Poslovni broj: Usž-2999/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda , dr. sc. Sanje Otočan , predsjednice vijeća , Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković , članice vijeća , te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića , zapisničara , u upravnom sporu tužitelja ĐJ, [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici Ivan Topić i Bepo Marušić , odvjetnici u Splitu , Trg hrvatske bratske zajednice 3/II , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove , Sektora za strane i međunarodnu zaštitu , Službe za strance , Zagreb , Ilica 335 , OIB: 36162371878 , radi stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-1036/2024-9 od 26. ožujka 2025. , na sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I- 1036/2024-9 od 26. ožujka 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za useljeništvo, državljanstvo i upravne poslove , Sektora za strance i međunarodnu zaštitu , Službe za strane , KLASA: UP/I-216-02/22- 04/1364 , URBROJ: 511-01-204-24-4 od 26. veljače 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.000,00 eura (slovima: tisuću eura) sa zateznim kamatama, koje teku, ako tuženik dobrovoljno ne plati trošak u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne presude, od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri posto poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje se referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. siječnja, a za drugo polugodišnje referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/22-04/1364, URBROJ: 511-01-204-24-4 od 26. veljače 2024. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba upravnog spora jer je u uvodu pobijane presude naznačena kao tužitelj osoba koja ne postoji, odnosno pogrešno mu je naznačeno prezime. Ističe da je postupanje tuženika i suda u ovome postupku bilo izrazito formalističko jer je, pored nesporene činjenice da je u braku s hrvatskom državljankom od 1. travnja 2017., dokazano da zajedno u kontinuitetu žive kao obitelj i jedino razdvajanje je uslijedilo zbog smrti njegovog oca i koronavirusa, a što je trebalo uzeti u obzir. Posebno naglašava da neprekidno boravi u Republici Hrvatskoj od 1. travnja 2017. do podnošenja zahtjeva u ovome postupku, iz čega proizlazi da ispunjava zakonom propisani uvjet neprekinutog boravka u Republici Hrvatskoj. Pri tome je sud propustio saslušati odvjetnika Bepa Marušića koji ga je zastupao u upravnom postupku i utvrditi procesne povrede koje je počinio tuženik u provedbi postupka. S obzirom na to da ispunjava zakonske uvjete za odobrenje stalnog boravka, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da se žalbeni prigovori ne razlikuju od tužbenih, pa kako tužitelj nije iznio nove činjenice ili argumente koji bi bili od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje osnovanima.

7. Postupak u ovoj upravnoj stvari pokrenut je zahtjevom tužitelja od 19. travnja 2022. za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj radi spajanja obitelji s hrvatskom državljankom s kojom je u braku od 1. travnja 2017.

8. Postupajući po zahtjevu tužitelja tuženik je donio osporeno rješenje od 26. veljače 2024. kojim odbija zahtjev tužitelja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak radi spajanja obitelji od 24. svibnja 2017. do 7. travnja 2022., a sljedeći zahtjev je podnio 11. travnja 2022. te je isti odobren od 27. rujna 2022. do 27. rujna 2024. Budući da zahtjev zbog izbivanja iz Republike Hrvatske nije podnio u skladu s člankom 62. stavkom 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZS), tuženik je utvrdio da tužitelj nije imao reguliran status privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 7. travnja 2022. do 27. rujna 2022.

9. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi utvrdio da je tuženik u upravnom postupku pravilno primijenio članak 156. stavak 1. točku 1. u vezi s člankom 62. stavkom 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZS). Pored nesporne činjenice da je tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske u razdoblju od 27. ožujka 2022. do 11. travnja 2022., kada je podnio zahtjev za produženje privremenog boravka i koji je odobren za razdoblje od 27. rujna 2022. do 27. rujna 2024., te da je zahtjev za odobrenje stalnog boravka podnio 19. travnja 2022., prvostupanjski sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za odobrenje stalnog boravka iz članka 156. stavka 1. točke 1. ZS-a.

10. Člankom 156. stavkom 1. točkom 1. ZS-a propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji neposredno prije podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom ili autonomni boravak.

11. Ovaj Sud primjećuje da je tužitelj od 24. svibnja 2017. (prvog odobrenja privremenog boravka) do 7. travnja 2022. imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u ukupnom trajanju od 4 godine i 11 mjeseci i da mu je po novom zahtjevu od 11. travnja 2022. produljen privremeni boravak do 27. rujna 2024.

12. U predmetnom postupku za odobrenje stalnog boravka tužitelju stavljeno na teret da zahtjev za produljenje privremenog boravka nije podnesen pravovremeno u skladu s člankom 62. stavkom 1. ZS-a, zbog čega nije imao neprekinuti boravak u trajanju od četiri godine prije podnošenja zahtjeva.

13. Međutim, ocjenjujući provedeni postupak u njegovoj cjelini, imajući na umu specifične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud ocjenjuje da je mjerodavno materijalno pravo restriktivno tumačeno i primijenjeno.

14. S tim u vezi, tijekom upravnog postupka utvrđeno je da je tužitelj imao u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji u neprekidnom trajanju duže od četiri godine (24. svibnja 2017. do 7. travnja 2022.) i da je njegov zahtjev trebalo razmatrati u okviru odredaba ZS-a kojima je reguliran stalni boravak. Imajući na umu navedeno, odbijanjem zahtjeva za stalni boravak zbog nepravovremenog podnošenja zahtjeva za produljenje privremenog boravka, bez uzimanja u obzir stvarne situacije u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelju je nametnut prekomjeran teret jer je prije podnošenja zahtjeva imao neprekinuti privremeni boravak u Republici Hrvatskoj duže od četiri godine.

15. U ovom žalbenom postupku valja imati na umu da prema članku 115. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine”, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav) sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Stoga je zadaća sudova u upravnom sporu tumačiti mjerodavne odredbe primijenjenih propisa u svjetlu ustavnih jamstava primjenjivih u svakom konkretnom slučaju, među kojima je i pravo na pošteno suđenje. To ustavno pravo obuhvaća cijeli niz postupovnih jamstava bez kojih nije moguće govoriti o suđenju u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava.

16. Ustavni sud Republike Hrvatske je u brojnim odlukama (primjerice broj: U-III- 5989/2013) istaknuo važnost da sudovi tumače mjerodavne propise, polazeći od učinaka koje oni proizvode za stranku, u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka.

17. Posebno je pri tome istaknuto da prava zajamčena Ustavnom ne mogu biti teoretska i iluzorna, već praktična i djelotvorna te da je uvijek potrebno, s obzirom na značaj prava na pošteno suđenje u demokratskom društvu, gledati dalje od vanjskog dojma te se usredotočiti na stvarnu situaciju u kontekstu okolnosti svakog pojedinog predmeta.

18. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud, bez uvažavanja specifičnih okolnosti slučaja i svrhe radi koje se odobrava stalni boravak pretjerano formalistički tumačio članak 156. stavak 1. točku 1. ZS-a.

19. S obzirom na to da je utvrđeno da je tužitelj do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak imao neprekidno 4 godine i 11 mjeseci odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, prema stajalištu ovog Suda u konkretnom slučaju je ispunjen uvjet iz članka 156. stavka 1. točke 1. ZS-a.

20. Iz navedenog valja zaključiti da su tuženik i prvostupanjski sud, propustivši ocijeniti utvrđeno činjenično stanje u svjetlu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja te zbog pretjerano formalističkog tumačenja i primjene materijalnog prava, povrijedili pravo tužitelja iz članka 29. stavka 1. Ustava.

21. Slijedom navedenoga, Sud je ocijenio da je žalba tužitelja osnovana te je na temelju članka 135. stavka 2. ZUS-a poništio presudu Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: UsI-1036/2024-9 od 26. ožujka 2025. i osporeno rješenje tuženika od 26. veljače 2024. te je predmet vratio tom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom postupku će se, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, novim rješenjem odlučiti o zahtjevu tužitelja za odobrenje stalnog boravka, pridržavajući se pravnog shvaćanja i primjedbi ovog Suda u skladu s člankom 151. stavkom 2. ZUS-a .

22. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, odnosno poništeno je osporeno rješenje tuženika i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, tužitelj je u cijelosti uspio u sporu koji je time dovršen odnosno pravomoćno okončan, pa ima pravo na naknadu svih opravdanih troškova upravnog spora u skladu s člankom 144. stavkom 1. i člankom 147. stavkom 1. ZUS-a .

23. S tim u vezi, prema ocjeni ovoga Suda , tužitelju , kojeg u sporu zastupa odvjetnik , trebalo je dosuditi zatraženi trošak za sastav tužbe, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, 138/23. – dalje: Tarifa) , u iznosu od 1.000,00 eura. Stoga je o zahtjevu za naknadu troška upravnog spora riješeno u skladu s člankom 144. stavkom 1. i člankom 147. stavkom 4. ZUS-a te Tbr. 27 /1. u vezi s Tbr. 54. Tarife, kao pod točkom III. izreke ove pretpostavke.

24. Napominje se prvostupanjskom sudu da je očitu omašku u pisanju prezimena tužitelja u uvodu pobijane presude dužan ispraviti u skladu s člankom 124. stavkom 1. ZUS-a .

25. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 2. , članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a , odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 8. studenog 2025.

Predsjednica vijeća :

dr. sc. Sanja Otočan