REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1376/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], Ć [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Jurlina, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, OIB:52634238587, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 1527/2017-2 od 27. studenog 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pn-113/2015 od 23. siječnja 2017., u sjednici održanoj 15. listopada 2025.

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1527/17-2 od 27. studenoga 2018. u točki II. izreke u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom 2. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 2.208.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pn- 113/2015 od 23. siječnja 2017. u točki 2. izreke, u dijelu kojim je isti taj zahtjev odbijen, pa se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, na ime naknade imovinske štete, isplatiti tužitelju ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 71.258,84 kuna (sedamdeset jednu tisuću dvjesto pedeset osam kuna i 84/100 lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja na dio navedene glavnice u visini od 64.273,51 kunu (šezdeset četiri tisuće dvjesto sedamdeset tri kune i 51/100 lipa) teče od dana 01. siječnja 2012. godine, a na dio iste glavnice u visini od 6.985,33 kune (šest tisuća devetsto osamdeset pet kuna i 33/100 lipa) od dana 01. srpnja 2012. godine, sve do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo isplati uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve rokom od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojim je isti tražio da mu tužena Republika Hrvatska na ime naknade imovinske i neimovinske štete plati daljnji iznos od ukupno 2.481.752,16 kuna (dva milijuna četiristo osamdeset tisuća sedamsto pedeset dvije kune i 16/100 lipa), od čega 23.752,16 kuna na ime naknade plaćenih kamata i troškova kredita (OV-11391/11 od dana 16. prosinca 2011. godine javnog bilježnika Emila Brkića u Zadru), 250.000,00 kuna na ime povrede prava osobnosti na ugled, položaj, status, moralni integritet i uzorne osobnosti, te 2.208.000,00 kuna po osnovi izmakle koristi, sve za pripadajućom zakonskom zateznom kamatom."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"1. Odbija se prijedlog tužitelja za oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe u ovoj parnici.

2. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj platiti tužitelju ĆG, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 7.018,65 kuna (sedam tisuća i osamnaest kuna i 65/100 lipa), u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-113/2015 od 23. siječnja 2017. u t. 1. izreke presude.

II. Odbija se žalba tužitelja ĆG kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-113/2015 od 23. siječnja 2017. u t. 2. izreke presude za iznos imovinske štete od 23.752,16 kuna i

2.208.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama."

2.2. Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-113/2015 od 23. siječnja 2017. u t. 1. izreke rješenja kao neosnovana.

II. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-113/2015 od 23. siječnja 2017. u t. 2. izreke za iznos neimovinske štete od 250.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

III. Ukida se rješenje o troškovima parničnog postupka u t. 2. izreke rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-113/2015 od 23. siječnja 2017. i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

IV. O troškovima žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci suda."

3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku presudu pod točkom II. izreke i prvostupanjsku presudu pod točkom 2. izreke, obje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 2.208.000,00 kuna s osnova izmakle koristi.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade imovinske i neimovinske štete koja mu je, kao imenovanom javnom ovršitelju, nastala zbog nemogućnosti obavljanja javnoovršiteljske službe jer je tuženica, donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 112/12 – dalje: ZPV ZJO), s danom 15. listopada 2012. ukinula javnoovršiteljsku službu.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj imenovan javnim ovršiteljem 24. listopada 2011., rješenjem

Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske Klasa: UP/I-133-07/11-01/494, Ur.broj:514-03-01-03/1-11-1, te mu je 12. prosinca 2011. izdana Povelja o postavljenju,

- da je tužitelj radi ispunjenja svih propisima određenih pretpostavki za početak obavljanja posla javnog ovršitelja, osigurao odgovarajući prostor na način da je sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Poslovnom centru OTP u Zadru sa zakupodavcem OTP Nekretnine d.o.o. Zadar 1. prosinca 2011., kao i Aneks navedenom ugovoru 29. prosinca 2011. kojim je produženo trajanje zakupa, te je u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2012. na ime zakupnine za opisani poslovni prostor platio ukupno 6.985,33 kune,

- da je tužitelj imao troškove polaganja javnoovršiteljskog ispita, troškove putovanja osobnim automobilom iz Zadra u Zagreb i natrag u svezi prijave, slušanja, polaganja javnoovršiteljskog ispita i prisege, te preuzimanja kupljene opreme, troškova zatvaranja poslovnog računa i višekratnog plaćanja javnobilježničkih pristojbi,

- da je tužitelj imao troškove uređenja i opremanja javnoovršiteljskog ureda i to troškove za izradu pečata i natpisne table, uređenja zakupljenog poslovnog prostora, na ime nabave različite uredske opreme, pribavljanje vatroootpornog ormara, instalaciju i deinstalaciju kopirnog aparata, kupnju vatrogasnog aparata,

- da je tuženica dva puta, odredbama Zakona o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" broj 150/11 i broj 70/12 - dalje: ZIZJO) odgađala početak rada javnih ovršitelja, da bi u konačnici odredbama ZPV ZJO, koji je stupio na snagu dana 15. listopada 2012., ukinula Zakon o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" broj 139/10, 150/11, 70/12 - dalje: ZJO), te da pritom ni na koji način nije riješila sporna pitanja imenovanih i postavljenih javnih ovršitelja, primjerice pitanje njihovog statusa, materijalnih ulaganja potrebnih za početak rada ureda, troškova učinjenih za obavljanje službe, neostvarene koristi i sl.),

- da je tužitelj bez prekida bio zaposlen na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sudskog savjetnika Općinskog suda u Zadru u razdoblju od 2. lipnja 2008. do 28. veljače 2013., a od 1. ožujka 2013. na radnom mjestu višeg sudskog savjetnika tog suda.

9. Sud prvog stupnja je zahtjev za naknadu imovinske štete djelomično prihvatio i djelomično odbio kao neosnovan, dok je zahtjev za naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na ugled, položaj, status, moralni integritet i uzornu osobnost u iznosu od 250.000,00 kuna, te zahtjev za naknadu imovinske štete s osnova izmakle koristi od 2.208,000,00 kuna u cijelosti odbio kao neosnovan.

9.1. Sud drugog stupnja je djelomično ukinuo prvostupanjsku odluku i to u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu neimovinske štete u iznosu od 250.000,00 kuna s osnova povrede prava osobnosti i u odluci o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska odluka.

10. U revizijskom stupnju postupka je sporno je li tuženica donošenjem ZJO kao i imenovanjem javnih ovršitelja odnosno imenovanjem tužitelja javnim ovršiteljem kod njega stvorila legitimna očekivanja da će obavljati posao za koji je imenovan, te postoji li stoga odgovornost tuženice za imovinsku štetu tužitelja s osnova izmakle koristi koja mu je kao imenovanom javnom ovršitelju nastala zbog nemogućnosti bavljenja poslom javnog ovršitelja odnosno zbog nedosljednog postupanja Republike Hrvatske kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe.

11. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tužitelj tražio naknadu štete zbog izgubljene koristi ocijenivši da za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi nije dovoljno postojanje same mogućnosti njezinog ostvarivanja, već mora postojati objektivna namjera oštećenog, ovdje tužitelja kao i vjerojatnost njenog ostvarenja. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju, po redovnom tijeku stvari, nije postojala objektivna mogućnost da tužitelj ostvari utuženi iznos jer je u spornom razdoblju bio zaposlen kao sudski savjetnik na neodređeno vrijeme.

11.1. Drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, dodajući da u situaciji kada je tuženica postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja odnosno kad se po redovnom tijeku stvari takva zarada ne bi mogla ni ostvariti, legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenje zarade kao javnog ovršitelja nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 – dalje: EKLJP).

12. Odlučujući o osnovanosti revizijskih navoda, da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, treba navesti da obrazloženje pobijane drugostupanjske presude sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa ovaj sud ocjenjuje neosnovanim revizijske navode tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

13. Prema pravnom shvaćanju ovog suda (zauzetom primjerice u odlukama broj Rev 1532/2014-3 od 23. siječnja 2018., broj Rev 2875/2018-2 od 14. lipnja 2022. i broj Rev 2112/2019-2 od 13. prosinca 2023.) tuženica je odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano za povredu njegovih legitimnih očekivanja. Nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca, u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja koji su ostvarili pretpostavke za početak svog rada ali nisu započeli s obavljanjem službe, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

14. Tuženica kao zakonodavac ima legitimno pravo izabrati model ovrhe, kao i kasnije odustati od izabranog modela ovrhe, pa stoga njezino postupanje nije protupravno. Međutim, takvim postupanjem tuženica je povrijedila legitimna očekivanja tužitelja kao imenovanog javnog ovršitelja, pa bi tužitelju otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete bio nametnut prekomjeran teret. Tuženica kao zakonodavac nije nakon ukidanja instituta javnih ovršitelja riješila probleme javnih ovršitelja koje je već imenovala i time je povrijeđena ravnoteža između cilja koji je tuženica kao zakonodavac, željela postići ukidanjem tog instituta u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba koje je tuženica imenovala za javne ovršitelje. Takvim postupanjem je tužitelju nametnut prekomjeran individualni teret zakonske reforme ovršnog sustava države.

15. Prema ocjeni vijeća osnovana je tvrdnja tužitelja da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete s osnova izmakle koristi neosnovan, na temelju zaključka da nije postojala objektivna mogućnost ostvariti utuženi iznos izmakle koristi zbog činjenice da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kao sudski savjetnik na neodređeno vrijeme.

16. Izmakla korist prema odredbi čl. 1089. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovitom tijeku stvari ili okolnosti konkretnog slučaja bila ostvarena odnosno ušla bi u oštećenikovu imovinu da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, da bi postojala odgovornost za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonske pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određen stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena. Na okolnost utvrđivanja visine dobiti koju bi ostvario da je obavljao poslove javnog ovršitelja na koje je imenovan i koja bi mu preostala nakon plaćanja obveznih davanja, tužitelj je predložio provesti dokaz financijskim vještačenjem.

16.1. O tome jesu li kumulativno ispunjene sve navedene pretpostavke, u kojem slučaju bi postojala odštetna odgovornost tuženice, odlučuje se u svakom konkretnom slučaju na temelju istih mjerila (tako i u odlukama ovoga suda Rev 113/14 od 28. veljače 2018., Rev 247/2015-2 od 5. studenog 2019. i Rev 2875/2018- 2 od 14. lipnja 2022.).

17. Odgoda početka rada javih ovršitelja od 1. siječnja 2012. pa do ukidanja službe javnih ovršitelja, 15. listopada 2012. sama po sebi ne predstavlja objektivnu izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari tužitelj zaista ostvario korist koju tužbenim zahtjevom potražuje. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, kad se imaju u vidu navodi tužitelja na kojima temelji svoj zahtjev, nižestupanjski sudovi su, prilikom ocjene odgovornosti tuženice u odnosu na imovinsku štetu u vidu izmakle koristi, propustili cijeniti, je li tužitelju doista nastupila konkretna imovinska šteta u vidu izmakle koristi iz razloga što tužitelj kao imenovani javni ovršitelj zbog postupanja tuženice, nije bio u mogućnosti obavljati taj posao u utuženom razdoblju i ostvarivati dobit odnosno korist i koliko bi ista iznosila. Naime, činjenice da je tužitelj utrošio znatna financijska sredstva i vrijeme kako bi prošao potrebne edukacije za javnog ovršitelja i položio javnoovršiteljski ispit, te osigurao i opremio prostor potreban za obavljanje javnobilježničke službe, ukazuju na postojanje njegove objektivne i ozbiljne namjere, te ustrajnost u namjeri da obavlja posao javnog ovršitelja za kojeg je imenovan. Navedene činjenice ukazuju na određen stupanj izvjesnosti da bi po redovnom tijeku stvari izmakla korist u konkretnom slučaju bila ostvarena. Stoga činjenica da je tužitelj u vrijeme kad je tuženica donosila odluke o odgodi početka rada javnih ovršitelja, bio zaposlen, te da u takvim za njega neizvjesnim okolnostima nije dao otkaz poslodavcu, sama po sebi, za sada ne upućuje na zaključak da za njega nije nastala šteta u vidu izmakle koristi u utuženom razdoblju.

18. Slijedom navedenog zbog pogrešnog pravnog pristupa o objektivnoj nemogućnosti ostvarenja izmakle koristi, sudovi nisu raspravili i utvrdili sve odlučne činjenice i nema uvjeta za preinaku presude, pa su na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinute obje nižestupanjske odluke i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 15. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina