Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5106/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PDŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2195/2023-31 od 26. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2195/2023-31 od 26. rujna 2024. u točkama I, II i IV izreke.

II Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2195/2023-31 od 26. rujna 2024. u točki III izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko iznosa od 4.862,21 eura.

III Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2195/2023-31 od 26. rujna 2024. u točki III izreke u dijelu kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu parničnog troška preko iznosa od 4.737,21 eura do iznosa od 4.862,21 eura (za iznos od 125,00 eura) i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zateznim kamatama od 14. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženom naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 50,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 27.734,06 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom I izreke prvostupanjske presude te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 4.737,21 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka I izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka III izreke). Utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 331,07 eura sa zateznim kamatama pobliže navedenim pod točkom II izreke prvostupanjske presude (točka II izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka IV izreke).

2. Tužiteljica žalbom pobija odluku o troškovima postupka u dijelu kojim sud nije prihvatio njen zahtjev za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to troška pristupa na ročište za objavu presude i sastava podneska od 5. veljače 2024. uz prijedlog da sud u smislu žalbenih navoda preinači odluku o troškovima postupka uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude u točkama I, II i IV izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iz ugovora o kreditu sklopljenog 21. siječnja 2005. između prednika tuženika kao kreditora (u daljnjem tekstu tuženika) i tužiteljice kao korisnice kredita kojom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate do 28. veljače 2025. (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu).

6. Pošavši od utvrđenja da je ugovorom o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora da se po predmetnom ugovoru o kreditu tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da navedene odredbe za tužiteljicu nisu bile razumljive, da je u kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su određene banke uključujući i tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franka, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što za posljedicu ima ništetnost istih, da je odredbama čl. 502.a st. 1. ZPP, čl. 502.b ZPP i čl. 502.c ZPP propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP sud prvog stupnja utvrdio je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.

7. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika s osnovne promjene tečaja za CHF u iznosu od 27.734,06 eura te je pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te odbio prigovor radi prebijanja odnosno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika s naslova negativnih razlika.

8. Suprotno žalbenim razlozima tuženika sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku u dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke u preostalom dijelu ne bi bilo moguće ispitati pa se u tom dijelu nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima nisu proturječni navodi obrazloženja prvostupanjske odluke u dijelu odluke o priznanju tužiteljici troška sudskih pristojbi. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljici pripada pravo na dosuđenje troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 162,21 eura jer je ista bila u obvezi tu pristojbu platiti, koji trošak joj je i dosuđen, ali je istovremeno sud utvrdio, a imajući u vidu da je tijekom vođenja ove parnice stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) temeljem kojeg je (čl. 6.) tužiteljica kao potrošač oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi (u konkretnom slučaju sudske pristojbe na presudu).

8.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženika, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije povrijedio ustavna prava tuženika na jednakost pred zakonom i sudovima i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i čl. 14. st. 2 , čl. 26., 29. st. 1. te čl. 115. st. 3 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Tuženiku je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza i pravne situacije od strane žalitelja.

10. Prvostupanjski je sud utvrdio, a što među strankama i nije sporno, da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica ima status potrošača a što jasno proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba kojoj je odobren kredit radi adaptacije kuće pa je svojstvo tužiteljice kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu s time da tuženik niti dokazao suprotno. S obzirom na navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

11. Među strankama je i dalje sporno je li u predmetni Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, na ime stečenog bez osnove.

12. Na žalbene navode tuženika valja reći da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Dakle, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su neosnovani navodi tuženika da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15).

14. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

15. Osim toga valja reći da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o valutnoj klauzuli ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. 1. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. S obzirom na navedeno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužiteljica nije mogla utjecati, a kojom su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive, prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pravilno je sud temeljem čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 utvrdio da su iste ništetne te temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) prihvatio zahtjev za isplatu u visini preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka.

17. Na navode žalbe da je ugovaranje valutne klauzule zakonom dopušteno (čl. 26. ZOO), valja reći da se to u konkretnom slučaju nije dovodilo u pitanje i ti žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja, jer je ovdje relevantno to što je to dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 81. ZZP/03. Tuženik nije dokazao da je o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarao s tužiteljem i informirao ga o rizicima tečaja valute CHF a pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF vežu sud u ovom sporu stranaka te su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost tih utvrđenja.

18. Na daljnje žalbene navode vezane uz primjenu Direktive 93/13/EEZ valja reći da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., O, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.

19. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjenjive kamatne stope te promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi u iznosu od 5.972,51 eura.

20. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

21. Nadalje tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

22. Nadalje valja reći da je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da je dosuđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima dozvoliti prigovor radi prebijanja. Naime, u ovom postupku je predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužiteljice kao potrošača, tužiteljica nije ništa stekla bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju pa ne postoji niti tražbina tuženika prema tužiteljici po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužiteljice na vraćanje.

23. Neosnovani su i žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., kada je ista postala pravomoćna i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kada je ista postala pravomoćna, od kada je zastara za postavljanje restitucijskog zahtjeva počela teći iznosa. Kako je tužiteljica postavila restitucijski zahtjev i pokrenula postupak u ovoj pravnoj stvari 29. ožujka 2023., dakle u okviru zastarnog roka od pet godine od trenutka pravomoćnosti navedene odluke kojom je utvrđena nepoštenost ugovaranja valutne klauzule, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor tuženika o zastari neosnovanim.

24. I odluka o troškovima postupka pravilna je i u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP po osnovi (u dijelu kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice te odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su tužiteljici odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 dalje: Tarifa) osim u dijelu kojim nije prihvaćen njen zahtjev na isplatu troška pristupa na ročište za objavu presude.

25. Naime, s obzirom da je tužiteljica, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP, određeni zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka, pa tako i za trošak pristupa na ročište za objavu presude, stavila do zaključenja raspravljanja te s obzirom da je punomoćnik tužiteljice na ročište za objavu presude i pristupio te zaprimio pismeni otpravak presude od kojeg dana je počeo teći rok za podnošenje žalbe, tužiteljica ima pravo na isplatu navedenog troška u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife) što uz vrijednost boda i pripadajući PDV sveukupno iznosi 125,00 eura.

25.1. Neosnovano tužiteljica ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP navodeći da je pogrešno sud prvog stupnja utvrdio da podnesak tužiteljice od 5. veljače 2024. nije bio potreban za vođenje parnice budući je u istom tužiteljica u bitnom ponovila ranije iznesene navode, iste neznatno dopunila što i po stavu ovog suda drugog stupnja nije bilo potrebno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilnom primjenom materijalnog prava iz Tbr. 52/1. i 2. Tarife kojom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade odnosno da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade što je u konkretnom slučaju u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka, pravilno je sud prvog stupnja odmjerio trošak tužitelju primjenom Tbr. 54. Tarife prema vrijednosti boda od 2,00 eura.

27. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe izreke temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I, II i IV izreke te temeljem čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka te tužiteljici dosuditi daljnji trošak u iznosu od 125,00 eura a u preostalom odbijajućem dijelu odluku o trošku potvrditi odnosno odlučiti kao u točki II i III izreke ove odluke.

28. Tužiteljici je valjalo, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP i Tbr. 10/1 Tarife priznati i trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 312,50 eura te joj, imajući u vidu omjer uspjeha u žalbenom postupku od 16%, dosuditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 50,00 eura odnosno odlučiti kao u točki IV izreke ove presude.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica