1                               Posl. br. 15 P-83/2023-24

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posl. br. 15 P-83/2023-24

              

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

  Stalna služba u Županji

        Veliki kraj 48 

    OIB: 77561654785                                                  

                                                                                                               

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. B. OIB: …, G. zastupanog po punomoćniku H. M. odvjetniku iz Ž., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD K. & P. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. listopada 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 30. studenoga 2023., 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140230452-61000073414/2007 od 23. srpnja 2007. između tužitelja M. B. iz G., OIB … i prednika tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

              II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … da tužitelju M. B. iz G., OIB …, u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 3.982,57 eura[1] / 30.006,35 kuna (tritisućedevetstoosamdesetsvaeuraipedesetsedamcenti / tridesettisućašestkunaitridesetpetlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos:

1,04 eura1/ 7,83 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2008.

2,14 eura1/ 16,09 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2008.

1,40 eura1/ 10,56 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2008.

17,89 eura1/ 134,77 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2008. 5,79 eura1/ 43,60 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2008.

19,59 eura1/ 147,59 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2009. 21,45 eura1/ 161,58 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2009.

22,38 eura1/ 168,64 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2009.

20,16 eura1/ 151,89 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2009.

20,09 eura1/ 151,36 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2009.

16,56 eura1/ 124,75 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2009.

13,45 eura1/ 101,35 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2009.

14,54 eura1/ 109,52 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2009. 16,84 eura1/ 126,89 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2009.

15,53 eura1/ 116,98 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2009. 14,25 eura1/ 107,34 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2009. 17,19 eura1/ 129,49 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2009. 19,97 eura1/ 150,46 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2010. 22,90 eura/1 172,56 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2010.

22,13 eura1/ 166,75 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2010.

27,07 eura1/ 203,94 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2010.

25,80 eura1/ 194,37 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2010.

28,28 eura1/ 213,07 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2010.

42,26 eura1/ 318,39 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2010.

39,08 eura1/ 294,42 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2010. 51,01 eura1/ 384,34 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2010.

44,72 eura1/ 336,92 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2010.

39,98 eura1/ 301,24 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2010. 54,38 eura1/ 409,73 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2010. 63,28 eura1/ 476,80 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2011. 56,83 eura1/ 428,18 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2011.

57,77 eura1/ 435,30 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2011.

53,14 eura1/ 400,38 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2011.

54,57 eura1/ 411,16 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2011.

70,33 eura1/ 529,91 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011.

72,55 eura1/ 546,60 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2011. 2.896,23 eura1 /21.821,61 kn uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2011. zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena

              III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 1.992,84 eura1 / 15.015,05 kn tisućudevetstodevedesetdvaeuraiosamdesetčetiricenta / petnaesttisućapetnaestkunaipetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. studenoga 2023. do isplate, u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

              IV. Odbija se tužitelj s zatraženim iznosom s osnova ništetnosti odredaba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140230452-61000073414/2007 od 23. srpnja 2007. između tužitelja M. B. iz G., OIB …, i prednika tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, preko dosuđenog iznosa do iznosa od 4.256,68 eura / 32.072,00 kn, koji je zatražen u tužbi sa zakonskom zateznom kamatom, te se odbija tuženik sa zatraženim parničnim troškom u iznosu od 1.555,31 eura.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, zaključio 23. srpnja 2007.godine sa S. b. d.d. O., Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: 5140230452-61000073414/2007 (u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu) kojim tuženik daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.830,00 CHF. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti.

              1.1. Nadalje navodi da je tuženik pravni slijednik S. b. d.d. O., odnosno H. A.-A.- B. d.d., te da je tuženik sudjelovao u postupku povodom kolektivne zaštite interesa potrošača. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, proizlazi da je tadašnja H. A.-A. B. d.d. Z. kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveze tadašnje S. b. d.d., a prednik tuženika je koristio isti obrazac sklapanja ugovora s valutom u CHF u trenutku podizanja spornog kredita kao i ostale banke obuhvaćene kolektivnom tužbom.

              1.2. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, s tim da predmet tužbenoga zahtjeva je isključivo ništetnost ugovaranja valute vezane za švicarski franak.

              1.3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

              1.4. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani sa tuženikom u navedenom razdoblju, a tužitelj je ugovor sklopio dana 23. srpnja 2007. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

              1.5. Tužena je potrošače pa tako i tužitelja poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tužena nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Ugovor je sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

              1.6. Vezano za  eventualni prigovor zastare, tužitelj se u tužbi poziva na odredbu čl. 245. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), navodeći da je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare, također se poziva i na presudu  Vrhovnog suda R. H. u predmetu broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018.

              1.7. Nadalje tužitelj navodi da zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priloženom Ugovoru, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova, te da je na temelju dokumentacije koju posjeduje okvirno utvrdio visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ukazujući da ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev.

              1.8. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda R. H. utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu i ništetnost ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji su sklapani u ranije navedenom razdoblju, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, također se poziva i na odredbe čl. 1111. st.1. i 3. ZOO-a, te čl. 1115. ZOO-a.

              1.9. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

              1.10. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovor au dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 4.256,68 eura / 32.072,00 kn s kamatom od svakomjesečne uskrate do isplate uz naknadu parničnog troška. 

              2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

              2.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa pozivajući se na odredbu čl. 226. st. 2. a u vezi sa st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 185/11, 78/15, 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO/05). U svezi prigovora zastare, nadalje navodi da ukoliko tužitelj kao pravnu osnovu svog potraživanja pronalazi u institutu stjecanja bez osnove, također je potraživanje u zastari, s obzirom da je istekao zastarni rok od pet godina, poziva se na sudsku praksu Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013. u kojoj stoji da kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla zastara počinje teći od dana sklapanja ništetno pravnog posla.

              2.2. Nadalje, tuženik je isticao prigovor da tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu, i to iz razloga jer je otplatom kredita u cijelosti isti Ugovor o kreditu prestao postojati, odnosno više ne postoji dužničko vjerovnički odnos između stranaka, te stoga više i ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, i stoga se više iste ne mogu utvrđivati ništetnim, niti se temeljem njih može tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženika.

              2.3. Posebno tuženik ističe da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne i u cijelosti osporava da bi se na ovaj konkretni slučaj mogla primijeniti presuda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Ovaj prigovor tuženik ističe iz razloga jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, i stoga se po tuženiku tužitelj uopće ne može pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora koji se ne odnosi na Osnovni ugovor.

              2.4. Posebno smatra da je pravna zaštita koja je pružena u kolektivnoj presudi pružena na apstraktnoj razini i da se ne može automatski primijeniti na konkretni Ugovor, već da je upravo na tužitelju teret dokaza da je ništetna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli. Pri tome smatra da je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja Ugovora.

              2.5. Navedeno stajalište, navodi da je potvrđeno i u sudskoj praksi, pri čemu ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od 03.09.2018. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, u kojoj presudi VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog („prosječnog“) potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razumljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače.

              2.6. Također se poziva na odluku suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine navodeći da je sud utvrdio da: „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.

              2.7. Tuženik se poziva i na odluku suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine navodeći da je sud utvrdio da: „...nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze.“ „...članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu.“, na koju okolnost predlaže saslušanje javnog bilježnika, saslušanje svjedoka, uvid u izjavu I. K. C. te saslušanjem tužitelja.

              2.8. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne. Tuženik tvrdi da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna budući da je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem Zakona o obveznim odnosima, te budući da valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03 i budući da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03.

              2.9. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava.

              2.10. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

              2.11. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO.

              2.12. Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., ZOO-a (valutna klauzula).

              2.13. Ističe da u odnosu na sporne odredbe o valutnoj klauzuli nisu ispunjeni uvjeti za provođenjem testa poštenosti iz odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03 u daljem tekstu ZZP/03), niti uvjeti iz čl. 81. ZZP/03, da bi se ista odredba mogla utvrditi nepoštenom.

              2.14. Tijekom zaključenja Ugovora tuženik tvrdi kako se tužitelja detaljno upoznalo s kreditnim proizvodom, uključujući i valutnu klauzulu, na koju okolnost predlaže saslušanje javnog bilježnika, svjedoka na okolnost ponašanja tuženika kod sklapanja Ugovora o kreditu, saslušanjem tužitelja i čitanjem izjave I. K. C., kao što je to gore navedeno.

              2.15. Posebno se tuženik protivi zahtjevu tužitelja da se navodna preplata po osnovu ništetnih odredbi utvrdi primjenom početne ugovorene kamatne stope i tečaja za CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno po prvotno otplatnom planu,  smatrajući da bi se u tom slučaju isti kredit pretvorio u kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka prilikom zaključenja Ugovora. Ukoliko se odredi provođenje dokaza financijskim vještačenjem, smatra da eventualnu pretplatu treba utvrditi primjenom prosječne kamatne stope banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom, a sve iz razloga što tužitelj ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF želi prikazati kao kredit u kunama s fiksnom kamatnom stopom.

              3. U podnesku od 3. svibnja 2023. tužitelj, očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, navodi da su navodi iz odgovora na tužbu neosnovani, ponovno ukazuje na čl. 502 a do čl. 502 h ZPP-a.

              3.1. Glede „valutne klauzule“, tužitelj navodi da nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je tužitelj pristao na ugovaranje valutne klauzule, no tužena prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu, kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirala o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupila suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl. 62. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao i čl. 4 (Bankarske informacije) Kodeksa dobre bankovne prakse. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženu koja je banka i gospodarstvenik- trgovac, tako da je tužena znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Prosječnom potrošaču (što je u konkretnom slučaju tužitelj), nije moglo biti jasno zašto je tužena ( kao i drugih sedam banaka u inozemnom vlasništvu ) imala upravo kredite vezane uz CHF, kada je notorna poznata činjenica da je Hrvatska visoko eurizirana zemlja, kada jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos. Zato što HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, logično je da su i krediti vezani za euro najmanje rizični. I zbog toga je tužena na tu jednostavnu činjenicu morala upozoriti tužitelja kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao što su to npr. činile austrijske banke u Austriji po nalogu njihove centralne banke.

              3.2. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl. 3. ZOO/05.

              3.3. Imajući u vidu navedeno valutna je klauzula u konkretnom slučaju primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO/05, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05, suprotno načelu zlouporabe prava iz čl., 6. ZOO/05 i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl. 7. ZOO/05, stoga je odredba o ugovorenoj valuti protivna prisilnim propisima odnosno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača.

              3.4. Tužitelj se u prilog svojih navoda poziva i na čl. 269. st. ZOO/05 navodeći da je istim propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, kao i na čl. 270. st. 1. ZOO/05 kojim je propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan, te na odredbu čl. 272. st. 1. ZOO/05 kojom je propisano da je činidba odrediva, ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su stranke ovlastile treću osobu da ju odredi. Glede navedenog, tužitelj ukazuje i na obvezujuća pravna stajališta Suda Europske unije u Luxembourgu, izrečena u Presudi C-186/16, Ruxandra Paula Andričević i dr./Banca Romaneasca SA od 20. rujna 2017. g.

              3.5. U prilog naprijed navedenog, tužitelj navodi da govore i najnovija pravna stajališta EU prema kojima potrošači imaju pravo na vraćanje preplaćenih iznosa (presude C-119/17 te C-126/17, prva je vezana za slučaj u Rumunjskoj, a druga za slučaj u Mađarskoj).

              3.6. Nadalje tužitelj se poziva na presudu C-119/17 navodeći da je sud EU utvrdio: „ Odredba ugovora o kreditu zbog koje se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključivanja ugovora, podložna je ocijeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda. Pritom valja utvrditi, unatoč zahtjevu za dobru vjeru, stvara li takva ugovorna odredba značajnu neravnotežu između prava i obveza na štetu potrošača. U skladu s time, uzimajući u obzir sve okolnosti koje se odnose na moguće promjene tečaja i rizike svojstvene kreditima koji glase na stanu valutu, nacionalni sud mora utvrditi: 1. moguće nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru te 2. postojanje eventualne značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača“.

              3.7. Također se tužitelj poziva na presudu C-126/17 Sud EU gdje je utvrđeno slijedeće: „ Odredba o valutnoj klauzuli mora biti takva da prosječni potrošač koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv te obaviješten može procijeniti utemeljenost preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje proističu iz ugovora, a osobito ukupni trošak njegovog kredita. Ako u skladu s time nacionalni sud utvrdi protupravni karakter odredbe o valutnoj klauzuli, taj sud može proglasiti nevaljalost cjelokupnog ugovora, ako on ne može i dalje važiti nakon ukidanja tih odredaba“.

              3.8. Slijedom navedenoga, tužitelj navodi da tužbeni zahtjev treba prihvatiti.

4. Tuženik u podnesku od 15. svibnja 2023. navodi da ostaje kod odgovora na tužbu kao i kod istaknutih dokaznih prijedloga. S tim u vezi predlaže saslušanje tužitelja na okolnost spoznaja i obavijesti koje je dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te predlaže saslušanje djelatnika banke A. K., na okolnost neposrednog pregovaranja te na okolnost obavijesti koje je djelatnik dao tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu

4.1. U slučaju da sud odredi provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kojemu se tuženik izričito protivi, tuženik predlaže da se isto provede na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila na kunske kredite. Podredno, ukoliko naslovni sud odredi zadaću vještaku na način na koji je to predložio tužitelj, tuženik predlaže da vještak u svom nalazu i mišljenju prikaže i tzv. „negativne razlike“, odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, te razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu s lista 10-17 sudskog spisa, uvidom s specifikacijom uplata, otplatnim planom , pregledom prometa za klijenta i podacima o efektivnoj kamatnoj stopi s lista 18-31 sudskog spisa, uvidom u izvadak Trgovačkog suda u Zagrebu s lista 32 sudskog spisa, uvidom u priloge uz odgovor na tužbu, i to priloženu stručnu literaturu i mišljenje Vlade R. H., uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke M. I. s lista 501-510 sudskog spisa, te saslušanjem sudskog vještaka knjigovodstvene struke M. I. i saslušanjem svjedoka A. K., te saslušanjem tužitelja.

              6. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

              7. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 31. kolovoza 2023. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem umjesto iznosa od 4.256,68 eura / 32.072,00 kn zatražio iznos od 3.982,57 eura / 30.006,35 kn, što znači da je temeljem odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – u daljem tekstu ZPP) djelomično povukao tužbeni zahtjev, čemu se tuženik usprotivio pismenim podneskom od 22. rujna 2023.

              7.1. Temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tužba se može povući i nakon što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, ako tuženik na to pristane.

7.2. S obzirom na gore navedeno nije prihvaćeno djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva.

              8. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika S. b. d.d. O. zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 21.830,00 CHF, s tim da je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 5,25% godišnje.

              9. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Z., pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena presuda, kojom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koji sadrže ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule, ista presuda Trgovačkog suda u Z. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koju presudu je potvrdio Vrhovni sud R. H. u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

              10. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je S. b. d.d. O., a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena H. A.-A. B. d.d. Z. i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, H. A.-A. B. d.d. Z. nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom A. B. d.d. Z.

              11. Nesporno je također među parničnim strankama da S. b. d.d. O. u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u vrijeme donošenja presude Trgovačkog suda u Z., poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nije postojala kao poseban pravni subjekt.

              12. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 3. Ugovora o kreditu, a kojim se određuje da se odobrava kredit u iznosu od 21.830,00 CHF koji će se podmirivati u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

              13. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Z. donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, te da li je u ovom konkretnom slučaju tuženik tužitelja dovoljno informirao o uvjetima ugovora o kreditu na način da je tužitelj mogao biti u dovoljnoj mjeri upoznat i informiran s rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF.

              14. Nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada S. b. d.d. O. nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena H. A.-A. B. d.d. Z., koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom A. B. d.d. Z.

              14.1. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja H. A.-A. B. d.d. Z. kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje S. b. d.d. O., pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

              15. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03, koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu,  propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u  pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

              16. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

              17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

              18. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

              19. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, proizilazi da se tužitelj u smislu odredbe čl. 502. c ZPP pozvao na pravno utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Z. u predmetu P-1401/2012 pozivajući se na odluku Vrhovnog suda R. H. posl. br. Revt-249/14-2 međutim sud je, pored navedenog vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.  Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), temeljem čl. 118. ZZP/14 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete  koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

              20. Temeljem odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

              21. Radi gore navedenog prihvaćen je prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem radnika tuženika A. K., čitanjem iskaza I. K. C. i saslušanjem tužitelja, dok se odustalo od provođenja dokaza saslušanjem javnog bilježnika jer se njegovim saslušanjem ne bi utvrdilo da li je radnik tuženika u dovoljnoj mjeri informirao tužitelja o uvjetima i rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF.

              22. Uvidom u izjavu I. K. C. vidljivo je da je navela da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. imao u ponudi proizvod (ugovor o kreditu) kojem se vrijednost ugovorne obveze u valuti republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valutu CHF. Potom je navela da je tuženik imao i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom euro.

              23. Gore navedena izjava se temeljem odredba ZPP-a ne može smatrati kao iskaz svjedoka dan u parničnom postupku a i da je I. K. C. saslušana kao svjedok u ovom postupku, njezin iskaz ne bio od značaja je je bitno utvrditi kako je prednik tuženika S. b. d.d. postupala kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno na koji način je informirala tužitelja koji je donio odluku da sklopi predmetni ugovor o kreditu. 

              24. Svjedok A. K., u svom iskazu navodi da u vrijeme kada je sastavljen ugovor o kreditu uopće nije bila zaposlena u poslovnici Đ. (ugovor o kreditu sklopljen u Slavonskoj banci d.d. poslovnica Đ.) već je tada (2007. godine) radila u poslovnici tuženika u Vinkovcima tako da uopće nema nikakvih saznanja na koji način su njezine kolege u S. b. d.d. poslovnica Đ. pregovarali sa tužiteljem i koje informacije su mu davali prije zaključenja ugovora o kreditu. Na poseban upit navodi da su korisnici kredita popunjavali zahtjev za kredit i svu dokumentaciju koja je nužna za isto predavali u banci a zatim je banka upućivala taj zahtjev članovima kreditnog odbora koji su taj zahtjev razmatrali i odobravali. U pravilu klijent nije odmah morao potpisati ugovor o kreditu. Ne sjeća se da li je u tom periodu banka klijentima nudila i kredite u drugim valutama, te ističe da je svaki klijent uvijek mogao odustati od ugovora o kreditu. Navodi da je ona osobno upoznavala klijente da je njihova mjesečna rata vezana uz tečaj CHF a ne zna kako je to bilo Slavonskoj banci d.d. poslovnica Đ.

              25. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit zaključio u svrhu kupovine novog vozila marke Opel te se najprije obratio u autokuću PSC O. gdje je izabrao vozilo u skladu sa svojim mogućnostima a kako je imao namjeru vozilo kupiti na kredi upravo su ga iz navedene autokuće uputili u banku tuženika gdje mu je službenica banke predočila kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit te mu je izračunala mjesečni anuitet koji je njemu odgovarao. Tom prilikom ona njemu nije predočavala uvjete nekih drugih kredita i eventualno radila izračune i za njih. Poznat mu je pojam valutne klauzule odnosno da to znači da mjesečni iznos koji plaća ne mora uvijek biti jednak ali nije smatrao da je moguće da može mjesečni iznos toliko narasti tako da je njemu početni anuitet iznosio 1.300,00 kuna da bi u jednom razdoblju prešao iznos od 2.000,00 kuna zbog čega se odlučio prijevremeno otplatiti kredit. Nadalje je naveo da radnica banke ga uopće nije upozorila na eventualnu rizičnost valute CHF odnosno da država ne štiti tečaj kune u odnosu na tu valutu kao u odnosu na euro. Za potrebe ishođenja ovog kredita dopušta mogućim da je išao u dva navrata u banku, a kada je došao potpisati ugovor o kreditu već ga je dočekao unaprijed pripremljen ugovor u kojem je pročitao podatke koji su ga zanimali, nitko mu ni tada nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora i sve je bilo gotovo veoma brzo. Na poseban upit navodi da mu je automobil služio u privatne svrhe i kada ga je kupovao bio je zaposlen kao veterinarski tehničar. Na upit tuženika navodi da je ovjerio ugovor kod javnog bilježnika i ne sjeća se da ga je javni bilježnik upozoravao na neke posljedice ugovora. Prilikom raspitivanja o kreditu nije se raspitivao o ugovoru u drugoj valuti niti mu je nuđena druga vrsta kredita.

              26. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

              27. Sve ovo naprijed navedeno potvrđuje činjenične navode tužbe da je i prednik tuženika S. b. d.d. O. prilikom zaključenja potrošačkih kredita u istom razdoblju koristila identičan obrazac ponašanja kao i sve druge tužene banke, odnosno kao i sama H. A.-A. B. d.d. Z. kojoj je kasnije pripojena S. B. d.d. O., zbog čega se u ovom konkretnom slučaju mogu također na odgovarajući način primijeniti sva utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP/14.

              28. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Z., a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

              29. Sud smatra da se tužitelj može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača bez obzira što za Slavonsku banku d.d. Osijek nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za način ugovaranja valutne klauzule, budući da i u ovom parničnom postupku nije dokazao da se unatoč unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

              30. S obzirom na gore navedeno, kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

              31. Analizirajući sporne odredbu članaka 3. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se odobrava kredit u iznosu od 21.830,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja i kojima je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

              32. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

              33. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. i 3. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

              34. U situaciji da gore navedena presuda Trgovačkog suda u Z. ne obvezuje sud, u ovom konkretnom slučaju je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja i svjedoka (kojem nisu poznate okolnosti ovog slučaja), da prednik tuženika, tužitelja nije u dovoljnoj mjeri informirao o uvjetima ugovora o kreditu, naročito o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom gdje se povrat kredita vezuje za tečaj CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Na tuženiku je teret dokaza da dokaže da je njegov prednik S. b. d.d. na valjan način informirala tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

              35. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, budući da tuženik na kojem je teret dokaza temeljem odredbe čl. 81. ST. 4. ZZP/03 da dokaže suprotno, svoje tvrdnje nije dokazao, te je iz gore navedenih razloga u odnosu na tečaj CHF valjalo  primijeniti tečaj od dana korištenja kredita.

              36. Cijeneći sve naprijed navedeno, odlučeno kao u točki I.  izreke ove presude.

37.  S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a u svezi s čl. a u svezi s čl. 1111. ZOO/05, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora, ukoliko prigovor zastare nije osnovan.

              38. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizilazi da je prigovor tuženika  neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. veljače 2023. nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 235. ZOO/05, zbog čega je neosnovan prigovor zastare.

              39. I u slučaju da sud ne obvezuje gore navedena presuda u tzv. postupku potrošač, predmetno potraživanje ne bi bilo u zastari, budući da je usvojeno pravno stajalište Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2021. prema kojem zastara za restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u svakoj pojedinačnoj građanskoj parnici počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što znači da u ovom konkretnom slučaju u kojem je nepravomoćnom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valuti uz kojeg je vezana glavnica Švicarski franak, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz tužbe podnesene 16. veljače 2023., po čl. 225. ZOO/05 zbog čega je prigovor zastare neosnovan (stav izražen u Presudi Županijskog suda u Z. poslovni broj 5 Gž-1900/2021-2 od 6. srpnja 2021.).

              40. Radi utvrđenja više plaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli proveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem te sudski vještak knjigovodstvene struke M. I. u nalazu i mišljenju od 9. lipnja 2023. navodi da je anuitet za Ugovor o kreditu u iznosu od 21.830,00 CHF s rokom otplate od 7 godina sa kamatnom stopom 5,25%, iznosio 311,92 CHF  primjenom srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita, odnosno dana 14. kolovoza 2007. godine u visini 4,464621 kuna za 1 CHF, odnosno visina anuiteta u kunama je iznosila 1.392,60 kn.

