Poslovni broj: Usž-2589/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TEHNOPANELI PROJEKT d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ivana Zahara 3, OIB: 65117169392, kojeg zastupa Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, Gjure Đeželića 70/II, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja prava na povrat više uplaćenog poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2418/2023-9 od 20. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2418/2023-9 od 20. ožujka 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-23/22-01/195, urbroj: 513-04- 23-4 od 19. travnja 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o preplati PDV-a utvrđenog 2014. te nije uzeo u obzir knjigovodstvenu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Prigovara što je sud odbio provesti financijsko vještačenje čime je prekršio pravo na jednakost oružja te pravo na pravično suđenje. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o preplati PDV-a koje pravo je utvrđeno 2014. godine, već da se radi o preplati PDV-a koje pravo je utvrđeno 2017. do 2022. godine. Smatra da tuženik nije postupao sukladno članku 128. Općeg poreznog zakona te da nije prema knjigovodstvenim pravilima zatvarao obveze tužitelja s osnova PDV-a. Ističe da je iz knjigovodstvenih kartica PDV-a vidljivo da je preplata utvrđena za 2014. godinu zadnji put knjižena kao obveza za povrat iz 2014. godine u 2017. godini te je nakon toga iskazana preplata knjižena kao obveza nastala od 2017. do 2022. godine jer se upravo radi o preplati nastaloj i utvrđenoj u tom periodu. Citirajući odredbu članka 128. Općeg poreznog zakona ističe da se svakom uplatom od strane poreznog obveznika prvenstveno zatvaraju ranije obveze i to prvo kamate, troškovi, pa glavnica i da porezno tijelo na taj način postupa i kada porezni obveznik naznači vrstu obveze. Navodi da su se ranijim uplatama poreznog dužnika zatvarale obveze kako su pristizale, a iz čega proizlazi da su se pretplatom utvrđenom 2014. zatvarale druge obveze poreznog obveznika s osnova PDV-a. Tužitelj smatra da jednostrano tumačenje prisilnih propisa pri čemu pravila koja vrijede za državu se ne primjenjuju na pravnu osobu što predstavlja povredu prava i imovinu poreznog obveznika. Predlaže da Sud usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno postupanje te naloži provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka u spisu predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužitelj 19. rujna 2022. podnio zahtjev za povrat preplaćenog iznosa poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 831.125,38 kuna na PDV obrascu za kolovoz 2022. te je utvrđeno da se iznos od 804.341,66 kuna odnosi na 2013. godinu, za koji je tužitelj pravo na povrat stekao 2014. godine te je zastara prava na povrat počela teći 1. siječnja 2015. godine, a protekom šest godina, dana 1. siječnja 2021. nastupila je zastara prava na povrat poreza na dodanu vrijednost. Stoga proizlazi da je u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelja za povrat preplaćenog iznosa poreza na dodanu vrijednost, dana 19. rujna 2022. zastara prava na povrat već nastupila, pa je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da su osnovana rješenja tijela prvog stupnja i tuženika kojima je utvrđena zastara prava na povrat poreza na dodanu vrijednost.
7. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 108. stavka 1. i stavka 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) kojom je propisano da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.
8. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
9. Nadalje, time što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost da se utvrdi iz kojeg je razdoblja iskazana preplata poreza na dodanu vrijednost nije povrijedio pravila sudskog postupka osnovano nalazeći da se radi o pravnom pitanju koje se odnosi na tumačenje nastupa zastare prava na povrat preplaćenog poreza na dodanu vrijednost, a što ne može biti predmet vještačenja.
10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.
11. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga, kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
12. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi čanka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu, 15. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
