Poslovni broj: Usž-3569/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek , članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja ĆGiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Predrag Petričević , odvjetnik u Zagrebu , Alagovićeva 14 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , Zagreb , Katančićeva 5 , OIB: 18683136487 , radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us l-1301/2023-6 od 20. svibnja 2025. , na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2025.

pretpostavljam da je

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us l-1301/2023-6 od 20. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/270 , urbroj: 513-04- 23-2 od 30. siječnja 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 30. siječnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske , Porezne uprave , Područnog ureda Bjelovar , klasa: UP/I-471-02/22-01/19 , urbroj: 513-07-07/22-01 od 20. svibnja 2022. kojim je tužitelju za razdoblje od 1. travnja 2021. do 30. travnja 2021. utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 87.791,78 kuna koja mu je naložena da uplati utvrđenu obvezu i da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom ističe da svi ulazni računi dobavljača imaju kompletnu popratnu dokumentaciju. Prigovara što je sud odbio saslušanje tužitelja čime je onemogućio tužitelju pristup sudu. Smatra da sud nije pravilno primijenio odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te članak 122. i 131. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Navodi da je u tijeku poreznog nadzora dostavio svu vjerodostojnu dokumentaciju i aktivno sudjelovao u postupku nadzora, da je koristio pravo na odbitak pretporeza na način kako to propisuje materijalno pravo te kompletnom dokumentacijom na koju se poziva u tužbi dokazuje da su isporuke usluga izvršene. Smatra da zaključci suda i tuženika nisu objektivni i logični već su arbitrarni i na štetu tužitelja. Navodi da podnosi žalbu iz svih zakonom propisanih razloga te radi neprimjene sudske prakse i pravnih stajališta Europskog suda za ljudska prava i načela neutralnosti PDV-a koje zahtijeva da se odbitak pretporeza odobri ako su zadovoljeni materijalni uvjeti, pa čak i ako porezni obveznik nije udovoljio formalnim uvjetima. Smatra da se trebalo uzeti u obzir da je tužitelj nekažnjavan i uredni porezni obveznik te da se neosnovanim i arbitrarnim postupanjem narušava stabilnost poreznog obveznika i kontinuirani priljev za Državni proračun. Ističe da se pogrešan zaključak odnosio na uredno proknjižene i evidentirane račune račun broj 31/O od 6. ožujka 2020. od dobavljača [obrt] obrt za proizvodnju i usluge i račun br. 1-1-1 od dobavljača OPG vl. JG, a iz kojih je vidljivo da su navedeni radovi stvarno i obavljeni. Prigovara što sud i porezno tijelo nisu provjerili proknjižene i plaćene račune kod izvršitelja usluga koji su plaćeni prema tržišnim cijenama nakon što su iste usluge izvršene uz svu popratnu dokumentaciju koju je tužitelj predočio Službi za nadzor. Smatra da se arbitrarnom odlukom krši osnovni smisao neutralnosti tijekom cijelog sustava PDV-a te je u predmetnom slučaju povrijeđeno materijalno pravo što u svojim odlukama navodi Europski sud za ljudska prava. Upućuje na kompletan popis radnih naloga koji su pratili račun za uslugu branja kukuruza, a koje je Služba za nadzor bila obvezna pravilno evidentirati kao vjerodostojnu popratnu dokumentaciju. Ističe da u prilog navoda tužitelja postoje odluke Upravnog suda i Europskog suda pravde zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zaključuje da Porezna uprava ne može osporiti pretporez ukoliko su usluge primljene radi potrebe tužiteljevih oporezivih transakcija čime ispunjava materijalne uvjete te u tom slučaju Porezna uprava mora uzeti u obzir i svu dodatnu dokumentaciju koja se može povezati sa stvarnim izvršenjem primljenih usluga. Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika uz naknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor ispravnosti obračuna i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. travnja 2021. do 30. travnja 2021. o čemu je sastavljen zapisnik 4. travnja 2022.

8. U poreznom nadzoru prvostupanjsko porezno tijelo je utvrdilo, a što je potvrdio i tuženik, da je tužitelj u prijavama poreza na dodanu vrijednost odbio pretporez po računima dobavljača [obrt] obrt za proizvodnju i usluge vl. VG i [obrt], dok je uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave utvrđeno da je tužitelj pod rednim brojem 632. Knjige ulaznih računa evidentirao račun broj 31/O/01 od 6. ožujka 2020. s opisom „branje kukuruza“ od dobavljača [obrt] obrt za proizvodnju. Nadalje, utvrđeno je da je pod rednim brojem 810 Knjige ulaznih računa knjižen ulazni račun s opisom „kukuruzna silaža“ ispostavljenog od dobavljača [obrt] uz koje račune nije bilo priloženog vjerodostojnog dokaza o nastaloj poslovnoj promjeni koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj. Navedenim računima nije priložena dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo da su navedeni radovi stvarno i obavljeni, na točno kojem zemljištu, u kojem vremenskom razdoblju, s kojim zaposlenikom, koliko je utrošeno radnih sati, računima nije priložen radni nalog niti drugi dokazi iz kojih bi bilo vidljivo da su zaprimljeni računi uslijedili po stvarno obavljenim isporukama za djelatnost poreznog obveznika, zbog čega je ocijenjeno da računi navedenih dobavljača nisu vjerodostojna dokumentacija koja bi potvrdila vjerodostojnost primljenih isporuka i da tužitelj nije imao pravo na odbitak pretporeza. Navedena utvrđenja poreznih tijela detaljno su obrazložena u osporenim rješenjima, dok tužitelj u žalbi ne iznosi prigovore koji bi doveli u sumnju utvrđenja poreznih tijela, potvrđena od strane prvostupanjskog suda.

9. U odnosu na navode žalbe, ističe se da porezni obveznik, sukladno pozitivnim propisima nema pravo na odbitak pretporeza samo na temelju činjenice da je primio račune na kojima je iskazan porez na dodanu vrijednost jer račun mora sadržavati i popratnu dokumentaciju koja omogućuje identifikaciju osoba koje su sudjelovale u poslovnom događaju, identifikaciju poslovnog događaja, mjesto i vrijeme isporuke, što je sve izostalo u konkretnom slučaju. Osnovano prvostupanjski sud navodi da je u postupku poreznog nadzora jedno od osnovnih načela, načelo dokumentiranosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju knjigovodstvenim ispravama, a što proizlazi iz odredbe članka 65. i članka 68. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16. – 42/20.).

10. Polazeći od navedenog, osnovano prvostupanjski smatra pravilnim utvrđenja poreznih tijela da ulazni računi tužiteljevih dobavljača [obrt] obrt za proizvodnju i usluge vl. VG i OPG vl. JG koji su iskazani u knjizi URA za razdoblje nadzora ne predstavljaju vjerodostojne knjigovodstvene isprave u smislu članka 66. stavka 1. i 3. Općeg poreznog zakona koje nedvojbeno dokazuju da su predmetne isporuke obavljene tužitelju u svrhu njegove gospodarske djelatnosti.

11. Imajući u vidu navedeno, tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza samo na temelju formalne činjenice da je primio račun na kojem je iskazan PDV jer sam račun dobavljača nije knjigovodstvena isprava koja dokazuje tijek obavljene usluge.

12. Tužitelj i u žalbi u prilog svojim utvrđenjima da ima pravo na odbitak pretporeza upućuje na praksu suda Europske unije, ne pozivajući se pritom na konkretne odluke navedenog Suda. U odnosu na istaknuti prigovor tužitelja, istovjetan prigovoru iz tužbe ističe se da je prvostupanjski sud naveo da je Sud Europske unije u više svojih presuda (u predmetu C-230/94 i C-184/05) zauzeo stajalište da je na poreznom obvezniku teret dokaza da je pravo na pretporez osnovano i da je isporuka stvarno obavljena poduzetniku za što moraju postojati objektivni dokazi temeljem kojih bi treća osoba mogla nesporno utvrditi postojanje i sadržaj poslovnog odnosa pa polazeći od navedenog prvostupanjski sud pravilno ne nalazi osnovanim prigovor tužitelja da bi praksa Suda EU utjecala na drukčije rješavanje predmetne stvari.

13. Slijedom svega navedenog proizlazi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio i protumačio mjerodavno pravo te je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je bilo osnove da pozivom na odredbu članka 116. Zakona o upravnim sporovima odbije tužbeni zahtjev. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenja poreznih tijela i prvostupanjskog suda.

14. Trebalo je stoga na temelju članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.

15. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora temeljem odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu, 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković