Poslovni broj: Usž-1995/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković , predsjednice vijeća , dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić , članica vijeća , uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića , zapisničara , u upravnom sporu tužitelja VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanina Republike Burundi , kojeg zastupa opunomoćenik Frano Štura , odvjetnik u Zagrebu , Lovinčićeva 1a , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova , Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove , OIB: 36162371878 , Zagreb , Ilica 335 , radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-3702/2024-10 od 17. ožujka 2025. , na sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-3702/2024-10 od 17. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika , KLASA: UP/I-216-03/23-06/663 , URBROJ: 511-01-212-24-9 od 16. srpnja 2024. kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 16. srpnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana izvršnosti toga rješenja napusti Europski gospodarski prostor ( EGP ).

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom ističe da osporena presuda ne sadrži dostatne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Navodi da se obrazloženje gotovo u potpunosti svodi na ponavljanje zaključaka i stajališta tuženika iz pobijanog rješenja, bez pravne analize argumenata iz tužbe i predloženih dokaza. Nadalje ističe da je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu utemeljen na strahu od proganjanja zbog političkog mišljenja. Objašnjava svoje viđenje zakonskog pojma djela proganjanja. Prigovara tome što se sud nije očitovao o njegovim dokaznim prijedlozima i o njegovim prigovorima iznesenima pred sudom. Poziva se na stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske koja smatra mjerodavnima u konkretnom slučaju. U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da je legalno napustio zemlju podrijetla, služeći se vlastitom putovnicom, naglašava da su mu određene osobe pomogle ishoditi dokumente i napustiti zemlju te da djela proganjanja mogu postojati i u odnosu na pripadnike oporbene stranke koji represivnom aparatu nisu toliko važni da bi im bile uskraćene putne isprave. Što se tiče sudjelovanja u prosvjedu 2015. ističe da u njemu nije neposredno sudjelovao, već je bio „običan član u grupi koja je bila zadužena za pridobivanje drugih ljudi koji bi se pridružili stranci“. Ova ga činjenica, sama po sebi, ne bi smjela diskvalificirati kao tražitelja međunarodne zaštite. Upravo suprotno, ona bi se morala dovesti u vezu s izvješćima organizacija o ljudskim pravima koje izvješćuju o autoritarnosti vladajuće stranke i postupanju prema oporbenim političarima, ali i članovima i simpatizerima oporbene stranke. Osobito su važna izvješća o prosvjedu 2015. i njegovim posljedicama. Upire na institut blagodati sumnje u vezi s vjerodostojnošću izjava tražitelja zaštite i predočene dokumentacije. Upućuje i na netočan navod iz obrazloženja prvostupanjske presude da je tužitelj zbog ozbiljnog straha za život napustio Rusku Federaciju. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži naknadu troška žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja i svih navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Predlaže odbijanje žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 36/24.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud u pravilno provedenom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23.; u daljnjem tekstu: ZMPZ), a u obrazloženju presude naveo dostatne, valjane razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen.

8. Prvostupanjski je sud, na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku te nakon saslušanja tužitelja, zaključio da je pravilan zaključak tuženika da tužitelj ne ispunjavanja uvjete za azil, ali ni za supsidijarnu zaštitu prema ZMPZ-u jer nije dokazano da strahuje od proganjanja u zemlji podrijetla odnosno da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. U obrazloženju osporene presude sud je naveo odlučne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i mjerodavne odredbe članaka 20. i 21. ZMPZ-a, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik proveo postupak procjene činjenica i okolnosti sukladno članku 28. ZMPZ-a te je, s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj, prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje osnovanog straha od proganjanja u zemlji podrijetla niti da postoje opravdani razlozi koji ukazuju da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Tuženik nije prihvatio tužiteljev iskaz u dijelu koji se tiče sudjelovanja u prosvjedu u svojoj zemlji podrijetla 2015. te navodnog naloga za uhićenje tužitelja zbog sudjelovanja u prosvjedu, ocijenivši ga nevjerodostojnim. Pored toga, na temelju tužiteljevih osobnih okolnosti, izvješća o zemlji podrijetla i procjene budućeg individualnog rizika, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. ZMPZ-a. Naime, tužitelj je prema vlastitoj tvrdnji, zemlju napustio legalno, služeći se vlastitom putovnicom. Tuženik je zaključio da nije vjerojatno da bi tužitelj zbog navodnog političkog aktivizma, u slučaju povratka u Burundi mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja i ozbiljne nepravde, pa time nisu ispunjeni niti uvjeti za priznavanje supsidijarne zaštite iz članka 21. ZMPZ-a.

11. Prvostupanjski sud je ocijenio da ni svojim iskazom danim na raspravi tužitelj nije doveo u sumnju zaključke tuženika iznesene u osporenom rješenju. Iz njegova iskaza proizlazi da je napustio Burundi zbog straha od izdanog naloga za uhićenje zbog sudjelovanja u prosvjedima oporbene stranke 2015. godine. Međutim, tužitelj je, prema vlastitim navodima, zemlju napustio legalno, služeći se vlastitom putovnicom te je u iskazu, za razliku od navoda iznesenih tijekom ispitivanja kod tuženika kao i navoda u tužbi, istaknuo da je bio član oporbene stranke od 2015. do 2022., da nije sudjelovao u prosvjedu 2015. te da nalog za uhićenje nije ostavljen kod susjeda niti je uručen kome drugome. Prvostupanjski sud nije našao uvjerljivim navod tužitelja da bi mu sedam godina nakon prosvjeda bio uručen nalog za uhićenje, a imajući na umu činjenicu koju sam tužitelj ističe da nije ni sudjelovao u prosvjedu niti je bio visokorangirani dužnosnik oporbene stranke ili istaknutiji aktivist. Pored toga, tužitelj je naveo da njegova obitelj, koja je ostala u Burundiju, nije imala nikakve probleme zbog njegovog navodnog političkog aktivizma. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da povratak tužitelja u zemlju podrijetla ne predstavlja rizik za izloženost ozbiljnoj nepravdi, prijetnji smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

12. Prije donošenja presude, prvostupanjski je sud, u skladu s člankom 6. ZUS-a, dao svakoj stranci mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge stranke, kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja na raspravi održanoj 10. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljeva opunomoćenika i tumača za francuski jezik.

13. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja.

14. Tužitelj neosnovano prigovara da nisu prihvaćeni njegovi dokazni prijedlozi s obzirom na to da sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranke i slobodno odlučuje koje će dokaze provesti tijekom upravnog spora (članak 49. ZUS-a), pa time što nisu provedeni svi dokazi koje je predložio tužitelj nisu povrijeđena pravila sudskog postupka.

15. Ni žalbeni navod da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo blagodati sumnje ne može dovesti u sumnju zakonitost osporene presude.

15.1. Pojam blagodati sumnje vezan je uz standarde dokazivanja činjeničnih tvrdnji podnositelja zahtjeva. Ako je iskaz podnositelja zahtjeva u cjelini koherentan i uvjerljiv, nijedan element sumnje ne bi trebao dovesti u pitanje podnositeljev zahtjev, odnosno trebalo bi primijeniti institut blagodati sumnje.

15.2. Člankom 29. ZMPZ-a propisano je da će se iskaz tražitelja smatrati vjerodostojnim u dijelu u kojem određena činjenica ili okolnost nije potkrijepljena dokazima ako: 1. je utvrđena opća vjerodostojnost iskaza tražitelja, 2. ako je tražitelj uložio istinski napor da potkrijepi dokazima svoj zahtjev, 3. ako su svi relevantni elementi koji su mu na raspolaganju podneseni uz zadovoljavajuće objašnjenje glede nedostataka ostalih relevantnih elemenata, 4. ako je utvrđeno da su izjave tražitelja dosljedne i uvjerljive te da nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama koje su relevantne za odlučivanje o zahtjevu i 5. ako je tražitelj zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije ili je opravdao razlog zašto nije tako postupio.

15.3. Polazeći od činjenice da u konkretnom slučaju nije ispunjena prva od pretpostavki propisanih člankom 29. ZMPZ-a za primjenu instituta blagodati sumnje (opća vjerodostojnost iskaza tužitelja), Sud zaključuje da ne primjenom ovoga instituta u konkretnom slučaju nije postupljeno nezakonito niti se može smatrati da su time povrijeđena tužiteljeva prava.

16. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost provedenog postupka pred prvostupanjskim sudom kao ni utvrđenog činjeničnog stanja glede ispunjavanja propisanih pretpostavki za odobrenje azila, odnosno supsidijarne zaštite u Republici Hrvatskoj tužitelju. U postupku nije dokazano da tužitelj osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja niti je dokazano postojanje opravdanih razloga koji ukazuju da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

17. Slijedom iznesenog, Sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik postupio zakonito i pravilno odbivši tužiteljev zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

18. Osvrćući se na žalbeni navod o netočnom navodu iz obrazloženja prvostupanjske presude da je tužitelj napustio Rusku Federaciju, valja istaknuti da iz obrazloženja presude, promatrajući ga kao cjelinu, proizlazi da je riječ o očitoj pogrešci u pisanju, koja ne dovodi u sumnju zakonitost osporene presude.

19. Utvrdivši, nakon iznesenog, da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke.

20. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, nakon čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 8. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković