Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kžzd-80/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog OP, zbog kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece – povredom djetetovih prava – iz članka 177. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj: Kzd-4/2019-52 od 20. ožujka 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025. u odsutnosti uredno pozvanih ŽDO u Zagrebu, optuženika i braniteljice optuženika Tatjane Šijan Mrzljak, odvjetnice iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog OP kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi OP zbog dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece – povredom djetetovih prava, opisana i kažnjiva po članku 177. stavku 2. KZ/11, sve u vezi članka 51. KZ/11, činjenično opisana izrekom presude, pa mu je na temelju odredbe članka 177. stavak 2. KZ/11 za kazneno djelo na štetu djeteta ZP utvrđena kazna zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci, na temelju odredbe članka 177. stavak 2. KZ/11 za kazneno djelo na štetu djeteta OPĐ kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, pa je na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, te mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 ,70/17 i 126/19. i 80/22. dalje: ZKP) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP u iznosu od 1.430,86 EURA (tisuću četiristo trideset eura i osamdeset šest centi) / 10.780,80 kuna (deset tisuća sedamsto osamdeset kuna i osamdeset lipa), u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem braniteljice Tatjane Šijan Mrzljak, odvjetnice iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 1. i 2. ZKP i odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka iz članka 471. stavak 2. ZKP, s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je predloženo da se braniteljica izvijesti o sjednici žalbenog vijeća. O sjednici drugostupanjskog suda uredno su obavješteni ŽDO u Zagrebu, optuženik i braniteljica optuženika, na koju nisu pristupili, pa je ista na temelju odredbe članka 475. stavak 3. ZKP provedena u njihovoj odsutnosti.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi obrazlaže na način da analizira iskaz djeteta ZP te nalaz i mišljenje psihologojsko- psihijatrijskog vještačenja po stalnim sudskim vještacima Jadranki Zorić i Josipu Podobniku, te potom iznosi vlastitu ocjenu tako provedenih dokaza, smatrajući da je iskaz djeteta ZP prepun kontradiktornosti, proturječnosti, nelogičnosti te da ga sud nije trebao prihvatiti kao vjerodostojan dokaz. Posebno ističe da je njegov iskaz na dokaznom ročištu na Županijskom sudu u Varaždinu upitan, neživotan i neuvjerljiv jer da prema načinu iskazivanja, opisivanju, rečeničnim sklopovima i slijedovima proizlazi da dijete interpretira nešto što nije vlastiti doživljaj. Nakon toga u žalbi reproducira dijelove nalaza i mišljenja vještaka i sadržaj njihovih iskaza ispitanih na raspravi, te zaključuje da je nalaz i mišljenje navedenih vještaka kontradiktoran i proturječan, te da „..vještaci sporni iskaz mlt. ZP nisu vještačili, tj. nisu vještačili vjerodostojnost istog iskaza datog na dokaznom ročištu pred sudom…“.

8. U odnosu na prigovore koji se odnose na iskaz djeteta ZP, ukazuje se žalitelju da je dijete u vrijeme ispitivanja na dokaznom ročištu 26. srpnja 2018. bilo u dobi od devet godina, dakle radilo se o djetetu niske kronološke dobi, pa način izražavanja, rečenični sklopovi i slijedovi na koje se ukazuje žalbom upravo odgovaraju izražavanju djeteta, time da osim dobi na način izražavanja djece utječu i druge okolnosti vezane uz njegov stupanj psihofizičkog razvoja. Nadalje, netočni su žalbeni navodi da je iskaz djeteta kontradiktoran i proturječan jer je dijete u skladu sa svojim sposobnostima izražavanja i psihofizičke razvijenosti ispričalo što je doživjelo, bez da su u njegovom iskazu uočene bilo kakve kontradiktornosti ili proturječnosti, pa je pravilno prvostupanjski sud njegov iskaz ocijenio vjerodostojnim dovodeći ga u međusobnu vezu s drugim provedenim dokazima i to iskazima svjedoka IP, KP, BP i SP, porukom optuženika od 19.02.2017. upućenom IP, te rezultatima provedenog psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja koji dokazi kao podupirući dokazi, upućuju na nedvojben zaključak da je dječak iskazivao istinito i vjerodostojno o onome što je proživio od strane optuženika u inkriminiranom razdoblju.

9. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je nalaz i mišljenje psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja kontradiktoran i proturječan jer da vještaci zaključuju kako „ZP nije sklon konfabulacijama niti iskrivljenom doživljaju realiteta“, a iz iskaza vještaka saslušanih na raspravi proizlazi da su se očitovali da je načelno ZP sposoban dati autentičan/vjerodostojan iskaz, ali da vjerodostojnost iskaza ne mora nužno biti i istinit iskaz. Ukazuje se optuženiku da istinitost iskaza nekog svjedoka uvijek i jedino utvrđuje sud koji je dužan svaki iskaz ocijeniti posebno i dovesti ga u vezu s drugim dokazima, te potom zaključiti koji je iskaz istinit i vjerodostojan. Drugim riječima, ocjenu vjerodostojnosti iskaza isključivo daje sud i to ne rade vještaci, već oni svojim stručnim znanjima kojima ne raspolaže sud, iznose činjenice koje su potom važne sudu za donošenje odluke. U danom nalazu i mišljenju nisu uočene nikakve kontradiktornosti i proturječnosti, pa je pravilno prvostupanjski sud prihvatio isti kao vjerodostojan.

10. Neosnovano optuženik u žalbi ističe da vještaci nisu „…vještačili sporni iskaz djeteta ZP, tj. nisu vještačili vjerodostojnost datog iskaza …„ jer su vještaci sukladno zadatku danom u nalogu za vještačenje od 30. travnja 2021. tijekom vještačenja upravo utvrđivali karakterne osobine, psihološki profil, strukturu ličnosti, stupanj duševne, emocionalne i socijalne zrelosti, postoji li kod dječaka sklonost preuveličavanju i konfabulaciji, postoje li znakovi izloženosti zlostavljanju, nasilju i traumatiziranosti, njegove mogućnosti percepcije i interpretacije događaja, kvalitetu i prirodu odnosa sa majkom i očuhom, utjecaj majke na dijete, uzevši u obzir djetetov iskaz, te su u pisanom nalazu i mišljenju odgovorili na postavljeni zadatak u cijelosti, nakon čega su ispitivani tijekom rasprave odgovarali na pitanja stranaka i suda. Iz iskaza vještaka ispitanih na raspravi nedvojbeno je utvrđeno da je vještakinja Zorić pregledala snimku iskaza djeteta, a vještak Podobnik to nije učinio, navodeći da je to bio zadatak vještakinje Zorić jer su tako podijelili vještačenje radeći u paru, koja je to potvrdila, pa netočno optuženik ističe da isti nisu ispunili svoj zadatak.

11. Optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio iskaze IP, BP i KP (Danijelinih roditelja) ocijenivši ih uvjerljivim, dosljednim i konzistentnim, dok iskaze svjedoka ĆP (oca optuženika), RP (maćehe optuženika), ZPĐ (majke optuženika), ŠP i LP (optuženikovih prijatelja) sud nije posebno analizirao i ocjenjivao jer se radi o pristranim svjedocima, te oni nisu dali nikakve relevantne podatke vezane uz predmet postupka jer nemaju osobnih niti posrednih saznanja o inkriminiranim događajima, ukazujući na različitost u iskazima svjedoka BP i KP, te navodeći da je nejasno na temelju čega sud zaključuje da su ti svjedoci KP imali uvid u obiteljske odnose optuženika i njihove kćeri IP, za razliku od svjedoka, optuženikovih roditelja, te da je pogrešno sud zaključio da su oni imali konkretnih saznanja i na njihovim iskazima je temeljio presudu, smatrajući da su zbog toga razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, kontradiktorni, konfuzni i proturječni, čime da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, te je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

12. Protivno navedenim žalbenim navodima, različitosti na koje se poziva žalitelj u iskazima svjedoka KP i UP u odnosu na „masnice“ koje su uočili na djetetu ZP, koje svjedokinja KP opisuje kao „ jednu crnu masnicu na butni“, a svjedok BP „više tamno plavih masnica u predjelu bedra i zadnjice, u bitnome ne predstavljaju suprotne iskaze koji se bitno razlikuju, već se radi o opisu masnice, odnosno više njih koju su oboje svjedoka zamijetili na istom dijelu tijela djeteta, što ne čini njihove iskaze u bitnome različitima.

13. Analizu i ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka IP, BP i CP sud je iznio u obrazloženju pobijane presude u točkama 14.4. do 14.6. u kojima je iznio jasne, dostatne i valjane razloge zbog čega je njihove iskaze ocijenio vjerodostojnima, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pravilno ocjenjujući da su to osobe kojima se dijete ĐP povjerilo o događajima s optuženikom, pa su oni imali saznanja o inkriminiranim radnjama optuženika upravo iz pričanja djeteta ĐP, time da su neposredna saznanja o ozljedama djeteta imali djetetovi baka KP i djed BP koji su ga neko vrijeme čuvali u vrijeme dok je majka IP radila u Austriji, što je ona potvrdila navodeći da joj je otac BP javio telefonom u Austriju o ozljedama djeteta, a dijete joj je ispričalo kada se vratila da ga optuženik kažnjava, tuče, vuče za kosu i daje mu neprimjerene zadatke. Pravilno prvostupanjski sud nije posebno ocjenjivao iskaze svjedoka ĆP, RP, ŠP, LP i ZPĐ jer oni u svojim iskazima nisu iznosili nikakve činjenice o inkriminiranim događajima stavljenim na teret optuženiku. U odnosu na njihove iskaze prvostupanjski je sud u točkama 13.1. do 13.4.1. iznio detaljne, konkretne i valjane razloge zašto ih nije prihvatio, ispravno utvrđujući da ti svjedoci o obiteljskim odnosima obitelji optuženika nisu razgovarali niti s njim, niti s izvanbračnom suprugom IP, niti sa djecom, već su iskazivali o svom dojmu da su njihovi obiteljski odnosi dobri, jer nisu bili prisutni neprimjerenom ponašanju optuženika prema supruzi i djeci. Stoga je prvostupanjski sud iznio konkretne, jasne i dostane razloge, bez proturječnosti o tome zašto je prihvatio iskaze svjedoka IP, BP i KP i što je na temelju njihovih iskaza utvrdio, te isto tako detaljne, jasne i valjane razloge zašto nije prihvatio iskaze svjedoka ĆP, RP, ŠP, LP i ZPĐ, te izveo ispravan zaključak o dokazanosti počinjenja kaznenih djela zlouporabe djetetovih prava od strane optuženika na štetu djece ZP i OPĐ, zbog čega nije u pravu optuženik da su pobijanom presudom ostvarene navedene povrede i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

14. Nije u pravu optuženik da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu i to iskazu svjedokinje SP jer je ista ispitana u svojstvu svjedoka tijekom kojeg iskaza je prepričavala sadržaj razgovora koje je vodila sa djetetom ZP u svojstvu psihologa CZSS Varaždin, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP. Uvidom u zapisnik o ispitivanju navedene svjedokinje od 11. ožujka 2021. utvrđeno je da je ista ispitana u svojstvu svjedoka iznosila svoja saznanja koja ima kao djelatnica nadležnog Centra u kojem radi kao psiholog, o onome što joj je ispričalo dijete ĐP u odnosu na postupanje optuženika prema njemu opisujući kako se očuh ponašao prema njemu, kako ga je kažnjavao i koje zadatke mu je davao. Takav iskaz svjedokinje, protivno žalbenom prigovoru, nije nezakonit dokaz u smislu članka 10. ZKP, pri čemu žalitelj ne argumentira iz kojih to razloga propisanih članom 10. stavak 2. točke 1. do 4. ZKP bi navedeni dokaz bio nezakonit, radi čega su takvi navodi žalbe neosnovani.

15. Nije u pravu optuženik da ničim nije dokazano da bi optuženik dijete OPĐ zlostavio, jer je prvostupanjski sud pravilno našao dokazanim da je optuženik poduzeo opisane inkriminirane radnje prema djetetu OPĐ na način opisan u izreci pobijane presude, a za svoj zaključak iznio je jasne, dostane i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da kaznena odgovornost optuženika za kazneno djelo na štetu djeteta OPĐ proizlazi iz iskaza svjedoka djeteta ZP kao neposrednog očevica tih događaja te iskaza IP, KP, UP i SP kojima je ispričao o postupanja optuženika prema djetetu OPĐ. Stoga se pobijana presuda ne temelji samo na paušalnom iskazu djeteta ZP, kako se to netočno tvrdi u žalbi.

16. Iako optuženik ne iznosi razloge zbog kojih pobija presudu u odnosu na kaznenu sankciju s obzirom da je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, njegova žalba sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, radi čega je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i potom vrednovao sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne koju je izrekao optuženiku, polazeći od stupanja krivnje i svrhe kažnjavanja. Tako je kao olakotno istom cijenio da je ranije neosuđivana osoba, njegove materijalne i obiteljske prilike, dok osobito otegotnih nije utvrdio, pa je optuženiku za kazneno djelo na štetu djeteta ZP, na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, za kazneno djelo na štetu djeteta OPĐ, na temelju odredbe članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, pa je na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11 optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11 izrekao mu uvjetnu osudu na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena uvjetna osuda u cijelosti primjerena sankcija izrečena optuženiku za počinjena kaznena djela, imajući u vidu stupanj krivnje optuženika, svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., te olakotne okolnosti utvrđene na strani optuženika.

18. Neosnovano optuženik pobija presudu u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka jer ne iznosi opravdane razloge zbog čega bi plaćanjem troškova bila ugrožena njegova egzistencija. Okolnosti koje navodi u žalbi da je nezaposlen i prima mjesečnu naknadu od 200 eura pri čemu je dužan uzdržavati troje malodobne djece, jesu takve prirode da ga ne sprečavaju da se zaposli i radom ostvaruje prihode, zbog čega njegovi navodi da bi plaćanjem utvrđenog troška postupka sebe i obitelj materijalno i egzistencijalno ugrozio, nisu prihvaćeni kao osnovani.

19. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić