadi za oduzeto zemljište za koje je također utvrđeno da se nalazi neposredno pored nosivih stupova K. M. i za koje je utvrđeno da je faktički oduzeto vlasnicima u trenutku puštanja K. M. u promet od kada isključivo služi za potrebe mosta, kao što bi proizlazilo za gore spomenutu kčbr. 4228/18 k.o. Š. koja više nije predmet ovog tužbenog zahtjeva.

 

15.6. Vezano za dugi period od 18 godina između puštanja K. M. u promet 1980. i reakcije prednice tužiteljice na asfaltiranje ceste tek 1998., ovaj sud smatra da se tužiteljici ne treba kao otegotno uzimati u obzir okolnost njezina pasivnost, kao što to čini sud prvog stupnja. Naime, treba imati u vidu utvrđenje da se radilo o tipičnom primorskom krškom terenu u kosini, dijelom kamenitom dijelom obraslom primorskim raslinjem, koje je prije gradnje mosta po prednicima tužiteljice korišten za ispašu sitne stoke i skupljanje ogrijeva, da je nakon prestanka zakupa iz Nagodbe iz 1976. teren ostao raskrčen i zapušten, osim dijelova uz makadamski put koji je povremeno korišten radi prolaza i parkiranja vozila, da takav teren nije bilo moguće koristiti na prije navedeni način, da na terenu nije bilo nikakve gradnje niti kontinuiranog manifestiranja posjeda od strane prednika tuženika te da je teško bilo za očekivati da bi se prednica tužiteljice kao fizički slabija strana suprotstavljala naoružanim zaštitarima tuženika pri pokušaju ulaska na prijepor dok se na pravne korake očito nije odlučila s obzirom da je cijelo vrijeme upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica te joj se prednik tuženika kao takvoj obraćao nakon izgradnje mosta 1981. U pogledu činjenice da je pravni prednik tuženika bez pravnog osnova, nakon izgradnje mosta, prestanka zakupa te uklanja materijala i mehanizacije, nastavio koristiti ovu nekretninu u vlasništvu tužiteljice, prolaskom i parkiranjem vozila, tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu naknade o kojoj će nastavno biti riječi.  

 

15.7. Ovaj sud nalazi znakovitim i utvrđenu činjenicu da je u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga za k.o. Š., kada se nastoji u najvećoj mogućoj mjeri uskladiti stvarno stanje na terenu i ono u zemljišnim knjigama u situacijama kada nema spora, tužiteljica ostala uknjiženom vlasnicom kčbr. 4228/6 k.o. Š. (po novoj katastarskoj izmjeri kčbr. 3148/1, kčbr. 3148/3 i kčbr. 3148/4 k.o. Š.), što bi značilo da nije postojao dovoljno jaki nesporni pravni temelj za izmjenu takvog stanja. Upravo suprotno je utvrđeno za ranije spomenutu kčbr. 4228/18 k.o. Š. (po novoj katastarskoj izmjeri kčbr. 3146/3 k.o. Š.), koja se nalazi neposredno uz nosivi stup K. M. i koja je u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga uknjižena kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske s pravom upravljanja ovdje 1- tuženika H. C. d.o.o.

 

15.8. Prema stajalištu ovoga suda treba cijeniti utvrđenu činjenicu da je predmetna kčbr. 4228/6 k.o. Š. bila predmet druge faze uređenja prometnica oko K. M. odnosno planiranja, projektiranja i izgradnje pristupnih cesta K. M. provedenom u drugoj polovini 90-ih godina prošlog stoljeća, jer je nesporno utvrđeno da je bila obuhvaćena projektnom dokumentacijom i tek tada predviđena kao nekretnina od općeg interesa, budući da je u načelnoj dozvoli iz 1998. navedeno da su investitori pokrenuli postupak izvlaštenja predmetne nekretnine, koji postupak nisu proveli a cestu su izgradili. Kada je u sklopu tih radova u travnju 1998. asfaltirana cesta preko ranije postojećeg makadamskog puta, prednica tužiteljice je kao zemljišnoknjižna vlasnica bezuspješno reagirala prijavom građevinskoj inspekciji te je potom ustala ovom tužbom.

 

15.9. Stoga, prema pravnom stajalištu ovoga suda a imajući u uvidu predmetna utvrđenja te bez obzira na činjenicu što za gradnju spojne ceste nije ishodovana građevinska dozvola i ostala potrebna dokumentacija, trenutak gubitka prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini, koja je neprijeporno bila obuhvaćena projektnom dokumentacijom iz 1997., trebalo bi  promatrati kroz trenutak faktične izgradnje - asfaltiranja ceste 1998. kao dijela planiranog projekta jer bi proizlazilo da je tada nastupilo konačno stanje i da je kčbr. 4228/6 k.o. Š. tada definitivno postala opće dobro sukladno odredbama tada važećeg Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ 100/96., 77/98., 27/01., 114/01., 117/01. i 65/02.).

 

16. Na taj način predmetno je zemljište izgubilo status privatnog vlasništva bez obzira na činjenicu što je tužiteljica i dalje zbog neprovedenog postupka izvlaštenja predviđenog odredbama tada važećeg Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“ broj: 9/94., 35/04. i 114/01.) ostala upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

 

16.1. Slijedom toga, proizlazi da je tužiteljica u travnju 1998. izgubila pravo tražiti predaju u posjed prijepora koji je asfaltiranjem faktički priveden namjeni koja je bila predviđena projektnom dokumentacijom radi čega je ranijom pravomoćnom presudom tužbeni zahtjev na uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja uklanjanjem asfaltirane ceste i predaju u posjed kao neosnovan odbijen.

 

16.2. Pravo vlasnika glede naknade za (nezakonito) oduzetu nekretninu ne može zastarjeti sve dok on može zahtijevati njezin povrat, a kad on više ne može zahtijevati povrat nekretnine, kao u ovom slučaju, tada dospijeva njegov zahtjev za isplatu naknade za zemljište oduzeto bez propisanog postupka i zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 371. ZOO. Naime, pravna osnova zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti zemljišta bi bilo stjecanje bez osnova iz članka 210. ZOO/91  (tako Vrhovni sud RH broj Rev-750/2022 od 13. rujna 2022.).

 

16.3. Stoga osnovano tužiteljica u žalbi ukazuje da s obzirom da je izgubila pravo na povrat zemljišta u travnju 1998. a tužba je podnesena 17. veljače 1999., tužbeni zahtjev za isplatu naknade za oduzeto zemljište nije zastario a u zastari ne bi bio niti kada bi se kao početni rok računala godina 1997. u kojoj je ishodovana naprijed navedena projektna dokumentacija, idejni projekt i lokacijska dozvola za gradnju spojne ceste i pratećih sadržaja kojom je obuhvaćena utužena čestica.

 

17. Osim toga, vezano za zastaru, trebalo bi cijeniti stajališta iznesena u presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje ESLJP) od 30. svibnja 2005. u predmetu broj zahtjeva 24638/99 C. i V. protiv I., bez obzira što u ovome predmetu tužba nije podnesena protiv Republike Hrvatske nego protiv pravnog prednika tuženika H. U. C., budući da se radi o pravnoj osobi osnovanoj od strane javne vlasti a tuženici su utvrđeni njezinim pravnim slijednicima. Navedenom presudom, kao i mnogobrojnim drugim donesenim u identičnim predmetima talijanskih državljana, utvrđena je povreda prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine- Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje Konvencija). Tužiteljica se na ovu odluku pozivala tijekom postupka i sada u žalbi smatrajući da se u situaciji kada tijela javne vlasti ne poštuju zakonom propisanu proceduru izvlaštenja nekretnine, tada da se ne može od vlasnika zemljišta očekivati poštivanje rokova zastare.

 

17.1. U navedenoj presudi ESLJP je zauzeo stav da ne postoji zastara potraživanja prijašnjeg vlasnika na ime naknade za faktički i bespravno oduzetu nekretninu, s obzirom da prema praksi ESLJP naknada za faktičku izvlaštenu nekretninu ne zastarijeva, da se vlasništvo ne može oduzeti ili ograničiti bez naknade, jer bi u protivnom vlasnici trpjeli nesrazmjernu žrtvu miješanja države u njihovo pravo vlasništva, pa im stoga pripada pravo na naknadu potpune tržišne vrijednosti formalno ili faktički izvlaštene nekretnine jer bi se u protivnom pozivanje na eventualnu zastaru radilo o povredi članka 1. Protokola broj 1. Konvencije.

 

18. Kako je, dakle, utvrđeno da potraživanje naknade za oduzeto zemljište nije u zastari, uvažavajući da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da vrijednost zemljišta procijenjena sa iznosom od 202,44 kn/m2 za prostor od 1.311 m2 asfaltiranog dijela ceste sa pripadajućim zemljištem do stupića i parkingom na kčbr. 4228/6 k.o. Š. iznosi 265.398,84 kn kako je tužiteljica i zatražila, to je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo udovoljiti ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

 

19. Treba reći da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za oduzeto zemljište od 265.398,84 kn, koja kamata je zatražena od dana podnošenja tužbe do isplate.

 

19.1. Prema odredbi članka 372. ZOO/91 potraživanje kamata kao sporednog povremenog potraživanja zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja a ova se odredba primjenjuje u situaciji kada se potražuju kamate na glavno potraživanje koje je prestalo postojati. Za pitanje zastare kamata u slučaju da glavno potraživanje (kao u ovom slučaju) nije prestalo postojati, mjerodavna je odredba članka 369. ZOO/91 prema kojoj kada zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja kao što je potraživanje kamata. Međutim, ako u odnosu na kamate ne dođe do prekida tijeka zastare vjerovnikovom radnjom (tužbom) tada će kamate zastarjeti neovisno od činjenice da je na vrijeme utužena (samo) glavnica (tako Vrhovni sud RH broj Rev-644/2011 od 28. veljače 2012., broj Revx-168/2017 od 21. ožujka 2017.). Kako u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja tužbe          17. veljače 1999. tužiteljica na iznos glavne tražbine koja se odnosi na naknadu za oduzeto zemljište nije istovremeno zatražila i isplatu zakonskih zateznih kamata, nego je to učinila tek u tužbenom zahtjevu iz podneska od 7. prosinca 2020., tada je zastarjelo potraživanje na ime zakonskih zateznih kamata. To stoga što bi sukladno članku 371. ZOO/91 glavno potraživanje na ime naknade za oduzeto zemljište inače zastarjelo protekom roka od pet godina od kada ga je tužiteljica mogla utužiti u travnju 1998. kada je izgubila pravo na povrat nekretnine u naravi, što znači da bi glavno potraživanje inače zastarjelo u travnju 2003., pa je tada zastarjelo i potraživanje zakonskih zateznih kamata koje nije utuženo istovremeno sa glavnicom.

 

20. U pogledu zahtjeva za isplatu po drugoj pravnoj osnovi - potraživanje na ime korištenja zemljišta na kčbr. 4228/6 k.o. Š., relevantno je prethodno utvrđenje da je tužiteljica pravo vlasništva ove nekretnine izgubila u tek travnju 1998. Naime, s obzirom da ista potražuje ovu naknadu za period od 1. siječnja 1980. pa do 1. travnja 1998., bitna je činjenica da je u tome vremenu tužiteljica odnosno njezina prava prednica bila vlasnica nekretnine, jer samo u tome svojstvu može potraživati naknadu za korištenje nekretnine od osobe (nevlasnika - posjednika) koja nekretninu koristi bez pravne osnove. U postupku je nesporno utvrđeno da je prednik tuženika kroz utuženi period koristio predmetnu nekretninu odnosno makadamski put i pošljunčane platoe pored puta za prolaz i parkiranje vozila.       

 

              20.1. Treba uvažiti utvrđenu pravnu i činjeničnu situaciju prema kojoj povrat zemljišta odnosno naturalna restitucija u ovome slučaju više nije moguća jer je asfaltiranjem nekretnina promijenila svoj identitet te bi povrat u naravi bio protivan javnom interesu. Stoga, u primjenu ne dolazi odredba članka 165. stavak 1. ZV-a odnosno članka 40. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 92/94. 74/95. i 57/96.) već treba primijeniti odredbu članka 219. ZOO/91 koja regulira upotrebu tuđe stvari u svoju korist (pravna mišljenja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednica od 26. listopada 2009. i 14. studenog 2013.). Naime, pravilo iz članka 219. ZOO/91, prema kojem je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist koju je imala od upotrebe, primjenjuju se „supsidijarno” tek ako je vlasnikova stvar promijenila identitet, zbog čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje stvari, kao što je konkretan slučaj.

 

20.2. Provedenim građevinskim vještačenjem je utvrđeno da bi za površinu od 1.311 m2 koja obuhvaća trasu asfaltirane ceste i pošljunčane platoe pored ceste na kčbr. 4228/6 k.o. Š. (po novoj katastarskoj izmjeri kčbr. 3148/1, kčbr. 3148/3 i kčbr. 3148/4 k.o. Š.), mjesečna naknada za korištenje iznosila 5.611,08 kn. Radi se o umnošku jediničnog iznosa cijene zakupa u visini od 4,28 kn/m2 x 1.311 m2 površine. Naime, pravni prednik tuženika bi u utuženom razdoblju od prijepornog zemljišta stekao korist bar za iznos zakupnine koju bi inače trebao plaćati, stoga je ta korist ujedno i ono što su tuženici u smislu navedenih odredaba dužni platiti tužiteljici.

 

20.3. Kako se, dakle, radi o stjecanju bez osnova to potraživanje također zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 371. ZOO/91. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je u pogledu zahtjeva naknade za korištenje koji obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 1980. pa do 1. travnja 1998., uvažavajući da je tužba podnesena             17. veljače 1999., djelomično osnovan po tuženicima istaknuti prigovor zastare te da je potraživanje s navedene osnove koje je dospjelo prije 18. veljače 1994. obuhvaćeno zastarom. U odnosu na razdoblje od 18. veljače 1994. do 1. travnja 1998. tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu naknade za korištenje površine od 1.311 m2 u mjesečnom iznosu od 5.611,08 kn, kako je i zatražila sukladno vještačkom nalazu. Cijeneći razdoblje koje nije obuhvaćeno zastarom, tužiteljici bi pripadala naknada u visini od 274.942,92 kn (49 mjeseci x 5.611,08 kn) uz zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa u visini od 5.611,08 kn pa do isplate, prema odredbi članka 277. ZOO/91 i članka 29. ZOO/05.

 

20.4. Naime, s obzirom na utvrđenu obvezu tuženika primjenom instituta stjecanja bez osnove, tada što se opsega vraćanja tiče u primjenu kao mjerodavan dolazi članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovome slučaju, prema utvrđenjima provedenog postupka, tuženici su nesavjesni od trenutka dospijeća svakog mjesečnog iznosa s obzirom na saznanje da predmetna nekretnina nikada nije bila tužiteljici oduzeta u zakonitom provedenom postupku te da nakon prestanka zakupa iz Nagodbe iz 1976., nekretninu koriste bez pravnog osnova. 

 

21. Neosnovano se tužiteljica u žalbenim navodima referira na naknadu štete nastale asfaltiranjem ceste na preostalom dijelu zemljišta, budući da je tužbenim zahtjevima za isplatu obuhvatila samo dvije osnove - naknadu za oduzeto zemljište i naknadu za korištenje i to samo procijenjene sporne površine od 1.311 m2 zemljišta na kčbr. 4228/6 k.o. Š.

 

22. Slijedom svega iznesenog, djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice, naloženo je tuženicima da solidarno tužiteljici isplate iznos od 540.341,76 kn (265.398,84 kn na ime oduzetog zemljišta + 274.942,92 kn uvećano za kamate na ime naknade za korištenje zemljišta), dok je u preostalom odbijajućem dijelu prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi.

 

23. Vezano za pitanje naknade troškova postupka, treba reći da je u pogledu obveznopravnog zahtjeva tužiteljica donošenjem ove drugostupanjske presude djelomično uspjela u sporu pa je valjao odlučiti o troškovima postupka koje je zatražila troškovnikom (list 594 spisa), sve primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, cijeneći pritom djelomičan uspjeh obje stranke, kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je uspjela sa 68% svoga obveznopravnog zahtjeva (100% osnov + 36% visina = 136 : 2 = 68%) a tuženici sa 32% (0% osnov + 64% visina = 64 : 2 = 32%), pa kada se od većeg tužiteljičinog uspjeha oduzme manji uspjeh tuženika, dobije se 36% (68% - 32%), pa treba zaključiti da konačni uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 36%. Nadalje, trebalo je cijeniti da se vrijednost predmeta spora obveznopravnog zahtjeva tijekom postupka mijenjala te je do 23.3.2006. iznosila 853.850,00 kn a nakon tog datuma 903.850,00 kn sve do 1.12.2020. od kada je vrijednost predmeta spora iznosila 1.494.225,36 kn.

 

23.1. Primjenom članka 155. ZPP-a te Tbr. 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa) tužiteljici za sastav tužbe pripada 8.538,00 kn (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav četiri obrazložena podneska od 22.3.2006., 28.7.2008. i 1.7.2019. po 9.040,00 kn te za podnesak od 7.12.2020. iznos od 14.943,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav ostalih podnesaka ocjenjenih kao potrebnih i to od 9.4.2001., 27.10.2004., 14.12.2004., 9.5.2006., 15.5.2006., 4.9.2006., 21.1.2016., 17.2.2016., 8.6.2020., 14.8.2020., 22.1.2021. za svaki po 500,00 kn (Tbr. 8/3 Tarife), za zastupanje na raspravama 1.2.2001., 11.4.2001., 6.5.2001., 23.7.2002. (očevid), 23.9.2004., 15.4.2005. (očevid) i 2.2.2006. po 8.538,00 kn za svaku raspravu (Tbr. 9/1 Tarife), za zastupanje na raspravama 23.3.2006., 10.5.2006., 3.6.2009., 26.4.2010., 6.11.2015., 1.2.2016., 3.6.2016., 10.3.2017., 26.5.2017. (očevid), 8.12.2017., 27.03.2018., 10.12.2018. (očevid), 10.7.2019., 21.10.2019., 18.6.2020. i 31.8.2020. po 9.040,00 kn za svaku raspravu (Tbr. 9/1 Tarife), za zastupanje na raspravi 1.3.2021. iznos od 14.943,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), za zastupanje na raspravama 6.11.2000., 22.3.2004., 2.6.2004., 16.12.2004. i 24.11.2005. po 4.269,00 kn za svaku raspravu (Tbr. 9/2 Tarife), za zastupanje na raspravama 8.9.2006., 20.2.2007., 23.4.2007., 28.5.2007., 16.3.2009. po 4.520,00 kn za svaku raspravu (Tbr. 9/2 Tarife), za sastav prigovora na sudsku pristojbu 500,00 kn (Tbr. 8/3. Tarife), za sastav žalbi od 2.8.2006. i 7.9.2010. po 11.300,00 kn za svaku žalbu (Tbr. 10/1 Tarife), što ukupno iznosi 341.495,00 kn odvjetničkih troškova uvećano za trošak sudskih pristojbi na žalbu i presudu od 10.000,00 kn (list 215 spisa), sveukupno daje iznos od 351.495,00 kn, uz napomenu da tužiteljica nije tražila PDV-e.

 

23.2. Od toga iznosa tužiteljici treba dosuditi postotak od 36% srazmjerno njezinu uspjehu u sporu, što iznosi 126.538,20 kn, čemu treba pridodati troškove predujma za vještačenja i očevide u visini od 8.400,00 kn (uplate na listu 36, 41, 387 i 424 spisa) koji tužiteljici pripadaju u cijelosti, pa se dolazi sveukupnog iznosa troškova od 134.938,20 kn koji su tuženici dužni solidarno nadoknaditi tužiteljici (članak 161. stavak 3. ZPP-a).

 

23.3. Preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan jer nije sukladan odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev 2- tuženika H. A. d.o.o. da mu tužiteljica naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 167.786,25 kn.

 

24. U pogledu stvarnopravnog tužbenog zahtjeva na predaju u posjed nekretnina, za što je vrijednost predmeta spora određena iznosom od 10.000,00 kn na raspravi 6. studenog 2000., tuženici su u cijelosti uspjeli jer je tužiteljica sa tim zahtjevom pravomoćno odbijena prvostupanjskom presudom poslovni broj                P-4595/2006 od 12. svibnja 2010. Navedenom presudom, protiv koje se tuženici nisu žalili, istima nije priznat parnični trošak u pogledu tužbenog zahtjeva sa kojim su uspjeli, zatražen u visini sudskih pristojbi, jer je utvrđeno da takav trošak tuženicima nije niti nastao.

  

25. Sukladno odredbi članka 166. stavak 1. i 2. ZPP-a valjao je odlučiti i o troškovima žalbenog postupka. Tužiteljici pripada trošak sastava žalbe u visini od 18.678,75 kn (Tbr. 10/ 1 Tarife), što srazmjerno uspjehu sa žalbom od 36% daje iznos od 6.724,35 kn koliko je tužiteljici dosuđeno. Preostali dio zahtjeva za žalbeni trošak je odbijen kao previsoko postavljen odnosno u pogledu naknade troška sudske pristojbe na žalbu treba reći da, prema stanju spisa, za tužiteljicu takav trošak nije nastao. Trošak odgovora na žalbu 2- tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. nije priznat jer je ocijenjeno da se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

26. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

             

U Rijeci 1. prosinca 2023.

 

 

    Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.