Poslovni broj: Usž-3559/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković , predsjednice vijeća , dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić , članica vijeća , uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića , zapisničara , u upravnom sporu tužitelja KO, OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanina Republike Burundi , smještenog u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu , Sarajevska 41 , kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Nagy , odvjetnik u Zagrebu , Preradovićeva 10 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova , Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb , Ilica 335 , OIB: 36162371878 , radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-5012/2024-7 od 10. lipnja 2025. , na sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-5012/2024-7 od 10. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika , KLASA: UP/I-216-03/22-06/5473 , URBROJ: 511-01-212-24-11 od 5. studenoga 2024. kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 5. studenoga 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana izvršnosti toga rješenja napusti Europski gospodarski prostor ( EGP ).

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom ističe da sud nije jasno naveo koje su činjenice i dokazi utvrđeni i kako je ocijenio dokaze, koje je okolnosti uzeo u obzir ni zašto je odbio tužiteljeve prigovore. Nadalje prigovara što sud nije proveo individualiziranu procjenu progona u skladu sa Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23.; u daljnjem tekstu: ZMPZ), već se oslonio na opće informacije o sigurnosnoj situaciji u Burundiju, bez vrednovanja osobne situacije tužitelja. Ističe da su zanemareni ključni dokazi koje je priložio – osobito izvješća o represiji Imbonerakure nad povratnicima. Poziva se na ustavna i konvencijska prava (članci 23., 29. i 33. Ustava Republike Hrvatske, "Narodne novine", 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. te članak 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih Sloboda, "Narodne novine - Međunarodni ugovori“, 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 13/17. i 6/24.). Naposljetku ističe da je rješenje javnopravnog tijela potpisala osoba bez stvarnog ovlaštenja, ne obrazlažući navedeni prigovor. Iznosi dokazne prijedloge koje bi trebalo provesti. Predlaže da ovaj Sud ukine osporenu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje ili preinači presudu, poništi osporeno rješenje te odobri tužitelju supsidijarnu zaštitu ili status izbjeglice. Traži naknadu troška žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja i svih navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Iznosi okolnosti koje, prema njegovu mišljenju, upućuju na zaključak o pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava u prvostupanjskom sporu. Predlaže odbijanje žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 36/24.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud, u pravilno provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio mjerodavne odredbe ZMPZ-a, a u obrazloženju presude naveo dostatne, valjane razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen.

8. Prvostupanjski je sud, na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku te nakon saslušanja tužitelja, ocijenio pravilnim zaključak tuženika da tužitelj ne ispunjavanja uvjete za azil, ali ni za supsidijarnu zaštitu prema ZMPZ-u jer nije dokazano da strahuje od proganjanja u zemlji podrijetla odnosno da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. U obrazloženju osporene presude sud je naveo odlučne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i mjerodavne odredbe članaka 20. i 21. ZMPZ-a, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik proveo postupak procjene činjenica i okolnosti sukladno članku 28. ZoMPZ-a te je, s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj, prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje osnovanog straha od proganjanja u zemlji podrijetla niti da postoje opravdani razlozi koji ukazuju da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbijen je jer nije ocijenjen vjerodostojnim njegov iskaz u odnosu na činjenice o postojanju vjerojatnosti da bi bio uhićen zbog odbijanja služenja vojnog roka i nepristupanja Imbonerakuri, a imajući na umu izvješća o zemlji podrijetla i procjene budućeg individualnog rizika. U postupku je utvrđeno da je tužitelj zemlju napustio legalno služeći se vlastitom putovnicom te je ocijenjeno da nije vjerojatno da bi u slučaju povratka u Burundi mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja i ozbiljne nepravde.

11. Prvostupanjski sud je ocijenio da ni svojim iskazom danim na raspravi tužitelj nije doveo u sumnju zaključke tuženika navedene u osporenom rješenju. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je napustio Burundi zbog straha od Imbonerakure, pri čemu nije dokazao navode o čestim upadima Imbonerakure niti je naveo razloge zašto bi jedna paradržavna organizacija proganjala upravo njega, osobu koja nije predstavljala prijetnju vlasti. Tužitelj je, prema vlastitim navodima, zemlju napustio legalno, što, prema ocjeni suda, ne bi mogao da su ga tražila tijela vlasti. Ciljana zemlja mu je bila Njemačka koja je odbila njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Tužiteljev iskaz, koji je u bitnom proturječan navodima iznesenim pred upravnim tijelom, sud ne nalazi uvjerljivim. Polazeći od navedenoga, a imajući na umu utvrđenje da tužitelj u zemlji podrijetla nikada nije bio kažnjavan, pritvaran niti uhićen, nije bio izložen mučenju, maltretiranju niti fizičkom nasilju, sud je ocijenio da povratak tužitelja u zemlju podrijetla za njega ne predstavlja rizik izlaganju ozbiljnoj nepravdi, prijetnji smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

12. Pored toga, prvostupanjski sud je u osporenoj presudi naveo valjane razloge zbog kojih je ocijenio neosnovanima tužiteljev prigovor da mu nije bilo omogućeno davanje iskaza na materinjem jeziku. Naime, pri sastavljanju predmetnog zahtjeva i pri tužiteljevu saslušanju u upravnom postupku bio je nazočan prevoditelj te je oba puta tužitelj potvrdio (pisanim putem i usmeno) da sve razumije.

13. Prije donošenja presude, prvostupanjski je sud, u skladu s člankom 6. ZUS-a, dao svakoj stranci mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge stranke, kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja na raspravi održanoj 8. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljeva opunomoćenika i prevoditelja.

14. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja.

15. Tužitelj neosnovano prigovara da nisu prihvaćeni njegovi dokazni prijedlozi s obzirom na to da sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranke i slobodno odlučuje koje dokaze provesti tijekom upravnog spora (članak 49. ZUS-a), pa time što nisu provedeni svi dokazi koje je predložio tužitelj nisu povrijeđena pravila sudskog postupka.

16. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost provedenog postupka pred prvostupanjskim sudom kao ni utvrđenog činjeničnog stanja glede ispunjavanja propisanih pretpostavki za odobrenje azila, odnosno supsidijarne zaštite u Republici Hrvatskoj tužitelju. U postupku nije dokazano da tužitelj osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja niti je dokazano postojanje opravdanih razloga koji ukazuju da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

17. Slijedom iznesenog, Sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik postupio zakonito i pravilno odbivši tužiteljev zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

18. Ovaj Sud ne nalazi se osnovanim ni žalbeni navod da su tužitelju u konkretnom slučaju potvrđena ustavna i konvencijska prava. Nakon analize spisa upravnog tijela i prvostupanjskog suda, a imajući na umu činjenicu da tužitelj ni na koji način ne obrazlaže navodnu povredu njegovih ustavnih i konvencijskih prava, tužiteljeve prigovore u tom smislu nije moguće prihvatiti. Iz spisa prvostupanjskog suda razvidno je da je spor proveden u skladu s mjerodavnim odredbama ZUS-a te da je tužitelj bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć, odnosno da je imao mogućnost poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje radi zaštite svojih prava. Sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja odnosno činjenična utvrđenja tuženika i prvostupanjskog suda na temelju kojih je tužiteljev zahtjev ocijenjen neosnovanim, ovaj Sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji sumnja da bi osporena odluka bila rezultat arbitrarnosti ili samovolje.

19. Ni žalbeni, neobrazloženi i ničim dokazani, navode da je rješenje javnopravnog tijela potpisala osoba bez „stvarnog“ ovlaštenja, ne može dovesti do drugačijeg ishoda ovog žalbenog postupka.

20. Utvrdivši, nakon iznesenog, da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke.

21. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, nakon čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 8. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković