Poslovni broj: Usž-2216/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članova vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Grada Dubrovnika, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Građansko- upravni odjel, Dubrovnik, Dropčeva 1., 2. Sestre Dominikanke Kongregacije Sv. Anđela Čuvara, Korčula, Put Sv. Nikole 31, koje zastupa opunomoćenica odvjetnica Davorka Galić, Zagreb, Radnička cesta 59a i 3. Dječji vrtići Dubrovnik, Dubrovnik, Iva Vojnovića 34, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe Sestre Dominikanke Kongregacije Sv. Anđela Čuvara, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2433/2021-19 od 9. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l- 2433/2021-19 od 9. siječnja 2023.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/93, URBROJ: 514-04- 02-01-01/07-21-04 od 21. travnja 2021. i djelomičnog rješenja Dubrovačko- neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, KLASA: UP/I-943-01/20-01/110, URBROJ: 2117/1-09/7- 21-12 od 19. siječnja 2021.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi Sestrama Dominikankama Kongregacije Sv. Anđela Čuvara troškove upravnog spora u iznosu od 777,71 € (sedamstosedamdesetsedameura i sedamdesetijedancent) u roku od 60 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/93, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-04 od 21. travnja 2021. godine te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak (točka 1. izreke). Točkom 2. je naloženo tuženiku isplati tužitelju iznos od 53,10 €/400,00 kn na ime naknade troška spora, a točkom 3. je odbijen zahtjev zainteresirane osobe Sestre Dominikanke Kongregacije Sv. Anđela Čuvara za naknadu troška upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 21. travnja 2021. odbijene su žalbe tužitelja i zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, Dubrovnik, izjavljene protiv djelomičnog rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, KLASA: UP/I-943-01/20-01/110, URBROJ: 2117/1-09/7-21-12 od 19. siječnja 2021., a kojim se, točkom 1. izreke, zainteresiranoj osobi Sestrama Dominikankama Kongregacije Sv. Anđela Čuvara, vraćaju u vlasništvo nacionalizirane nekretnine upisane u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označene kao: zk tijelo I – č. zgr. [katastarska čestica], u naravi taraca/s gustijernom površine 47,84 m[2] i č. zgr. [katastarska čestica] u naravi prizemna zgrada površine 105,0 m[2] , i zk tijelo V- č. zgr. [katastarska čestica], u naravi prizemna zgrada ukupne površine 73,38 m , koja se sastoji od dvije prostorije, površine 56,60 m i nadograđenog dijela u kojemu se nalaze kuhinja, sanitarni čvor i ostava, površine 16,78 m[2] , a koju imovinu koristi zainteresirana osoba Dječji vrtići Dubrovnik. Točkom 2. izreke je obveznikom naknade utvrđen tužitelj koji je, uz zainteresiranu osobu Dječji vrtići Dubrovnik, kao posjednika, dužan predati predmetne nekretnine ovlaštenicima naknade u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ovoga rješenja (točka 3. izreke), uz ostala utvrđenja precizirana točkama 4.-6. izreke.

2. Protiv prvostupanjske presude zainteresirana osoba Sestre Dominikanke Kongregacije Sv. Anđela Čuvara (dalje: žaliteljica) je podnijela žalbu pobijajući je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom navode da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza u postupku i priložene dokumentacije izveo pogrešan zaključak da u postupku nije dokazan pravni slijed između „Zakloništa Nike Lopižić“ i Samostana Sestara Dominikanki Kongregacije Sv. Anđela čuvara obzirom da je u dosadašnjem tijeku postupka, na temelju dokumentacije u spisu, utvrđena činjenica navedenog pravnog sljedništva, a kako su to u dva navrata prvostupanjsko tijelo i tuženik utvrdili. Tvrdi da je ključan dokument oporuka pok. ČU od 3. listopada 1920. (točke VIII., IX., X., XI., XII., XIII., XVII., XX., XXII., XXIII.) u kojima je ostaviteljica na više mjesta potpuno, jasno i nedvosmisleno izrazila svoju posljednju volju da nekretnine ostavlja Sestrama Dominikankama kao jedinim vlasnicama, podredno kakvoj drugoj katoličkoj kongregaciji sestara, u krajnjoj liniji Rimokatoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Pojašnjava da su političke promjene dovele do promjena u režimu privatnog vlasništva, a pogotovo vlasništva vjerskih zajednica, a nakon čega kronološkim redom pojašnjava način na koji je došlo do promjena u režimu vlasništva nad imovinom Kongregacije. Tvrdi da činjenicu stvarnog vlasništva nad predmetnim nekretninama potvrđuju i odluke nadležnih poreznih tijela iz 1956. i 1958. godine kojima se godišnja porezna obveza određuje Samostanu časnih sestara Gruž (Lopižić), a ne „Zakloništu Nike Lopižić“. Iako je vlasništvo bilo ograničavano, tvrdi da isto nije bilo osporavano od strane nositelja državnih vlasti nakon 1945. godine, nego da su nadležna državna tijela upravo s Vrhovnom upravom Sestara Dominikanki Kongregacije Sv. Anđela čuvara, kao vlasnikom, stupali u najmodavni odnos glede predmetnih objekata, a ne sa Zakloništem Nike Lopižić.

2.1. Nadalje, tvrdi da isticanje prava plodouživanja na nekretnini označenoj kao z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ne proturječi činjenici prava vlasništva podnositeljica zahtjeva na nekretninama označenim kao čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]- nekretninama koje su podnositeljicama zahtjeva povjerene u vlasništvo i posjed radi brige o odgojnim potrebama stanovnika [adresa]. Pojašnjava da je nekretnina z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upravo nekretnina koju u svojoj oporuci pok. ČU naziva vrtom na kojoj „Časne sestre kao vlasnice vrta i zakloništa mogu na svoj trošak graditi po miloj volji u vrtu, mogu proširiti ili nadograditi zaklonište…“. Osim navedenog, navodi da je pravu volju zainteresiranih strana moguće utvrditi uvidom u zapisnik s rasprave održane 17. studenoga 1927. tijekom ostavinskog postupka koji se iza pok. ČU vodio pred Kotarskim sudom u Dubrovniku i na kojoj su dane nasljedničke izjave, a iz kojih nedvojbeno proizlazi volja pozvanih da se poštuje volja pok. ČU iskazana u točkama 9. i 11. oporuke u kojima je ostaviteljica odredila da žaliteljica postane vlasnica svega što se sagradi u vrtu tj. zakloništu, odnosno vidljiva je posljednja volja ČU da upravo podnositeljice zahtjeva steknu pravo vlasništva vrta i zgrada, odnosno zakloništa koji će se podići u tom vrtu (čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]). Naglašava da se tijekom navedenog ostavinskog postupka Financijsko odvjetništvo u Splitu očitovalo na poziv Kotarskog suda na način da je u podnesku od 19. travnja 1927. utvrdilo kako se u slučaju zaklade osnovane oporukom ČU „ne radi o zakladi javnog karaktera i da se državna vlast dezinteresuje za njeno ostvarenje“, a da je isti stav zauzet i u očitovanju Velikog župana Dubrovačke oblasti od 13. travnja 1927. godine.

2.2. Nadalje, pojašnjava da očitovanje Dubrovačke biskupije broj: 759/2020 od 2. prosinca 2020. nije dokaz samo po sebi, ali je izdano od visokog crkvenog tijela te predstavlja potvrdu da su svi dokumenti u spisu autentični te da se radi o imovini koja u konačnici pripada Katoličkoj crkvi. Zaključno ukazuje na to da je već prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem pravilno utvrđeno kako je oporukom pok. ČU jasno izražena volja kome ista ostavlja predmetne nekretnine, kao i da se radi o zakladi vjerskog karaktera, a posebno da su se javna tijela i nakon 1945. godine odnosila prema nekretnini na način da nisu glede nekretnina kontaktirale Zaklonište, nego isključivo upravu časnih sestara Č. Slijedom svega navedenog smatra da je sva spomenuta dokumentacija dokaz pravnog slijeda žaliteljice i „Zakloništa Nike Lopižić“ te da nije potrebna nikakva dodatna potvrda o tome. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak sastava žalbe i sudske pristojbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da se u cijelosti protivi navodima iz žalbe, smatrajući ih neosnovanima. Ispravnim smatra stav prvostupanjskog suda kako nije riješeno pitanje sljedništva „Zakloništa Nike Lopnižić“ te da li žaliteljica uopće može biti ovlaštenik naknade. Tvrdi da dokaz o pravnom slijedu ne može biti očitovanje Dubrovačke biskupije broj: 759/2020 od 2. prosinca 2020., obzirom da navedenu potvrdu nije izdalo državno tijelo, već osoba povezana s pravnom osobom koja tvrdi da je sljednik tog društva te koja ima izravan utjecaj na uspjeh u sporu, a koje shvaćanje je izraženo u odlukama Visokog upravnog Suda Republike Hrvatske (Usž- 744/18 od 31. listopada 2018., Usž- 2761/20 od 4. lipnja 2021.). Smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da žaliteljica svoje eventualno sljedništvo može dokazati potvrdom Ministarstva pravosuđa iz koje bi bilo vidljivo da je upravo ona pravni slijednik zaklade „Zakloništva Nike Lopižić“, a što je u postupku izostalo. Tek nakon utvrđenja eventualnog pravnog slijeda, može se, u ponovnom postupku, pristupiti preispitivanju postojanja drugih zapreka za povrat. Predlaže odbiti žalbu.

4. Tuženik i zainteresirane osobe Državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko- upravni odjel i Dječji vrtići Dubrovnik, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba je osnovana, a tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavka 1. ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12. i 152/14., 29/17., 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog suda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ne može ocijeniti zakonitom.

7. U konkretnom predmetu sporno je da li je žaliteljica pravni sljednik „Zakloništa Nike Lopižić“, u smislu odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi).

8. Navedenom odredbom Zakona o naknadi propisano je da pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište.

9. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je upravni postupak, koji prethodio ovom sporu, pokrenut na temelju zahtjeva žaliteljice od 19. siječnja 2021. za povratom, između ostalih, nekretnina pobliže označenih točkom 1. djelomičnog prvostupanjskog rješenja. Predmetne nekretnine su postale društveno vlasništvo stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj: 52/58.), a iz Rješenja komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine Dubrovnik, broj N-45/60 od 20. lipnja 1960. proizlazi da iste oduzete „Zakloništu Nike Lopižić“, kojem su dosuđene na temelju oporuke pok. ČU od 3. listopada 1920. i dosudnice Kotarskog suda u Dubrovniku od 21. siječnja 1928., kao općem nasljedniku, ali u korist legatara Kongregacije Časnih sestara Dominikanki Sv. Anđela Čuvara u Korčuli.

9.1. Djelomičnim prvostupanjskim rješenjem od 19. siječnja 2021., čija zakonitost je potvrđena ovdje osporenim rješenjem tuženika, u ponovljenom su postupku predmetne nekretnine (ponovno), sukladno odredbi članka 40. stavka 1. Zakona o naknadi vraćene u vlasništvo žaliteljici, obzirom da su navedena javnopravna tijela, utvrdila kako je žaliteljica pravna slijednica „Zakloništa ČU".

10. Smatrajući da bi svojstvo ovlaštenika naknade, bez obzira na to što se radi o crkvenoj zakladi, žaliteljica trebala dokazati potvrdom Ministarstva pravosuđa iz koje bi bilo vidljivo da je upravo ona pravni sljednik zaklade "Zakloništa Nike Lopižić", prvostupanjski je sud poništio rješenje tuženika od 21. travnja 2021. i vratio predmet tuženiku na ponovni postupak uz obrazloženje da očitovanje Dubrovačke biskupije Biskupskog ordinarijata broj: 759/2020 od 3. prosinca 2020., ne može biti dokaz pravnog sljedništva „Zakloništa Nike Lopižić“, obzirom da je navedenu potvrdu izdala osoba povezana sa žaliteljicom.

11. Međutim, razmatrajući spisu predmeta priležeću dokumentaciju u kontekstu žalbenih navoda, ovaj Sud ne može prihvatiti kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da podnositeljice zahtjeva, odnosno žaliteljica, nije dokazala neprekinuto pravno sljedništvo „Zakloništa Nike Lopižić" u smislu citirane odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o naknadi.

12. Naime, nije sporno da su predmetne nekretnine dosuđene „Zakloništu ČU“ kao općem nasljedniku, temeljem oporuke pok. ČU od 3. listopada 1920. i dosudnice Kotarskog suda u Dubrovniku od 21. siječnja 1928., kao općem nasljedniku, ali u korist žaliteljice kao legatara. Iščitavajući predmetnu oporuku pok. ČU od 3. listopada 1920. u njenoj cjelini, ovaj Sud, razvidnom smatra volju ostaviteljice da žaliteljica postane stvarnom vlasnicom predmetnih nekretnina, a koje će naknadno izgraditi vlastitim radom i sredstvima nakon smrti ostaviteljice i u skladu s njezinim oporučnim raspolaganjem. Naime, točkom IX. predmetne oporuke definirano je da: „ sestre Š postanu vlasnice svega što se u vrtu sagradi, tj. zakloništa te ih nitko ne može lišiti ovoga prava vlasništva, niti iste časne sestre komu drugomu ustupiti, prodati ili založiti, da se tako sačuva svrha“, a točkom XI. iste oporuke određeno je da: „" […] časne sestre kao vlasnice vrta i zakloništa, mogu na svoj trošak graditi po miloj volji […]“.

12.1. Opravdanost takvog utvrđenja proizlazi i iz zapisnika s ostavinske rasprave održane 17. studenoga 1927. tijekom ostavinskog postupka koji se iza pok. ČU vodio pred Kotarskim sudom u Dubrovniku, a na kojoj su dane nasljedničke izjave, iz kojih, također, proizlazi volja pozvanih da se poštuje volja pok. ČU iskazana u točkama IX. i XI. oporuke u kojima je ostaviteljica odredila da Sestre Dominikanke postaju vlasnice svega što se sagradi u vrtu tj. zakloništu, odnosno vidljiva je posljednja volja ČU da upravo žaliteljice steknu pravo vlasništva vrta i zgrada, odnosno zakloništa koji će se podići u tom vrtu (čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]).

12.3. Osim navedenog, iz odluka nadležnih poreznih tijela iz 1956. i 1958. godine, vidljivo je da je godišnja porezna obveza određena Samostanu časnih sestara Gruž (ČU), a ne „Zakloništu ČU“, dok je iz dostavne naredbe Rješenja SR Hrvatske, Sekretarijata za upravno pravne poslove, Broj-03-N-143/11-60 od 25. veljače 1971. kojim je utvrđena naknada ranijem vlasniku „Zaklonište Nike Lopižić“ za, u tom rješenju, nacionalizirane zgrade (između ostalih i čest. zgr. [katastarska čestica]), vidljivo da je isto, također, dostavljeno upravo žaliteljici.

13. Razmatrajući prethodno analiziranu dokumentaciju u kontekstu žalbenih navoda, ovaj Sud, smatra da se rješenje tuženika i tijela prvog stupnja ne može ocijeniti nezakonitim budući su po ocjeni ovog Suda ostvareni uvjeti za povrat predmetnih nekretnina žaliteljicama na način kako je to djelomičnim prvostupanjskim rješenjem utvrđeno, obzirom da podaci spisa predmeta daju dovoljnu osnovu za zaključak da je žaliteljica pravna slijednica „Zakloništa Nike Lopižić“ te je kao takva ovlaštenica naknade u smislu odredbe članaka 12. stavka 1. Zakona o naknadi.

14. Pravilno prvostupanjski sud, pozivom na odluke ovog Suda, navodi da očitovanje Dubrovačke biskupije Biskupskog ordinarijata broj: 759/2020 od 3. prosinca 2020., obzirom da je riječ pravnoj osobi povezanoj sa žaliteljicama, ne može biti dokaz okolnosti da je žaliteljica zaista pravna slijednica „Zakloništa Nike Lopižić“. Međutim, obzirom na sve prethodno navedene i analizirane dokaze i dokumentaciju, ovaj Sud ne može prihvatiti pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da žaliteljica nije dokazala pravno sljedništvo „Zakloništa ČU“ kao i da nije u trenutku oduzimanja bila stvarna vlasnica predmetnih nekretnina koje je izgradila vlastitim radom i sredstvima nakon smrti pok. ČU i u skladu s njezinim oporučnim raspolaganjem.

15. Iz navedenih razloga, ovaj Sud nalazi žalbu osnovanom, a tužbeni zahtjev neosnovanim, pri čemu valja reći da je tuženik u osporavanom rješenju dao jasnu analizu razloga kojima se rukovodio, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku te na pravilnom tumačenju materijalnopravnih odredbi relevantnih za donošenje odluke.

16. Zaključno se napominje da ovaj Sud nije razmatrao žalbene navode koji se odnose na z.k. č. br. [katastarska čestica] i z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer kako proizlazi iz točke 6. izreke predmetnog djelomičnog prvostupanjskog rješenja te nekretnine nisu predmet ovog postupka, već će se o njima odlučiti posebnim rješenjem.

17. Kako je presudom prvostupanjskog suda povrijeđen zakon na štetu žaliteljice, Sud je usvojio žalbu, na temelju odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a poništio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za poništenje osporavanog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja (točke I. i II.).

18. Odluka o troškovima upravnog spora (točke III. i IV. izreke presude) donesena je na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a. Naime, s obzirom na naprijed navedeno, tužitelj u sporu nije uspio radi čega je njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora trebalo odbiti (točka III.).

18.1. Zahtjev žaliteljice, koja je u sporu uspjela, valjalo je usvojiti te tužitelju naložiti istoj naknaditi zatražene i specificirane troškove spora koji se odnose na trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 777,71 EUR, dok žaliteljici obveza plaćanja sudskih pristojbi nije ni nastala jer je ista uspjela u sporu.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude, dok je odluka o troškovima upravnog spora (točka III. i IV. izreke) donesena na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu, 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić