Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-65/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Maji Skorić, u pravnoj stvari tužiteljice GR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariu Biondiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, pod brojem Pr-6/2025-39 od dana 7. svibnja 2025. godine, dana 10. listopada 2025. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika i pod točkom I. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, pod brojem Pr-6/2025-39 od dana 7. svibnja 2025. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika, te se preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke prvostupanjske presude i sudi:

"Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 977,04 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. siječnja 2021. godine pa do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena (točka I. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 1.769,31 eur sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 7. svibnja 2025. godine do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je uvodno "iz svih zakonom predviđenih razloga, a osobito zbog pogrešne primjene materijalnog prava…" sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine i odbaci tužbu i obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica je osporila osnovanost žalbenih navoda i predložila da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika i u cijelosti potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu za neiskorišteni dio godišnjeg odmora jer joj tuženik kao poslodavac, kod kojeg je bila zaposlena u Područnoj službi u Pazinu na mjestu višeg stručnog suradnika, nije omogućio korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora u trajanju od 18 dana iz 2018. godine, po isteku roditeljskog dopusta u 2020. godini.

6. U provedenom postupku, prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da nije sporno da je tužiteljica kao zaposlenik kod tužitelja ostvarila za 2018. godinu pravo i na korištenje godišnjeg odmora u trajanju od daljnjih 18 dana i da je zahtjev za korištenje tog dijela godišnjeg odmora podnijela u siječnju 2020. godine, kada se vratila na rad,

- da iz iskaza svjedokinje GRR proizlazi da je tužiteljica prvi dio godišnjeg odmora iskoristila sukladno planu, da je ona prva koristila godišnji odmor od sredine srpnja do kolovoza 2018. godine, a nakon toga tužiteljica da je iskoristila svoj dio godišnjeg odmora, da se Plan koji je donesen početkom 2018. godine, slao u direkciju, poslodavcu i prvih 10 dana da se moralo iskoristiti sukladno planu, dok se drugi mogao iskoristiti po želji radnika, da je tužiteljica u rujnu pred kraj radnog vremena obavijestila da je trudna i da će koristiti bolovanje radi komplikacija u trudnoći,

- da je tužiteljica u iskazu, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio, navela da se donosio Plan za korištenje godišnjeg odmora i to na način da se prvi dio koristio u pravilu u 7. i 8. mjesecu tekuće godine, da je bila na godišnjem odmoru cca 10 dana, da je nakon što se vratila, isti dan ujutro, obavijestila GRR da je trudna i pošto joj nije bilo dobro da je bilo pitanje vremena kada će joj biti određene komplikacije, da kada se vratila sa godišnjeg odmora nije tražila godišnji odmor jer se ponudila da će ostati i dulje i pomoći kolegama pri rješavanju predmeta, da nije pitala kada će moći koristiti preostali dio godišnjeg odmora i da je u odnosu na neiskorišteni godišnji odmor navela kako je službenim putem zatražila pravo na ostatak godišnjeg odmora iz 2018. godine jer da su odnosni i komunikacija bili narušeni,

- da je tužiteljica je u siječnju 2020. godine zatražila od tuženika da joj se odobri pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2018. godine, a što da je tuženik odbio.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik neosnovano uskratio tužiteljici pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2018. u 2020. godini, a koji godišnji odmor tužiteljica nije imala mogućnosti iskoristiti zbog bolovanja i rodiljnog i roditeljskog dopusta, slijedom čega da tužiteljica ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, jer pravo na korištenje godišnjeg odmora radnik može izgubiti samo ako je poslodavac radniku stvarno omogućio da pravodobno iskoristi dane godišnjeg odmora, a što poslodavac u konkretnom slučaju nije učinio, te je pozivom na odredbu članka 111. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014, 127/2017, 98/2019; dalje u tekstu: ZOR) i članka 1045. Zakona o obveznim odnosima, prihvatio tužbeni zahtjev.

8. Odredbom članka 84. stavka 4. ZOR propisano je kako radnik ima pravo po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine iskoristiti godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da samo iznimno od stavka 4. ovoga članka, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.

9. Prema odredbi članka 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 132 (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 3/2002; dalje: Konvencija MOR) kada se godišnji odmor koristi u dijelovima, dva tjedna se trebaju iskoristiti neprekidno, osim ako sporazumom koji obvezuje poslodavca i radnika nije predviđeno nešto drugo.

10. Odredbom članka 9. Konvencije MOR-a propisano je kako neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od 2 tjedna, daje se i koristi najkasnije u roku godinu dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku 18 mjeseci, računajući od isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen.

11. Tuženik u žalbi u bitnom ističe da tužiteljica nije podnijela zahtjev ni tijekom 2018. godine, a niti tijekom 2019. godine, pa stoga da nije mogao biti donesena ni odluka o tom zahtjevu, nadalje, da je tužiteljica prema Planu o korištenju godišnjeg odmora za 2018. godinu u razdoblju od 16. do 31. kolovoza iskoristila samo 12 dana, nakon čega da je s danom 4. rujna 2018. godine otvorila bolovanje radi komplikacija u trudnoći, a kako da je bila prisutna na radu na dan otvaranja bolovanja, da je tužiteljica mogla iskoristiti svoje pravo u cijelosti, nadalje, da je preostali dio godišnjeg odmora mogla iskoristi do 31. prosinca 2019. godine, jer da je jedino razdoblje kada tužiteljica nije smjela koristiti godišnji odmor razdoblje tijekom obveznog porodiljinog dopusta koji se koristi u trajanju od 98 dana i to 28 dana prije dana očekivanog poroda, te 70 dana nakon rođenja djeteta, slijedom čega da je mogla prekinuti korištenje rodiljinog dopusta ili roditeljskog dopusta, te iskoristiti svoje pravo na godišnji odmor, u kojoj situaciji bi preostali dio roditeljskog dopusta mogla ostvariti do navršene 8 godina života djeteta.

12. Suprotno prigovorima žalbe, prvostupanjski je sud glede glavnog zahtjeva donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku.

12.1. Premda tuženik pobija prvostupanjsku presudu "iz svih zakonom predviđenih razloga", a što bi podrazumijevalo i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi ne navodi u čemu bi se sastojala ta bitna povreda, a kako ovaj drugostupanjski sud nije našao druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženika iz ovog žalbenog razloga trebalo odbiti kao neosnovanu.

13. Nije osnovan u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

13.1. Naime, kod činjenice koju tuženik ne osporava – da je tužiteljica u skladu sa svojim pravom iskoristila dio godišnjeg odmora tijekom 2018. godine i to prema Planu o korištenju godišnjih odmora tijekom ljeta 2018. godine, te da je drugi dio bila u mogućnosti kod redovnog stanja zatražiti i iskoristiti do 30. lipnja 2019. godine, da je zbog komplikacije u trudnoći s danom 4. rujna 2018. godine – istoj otvoreno bolovanje, te da je tijekom 2019. godine, nakon toga, koristila obvezni porodiljin dopust i roditeljski dopust, slijedom čega je zahtjev za korištenje preostalog godišnjega odmora podnijela u siječnju 2020. godine – kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio niti tijekom 2020. godine, a niti do podnošenja tužbe 2022. godine – jer je isti odbio, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

14. U tom pravcu, odgovarajući na prigovore žalbe, treba reći da pravo korištenja roditeljskog dopusta – predstavlja pravo koje roditelj ostvaruje u interesu djeteta, zavisno od okolnost konkretnog slučaja, te disponiranje tim pravom u odnosu na razdoblje korištenja istog, ne može imati negativne učinke na druga prava iz radnog odnosa roditelja, pa tako ni gubitak prava na korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora po prestanku korištenja roditeljskog dopusta, samo iz razloga što nije korišten u drugom terminu, odnosno, u bilo kojem drugom terminu do 8. godine života djeteta, kako to ističe tuženik, a da je tome tako proizlazi i iz odredbe članka 84. stavak 5. ZOR.

15. Slijedom navedenog, žalbu tuženika trebalo je djelomično odbiti i pod točkom I. izreke potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP).

16. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, budući je prvostupanjski sud odluku o trošku utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, premda su predmet ovog postupka bila dva zahtjeva iz različitih osnova, te je tužiteljica djelomično uspjela u postupku, kako to u žalbi ističe i tuženik.

16.1. Kako tužiteljica nije uspjela u sporu sa zahtjevom za isplatu iznosa od 3.183,93 eura/23.989,77 kuna sa zateznim kamatama (iz osnova isplate razlike plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad), jer je u tom dijelu isti pravomoćno odbijen ranije donesenom presudom pod brojem Pr-2022-30 od dana 21. prosinca 2023. godine (potvrđene u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke presudom ovog suda pod brojem Gž R-9/2024-4), te je uspjela sa predmetnim zahtjevom iz drugog osnova (isplate naknade zbog neomogućavanja korištenja neiskorištenog dijela godišnjega odmora), to je trošak trebao biti odmjeren sukladno odredbi članka 154. stavak 4. ZPP.

16.2. Naime, kako je uspjeh stranaka podjednak jer je tužiteljica od dva zahtjeva iz različitih osnova uspjela sa jednim, to je temeljem članka 154. stavak 4. ZPP pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo biti odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, slijedom čega je u tom pravcu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke (članak 380. točka 3. ZPP) i riješeno kao u izreci.

U Šibeniku, 10. listopada 2025. godine

S U D A C

Maja Skorić