Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-404/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1418/2024-14 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća dana 14. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1418/2024-14 od 28. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 4.150,20 eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, a pod II i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. pa do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja utemeljen na činjenici da između stranaka zaključenih Ugovora o radu od 20. lipnja 2016. i 21. travnja 2023. proizlazi kako je tužitelj u razdoblju od 7. listopada 2019. pa do 20. travnja 2023. kod tuženika bio zaposlen kao “Kontrolor karata I” s plaćom prema koeficijentu složenosti poslova 2,00, a od 21. travnja 2023. pa do 1. ožujka 2024. kao “Kontrolor karata” s plaćom prema koeficijentu složenosti poslova 2,10. Tužitelj tvrdi kako je u razdoblju od 7. listopada 2019. pa do 1. ožujka 2024. tuženik drugim radnicima za isti rad plaću obračunao prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, pa smatra da je i njemu tuženik bio u obvezi isplatiti istu plaću, odnosno prema koeficijentu složenosti poslova 2,20.
6. Tuženik u žalbi tvrdi kako tužitelj u cijelom utuženom razdoblju imao sklopljen ugovor o radu na radnom mjestu „Kontrolor karata I“, a nakon toga na radnom mjestu „Kontrolor karata“, dok je svjedok KH u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu „Zamjenik kontrolora koordinatora karata“. Vjerojatno iz tog razloga potonji ima daleko veći koeficijent složenosti poslova (2,50) od tužitelja i ostalih kontrolora karata zaposlenih kod tuženika. Dalje, ukoliko su Kontrolori karata I, II i III doista obavljali isti posao kao i tužitelj, opet je potpuno netočno da su svi oni primali plaću prema koef. 2,20. Suprotno takvom zaključku, iz dostavljene dokumentacije- Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnice Zagrebački električni tramvaj, slijedi da je Kontrolor karata I imao koef. 2,00, Kontrolor karata II koef. 2,10 i Kontrolor karata III koef. 2,20. Zbog istih razloga, pogrešan je i zaključak suda a tužitelj nije ispravno uredio tužbeni zahtjev jer nije ispravno naveo mjesece i godine za koje smatra da je oštećen. Konačno, za podnesak od 16. prosinca 2024. tužitelj nema pravo na naknadu troškova prema važećoj Odvjetničkoj tarifi jer je tim podneskom isti samo ispravljao pogrešne navode iz tužbe, koja je od samog početka bila nepodobna za postupanje. Prema mišljenju tuženika, takav podnesak je bio nepotreban i nije pomogao razjašnjenju predmeta spora, a osim toga, tužitelj ga je samoinicijativno dostavio u spis. Isto vrijedi i za podnesak od 20. ožujka 2025., uz koji tužitelj ponovno samoinicijativno dostavlja zapisnik iz drugog istovrsnog predmeta, a koji u konačnici sud nije niti prihvatio kao dokaz.
7. Sud prvog stupnja pak u pobijanoj odluci pravilno ističe kako su radnici tuženika koji su kod tuženika bili zaposleni kao Kontrolori karata I, II i III u utuženom razdoblju obavljali iste poslove kao i tužitelj te im je tuženik plaću obračunavao prema koeficijentu 2,20. a bio je dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti jer sustav klasifikacije radnih mjesta koji se koristi za određivanje jednake plaće muškaraca i žena mora biti ustrojen na način da isključuje svaku diskriminaciju temeljem spola, ali se jednako treba primjenjivati i na osobe istog spola.
8. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva postavio sukladno izračunu tuženika koju visinu tuženik nije osporio. Stoga sud pravilno primjenjuje čl. 91 st 1 i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23) prema kojemu je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti te da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju. Kako je tužitelj u okviru radnog mjesta obavljao iste poslove i u istim uvjetima kao i radnici koji su imali ugovore o radu za druga radna mjesta, to je tužiteljev rad na poslovima radnog mjesta bio jednak i jednake vrijednosti poslovima koje su obavljali drugi radnici a tuženik nije dokazao da postoji razlika između poslova koje je obavio tužitelj i poslova drugih radnika, pa se radi o radu jednake vrijednosti pa je tuženik bio dužan tužitelju isplaćivati plaću koju je obračunavao vozačima na radnom mjestu vozač autobusa III.
9. Pravilno konačno tužitelju jest priznata nagrada za sastav podnesaka koje je zatražio, jer su isti bili potrebni za vođenje parnice, u smislu članka 155 ZPP-a kao četiri obrazložena podneska u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom.
10. Stoga je, budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu, 14. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
