Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-55/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Koraljke Bumči kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Željke Skomeršić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog KŽ, zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz članka 227. stavak 1., 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. – dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-584/2022.-30 od 23. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi KŽ za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz članka 227. stavak 1., 2. i 6. KZ/11., zbog kojeg kaznenog djela je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavak 6. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, na temelju članka 57. KZ/11. izriče mu se djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava 6 (šest) mjeseci, dok se 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.
II. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-584/2022.-30 od 23. rujna 2024., optuženi KŽ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz članka 227. stavak 1., 2. i 6. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci pobijane presude te je na temelju članka 227. stavak 6. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda te se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je na ime troškova kaznenog postupka dužan platiti troškove vještačenja u iznosu od 651,55 eura te paušalnu svotu odmjerenu sa 300,00 eura.
3. Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni iz članka 467. stavak 4. ZKP s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne strožu kaznu.
4. Optuženi KŽ je putem branitelja Dinka Šperande, odvjetnika u Zagrebu, podnio odgovor na žalbu u kojem je predložio odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
6. Žalba je osnovana.
7. Žalitelj u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti i da pojedine okolnosti nije mogao cijeniti olakotnim, već upravo suprotno, smatra da olakotnim nije trebao cijeniti činjenicu što se radi o uredno zaposlenoj osobi jer je to logično i za očekivati za njegovu životnu dob i nije ni od kakvog značenja za počinjenje predmetnog kaznenog djela. Ističe da je sud pogrešno cijenio olakotnim da se ne radi o nekoj većoj nemarnosti ili grubom propustu optuženika kao vozača, već se radi o trenutku nepažnje prilikom vožnje unatrag po pješačkoj zoni. Upravo suprotno, navedeno je trebao cijeniti otegotnim. Doprinos oštećenice je pogrešno smatrana olakotnim jer u konkretnom slučaju njezinog doprinosa jednostavno nema budući se kretala pješačkom zonom u kojoj nije bilo za očekivati kretanje bilo kakvog vozila čije je kretanje u toj zoni i zabranjeno. Kretanje pješačkom zonom je trebalo cijeniti otegotnim jer unatoč tome što se kretao istom zbog specifičnosti posla bio je dužan s pojačanim oprezom obratiti pažnju na pješake koji su se kretali pješačkom zonom koji nisu kao i oštećenica očekivali kretanje ili nailazak bilo kakvog vozila čije je kretanje u pješačkoj zoni zabranjeno, a optuženik je takvu mogućnost i dužnost imao, posebice što su se s njim u vozilu nalazile još dvije osobe i koje su mu mogle pomagati u sigurnom kretanju vožnjom unatrag po pješačkoj zoni. Optuženik se olako pouzdao samo u retrovizore u koje očito nije s dovoljnom pažnjom gledao pa je prouzročio predmetnu, prometnu nesreću i smrt oštećene žrtve. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud prilikom odluke o vrsti i visini kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio jačinu povrede zaštićenog dobra – ljudski život, to posebice jer je izrečenom kaznom od jedne godine zatvora uvjetno na četiri godine smrt oštećenice bagatelizirao i kaznu sveo na razinu manje posljedice i ista je neprikladna za ostvarenje kako specijalne tako i generalne prevencije.
8. Iz pobijane presude proizlazi da je prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud kao olakotno na strani optuženika cijenio njegovu mlađu životnu dob, neosuđivanost, priznanje djela, činjenicu da se radi o uredno zaposlenoj osobi, da se u ovom slučaju ne radi o nekoj većoj nemarnosti ili grubom propustu optuženika kao vozača, već jednostavno o trenutku nepažnje prilikom vožnje unazad po pješačkoj zoni zbog specifičnosti posla koji je te zgode optuženik obavljao, a ne zbog komocije, doprinos oštećenice ovoj prometnoj nesreći jer je mogla i trebala uočiti kombi kako se polako kreće po pješačkoj zoni, dok otegotnih okolnosti nije našao.
9. Ispitujući odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je, s obzirom na sve okolnosti koje su u skladu s odredbom članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije, prvostupanjski sud primjereno kao olakotne okolnosti cijenio mlađu životnu dob optuženika, neosuđivanost i priznanje počinjenja djela. Činjenica urednog zaposlenja, a s obzirom na prirodu kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, kao i na njegovu životnu dob kada je za očekivati da su osobe zaposlene, je neosnovano cijenjena kao olakotna okolnost. Vezano uz način počinjenja djela, odnosno činjenicu da se nesreća zbila u pješačkoj zoni, treba istaći da se radi o prometnoj površini namijenjenoj isključivo kretanju pješaka, oazi u prometu gdje bi kretanje pješaka trebalo biti maksimalno sigurno i zaštićeno od sudjelovanja u ovakvim i sličnim prometnim nezgodama, mjestu gdje pješaci ne bi trebali biti posebno oprezni u svom kretanju, stoga je posve neosnovano prvostupanjski sud kao olakotno cijenio doprinos oštećenice nastanku nezgode jer oštećenica kao sudionica prometa u pješačkoj zoni ni na koji način nije doprinijela nastanku nezgode. Nasuprot ponašanju oštećenice, upravo je optuženik kao vozač vozila koje se kreće u pješačkoj zoni trebao uložiti dodatnu pažnju kako bi nesmetano obavio radnju u prometu, a istovremeno ne ugrozivši pješake koji se ovdje nalaze. Izbor načina izvođenja sigurne vožnje je na vozaču, a izabrani način optuženika gledanjem putem retrovizora očito nije bio dostatan da bez opasnosti za ostale sudionike izvede kretanje vozilom unazad. Nadalje, ispravno žalitelj tvrdi da se ovakvom sankcijom neće ostvariti svrha kažnjavanja, posebno glede generalne prevencije i doista se šalje kriva poruka kako se samo upozorenjem na predstojeću kaznu mogu prevenirati smrtne posljedice uslijed neodgovornog i protupravnog postupanja sudionika u javnom prometu, pogotovo kada svakodnevno svjedočimo smrtnim posljedicama na cestama u javnom prometu, a da se unatoč pooštravanju kaznene politike, broj smrtnih posljedica u prometnim nesrećama ne smanjuje.
10. Imajući u vidu kod odlučivanja o kazni istaknute olakotne okolnosti, kao i da je za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1., 2. i 6. KZ/11. propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina tada kazna zatvora u trajanju jedne godine, odnosno u visini zakonski propisanog minimuma je neprimjerena počinjenom, posebno mjestu počinjenja inkriminiranog kaznenog djela i kao takva neprimjerene za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
11. S obzirom na istaknute okolnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da se svrha kažnjavanja može ostvariti jedino osudom optuženika na dužu kaznu zatvora zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu i optuženog KŽ osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, što je opet blizu zakonski propisanog minimuma, ali, po ocjeni ovog vijeća, primjereno okolnostima odlučnim za izbor vrste i mjere kazne. Imajući u vidu dosadašnju neosuđivanost optuženika te uredan socijalni status, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, za očekivati je da i bez izvršenja cjelokupne kazne optuženi KŽ neće ubuduće činiti kaznena djela, stoga mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da će optuženik od kazne zatvora na koju je osuđen izdržati šest mjeseci, dok preostali dio kazne u trajanju osam mjeseci neće izdržati ako u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo, time da
12. Kazna zatvora na koju je osuđen optuženi KŽ, djelomična uvjetna osuda kao i neuvjetovani dio u trajanju šest mjeseci, uvjetovani dio u trajanju osam mjeseci s rokom provjeravanja u trajanju četiri godine primjereni su stupnju krivnje optuženika, njegovom prijašnjem životu, pogibeljnosti djela, nastupjelim posljedicama, ponašanju optuženika nakon počinjenje djela i podobni za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. tako što će utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, kao i na ostale građane razvijajući kod njih svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja.
13. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
14. Slijedom navedenog, kako je žalba državnog odvjetnika osnovana, na temelju odredbe članka 486. stavak 1. ZKP ovaj drugostupanjski sud je odlučio preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, dok u ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.
U Zagrebu, 14. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Koraljka Bumči