              41. Za vrijeme otplate kredita mijenjana je visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i to od 01. listopada 2007. godine kamatna stopa je 6,10 %, a visina anuiteta 320,78 CHF, od 01.01.2009. godine kamatna stopa je 6,80 %, a visina anuiteta 326,95 CHF, od 01.05.2009. godine kamatna stopa je 7,30 %, a visina anuiteta 331,12 CHF. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

              42. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 3.996,38 eura odnosno 30.110,46 kn.

              43. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi 13,81 eura, odnosno 104,11 kn.

              44. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 3.982,57 eura, odnosno 30.006,35 kn.

              45. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te sukladno nalazu i mišljenju i s obzirom na dvojno iskazivanje iznosa, uskladio je tužbeni zahtjev, tako da predlaže sudu da obveže tuženika da tužitelju isplati iznos od 3.982,57 eura / 30.006,35 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do isplate.

              46. Tuženik u podnesku od 17. kolovoza 2023. navodi kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku, naime, čak i ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu. S obzirom na to da ugovor o kreditu mora sadržavati odredbu o kamatnoj stopi, odnosno ona je njegov bitan sastojak, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spomenute odredbe o valutnoj klauzuli jedino moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite. Za razliku od toga, ovako sačinjen nalaz i mišljenje polazi od konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju tužitelj ima obeštetiti polazeći od toga da je on sklopio kunski kredit koji nema odredbu o kamatnoj stopi. Slijedom toga, tuženik smatra da je u ovom slučaju eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite u predmetnom razdoblju. Tome u prilog govori i to što je prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) prilikom provođenja konverzije kredita predviđena primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

              46.1. Tako je u ovom slučaju, ako je već prvotno sklopljeni ugovor pretvoren u kunski ugovor o kreditu, jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite.

              46.2. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, ne bi bio uspostavljen temeljni cilj potrošačkog zakonodavstva – uspostava stvarne ravnoteže između ugovornih strana.

              46.3. Slijedom navedenog, tuženik predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

              47. Prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja sudski vještak M. I. navodi da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja koji je dostavio u pismenom obliku, te naglašava da se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio nalogom koji je određen rješenjem o vještačenju. Nadalje naglašava da je tijekom otplate kredita bilo perioda kada je tečaj CHF u odnosu na kune bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita, što je vidljivo iz nalaza sa str. 5 i 6, te primjećuje da je tužitelj kod postavljanja tužbenog zahtjeva "više plaćene iznose" umanjio za "manje plaćene iznose".

              48. Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, te se vještak kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio uputom sudu po kojoj je trebao primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita, što znači da vještak nije Ugovor o kreditu ocijenio kao "kunski kredit" nego je postupio po uputi suda. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a odluka suda u ovom slučaju je da se primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita.

              49. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO/05 obvezan tužitelju vratiti novčani iznos od 3.982,57 eura s naslova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje su zatražene od uskrate odnosno plaćanja koje je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

              50. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

              51. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 5. uz primjenu čl. 155. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio samo u neznatnom djelu tužbenog zahtjeva a zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

              52. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 16. svibnja 2023., 28. lipnja 2023. i 17. listopada 2023. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište.

              52.1. Nadalje tužitelju je priznat trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude za što mu se temeljem Tbr. 9. toč. 3. tarife mogao priznati iznos od 50 bodova.

              52.2. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava podnesaka od 3. svibnja 2023. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2023. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak,

što sve ukupno s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 650 bodova odnosno 1.294,05 eura / 9.750,00 kn s obzirom na vrijednost boda od 15,00 kn, s uključenim PDV-om.

              52.3. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 200,00 eura / 1.506,90 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,02 eura / 670,72 kn, i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 86,27 eura / 650,00 kn što ukupno daje parnični trošak u iznosu od 1.992,84 eura / 15.015,05 kn.

              53. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) dosuđeni iznosi iskazani su i u eurima po fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

              54. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeno parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška, dok tuženik takav zahtjev nije postavio.

 

       U Županji, 30. studenoga 2023.

 

Sudac

Anica Pastović v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

 

                 Obavijest:

1. H. M., odvjetnik u Ž.,
2. Z. K., odvjetnik u Odvjetničko društvo K. & P. j.t.d., Z.