Poslovni broj: Usž-1627/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Karlovac, Trg hrvatskih redarstvenika 6, OIB: 36162371878, radi privremenog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-28/2025-16 od 13. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-28/2025-16 od 13. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: UP/I-216-02/24-03/9547, URBROJ: 511-05-06-24-6 od 2. prosinca 2024. (točka I. izreke) i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere na način da se zabrani tuženiku da proglasi izvršnost osporenog rješenja od 2. prosinca 2024. kao i da se tužitelja prisilno udalji iz Republike Hrvatske i Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP).

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kao nesporno među strankama da je počinio jedno kazneno djelo i jedan prekršaj, iako takvo očitovanje tijekom postupka nije dao, zbog čega smatra navedenu činjenicu spornom. Osporava da sud nije naveo dokumentaciju na kojoj temelji svoju odluku, već je samo paušalno naveo da se presuda donosi na temelju uvida u dokumentaciju u spisu. Smatra da je osporeno rješenje tuženika doneseno na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koju je iznio tijekom upravnog spora, a što je dokazano dopisom koji je dostavio u spis. Iako je tuženik naveo da se ne smije pozivati na sve prekršaje koje je počinio u skladu s člankom 77. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), ističe da ih je naveo u obrazloženju osporenog rješenja uz zaključak da mu se neće odobriti izdavanje dozvole jer je dugotrajni prekršitelj. Smatra da je na taj način tuženik utjecao na donošenje odluke u upravnom sporu jer ga dva djela, koja nisu obuhvaćena rehabilitacijom, ne čine dugotrajnim prekršiteljem. Prigovara da nije imao jednak procesni tretman pred sudom jer nije saslušan. Ističe da se tijekom upravnog spora pozvao na članak 7. stavak 4. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (dalje: Direktiva 2008/115/EZ) i na tumačenje navedene odredbe koju je dao Sud Europske unije. U pogledu prava na obiteljski život poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IIIB-5954/2021 i ističe da je prilikom ocjene boravka državljana treće zemlje potrebno uzeti u obzir pojedinačnu situaciju i kriterije određene člankom 17. Direktive o pravu na spajanje obitelji. Smatra da sud, osim što je naveo da je sve učinio nespornim, nije primijenio mjerodavno pravo, hrvatsko i europsko, i sudsku praksu. Predlaže poništiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod svih navoda iz osporenog rješenja od 2. prosinca 2024., odgovora na tužbu od 31. siječnja 2025. i podneska od 5. ožujka 2025. Ističe da je odluku donio na temelju uvjerenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije od 3. listopada 2024. i 14. listopada 2024. u kojima su navedena djela za koja nije nastupila rehabilitacija i koja su bila dovoljna za odbijanje zahtjeva za produljenje privremenog boravka tužitelja. Budući da je tužitelj pravomoćno kazneno i prekršajno osuđivan u Republici Hrvatskoj, smatra da tužitelj pogrešno tumači sporne i nesporne činjenice te da se ne radi o činjenicama koje bi tužitelj trebao priznati. Ujedno smatra da tužitelj pogrešno tumači bagatelno djelo jer se u slučaju počinjenja kaznenog i prekršajnog s elementima nasilja (napad na službenu osobu) ne može raditi o bagatelnom djelu, već se navedeno jedino može tumačiti na način da tužitelj svjesno ne poštuje javni i pravni poredak i postojeće društvene norme. Navodi da je tužitelju omogućeno izjasniti se o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za donošenje meritorne odluke u skladu s člankom 30. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP). Ističe da je Zakon o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZS) usklađen s više od 20 direktiva, preporuka, odluka i rezolucija, a člankom 2. stavkom 1. alinejom 13. ZS-a je propisano da se tim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima i Direktiva 2008/115/EZ. Budući da je osporenim rješenjem tužitelju određen rok za napuštanje EGP-a od 15 dana od dana izvršnosti rješenja, nije jasno zbog čega se tužitelj poziva na članak 7. stavak 4. Direktive 2008/115/EZ jer je rješenjem određen duži rok od roka propisanog direktivom. Slijedom svega navedenog, smatra da su odluke u ovom postupku donesene na temelju relevantnih činjenica i dokaza, koje je sud pravilno utvrdio nakon provedenog postupka u skladu s člankom 8. ZUS-a. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 2. kolovoza 2024. podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji. Navedeni zahtjev je odbijen na temelju članka 59. stavka 1. točke 7. ZS-a jer je iz evidencija tuženika utvrđeno da je tužitelj više puta evidentiran zbog drskog i nasilnog ponašanja, odnosno da ne poštuje javni poredak Republike Hrvatske, pri čemu se vodilo računa i o sigurnosti svih građana Republike Hrvatske.

8. Jedan od uvjeta za odobrenje privremenog boravka prema članku 59. stavku 1. ZS-a je činjenica da tužitelj ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Da bi se utvrdilo postojanje opasnosti za javni poredak potrebno je utvrditi postoji li pravomoćna osuda za počinjena kaznena djela i u dostatnoj mjeri utvrditi prirodu i ozbiljnost tih kaznenih djela za donošenje valjane ocjene.

9. U postupku je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 2012. do 2024. godine u Republici Hrvatskoj evidentiran u kaznenoj evidenciji Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije radi počinjenja kaznenog djela, kao i da je višestruki počinitelj prekršajnih djela (remećenje javnog reda i mira, prometni prekršaji, tjelesno nasilje u obitelji). Iz spisa proizlazi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Kov-252/2022 od 8. prosinca 2022. (pravomoćna 8. prosinca 2022.) tužitelju izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci uz rok kušnje u trajanju od dvije godine zbog kaznenog djela iz članka 315. stavka 1. i stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, 144/12., 125/11., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24.), odnosno zbog napada na službenu osobu, te da mu je pravomoćnom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pp-6103/2024 od 19. svibnja 2024. zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, 55/91., 29/94., 114/22. i 47/23.) izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 eura.

10. Iz navedenog proizlazi da je pravilno utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz članka 59. stavka 1. točke 7. ZS-a jer je tužitelj svojim ponašanjem pokazao da ne poštuje zakone, odnosno javni poredak Republike Hrvatske.

11. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da kontinuitet, količina i ozbiljnost prekršajnih i kaznenih djela koje je tužitelj počinio, opravdavaju odluku o odbijanju zahtjeva za produljenje privremenog boravka i nalaganje da napusti Europski gospodarski prostor radi zaštite javnog interesa. Naime, radi se o djelima kojima se vrijeđaju prava ili društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav), a svjesno počinjenje i ponavljanje djela prema službenim osobama (policijskim službenicima), koje su dužne u okviru obavljanja službe štititi javni poredak, opravdava zaključak da tužitelj ne poštuje u dovoljnoj mjeri zakone i institucije Republike Hrvatske.

12. Imajući na umu da je tužitelju ranije bilo izdano rješenje o protjerivanju i određena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od šest mjeseci (rješenje od 20. rujna 2012.), kao i to da navedena sankcija i njezine posljedice nisu djelovale preventivno na tužitelja, nego je i nakon toga nastavio s kažnjivim ponašanjem, tuženik nije postupio nezakonito navodeći pravomoćne odluke kojima su tužitelju izrečene kazne za počinjene prekršaje jer je, osim prirode i ozbiljnosti djela za koje je osuđen, dokazan i kontinuitet u njihovom počinjenju.

13. Kako je tuženik nakon provedenog postupka zaključio da je ispunjen uvjet iz članka 59. stavka 1. točke 7. ZS-a da se tužitelju ne produlji privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, ocijenio je da tužitelj ne predstavlja ozbiljnu opasnost za javni poredak u tolikoj mjeri da bi morao biti ponovno protjeran, već je dovoljno odrediti rok za dragovoljni odlazak. U skladu s člankom 184. stavkom 1. u vezi s člankom 182. stavkom 1. i člankom 184. stavkom 3. ZS-a određeno je da je tužitelj dužan napustiti EGP u roku od 15 dana. Imajući na umu navedeno, odnosno činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o protjerivanju tužitelja, nije osnovano njegovo pozivanje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i potrebe razmatranja okolnosti iz članka 191. stavka 1. ZS-a.

14. Međutim, tužitelj je podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka (spajanje obitelji s hrvatskom državljankom), pa je, u skladu s člankom 182. stavkom 1. ZS-a, potrebno radi donošenja odluke uzeti u obzir obiteljski život tužitelja. U tom smislu ovaj Sud posebno napominje da je i pitanje postojanja pravomoćne osude za djela nasilja u obitelji i nanošenja tjelesne ozljede važno i za ocjenu u vezi s pravom na poštovanje obiteljskog života zajamčenog člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 0/99., 14/02., 1/06. i 13/17. – dalje: Konvencija), u odnosu na koji je Europski sud za ljudska prava iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i njezinih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na njezinom teritoriju.

15. Kada se navedeno uzme u obzir u kontekstu svrhe radi koje je zahtjev u ovome upravnom postupku podnesen, proizlazi da je evidentiranje tužitelja u evidencijama tužitelja zbog tjelesnog nasilja u obitelji relevantno i za donošenje zakonite odluke o tužiteljevom zahtjevu za privremeni boravak, odnosno za ocjenu da donošenjem negativne odluke nije povrijeđen članak 8. Konvencije.

16. Ovaj Sud stoga otklanja žalbene navode o postojanju bitne povrede pravila postupka iz razloga nedostatnog obrazloženja presude o odlučnim činjenicama jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 119. ZUS-a te dostatno obrazloženje svih odlučnih činjenica za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava, a posebno imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja i tijek cjelokupnog upravnog postupka.

17. Neosnovan je žalbeni navod da sud nije proveo predložene dokazne prijedloge i to prijedlog za saslušanje tužitelja i njegove supruge. U skladu s člankom 49. stavkom 2. ZUS-a sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka, nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje smatra potrebnima za utvrđenje odlučnih činjenica. Relevantno činjenično stanje utvrđeno je u upravnom postupku na temelju uvida u spis upravnog postupka i službenih evidencija na osnovi kojih se mogla donijeti meritorna odluka, a time što prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za njegovo saslušanje, tužitelju nije onemogućeno raspravljanje u upravnom sporu niti su mu povrijeđena prava iz članka 29. Ustava.

18. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja. Suprotno navodima tužitelja, ovaj Sud ne nalazi da bi donošenjem osporenog rješenja bila povrijeđena njegova Ustavom zajamčena prava.

19. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, to je u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

20. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

21. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan