REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-810/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dobrila Primorac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 , koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-693/2023- 3 od 31. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5185/2019-26 od 7. veljače 2023., u sjednici održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 2 Ugovora o kreditu broj 466 052/2008, solemniziran kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.471,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.471,00 CHF (slovima: dvadesettisućačetristosedamdesetjedan švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…"

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju DH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.739,23 eur1 / 28.173,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose: […]“,

dalje su u nastavku te točke izreke određene zatezne kamate na pojedinačne iznose te glavnice te je dalje, u sljedećoj točki izreke, izrečeno:

„III Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe članka 3 Ugovora o kreditu broj 466--052/2008, solemniziran kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.471,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a koji glasi: "…obračunavaju se kamate od 6,50% (slovima: šestcijelihpedeset posto) dekurzivno godišnje.", "… kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe--Adria--Bank d.d. na dan dospijeća".

IV Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe članka 4 Ugovora o kreditu broj 466--052/2008, solemniziran kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.471,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti 303,99 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe--Adria Bank d.d. na dan dospijeća…"

V Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe članka 6 Ugovora o kreditu broj 466--052/2008, solemniziran kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.471,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a koji glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe--Adria Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta."

VI Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju DH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 405,53 eur1 / 3.055,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose: […]“,

dalje su u nastavku te točke izreke određene zatezne kamate na pojedinačne iznose te glavnice te je dalje, u sljedećoj točki izreke, izrečeno:

„VII Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju DH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.628,71 eur1 / 19.806,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, u roku 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Žalba tuženika prihvaća se kao djelomično osnovana i odbija kao djelomično neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P -

5185/2019-26 od 7. veljače 2023.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I., III., IV. i V.

b) potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom II. i VI. izreka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.prosinca 2022.

c) potvrđuje u dijelu pod točkom VII. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.467,46 eura1/ 11.056,58 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2023., u roku od 15 dana.

d) preinačava u dijelu pod točkom II. i VI. izreke a u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tekućih od 1.siječnja 2023. do isplate , tako da zakonske zatezne kamate od 1.siječnja 2023. do isplate teku po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

e) preinačava u dijelu od točkom VII. izreke, a u odnosu na pripadajuće zakonske zatezne kamate, tako da na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.467,46 eura2/ 11.056,58 kuna zakonske zatezne kamate teku od 7.veljače 2023. do isplate po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

f) preinačava u dijelu točke VII. izreke, tako da se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa u točki I. c izreke ( za iznos od 1.161,25 eura/8.749,44 kuna) odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 68,41 eura / 515,44 kuna i to u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 335,39 eura / 2.527,00 kuna tuženik odbija.“.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-603/2024-2 od 5. ožujka 2024. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:

„Protivi li se čl.81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF i primjeni valutne klauzule u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, u dijelu ugovornih odredbi koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (sve detaljnije navedeno pod toč. 1. ovoga obrazloženja), a slijedom toga i isplata stečenog bez osnove, na temelju tih, ništetnih odredbi, a činjenična utvrđenja i pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova (svedena na bitno za odlučivanje u ovom stadiju postupka) su:

− da su parnične stranke zaključile 18. ožujka 2028. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.471,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate, da je čl. 3. ugovorena kamatna stopa od 6,50 % godišnje i to na način je čl. 6. određeno da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

− da su prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 14/14., 110/15. i 14/19), a u vezi s čl. 502. a i c ZPP-a sudovi vezani shvaćanjem izraženim u pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interese potrošača;

− da su primjenom utvrđenja tih odluka donesenih u kolektivnim sporovima utvrdili da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i da je zato posebno rizična s obzirom da potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne obveze vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamata za to platiti te da to uzrokuje znatnu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja;

− da su zato sporne ugovorne odredbe ništetne;

− da su tužitelju plaćanjem anuiteta koji su obračunati prema ništetnim odredbama nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju takvih ništetnih odredbe koju je primjenom plavila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008).

8. Tijekom postupka tuženica je predložila izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka radi utvrđenja pojedinih okolnosti vezanih za sklapanje ugovora o kreditu, a nižestupanjski sudovi taj dokazni prijedlog nisu prihvatili, ocjenjujući da je činjenično stanje dostatno utvrđeno primjenom čl. 502.c ZPP, primjenom utvrđenja iz navedenih presuda donesenim u kolektivnom sporu.

9. No, osim toga, a što je bitno za odluku u ovom postupku povodom revizije, sud je u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje u pogledu odluke o odbijanju dokaznih prijedloga koji se ukazuju spornim u revizijom postavljenom pravnom pitanju i uz sljedeće odlučujuće obrazloženje:

„2. […] U žalbi [tužena] navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, odnosno da ista presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i to iz razloga jer je osporena presuda utemeljena isključivo na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4.srpnja 2013. iako se njome ostvaruje apstraktna pravna zaštita, dok se u pojedinačnim postupcima treba ispitati da li je ona primjenjiva u svakom konkretnom slučaju te ističe da je upravo iz tog razloga i predloženo saslušanje svjedoka UH na okolnosti da je tuženik prilikom pregovaranja detaljno upoznao tužitelja s kreditnim proizvodom, objasnio mu značenje valutne klauzule, njezin cilj i svrhu kao i druge rizike koji mogu proizaći iz činjenice zaključenja ugovora kredita vezanog uz valutu CHF, a koji dokazni prijedlog je sud prvog stupnja odbio provesti u istom postupku.

[…]

6. Nadalje, žalbeni navod da sud nije izveo predložene personalne dokaze, i da je time činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno također je neosnovan jer je tuženik samo predlagao saslušanje svjedoka za kojeg navodi da je sudjelovao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i to općenito na okolnost značenja pojma valutne klauzule, ali ne i na okolnosti koje utječu na način promjene kamatne stope.“.

9.1. Ovaj, revizijski sud uvidom u žalbu tužene, ocjenjuje da je sud u pobijanoj odluci doista pravilno naveo žalbene razloge tužene u povodu problematike neizvođenja spornih dokaza.

10. Ovaj sud naglašava da je u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]“.

11. Dakle, reafirmirajući pravno shvaćanje u citiranoj odluci, ovaj sud naglašava da nije isključeno pravo tuženika da u individualnom sporu dokazuje činjenično stanje koje bi bilo drugačije od onog na temelju kojeg je donesena odluka u navedenim kolektivn im sporovima što bi u određenim slučajevima moglo imati utjecaja na odluku u individualnom sporu.

12. Međutim, analizirajući razloge (drugostupanjskog suda) neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka, za primijetiti je da je utvrđenje suda u pobijanoj odluci (a ovaj, revizijski sud svoje pravno shvaćanje izražava uz takva utvrđenja suda, koja, uostalom, revizijskim pitanjem ni nisu problematizirana) da je tužena „samo predlagala saslušanje svjedoka za kojeg navodi da je sudjelovao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i to općenito na okolnost značenja pojma valutne klauzule, ali ne i na okolnosti koje utječu na način promjene kamatne stope“ (v. toč. 9. ovoga obrazloženja).

12.1. Dakle, na tim je činjeničnim utvrđenjima zasnovano pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci u pogledu postupovnog pristupa i neprihvaćanja konkretnog dokaza. Protivno implikacijama revizijom postavljenog pravno pitanja, taj sud nije izrazio načelno pravno shvaćanje o nepotrebnosti izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka radi utvrđenja činjenice (izostanka) pregovaranja. Iz konteksta obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je shvaćanje drugostupanjskog suda (i činjenično utvrđenje na kojem je utemeljeno pravno shvaćanje) da je tužena predložila saslušanje tog svjedoka radi utvrđenja činjenica koje ne bi imala utjecaja na odluku, jer taj dokaz nije predložen radi utvrđivanja bitne činjenice – je li tužitelju prilikom pregovaranja objašnjena okolnost koja utječe na promjenu kamatne stope (što taj sud očito vidi kao relevantnu okolnost) – nego je predložen radi utvrđivanja drugih činjenica tj. da se objašnjavalo (i pregovaralo) o ugovornim aspektima koji (čak da su dokazani da se o njima pregovaralo) ne bi doveli do izmjene odluke u pravnoj stvari. Takav pravni pristup nije osporen sadržajem revizijom postavljenog pravnog pitanja.

12.2. Dakle, pobijana odluka se ne temelji na pravnom shvaćanju o nepotrebnosti izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka radi dokazivanja okolnosti da je pregovarano (što je u sukusu revizijom postavljenog pravnog pitanja). Ona se temelji na pravnom shvaćanju o propustu tužene da navede činjenice koje taj sud smatra bitnim, a koje bi se trebale dokazivati tim dokazom, odnosno, temelji se na pravnom shvaćanju da je taj dokazni prijedlog predložen radi dokazivanja pregovaranja o okolnostima koje, čak i da su dokazane, ne bi dovele do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

13. Odredbe ZPP određuju u:

− čl. 7. st. 1.: „Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.“;

− čl. 220. st. 1.: „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke“.

14. S obzirom na to da, prema pravom shvaćanju suda u pobijanoj odluci, odlučne činjenice nisu iznesene, pa da tako ni predloženi sporni personalni dokazi nisu predloženi radi dokazivanja (dakle, neiznesenih) bitnih činjenica, nego su predloženi radi dokazivanja činjenica koje, čak i da se utvrde spornim personalnim dokazima, ne bi dovele do promjene odluke u sporu – ovaj sud ocjenjuje da revizijom postavljeno pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu i da odgovor na to pravno pitanje ne može dovesti do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

15. Zbog toga ovaj sud reviziju ocjenjuje neosnovanom, pa je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug