REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-409/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD UMAG - CITTÀ DI UMAGO, Umag - Umago, Ulica G. Garibaldi 6, OIB: 84097228497, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6923/2019-2 od 9. prosinca 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-8/18 od 11. listopada 2019., u sjednici održanoj 14. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6923/2019-2 od 9. prosinca 2020. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-8/18 od 11. listopada 2019. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6923/2019-2 od 9. prosinca 2020. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-8/18 od 11. listopada 2019. kojom je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.497.968,52 kune sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
2. Protiv navedene presude tužitelj je pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnio reviziju pobijajući je u cijelosti zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1690/2021-2 od 14. rujna 2021., a koja glase:
„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?
2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 152/11. do 95/17.) [ranije:
Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 31/09. i 89/10.)], prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?".
2.1. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine pobijanu presudu, kao i presudu suda prvog stupnja, te predmet vrati na ponovno suđenje.
Zahtjeva i naknadu troškova revizijskog postupka.
3. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.
4. Revizija je osnovana.
5. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
6. Predmet spora je isplata naknade koristi stečene korištenjem bez pravne osnove nekretnina u vlasništvu ili pod tužiteljevom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta, prema cijenama za određivanje naknade za pravo puta. Pritom tužitelj podredno traži isplatu istog iznosa po osnovi naknade štete, a za koju tvrdi da je tuženik prouzročio tužitelju protupravnim podnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta, čime je spriječio da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati.
7. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, a na kojima se temelje donesene presude, svedeno na bitno za odlučivanje povodom revizije, polazi od analize zakonske i podzakonske regulacije predmetne materije kroz odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK) i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11, 151/14 i 95/17 - dalje: Pravilnik/17), sagledavajući ih ratione temporis, kako su se mijenjale kroz utuženo razdoblje.
7.1. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova jest da su svi pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta koji su bili na snazi do Pravilnika/17 propisivali obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o elektroničkim komunikacijama važećem do novele iz 2017., a da je taj Zakon određivao da se naknada plaća na temelju izdane potvrde o pravu puta (tek novelom tog Zakona iz 2017. je ispušteno spominjanje potvrde o pravu puta kao pretpostavke za plaćanje). Doduše, da je Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11.) propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 - dalje: ZEK/08), ali da je ta odredba bila u suprotnosti s tada važećim čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, pa da se izravno ima primijeniti zakon, čl. 29. st. 1. ZEK/08, a ne Pravilnik/11 kao podzakonski propis.
7.2. Dakle, nižestupanjski sudovi su zaključili da je pretpostavka za plaćanje naknade za pravo puta u utuženom razdoblju podnošenje zahtjeva, odnosno donošenje rješenja Agencije kojom se to pravo i naknada određuje, a što da se nije u konkretnom slučaju ostvarilo sve do 12. siječnja 2017.
7.3. Nadalje, nižestupanjski sudovi su izrazili pravno shvaćanje da je pravo puta u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama samostalni pravni institut definiran odredbama tog Zakona i da ga se ne može izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost koje regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV). Prema odredbi čl. 2. t. 41. ZEK/08, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. U trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK/08 tuženik je stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona (dakle, već 2008.). To znači da je ovdje zakonom ustanovljeno pravo puta. To ujedno predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina, iz čega proizlazi da su neosnovani tužiteljevi navodi o stjecanju bez osnove, kao i o protupravnosti (pa posljedično i odgovornosti za štetu).
8. Iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova ne mogu se u cijelosti prihvatiti kao pravilna.
9. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženik nije koristio bez osnove tužiteljeve nekretnine, budući da ih je koristio na temelju prava puta stečenog po samom zakonu - na temelju odredbe čl. 28. st. 1. al.
2. ZEK/08. Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana za to tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.
10. Međutim, nije pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 72/17 - dalje: ZIDZEK/17) u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, pa da stoga do tada nije postojala tuženikova obveza plaćanja naknade.
11. Ovaj je sud, u svojoj odluci poslovni broj Rev - 613/2023-4 od 29. travnja 2025., razmatrajući u bitnom podudarna revizijska pitanja, izrazio pravno shvaćanje:
„13. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.
14. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.
14.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, prema parametrima propisanim odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama.“.
12. Reafirmirajući izraženo pravno shvaćanje u citiranoj odluci i u okolnostima ovog, u bitnom činjenično i pravno podudarnog slučaja, odgovor na postavljena revizijska pitanja glasi:
(1) Infrastrukturni operator ima obvezu od trenutka stjecanja po zakonu prava puta vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta, dakle, i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.
(2) Infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 152/11. do 95/17.) [ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 31/09. i 89/10.)], prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", nije u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.“.
13. Zbog sveg iznesenog, ovaj je sud utvrdio da je zbog pogrešnog pravnog pristupa u postupku pred nižestupanjskim sudovima činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa nema uvjeta za preinačenje nižestupanjskih odluka. Stoga je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti pobijanu presudu, kao i presudu suda prvog stupnja, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke). U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud, vodeći računa o izraženim shvaćanjima u ovom rješenju, raspraviti će sve relevantne činjenice za odluku o tužbenom zahtjevu te donijeti novu, na zakonu osnovanu, presudu.
14. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 14. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
