Poslovni broj: Usž-3577/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednik vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Parexel International d.o.o., Zagreb, Av. Većeslava Holjevca 40, OIB: 6992332029 , kojeg zastupa opunomoćenica, odvjetnica Aleksandra Raach, iz Zagreba, Jurja Dalmatinca 6, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-580/2022-18 od 9. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 8. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-580/2022-18 od 9. srpnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/422, urbroj: 513-04-21-2 od 30. prosinca 2021., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 30. prosinca 2021. povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/17-01/23, urbroj: 513-07-01-21-18 od 7. srpnja 2021. utvrđeno je da je nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 31. prosinca 2012. (točka I.) , dok je u preostalom dijelu žalba odbijena (točka II.), odnosno u dijelu kojim je prvostupanjskim poreznim rješenjem utvrđena tužitelju obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 30. lipnja 2013. u iznosima pobliže označenim tim rješenjem.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da je Visoki upravni sud u presudi, poslovni broj: Usž- 3514/20-2 od 28. listopada 2020. usvojio žalbu tužitelja i poništio presudu Upravnog suda, poslovni broj: Us I-497 od 9. lipnja 2020., rješenje tuženika od 31. listopada 2018. i prvostupanjsko porezno rješenje od 21. veljače 2017. te je predmet vratio na ponovni postupak. Tužitelj ističe kako se posljedično tome cijeli porezni postupak morao provesti ponovno, ispočetka i u skladu sa zakonom. Navodi da je prvostupanjsko porezno tijelo pokrenulo ponovni postupak poreznog nadzora protivno zakonom propisanoj proceduri jer tužitelju, prije pokretanja postupka nadzora, nije dostavljena obavijest o poreznom nadzoru. Ističe da mu je tuženik poslao obavijest o poreznom nadzoru tada bi tužitelj uložio prigovor u skladu s člankom 117. Općeg poreznog zakona prema kojem porezni nadzor više ne bi bio dopustiv. Navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava dopustivosti poreznog nadzora za 2013. odnosno da je nastupila 1. siječnja 2018. Tužitelj nadalje smatra da je tuženik u ponovljenom postupku trebao donijeti rješenje i o nastupu zastare prava na utvrđivanje poreza na dodanu vrijednost za 2013. jer je drugostupanjsko rješenje doneseno 18. studenoga 2018. odnosno za vrijeme dok je odredba kojom se ukida zastoj zastare bila na snazi. Također ističe kako upravni sud i tuženik nisu obrazložili zbog čega smatraju prigovore o zakonitosti obračuna zateznih kamata neosnovanim. Nadalje navodi da je u postupku nepotpuno i netočno utvrđeno činjenično stanje, jer je tijekom postupka isticao da ne obavlja usluge kliničkog ispitivanja i organiziranja kliničkih ispitivanja te je tuženiku dostavio dokaze o djelatnostima koje obavlja te priložio propise koji reguliraju djelatnost kliničkih ispitivanja te je u prilog svojim navodima priložio izvođenje dokaza, koje sud nije prihvatio bez obrazloženja. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi presudu Upravnog suda u Zagrebu, rješenja poreznih tijela i predmet vrati upravnom sudu na ponovni postupak ili da sam riješi predmetnu upravnu stvar.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko porezno rješenje doneseno u ponovljenom postupku nakon presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3514/20 od 28. listopada 2020. kojom je poništena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-497/19 od 9. lipnja 2012. te rješenje tuženika od 31. listopada 2018. i prvostupanjsko porezno rješenje od 21. veljače 2017. i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Prvostupanjsko porezno tijelo je u ponovljenom postupku sastavilo novi zapisnik o poreznom nadzoru te je uputilo tužitelju dodatne obavijesti kojim su zatražene preslike izlaznih računa temeljem kojih je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2013. te je tužitelj postupio po traženju prvostupanjskog poreznog tijela. Kako je, dakle, nastavni porezni nadzor proveden sukladno uputi Visokog upravnog suda iz presude poslovni broj: Usž- 3514/20 od 28. listopada 2020. odnosno o potrebi provođenja dodatnih dokaza i činjenica, to nije bilo osnove, suprotno navodima tužitelja ponovno tužitelju dostavljati obavijest o provođenju poreznog nadzora, budući da se ne radi o novom poreznom nadzoru već o nastavnom postupku pa je s obzirom na navedeno neosnovan žalbeni navod tužitelja da je nastupila zastara dopustivosti pokretanja poreznog nadzora za 2013. godinu i tim u vezi pozivanje na odredbu članka 117. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16.) budući jer navedena odredba nije primijenjena u okolnostima konkretnog slučaja.
9. Kao što je prethodno navedeno, tuženik je utvrdio da je nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na dodanu vrijednost za 2012. međutim , tuženik, a što prihvaća i prvostupanjski sud, pravilno obrazlaže da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze PDV-a za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 30. lipnja 2013., a koje obrazloženje kao pravilno prihvaća i ovaj Sud.
10. Prvostupanjski je sud imao osnove ocijeniti pravilnim zaključke tuženika i prvostupanjskog poreznog tijela da je u konkretnom slučaju tužitelj manje obračunao obvezu PDV-a za 2013. godinu. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da su tužitelju od strane raznih dobavljača pružane usluge kliničkih ispitivanja, logističke podrške provođenja kliničkih studija, motrenje kliničkih ispitivanja lijekova u bolnicama, provjera kliničkih ispitivanja, prikupljanje podataka iz ispitivanja i slanja istih klijentu, poslovi vezani za regularna tijela. Dakle, kako se navedene usluge odnose na klinička ispitivanja i spadaju u zdravstvene usluge, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se takve usluge primjenom članka 5. stavka 4. točke 3.a Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 47/09. – 22/12. – dalje: Zakon) oporezuju prema mjestu gdje je usluga stvarno obavljena, a ne s obzirom na sjedište primatelja usluge. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio kako je tuženik pravilno pozivom na mjerodavne odredbe Zakona i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 149/09. – 146/12.) utvrdio da je bilo osnove da se tužitelju utvrdi obveza poreza na dodanu vrijednost za 2013., a što nije dovedeno u pitanje niti ranijom presudom ovoga Suda poslovni broj: Usž-3514/20.
11. Neosnovan je i žalbeni navod tužitelja kako tuženik i upravni sud nisu obrazložili zbog čega smatraju neosnovanim prigovore tužitelja o nezakonitosti obračuna kamata. Naime, prvostupanjsko porezno tijelo je u ponovljenom postupku utvrdilo u kojem iznosu se ukupna obveza tužitelja po osnovi PDV-a za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 30. lipnja 2013. odnosi na obveze, a u kojem na kamate te je ujedno utvrđeno da se razlika u iznosu utvrđene glavnice pojavila jer je porezno tijelo u ponovljenom postupku uočilo da je omaškom pogrešno zbrojen iznos izlaznih računa na koje je tužitelj bio dužan obračunati PDV te je sukladno uputi iz ranije presude ovoga Suda porezno tijelo u ponovnom postupku izvršilo ispravan obračun kamata. Tužitelj osim što općenito ističe prigovor u tom pravcu, zapravo ničim ne dokazuje svoje tvrdnje o pogrešnom obračunu kamata.
12. Slijedom svega navedenog ovaj Sud je ocijenio da ne postoje razlozi koji bi prvostupanjsku presudu učinili nezakonitom.
13. Kako se navodi žalbe ne nalaze osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari, to je trebalo na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 8. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
