Poslovni broj Usž-4268/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Marušić - Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat - Paliska i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AM, OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanina Ruske Federacije, rođenog **.**.2002., kojeg zastupa Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, OIB 36162371878, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33 radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbama stranaka podnesenih protiv točaka I., II. i IV. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2432/2024-11 od 3. listopada 2024., na sjednici održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija te se potvrđuju točke I. i II. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2432/2024-11 od 3. listopada 2024.

II. Poništava se točka IV. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2432/2024-11 od 3. listopada 2024.

III. Nalaže se tuženiku da isplati Martini Grgec, odvjetnici u Zagrebu, Bukovečka cesta 51, iznos od 1.875,00 (tisućuosamstosedamdesetipet) eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2432/2024- 11 od 3. listopada 2024., poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, klasa: UP/I-216-03/23-06/15679, ur. broj: 511-01- 212-24-9 od 6. travnja 2024.(točka I izreke), tužitelju AM, državljaninu Ruske Federacije, rođenom **.**.2002., priznaje se azil u Republici Hrvatskoj (točka II izreke), tužitelju se odobrava besplatna pravna pomoć te se nalaže tuženiku da isplati Martini Grgec, odvjetnici u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, iznos od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć (točka III izreke), dok se zahtjev za naknadu troškova spora u preostalom dijelu odbija (točka IV izreke presude).

2. Rješenjem tuženika klasa: UP/I-216-03/23-06/15679, ur. broj: 511-01- 212-24- 9 od 6. travnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (točka I. izreke rješenja) te je određeno da je tužitelj dužan u roku od 30 dana od dana izvršnosti tog rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen sa područja EGP-a (točka II. Izreke rješenja).

3. Protiv prvostupanjske presude, u odnosu na točke I. i II. izreke, žalbu je podnio tuženik iz svih razloga navedenih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine” 36/24 dalje ZUS), koji se u konkretnom predmetu primjenjuje temeljem odredbe članka 169. stavka 1. ZUS-a. U žalbi, u bitnome, navodi da tužitelj nije dokazao da je primio poziv za služenje vojnog roka, da nema dokaza da bi bio poslan na ratište, ponavlja navode da je samo 500 Čečena pozvano u vojsku, da tužitelj nije bio politički aktivan te da nema dokaza da bi uopće bio zdravstveno sposoban za vojsku. Ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja te navode iznesene upravnom sporu o situaciji u Ruskoj Federaciji vezano uz mobilizaciju, ističe da tužitelj nema potrebno iskustvo i vještine da bi bio dio postrojbi Akhmad sjever, jug, zapad za koju postrojbu postoje izvješća da kao čečenska jedinica sudjeluje na ukrajinskom ratištu. Ističe da tužiteljev iskaz nije vjerodostojan te ga je sud prvog stupnja pogrešno prihvatio kao istinitog. Poziva se na članak 42. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“ 79/06 i 105/06), članak 6. i 41. Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“ 85/08 i 86/12), članak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ 70/15, 127/17 i 33/23 dalje ZMPZ) te članak 5. Zakona o strancima („Narodne novine“ 113/20, 114/22 i 151/22). Ističe da je sud prvog stupnja propustio zatražiti mišljenje sigurnosne agencije te da je trebao vratiti predmet na ponovni postupak. Predlaže da Sud poništi točke I. i II. pobijane presude te odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika navodi da tuženik tek u žalbi ističe neke prigovore te ukazuje na odredbu članka 130. ZUS-a koja propisuje da u žalbi nije dopušteno iznositi nove činjenice. Nadalje, drži da tuženik ponavlja većinu vlastitih stajališta o okolnostima činjenične naravi (pogreška u pisanju osobnog imena tužitelja na vojnom pozivu, okolnosti proteka vremena i legalnog napuštanja zemlje podrijetla), o navodnom nepostojanju opasnosti u slučaju povratka zbog navodno okončane mobilizacije, značaja prethodnog nesluženja vojnog roka i neimanja vojnog iskustva, kao i o navodnoj nevjerodostojnosti njegovog iskaza, na što se sve sud prvog stupnja očitovao. Ustraje kod tvrdnje o netočnosti zaključaka tuženika vezanih uz izvješća na koje se i sam poziva (EUAA, Military Service), a koji zaključci nisu u skladu s brojnim drugim dokazima i nepristranim izvješćima koje je tužitelj tijekom spora detaljno iznio. Ukazuje na to da tuženik u žalbi navodi i netočne tvrdnje o sadržaju i razlozima osporenog rješenja, jer kao sadržaj rješenja navodi ono što niti u rješenju, niti u upravnom sporu uopće nije navodio i to: navodno različito prezime na vojnom pozivu te navodnu dostupnost svih dokumenata (pa tako i poziva za služenje vojnog roka i poziva za mobilizaciju) na portalu Gosuslugi. Ponavlja navode iz upravnog spora o neznatnoj razlici u osobnom imenu napisanom na vojnom pozivu (napisanom na ćirilici), razlikovnosti pisama i slova x,h,kh te oblika njegovog imena na ćirilici ili latinici, pri čemu su svi ostali podaci o datumu rođenja te prezime točni. Pojašnjava da portal Gosuslugi nije obvezan za ruske državljane, kao što niti sustav eGrađani nije obvezan za hrvatske građane te da je općepoznato da brojni građani RH nemaju i ne žele koristiti taj sustav, jednako kao ni internetsko i mobilno bankarstvo i brojne druge elektroničke usluge i aplikacije. Osporava tvrdnje tuženika da bi iskaz da mu nije poznat sustav Gosuslugi odnosno da se na njega nikad nije prijavio, bio nevjerodostojan ili kontradiktoran s obzirom na to da potječe iz manjeg mjesta i obrtničkog je zanimanja (obućar tj postolar), i sustav Gosuslugi uopće nije ni trebao (nije se visoko školovao, nije imao zdravstvenih problema, nije podnosio zahtjeve vezano uz zasnivanje obitelji i sl,). Ustraje kod tvrdnje da vojni pozivi, unatoč donesenom zakonu u travnju 2023. godine, još uvijek nisu vidljivi u tom portalu, jer na području cijele Rusije nisu napravljeni tehnički uvjeti za provedbu tog zakona, niti postoje dokazi o tome da bi u ruskom sustavu elektroničkih vojnih poziva naknadno trebali biti vidljivi ili ponovo poslani raniji pisani vojni pozivi koji su poslani i uručeni davno prije nego što su izmjene zakona u travnju 2023. stupile na snagu. Ponavlja činjenice o stanju u zemlji podrijetla glede mobilizacije, praćenju izlazaka i kretanja građana te stanju vezano uz novačenja (koje nije okončano te se i dalje provodi tajna mobilizacija), opisuje posljedice koje bi mogao imati ako se ne odazove pozivu za mobilizaciju, što predstavlja djelo proganjanja izričito predviđeno člankom 23. stavkom 2. točkom 5. ZMPZ-a. Poziva se i na Izvješće Amnesty International iz 2024. godine, koje je i sud prvog stupnja imao na umu prilikom donošenja svoje odluke. Pojašnjava da se vojna knjižica-uvjerenje o upisu u evidenciju vojnih obveznika izdaje nakon liječničkog pregleda koji se obavlja upravo u svrhu utvrđivanja sposobnosti za vojnu službu. Ističe da je zdrava i mlada osoba muškog spola (rođen 2002.) godine, te je nakon utvrđene zdravstvene sposobnosti za vojnu službu upisan u evidenciju vojnih obveznika bez ikakvih ograničenja, a u vrijeme primitka poziva za vojnu službu imao je 20 godina, te nema razloga da se smatra da nije sposoban za vojnu službu. Smatra da su irelevantni navodi tuženika o tome da se godišnje samo 500 A poziva na služenje vojnog roka, te ukazuje da su ovo podaci iz razdoblja koje je prethodilo traženju međunarodne zaštite i početku rata (24. veljače 2022.), a posebno ističe da je dobio poziv za služenje vojnog roka.

4.1. Osporava i navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u vezi utvrđivanja postojanja eventualnih sigurnosnih zapreka. Smatra da su sigurnosne zapreke činjenične naravi te se poziva na odredbu članaka 2. i 3. Zakona o sigurnosnim provjerama te ističe da upravni sud nije dužan utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze u odnosu na činjenice koje stranke nisu iznijele i koje nisu sporne. Osporava da bi se prije donošenja rješenja o međunarodnoj zaštiti (azilu ili supsidijarnoj zaštiti) morala provesti sigurnosna provjera, a razlozi isključenja su iznimke koje mora dokazivati onaj koji tvrdi da postoje. Navodi da je u tužbi i tijekom spora izričito ukazao na nepostojanje razloga isključenja od međunarodne zaštite (članci 30. i 31. ZMPZ-a) te da su nadležna tijela u okviru svojih zakonskih nadležnosti (sigurnosno-obavještajna agencija, državno odvjetništvo ili porezna uprava i druga nadležna tijela) ovlaštena utvrđivati činjenice u odnosu na osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita. Predlaže odbijanje žalbe te potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.

5. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke IV. izreke pobijane presude (dijela izreke kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova spora preko iznosa od 1.250,00 EUR-a). U žalbi navodi, u bitnome, da rješenje o trošku ne odgovara sadržaju isprava u spisu, s obzirom na to da je ročište za raspravu 4. rujna 2024. održano te nije odgođeno zbog njegove ili krivnje njegove opunomoćenice, s obzirom da su se odazvali na poziv suda i pristupili na ročište, te ostali kod tužbe i svih dosadašnjih navoda, što se prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra raspravom o glavnoj stvari. U tom smislu poziva se na pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1121/2022-2 od 12. rujna 2023., Rev-547/2023- 2 od 5. rujna 2023. i Rev-771/2021-2 od 1.veljače 2023. te smatra da prvostupanjski sud time što nije priznao naknadu tog troška nije pravilno primijenio članke 144.i 147. ZUS-a niti Tbr. 27 točku 2 Tarife. Poziva se na odluku ovoga Suda poslovni broj Usž- 4101/21-3 od 07.srpnja 2022.

5.1. Navodi da su podnesci za sastav kojih mu sud nije priznao naknadu troška obrazloženi, sadrže pravna i činjenična razlaganja te su predani u spis tada kada je za njima postojala potreba pa su time i opravdani. Tako navodi da je podnesak od 20. kolovoza 2024. očitovanje na odgovor na tužbu u kojem je tuženik prvi puta iznio stav da je na pozivu ime druge osobe, a u njemu se predlažu i novi relevantni dokazi o većoj vjerojatnosti najave nove mobilizacije koju činjenicu je tuženik osporavao pozivajući se na izvore objavljene 13. kolovoza 2024., dakle očitovao se na relevantne činjenice i dokaze koji nisu postojali u vrijeme podnošenja tužbe, a uz koji podnesak je dostavio vojnu knjižicu u originalu, s prijevodom na hrvatski jezik. Nadalje, navodi da podnesak od 23. rujna 2024. također sadrži činjenična i pravna razlaganja te je u njemu predložio i citirao nove dokaze kojima nije raspolagao u vrijeme sastavljanja tužbe, niti u vrijeme sastavljanja prethodnog podneska niti na ročištu od 04.rujna 2024., a što je bilo relevantno (kao dokaz o netočnoj tvrdnji tuženika vezanoj uz primjenu zakona koji regulira elektronično slanje poziva), pa stoga niti navedene tvrdnje i dokaz nije mogao iznijeti u tužbi, suprotno shvaćanju suda. Predlaže da sud poništi točku IV presude i pružateljici pravne pomoći odvjetnici Martini Grgec isplati daljnji iznos troškova pružene pravne pomoći u iznosu od 1.875,00 eura u roku od 15 dana. Potražuje i troškove žalbenog postupka u visini od 1.562,50 eura.

6. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja navodi da je naknada troška odmjerena u skladu sa Pravilnikom o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“ 70/15 i 155/22 dalje: Pravilnik o besplatnoj pravnoj pomoći) te predlaže da se žalba odbije.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Žalba tužitelja je osnovana.

9. Ispitujući presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, u granicama razloga iznesenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud nije utvrdio da postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija presudu.

10. Iz stanja spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjev tužitelja za odobravanje međunarodne zaštite odbijen, jer je tuženik utvrdio da ne postoji objektivna opasnost od toga da bi tužitelj u slučaju povratka bio poslan na ratište u Ukrajinu, jer nije služio vojni rok, a poziv za služenje vojnog roka kojeg je tužitelj dostavio ne ocjenjuje vjerodostojnim, jer je na njemu napisano pogrešno ime (Ć, a ne AM) te jer ne sadrži podatke za koje tuženik smatra da mora sadržavati po „propisanom obrascu“ (jer nije olovkom ispisana adresa na kojoj tužitelj živi). Ocijenjene su nevjerodostojnima izjave tužitelja o tome da je u više navrata tražen od strane organa vlasti zbog neodazivanja na služenje vojnog roka, jer su njegove izjave „paušalne i ne sadrže detalje vezane uz njegovo traženje od strane organa vlasti“. Obrazloženo je da je djelomična mobilizacija okončana prije nego što je tužitelj napustio zemlju podrijetla te da nije životno da je tužitelj zakonito (vlastitom putovnicom) napustio zemlju podrijetla ukoliko mu je uručen poziv za služenje vojnog roka na koji se nije odazvao. Zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je utvrđeno da tužitelj nije bio izložen progonu ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, niti da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju progon od ozbiljne nepravde.

11. Sud je svoju odluku donio na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku te u upravnom sporu u kojem je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, izvršen je uvid u izvornik poziva za služenje vojnog roka kojeg posjeduje tužitelj, pri čemu je sud prvog stupnja sam utvrđivao i analizirao stanje u zemlji podrijetla tužitelja uvidom u javno dostupne podatke i članke na koje je ukazivao tužitelj u sporu. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da su vjerodostojni i istiniti navodi tužitelja o tome da mu je uručen poziv za služenje redovnog vojnog roka u zemlji podrijetla, na koji se nije odazvao zbog protivljenja ratu u Ukrajini. S obzirom na utvrđeno, imajući na umu iz koje republike tužitelj dolazi (Republika Ingušetija – sud pogrešno navodi Republika Čečenija, no tužitelj je po narodnosti Z, a po vjeroispovijesti musliman), prvostupanjski sud ocjenjuje da bi tužitelj mogao imati ozbiljnih posljedica u zemlji podrijetla te je utvrdio da zbog postojanja realne opasnosti da će biti poslan na ratište u Ukrajinu utvrdio da na strani tužitelja postoji osnovan strah od proganjanja zbog odbijanja sudjelovanja u ratu koji Rusija vodi protiv Ukrajine, što ima karakter političkog mišljenja (odredba članka 23. stavka 2. točke 5. ZMPZ-a u vezi s člankom 22. stavkom 1. točkom 4. ZMPZ-a) iz kojeg razloga tužitelj ne može i ne želi prihvati zaštitu zemlje podrijetla te postoje razlozi za odobravanje međunarodne zaštite.

12. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja te da nije postupljeno po međunarodnim smjernicama, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Stoga ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje suda prvog stupnja o razlozima za usvajanje tužbenog zahtjeva. Sud je uzeo u obzir sve utvrđene činjenice, pri čemu je temeljito analizirao iskaz tužitelja, prikupljene podatke te je procijenio budući rizik i razmotrio informacije u zemlji podrijetla. Pravilno je sud utvrdio da se strah koji tužitelj osjeća može smatrati osnovanim strahom od proganjanja po osnovi članka 20. ZMPZ-a. Naime, prema izvješćima Agencije Europske Unije za azil (European Union Agency for Asylum- EUAA) dostupnim na njihovoj web stranici, zabilježeno je da su ročnici, nakon travnja 2022. godine poginuli na bojišnici u Ukrajini, kao i da se ročnici raspoređuju na službu u okupiranim teritorijima Ukrajine, a vlasti u udaljenim republikama (od kojih je Republike Ingušetija jedna od najsiromašnijih i najnestabilnijih regija Ruske Federacije), primjenjuju posebne metode vojnog novačenja u usporedbi s drugim dijelovima Rusije, pri čemu su slučajevi prisilnog novačenja zabilježeni još od ljeta 2022. Nadalje, u izvješću EUAA je objavljeno i da su tijekom djelomične mobilizacije provedene u vrijeme za koje tužitelj tvrdi da je dobio poziv za služenje vojnog roka zabilježene brojne nepravilnosti u mobilizacijskom procesu. Stoga, iskaz tužitelja (njegova dosljednost, uvjerljivost i usklađenost s općim činjenicama) te poziv koji je tužitelj predočio sudu, na kojem je uočena samo minorna razlika u imenu, a koju razliku je tužitelj dosljedno i logično objasnio, omogućuju u konkretnom slučaju primjenu instituta blagodati sumnje odnosno utvrđenja istinitosti iskaza tužitelja.

13. Prigovori tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Zakona o strancima, Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu te Zakona o sigurnosnim provjerama) nisu osnovani. Naprotiv, tužitelj osnovano ističe da sigurnosna provjera nije zakonski uvjet niti pretpostavka za odobrenje azila kao oblika međunarodne zaštite. Pri tome valja naglasiti da će se, primjenom odredbe članka 50. ZMPZ-a, odobrena međunarodna zaštita poništiti ako osoba kojoj je odobrena međunarodna zaštita predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak Republike Hrvatske. Sud prvog stupnja u ovoj je upravnoj stvari rješavao kao sud pune jurisdikcije i sam je, meritorno, riješio upravnu stvar. Pri tome, nije pogrešno primijenio odredbe propisa na koje, tek žalbi, ukazuje tuženik, niti je, kako to pogrešno drži tuženik bio u obvezi utvrđivati činjenice na kojima tuženik nije temeljio svoju odluku niti ih je isticao u upravnom sporu.

14. Stoga navodi iz žalbe tuženika ne dokazuju suprotno od onoga što je utvrđeno u prvostupanjskom sporu i ne dovode do drugačijeg rješenja upravne stvari, slijedom čega je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

15. Prvostupanjski je sud, primijenivši članak 60. ZMPZ-a, članak 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite, članak 144. ZUS-a te Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. – dalje: Tarifa), tužitelju priznao naknadu troška za sastav tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište održano 25. rujna 2024, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% sveukupno iznosi 1.250,00 €. Tužitelju nije priznat trošak sastava obrazloženih podnesaka, uz obrazloženje da je sve navedeno mogao iznijeti u tužbi te trošak zastupanja na ročištu od 4. rujna 2024., uz obrazloženje da opunomoćenik nije na ročištu iznio nikakve nove činjenice niti dokaze, niti je na ročištu bio proveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno, već je rasprava odgođena zbog nedolaska tumača na ročište.

16. Kako je tužitelj uspio u upravnom sporu, pravilno je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora (članak 144. stavak 1. ZUS-a).

17. U odnosu na žalbu tužitelja protiv točke IV izreke pobijane presude Sud navode tužitelja ocjenjuje osnovanima.

17.1. Naime, imajući na umu odredbu članka 144. stavak 1. i 2. ZUS-a, Tbr. 27. Tarife, sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te izraženi stav da se održanom raspravom smatra ročište na kojem su stranke ostale kod tužbe i odgovora na tužbu (što proizlazi i iz zapisnika sa održanog ročišta 4. rujna 2024.), neovisno o tome jesu li stranke na ročištu predlagale dokaze, pri čemu se ne radi o situaciji da je tužitelj ičime doprinio odgodi ročišta, ovaj Sud je stava da tužitelj osnovano navodi da mu pripada i pravo na naknadu troška za zastupanje po opunomoćenici na ročištu od 4. rujna 2024. u visini kako je to zatraženo (625,00 eura).

17.2. U odnosu na trošak za sastav podnesaka od 20.kolovoza 2024. i 23. rujna 2024. ovaj Sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se radi o podnescima koji sadrže pravna i činjenična razlaganja, sastavljeni su nakon očitovanja tuženika tijekom upravnog spora, u kojim očitovanjima tuženik navodi (i) činjenice na kojima se nije temeljilo pobijano rješenje. Stoga je trošak sastava ovih podnesaka opravdani trošak upravnog spora koji je valjalo dosuditi primjenom odredbe članka 144. stavka 1. ZUS- a te članka 147. stavka 1. ZUS-a te Tbr. 27 stavak 1. točka 2. Tarife u svezi odredbe članka 9. stavka 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći 625,00 eura za svaki podnesak. Time je Sud tužitelju dosudio i daljnji trošak zatražen troškovnikom za ranije spomenute radnje u ukupnom iznosu 1.875,00 eura. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u točki II. i III. izreke ove presude.

18. S obzirom na to da prema članku 6. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći pravna pomoć obuhvaća zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu (no ne i zastupanje u žalbenom postupku odnosno upravnom sporu drugog stupnja), odbijen je zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić - Babić