Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-774/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Viktor Barbir, odvjetnik iz Splita, protiv prvo tuženika Promet d.o.o., Hercegovačka 20, Split, OIB: 13421314997, kojeg zastupa punomoćnica RĐB, dipl.iur., zaposlenica prvo tuženika i drugo tuženika Grad Omiš, Trg kralja Tomislava 5/I, Omiš, OIB: 49299622160, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Mijoč, odvjetnik iz Splita, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2248/2022-32 od 11. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba prvo i drugo tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2248/2022-32 od 11. srpnja 2024. u pobijanom dijelu:

1. pod točkom I. izreke kojom je tuženicima naloženo solidarno platiti tužitelju na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 6.742,32 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2015. do isplate,

2. pod točkom II. izreke kojom je tuženicima naloženo solidarno platiti tužitelju imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu od 334,46 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. studenog 2013. do isplate, 3. pod točkom III. izreke kojom je tuženicima naloženo solidarno platiti tužitelju na ime izgubljene zarade zbog umanjenih plaća u razdoblju od 1. 6. 2015. do 31. 1. 2018. ukupan iznos od 13.187,47 € neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni dospjeli iznos teče od prvog dana u mjesecu za protekli mjesec a kako slijedi:

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.07.2015.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.08.2015.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.09.2015.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.10.2015.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.11.2015.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.12.2015.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.01.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.02.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.03.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.04.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.05.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.06.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.07.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.08.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.09.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.10.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.11.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.12.2016.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.01.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.02.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.03.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.04.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.05.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.06.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.07.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.08.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.09.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.10.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.11.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.12.2017.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.01.2018.godine do isplate,

- na iznos od 412,11 EUR-a od 01.02.2018.godine do isplate,

4. kao i pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.128,60 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2024. do isplate.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2248/2022-32 od 11. srpnja 2024., u pobijanom dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom štete u iznosu od 4.247,13 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos ( točka I. izreke), dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u odnosu na prvo tuženika ( točka III. izreke ), dijelu kojim je odbijen za zahtjevom za naknadom za korištenje godišnjeg odmora ( točka IV. izreke ) te dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom na ime parničnog troška u iznosu od 19.010,58 € ( točka V. izreke)

III. Djelomičnim uvažavanjem žalbe prvo i drugo tuženika, preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2248/2022-32 od 11. srpnja 2024. u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 6.742,32 € ( za iznos od 1.685,58 €), u dijelu točke II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 334,46 € ( za iznos od 83,61 €), u dijelu točke III. kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev s osnova izgubljene zarade u odnosu na bruto dosuđeni iznos te na ukupan novčani iznos preko 13.187,47 € ( za iznos od 7.730,29 € ) neto te preko pojedinačnih mjesečnih iznosa od po 412,11 € ( za iznose od po 241,57 € ), kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom V. izreke kojim je naloženo prvo i drugo tuženicima naknaditi solidarno tužitelju parnične troškove preko iznosa od 7.128,60 € (za iznos od 2.686,75 €) i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa naknade štete na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti od 1.685,58 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa naknade imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege u visini od 83,61 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom razlike između pripadajućeg neto i dosuđenog bruto iznosa na ime izgubljene zarade zbog umanjenih plaća u razdoblju od 1. 6. 2015. do 31. 1. 2018. , u visini od 7.730,29 € te pojedinačnih mjesečnih iznosa od po 241,57 € prema datumima dospijeća pobliže navedenima pod točkom I/3. izreke ove presude.

4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova postupka u iznosu od 2.686,75 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2248/2022-32 od 11. srpnja 2024. u dijelu točke III. kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u odnosu na drugo tuženika Grad Omiš, i tužba se u tom dijelu odbacuje.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi drugo tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 156,25 €, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je solidarno tuženicima platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 8.427,90 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2015., te je istovremeno tužitelj odbijen sa zahtjevom u pogledu više zatraženog iznosa po toj osnovi od 4.247,13 €. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženicima solidarno platiti tužitelju na ime naknade imovinske štete kao tuđe pomoći i njege iznos od 418,07 € sa zakonskom zateznom kamatom od 13. studenog 2013.. Pod točkom III. izreke je naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju na ime izgubljene zarade zbog umanjenih plaća u razdoblju od 1. lipnja 2015. do 31. siječnja 2018. ukupan iznos od 20.917,76 € bruto za zakonskom zateznom kamatom prema pojedinačno dospjelim i navedenim mjesečnim iznosima, osim dijela koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Pod točkom IV. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika solidarno tražio naknadu za korištenje godišnjeg odmora za 2014. godinu u iznosu od 265,44 € sa zakonskom zateznom kamatom od 30. lipnja 2014.. Točkom V. izreke su obvezani tuženici solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.815,35 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2024., te je istovremeno tužitelj odbijen sa zahtjevom za više zatraženim iznosom troška od 19.010,58 €.

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadom neimovinske štete u iznosu od 4.247,13 € ( točka I. izreke ), dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak ( točka III. izreke ), dijelu kojim je odbijen za zahtjevom za naknadom za korištenje godišnjeg odmora ( točka IV. izreke ) te dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom na ime parničnog troška u iznosu od 19.010,58 € ( točka V. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. stavak 1. točkama 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), i prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i prizna tužitelju sve troškove postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv dijela presude kojom je usvojen tužbeni zahtjev (dijela točke I., II., dijela točke III. i dijela točke V. izreke) žali se prvo tuženik PROMET d.o.o. (dalje: prvo tuženik) također zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. stavak 1. točkama 1.-3. ZPP-a, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu, preinači i odbije tužbeni zahtjev prvo tuženika a podredno da vrati predmet na novo suđenje.

4. Protiv dijela prvostupanjske presude kojim je usvojen tužbeni zahtjev ( dijela točke I., točke II., dijela točke III. i dijela točke V. izreke ) žalbu izjavljuje i drugo tuženik Grad Omiš ( dalje: drugo tuženik ) zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. stavak 1. točkama 1.-3. ZPP-a te prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na drugo tuženika, te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška drugo tuženiku. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalbe prvo i drugo tuženika su djelomično osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koji proizlazi iz štetnog događaja od **.**.2013. u kojem je zadobio ozljedu na radu na način da je upao u rupu na pločniku pri izlasku iz autobusa, koji je parkirao na parkiralištu koje je prvo tuženik kao poslodavac koristio, a bilo je u vlasništvu drugo tuženika.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud je utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 9. ZPP na koju u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Naime, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2127/2021-2 od 9. studenog 2022. je ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pr-192/15 od 10. lipnja 2021. u svim dijelovima, osim u dijelu točke III. kojom je odbijen zahtjev na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima u odnosu na drugo tuženika.

9. Stoga je u tom dijelu riječ o pravomoćno presuđenoj stvari, pa kada je prvostupanjski sud pobijanom presudom poslovnog broja Pr-2248/2022-32 od 11. srpnja 2024. ponovno pod točkom III. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u odnosu na drugo tuženika, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 9. ZPP na koju sud pazi po službenoj dužnosti, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti presudu i odbaciti tužbu te odlučiti kao pod točkom I/ izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci (čl. 369. st. 2. ZPP ).

10. Nadalje, sud prvog stupnja je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o dosuđivanju bruto iznosa plaće na ime izgubljene zarade te nepostojanju doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja, nejasni i pobijana presuda u tom dijelu sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama. Međutim, primjenom čl. 373.a st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu bilo moguće preinačiti u tom dijelu temeljem stanja spisa.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj zaposlenik prvo tuženika na radnom mjestu vozača autobusa u gradskom i prigradskom prometu na području Splitsko-dalmatinske županije,

- da je **.**.2013. oko 01.30 sati, po noći, nakon parkiranja autobusa kojim je vozio putnike, na autobusnom kolodvoru u Omišu, tužitelj doživio nezgodu na način da je prilikom izlaska iz autobusa upao u rupu na pločniku,

- da je prvo tuženik kao poslodavac podnio **.**.2013. prijavu o ozljedi na radu, temeljem koje je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 22. prosinca 2014. tužitelju kao osiguranoj osobi priznata ozljeda na radu od 13. studenog 2013.,

- da se štetni događaj dogodio na području autobusnog kolodvora u [adresa] na kojem putnici nisu ulazili niti izlazili iz autobusa, već prostoru na kojem su se samo parkirala i ostavljala vozila prijevoznika između kojih i prvo tuženika, a kojem je drugo tuženik omogućio držanje autobusa i korištenje prostora za prodaju karata, i koju činjenicu je prvostupanjski sud utvrdio temeljem iskaza svjedoka SĐ i UĐ,

- da je predmetni kolodvor na kojem je došlo do ozljeđivanja 2013. bio u vlasništvu drugo tuženika te je naknadno 2016. prodan na javnom natječaju trećoj osobi, a što proizlazi iz iskaza svjedoka GĐ, zaposlenika drugo tuženika,

- da je u odnosu na nastanak štetnog događaja temeljem iskaza svjedoka UĐ, zaposlenog na radnom mjestu prometnika kod prvo tuženika, utvrđeno da je tužitelj po završetku vožnje došao na predmetni kolodvor ostaviti autobus, pri čemu je na jednom od perona bio nepravilno parkiran drugi autobus, radi čega ga je svjedok UĐ kao prometnik uputio da autobus parkira na u takvim okolnostima jedni mogući način, i gdje ga je navodio pri parkiranju na način da se tužitelj autobusom popeo na pločnik i morao pomaknuti autobus unaprijed kako bi omogućio da nepravilno parkiran autobus ujutro može izaći sa kolodvora,

- da je nakon izvođenja takve radnje parkiranja, prilikom izlaska iz autobusa, tužitelj stao u rupu koja se nalazila na pločniku i koju nije vidio uslijed slabog osvjetljenja, te se ozlijedio,

- da je temeljem provedenog dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku dr. Dinku Pivalici, spec. fizijatru i dr. Zoranu Peršiću, spec. ortopedu, utvrđeno da je tužitelju u štetnom događaju zadobio uganuće desnog skočnog zgloba koje je posljedično dovelo do otežanog i bolnog hodanja s ortozom, izrazitog deformiteta desnog stopala, s minimalnom i izrazito bolnom gibljivosti skočnog zgloba, i koje ozljeđivanje je dovelo do trpljenja jakih bolova u trajanju od 3 dana, umjerenih u trajanju od 3 tjedna i slabog intenziteta (koji je vještak Pivalica ocijenio u trajanju od 6 tjedana, a vještak Peršić kao stalne, otprilike 1 sat dnevno, ovisno o opterećenju i jačeg intenziteta), pa je vještak Pivalica umanjene životne aktivnosti tužitelja ocijenio u visino od 10 % (nestabilnost zgloba desnog gležnja te promjene zglobne hrskavice gornjeg i donjeg nožnog zgloba) dok je vještak Peršić iste ocijenio u visini od 15 % (minimalno moguća gibljivost gležnja, equinovarus deformitet stopala, trajne bolnosti, stalno nošenje ortoze do eventualnog operativnog zahvata),

- da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr. Peršića utvrđeno kako je tužitelju bila potrebna nakon ozljeđivanja tuđa njega i pomoć 1 mjesec po 2 sata dnevno, te još 1 mjesec pod 1 sat dnevno i to kao pomoć kod obavljanja osobne higijene i odijevanja, kao pratnja kod kontrolnih pregleda i obavljanja fizikalnog liječenja, a osim toga je zaostala naruženost srednjeg stupnja kad je noga otkrivena i bez ortoze, a kad je pokrivena naruženost je između blagog i srednjeg stupnja,

- da je provedenim vještačenjem po vještaku dr. Perišiću utvrđeno kako je tužitelj prije štetnog događaja imao ranije ozljede desnog gležnja, ali pregledom zdravstvenog kartona i računalnog preslika je utvrđeno da nakon 1997. nije evidentirano da bi se javljao liječniku zbog tegoba u desnom gležnju sve do ozljede 13. 11. 2013., pri čemu se u ranijim nezgodama ne spominje deformitet stopala niti tegobe u svezi s tim,

- da je u postupku proveden i dokaz medicinskom vještačenjem po vještaku dr. Jasminki Šarić, spec. psihijatru, i temeljem kojeg je utvrđeno da je tužitelj u trenutku ozljeđivanja doživio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 minute, jer je bio u strahu za vlastiti život i od težeg ozljeđivanja, na koji se nadovezao sekundarni strah vezan uz bolove i to jakog intenziteta od 3 dana, srednjeg intenziteta tri tjedna i slabog intenziteta 6 tjedana. Također iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da se kod tužitelja radilo o ozljedi koja je trebala biti laka, a koja se zakomplicirala i uzrokovala tjelesne smetnje i ograničenje te utjecala i na psihičko stanje tužitelja i to umanjenje životne aktivnosti koje se očitovalo poremećajem prilagodbe, anksioznošću, depresijom i poremećajem sna, a koje smetnje pokazuju trajnost, radi čega je posljedica tog umanjenja životne aktivnosti povreda duševnog integriteta izražena u postotku od 5 %, što predstavlja minimalan stupanj povrede duševnog integriteta, koji treba pribrojiti postotku povrede tjelesnog integriteta jer se radi o zasebnom tjelesnom organu i psihičkim posljedicama tog štetnog događaj,

- da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dalibora Krkleca utvrđeno da je izgubljena zarada tužitelja za vrijeme bolovanja od 1.06.2015. do 31.01.2018. iznosila 157.605,12 kn odnosno 20.917.79 eura[1] bruto ili po mjesecima kako je prikazano u koloni 7. Tablice 1., odnosno 124.201,28 kn ili 16.484.34 eura neto ili po mjesecima kako je prikazano u koloni 8.Tablice 1 koja je prilog dopune vještačenju. Visina manje isplaćenih doprinosa u razdoblju od 1.06.2015.god. do 30.09.2017.god. iznosi 33.403,84 kn odnosno 4.433.45 eura.

12. Temeljem takvih činjenica, u odnosu na sporno pitanje odgovornost tuženika, polazeći od utvrđenja da je tužitelj ozlijeđen pri obavljanju redovnih poslova i radnih zadataka te za vrijeme radnog vremena, prvostupanjski sud pronalazi prvo tuženika kao poslodavca odgovornim primjenom odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05, 149/09, dalje u tekstu: ZR) u svezi čl. 1. i 15. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, dalje: ZZR/96).

13. U odnosu na drugo tuženika, polazeći od utvrđenja da je tužitelj ozlijeđen na način da je stao u rupu na pločniku na autobusnom kolodvoru koji je tada nesporno bio u vlasništvu drugo tuženika, i za čije održavanje kao javne površine je drugo tuženik odgovoran na način da mora istu osigurati za kretanje pješaka, pronalazi odgovornim drugo tuženika temeljem odredbi čl. 2. i 3. Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12; dalje ZKG) te općih propisa o izvanugovornoj odgovornosti za štetu.

14. Nakon utvrđivanja odgovornosti oba tuženika, prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 19., čl. 1045., čl. 1100. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11; dalje: ZOO) solidarno obvezuje prvo i drugo tuženike da tužitelju nadoknade neimovinsku štetu s osnove povrede prava osobnosti u iznosu od 8.427,90 € sa kamatama od 16. ožujka 2015. te odbija tužitelja sa više zatraženim po toj osnovi (4.247,13 € ), na ime naknade imovinske štete kao tuđe pomoći i njege dosuđuje iznos od 418,07 € sa kamatom od 13. studenog 2013., polazeći od primjene čl. 1095. ZOO-a dosuđuje tužitelju naknadu za izgubljenu zaradu za vrijeme bolovanja u visini bruto razlike za utuženi period u iznosu od 20.917,76 € za kamatom na pojedinačne mjesečne iznose te odbija zahtjev za korištenjem godišnjeg odmora za 2014. u iznosu od 265,44 € sa kamatom.

15. Navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu postojanja odgovornosti prvo i drugo tuženika u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilno i zakonito, te žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnosti takve ocjene. Također, prvo tuženik neosnovano smatra da je za štetu odgovoran isključivo drugo tuženik.

1 prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450;

16. Naime, odgovornost prvo tuženika kao poslodavca se temelji na pravilima o objektivnoj ( kauzalnoj ) odgovornosti za štetu koja proizlazi iz odredbe čl. 103. st. 1. ZR-a te čl. 15. ZZR-a koje se primjenjuju s obzirom na trenutak nastanka štetnog događaja 2013. godine, pri čemu je temeljem čl. 15. st. 2. ZZR za oslobođenje ili ograničenje odgovornosti za štetu, propisana primjena općih propisa obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

17. Pri tome činjenica prema kojoj se tužitelj ozlijedio na pločniku koji je nesporno bio u vlasništvu drugo tuženika kao jedinice lokalne samouprave i za čije je održavanje odgovoran drugo tuženik, ne isključuje odgovornost poslodavca u situaciji u kojoj se tužitelj kao radnik ozlijedio za vrijeme radnog vremena te obavljajući poslove svojeg radnog mjesta.

18. Kako je tužitelj nesporno bio zaposlen kao vozač u pravnoj osobi prvo tuženika koja se bavi prijevozničkom djelatnosti, to se na konkretan predmet postupka primjenjuju i mjerodavne odredbe Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ("Narodne novine" broj: 75/2013; dalje: ZRV ) koje u sklopu odredbe čl. 4. st. 1. točke 2. propisuju da je mjesto rada sjedište tvrtke ili podružnice, vozilo koje mobilni radnici koriste pri obavljanju aktivnosti u cestovnom prometu, kao i sva ostala mjesta u kojima se obavljaju aktivnosti vezane uz prijevoz.

19. Odredbom čl. 4. st. 1. točka 8. ZRV-a je propisano da se u radno vrijeme mobilnog radnika ubraja vrijeme provedeno u svim aktivnostima u cestovnom prometu, a osobito vožnja, pomoć putnicima pri ulasku i izlasku iz vozila, čišćenje i tehničko održavanje, svi ostali poslovi čija je svrha osiguravanje sigurnosti vozila, njegova tereta i putnika, kao i vrijeme tijekom kojeg mobilni radnik ne može slobodno raspolagati svojim vremenom te mora biti na svom radnom mjestu, spreman poduzeti svoje uobičajene poslove.

20. Kako iz provedenog prvostupanjskog postupka nedvosmisleno proizlazi da je do ozljede tužitelja došlo u trenutku kada je izlazio iz autobusa kojeg je parkirao na određeno mjesto prema nalogu prometnika prvo tuženika (UĐ), nakon što je odvezao voznu liniju za koju je bio zadužen, to je riječ o obavljanju poslova za poslodavca u sklopu radnog vremena u smislu čl. 4. st. 1. točke 8. ZRV-a, na mjestu koje predstavlja mjesto rada sukladno čl. 4. st. 1. točke 2. ZRV-a, slijedom čega neosnovano prvo tuženik smatra kako nije odgovoran za štetu.

21. U prilog odgovornosti prvo tuženika govori i činjenica da je štetni događaj nesporno priznat kao ozljeda na radu u upravnom postupku i gdje iz sada već ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dalje: VSRH (npr. odluke Revr 531/16 od 13.7.2016., Rev-196/10 od 21.2.2012., Revx- 471/10 od 29.2.2012.,Revr- 160/08 od 4.2.2009., Rev 1404/09) proizlazi da je parnični sud vezan pravomoćnim odlukama u odnosu na utvrđenje razloga nastale ozljede i koje u ovom slučaju ukazuju na postojanje odgovornosti poslodavca.

22. U odnosu na žalbene navode drugo tuženika, sud prvog stupnja je pravilno ustanovio postojanje njegove odgovornosti pozivom na odredbu čl. 2. ZKG-a obzirom da su jedinice lokalne samouprave temeljem takve pravne osnove pasivno legitimirane i odgovorne za održavanje između ostalih i pješačkih staza i pješačkih zona, čemu u prilog govori i sudska praksa najvišeg suda (npr. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1203/2016-2 od 19. svibnja 2021., Rev-340/2011 od 2. travnja 2013., Revx-542/2015 od 2. srpnja 2014).

23. Također neosnovano drugo tuženik ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, iznoseći tvrdnju da mjesto na kojem je došlo do ozljeđivanja ne predstavlja posljednju stanicu autobusne linije koju je vozio tužitelj kao vozač.

24. Glede iznesenog valja ponoviti da je prvostupanjskim postupkom utvrđeno da je do ozljede došlo u trenutku kada je tužitelj izlazio iz autobusa koji je parkirao na kolodvoru u [adresa], odnosno mjestu na kojem je prvo tuženiku od strane drugo tuženika 2013. bilo dozvoljeno parkiranje autobusa kao sredstava rada. Kako je vozač autobusa u sklopu svojih radnih zadataka zadužen ne samo za vožnju određenom rutom ili linijom, već i za vožnju od posljednje stanice do mjesta na kojem ostavlja autobus, to i konkretno mjesto na kojem je tužitelj ostavljao autobus predstavlja njegovo mjesto rada u smislu čl. 4. st. 1. točke 2. ZRV budući je riječ o prostoru koji je prvo tuženik dobio na korištenje upravo od drugo tuženika i na kojem je bio ovlašten noću ostavljati i parkirati vozila. Stoga neosnovano drugo tuženik smatra da do nepravilnog utvrđenja činjeničnog stanja dovodi to što vozna linija koju je tužitelj vozio te noći ne završava na mjestu na kojem se ozlijedio u [adresa] (već na Ravničkom mostu), a obzirom je i mjesto na kojem se tužitelj ozlijedio predstavljalo mjesto njegova rada.

25. Takve okolnosti govore u prilog postojanja odgovornosti kako prvo tuženika kao poslodavca, tako i drugo tuženika kao vlasnika javne površine koji je bio dužan održavati istu na način da je sigurna za kretanje pješaka. Stoga prvo tuženik kao poslodavac a drugo tuženik kao jedinica lokalne samouprave odgovorna za održavanje i sigurnost kretanja na pješačkim stazama i zonama, odgovaraju tužitelju za štetu, pri čemu je riječ o solidarnoj odgovornosti u smislu odredbe čl. 1107. st. 3. ZOO-a kojom je propisano da za prouzročenu štetu odgovaraju solidarno i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti, pa nisu osnovani žalbeni navodi drugo tuženika kojim osporava kako postojanje njegove odgovornosti tako i solidarne odgovornosti oba tuženika.

26. Međutim, osnovano drugo tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije proveo pravilnu ocjenu suodgovornosti odnosno doprinosa tužitelja nastanku štete i štetnog događaja.

27. Ovo stoga što i u slučaju postojanja odgovornosti tuženika, ona se može umanjiti primjenom odredbe čl. 15. st. 2. ZZR/96 jer je istom za oslobođenje ili ograničenje poslodavca od odgovornosti za štetu propisana primjena općih propisa obveznog prava. Opći propisi obveznog prava o utvrđivanju doprinosa tužitelja nastanku štete dolaze do primjene i u odnosu na drugo tuženika, pri čemu je riječ o odredbi čl. 1092. st. 1. i 2. ZOO-a prema kojoj oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu, a kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o svim okolnostima slučaja. Odredbe o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti i sniženju naknade koje vrijede za imovinsku štetu na odgovarajući se način primjenjuju i na neimovinsku štetu (čl. 1106 ZOO).

28. Utvrđivanje doprinosa nastanku štete polazi od pretpostavke u sklopu koje je sud uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, dužan staviti u međusobni odnos i omjer s jedne strane utvrđenja koje govore u prilog odgovornosti štetnika a s druge sve one okolnosti i činjenice koje mogu predstavljati doprinos oštećenika nastanku štete.

29. U tom smislu iz provedenog postupka proizlazi da se tužitelj ozlijedio na način da je nakon izvršene radnje parkiranja autobusa, prema nalogu prometnika i djelatnika prvo tuženika, prilikom izlaska iz autobusa, zakoračivši desnom nogom, stao u rupu na pločniku, a koju zbog mraka i neosvijetljenosti kolodvora nije mogao uočiti.

30. Prvostupanjski sud pri tome ne cijeni činjenicu u sklopu koje tužitelj ne predstavlja pješaka koji se na uobičajeni način kretao pločnikom predviđenim za kretanje pješaka, već vozača motornog vozila koji je parkirao vozilo na način da se istim popeo na pločnik, pa je do ozljeđivanja došlo prilikom radnje u sklopu koje je izlazio iz autobusa. U tom smislu je nužno cijeniti da do ozljeđivanja nije došlo u situaciji u kojoj se kretao pješice i stao u rupu na pločniku, već situacije u kojoj je na pločnik zakoračio iz autobusa odnosno sa znatno više pozicije od one u kojoj bi se nalazio kao pješak na pločniku. Stoga je i sam tužitelj u situaciji u kojoj je iz autobusa silazio na pločnik na mjestu za koje je bio svjestan da je slabo osvijetljeno, morao pridati viši stupanj pažnje, obzirom da je takva situacija povećavala mogućnost nastanka ozljeđivanja jer silazi na pločnik sa više pozicije te cjelokupnu težinu tijela prenosi na nogu kojom se dočekuje.

31. Stoga u takvim okolnostima je i tužitelj pridonio djelomično nastanku štete, a kako pravilno ukazuje i drugo tuženik, obzirom da je kao oštećenik u situaciji u kojoj je silazio na pločnik iz autobusa odnosno više pozicije od one u kojoj se nalazi pješak u uobičajenoj situaciji, a svjestan pri tome noćnih uvjeta i slabe osvijetljenosti, trebao poduzeti veći stupanj pažnje (moguće osvijetliti mjesto silaska) i koje okolnosti po stajalištu ovog suda govore u prilog utvrđenju da je doprinio nastanku štete u omjeru od 20%.

32. Takvim utvrđenjem je odgovoreno na žalbene navode tuženika istaknutim u smjeru odgovornosti i doprinosa nastanku štete, pri čemu postojanje krajnje nepažnje ne dovodi automatizmom do isključenja odgovornosti tuženika, već se njihova odgovornost može umanjiti u skladu sa svim utvrđenim okolnostima slučaja (čl. 15. st. 2. ZZR-a i čl. 1092. u vezi čl. 1106. ZOO-a).

33. U odnosu na visinu neimovinske štete kao povrede prava osobnosti, prvostupanjski sud je primjenom odredbi čl. 1100. i čl. 1103. ZOO-a, pravilno cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja te je temeljem provedenih dokaza medicinskim vještačenjem utvrdio opseg pretrpljenih fizičkih bolova, straha, naruženosti i utvrđenih trajnih posljedica da bi potom dosudio pravičnu novčanu naknadu koja je u skladu sa Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete donesenim od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, povećanim za 50 % zauzetim pravnim stajalištem na sjednici Građanskog odjela (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-5. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja u odnosu na visinu dosuđene neimovinske štete kao niti u odnosu na dosuđenu imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege primjenom odredbi čl. 1095. st. 2. ZOO-a u vezi čl. 223. ZPP-a.

33. Međutim, kako je tako dosuđene iznose valjalo umanjiti za omjer koji odgovara doprinosu tužitelja nastanku štete i koji iznosi 20%, to tužitelju po osnovi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada pravo na iznos od 6.742,32 € (umjesto dosuđenog iznosa od 8.427,90 €), a po osnovi imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege iznos od 334,46 € (umjesto dosuđenog iznosa od 418,07 €) i u kojem dijelu žalbe prvo i drugo tuženika nisu osnovane.

34. U odnosu na tužbeni zahtjev po osnovi naknade za izgubljenu zaradu, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava (čl. 1095. st. 1. ZOO- a) utvrdio kako tužitelju pripada pravo na novčani iznos od 20.917.79 €, koji predstavlja razliku u primitcima za vrijeme bolovanja od 1.06.2015. do 31.01.2018. u bruto iznosu, a što je u odnosu na visinu utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke Dalibora Krkleca.

35. Naime, kada tužitelj kao oštećenik trpi štetu zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade, tada ona ne može iznositi više od iznosa koji bi ostvario istom vrstom rada pod istim okolnostima. Drugim riječima, i da je radio, tužitelju ne bi ostvarivao imovinsku korist u visini bruto plaće, već bi primao neto iznos plaće, a porezi, prirezi i doprinosi predstavljaju prihode države, jedinica lokalne samouprave i fondova, slijedom čega ne ostvaruje pravo na razliku između potencijalne neto i bruto plaće (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 491/2022-2 od 11.10.2022.).

36. Stoga tužitelj u konkretnim okolnostima slučaja temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a ostvaruje pravo na naknadu imovinske štete vještačenjem utvrđene u neto iznosu od 124.201,28 kn/16.484.34 € ili po pojedinačnim mjesečnim iznosima od 515.14 €/ 3.881,29 kn (a ne kako je suđeno 653,68 €) i kako je navedeno u koloni 8. Tablice 1. u prilogu dopune vještačenju (str. 259 spisa). Kako je i te iznose nužno umanjiti za doprinos tužitelja nastanku štete od 20 %, to isti po toj osnovi ostvaruje pravo na ukupan novčani iznos od 13.187,47 € odnosno mjesečne iznose od po 412,11 €.

37. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014. prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u tome dijelu, pri čemu tužitelj žalbenim navodima kao niti u tijeku postupka, sukladno pravilu o teretu dokazivanja, nije dokazao da bi pretrpio imovinsku štetu upravo u tom navedenom iznosu.

38. U odnosu na žalbene navode tužitelja istaknute u pogledu osporavanja odluke o troškovima postupka, prije svega valja ukazati da drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

39. U tom smislu tužitelj osnovano ističe da je prvostupanjski sud prilikom zbrajanja ukupno dosuđenog iznosa pripadajućih bodova, umjesto pravilnog zbroja 8.425 bodova, utvrdio da tužitelju pripada pravo na 8.300 bodova. Nadalje, prvostupanjski sud, iako se pravilno poziva na odredbu Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u pogledu vrijednosti boda od 2 €, bodove koji pripadaju ne množi tim iznosom već iznosom od 1 €. Kako tužitelj žalbenim navodima potražuje iznos troška od 8.425,00 € (gdje bodove također ne množi sa vrijednosti boda od dva već jednim €) i koji uvećan za pripadajući porez na dodanu vrijednosti iznosi 10.531,25 €, to je ovaj drugostupanjski sud u sklopu granica ispitivanja odluke mogao samo utvrditi osnovanost istaknutog prigovora u tom iznosu i visini. Ostali žalbeni navodi tužitelja u pogledu nepriznavanja troškova za sastav podnesaka od 18. travnja 2016., 11. svibnja 2017., 3. svibnja 2020. i 4. listopada 2023. nisu osnovani obzirom da tužitelju temeljem Tbr. 8.1. Tarife za sastavljanje obrazloženih podnesaka pripada pravo na najviše četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku, a u odnosu na koje je prvostupanjski sud tužitelju i odredio pripadajuću vrijednost.

40. Sukladno takvoj djelomičnoj osnovanosti žalbenih navoda tužitelja u odnosu na troškove postupka, a polazeći i od činjenice izmijenjenog uspjeha stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka koja ovisi o uspjehu u sporu.

41. Naime, kako je tužitelj je u pogledu visine spora uspio sa 80% postavljenog zahtjeva koji se odnosi na pravnu osnovu ali i visinu, dok uspjeh tuženika u sporu iznosi 20%, kada se temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a od postotka tužitelja kao stranke koja je s većim dijelom uspjela u sporu oduzme uspjeh tuženika, dobije se 60% kao konačni postotak temeljem kojega je tuženik dužan tužitelju naknaditi opravdan i potreban trošak. 60% od iznosa od 10.531,25 € čini iznos od 6.318,75 €, kojem valja pridodati materijalni trošak vještačenja u iznosu od 809,85 € i koji je bio nužan bez obzira na djelomičan uspjeh u sporu ( čl. 155. ZPP-a), što čini ukupan trošak od 7.128,60 €, pa je žalbu tuženika do te visine troška valjalo odbiti temeljem čl. 368. ZPP-a ( točka I. izreke), kao i žalbu tužitelja u dijelu u kojem pobija odluku o trošku preko prvotno dosuđenog iznosa ( točka II. izreke ), dok je prvostupanjsku presudu u dijelu preko iznosa troška od 7.128,60 € (za iznos od 2.686,75 €) valjalo preinačiti temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP te odlučiti kao pod točkom III. stavak 4. izreke ove odluke.

42. Stoga temeljem utvrđene odgovornosti prvo i drugo tuženika za štetu te doprinosa tužitelja nastanku iste, potonjem po osnovi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada pravo na naknadu u iznosu od 6.742,32 €, po osnovi imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege pravo na iznos od 334,46 €, po osnovi imovinske štete na ime izgubljene zarade zbog umanjenih plaća u razdoblju od 1. 6. 2015. do 31. 1. 2018. iznos od 13.187,47 € neto prema pojedinačnim mjesečnim iznosima u visini od 412,11 €, i u kojem dijelu žalbe prvo i drugo tuženika temeljem čl. 368. ZPP-a nisu osnovane, pa je iste valjalo odbiti te odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

43. Temeljem čl. 368. ZPP-a je neosnovana i žalba tužitelja u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadom štete u iznosu od 4.247,13 € (točka I. izreke), dijelu kojim je odbijen za zahtjevom za naknadom za korištenje godišnjeg odmora (točka IV. izreke) te dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom na ime parničnog troška u iznosu od 19.010,58 € (točka V. izreke), pa je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

44. Primjenom odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a je prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 6.742,32 € (za iznos od 1.685,58 €), u dijelu točke II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 334,46 € (za iznos od 83,61 €), u dijelu točke III. u pogledu isplate razlike između pripadajućeg neto i dosuđenog bruto iznosa na ime izgubljene zarade zbog umanjenih plaća u razdoblju od 1. 6. 2015. do 31. 1. 2018., u visini od 7.730,29 € te pojedinačnih mjesečnih iznosa od po 241,57 € prema datumima dospijeća pobliže navedenima pod točkom I/3. izreke ove presude, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom V. izreke kojim je naloženo prvo i drugo tuženicima naknaditi solidarno tužitelju parnične troškove preko iznosa od 7.128,60 € (za iznos od 2.686,75 €) što je sve odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

45. Drugo tuženik je u sklopu žalbe zatražio trošak sastava žalbe, pa kako je djelomično uspio sa istom, to mu temeljem vrijednosti predmeta spora i osporenog dijela prvostupanjske presude sukladno odredbama Tbr. 10. 1. u vezi Tbr. 7.1. Tarife pripada pravo na trošak u visini od 312,50 bodova odnosno 625,00 €, na koji iznos ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 25% odnosno 156,25 € i što čini ukupni iznos od 781,25 €. Međutim, kako je uspio sa 20%, to mu pripada pravo na naknadu u visini od 156,25 € temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci. U odnosu na zatraženi materijalni trošak sudske pristojbe drugo tuženik nije dostavio dokaz o stvarnom plaćanju i nastanku takvog troška, slijedom čega mu isti nije dosuđen.

46. Tužitelj sukladno neuspjehu sa žalbom ne ostvaruje pravo na naknadu troškova sastava iste, radi čega je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 2. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić