Poslovni broj: Usž-3932/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednik vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Poldan i partneri u Rijeci, Jadranski trg 4/II, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-850/2024-9 od 13. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-850/2024-9 od 13. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, klasa: NK-UP/II-114-04/24-02/23, urbroj: 511-01-158-24-4 od 10. travnja 2024. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: NK- UP/I-114-04/23-02/196, urbroj: 511-01-158-24-59 od 9. siječnja 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 10. travnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđeno da je tužitelj, policijski službenik Policijske postaje Pula – Pola, Policijske uprave istarske, raspoređen na radno mjesto kontakt policajac, u osobnom zvanju viši policijski narednik, odgovoran za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točka 7. i članka 96. točke 2. Zakona o policiji („Narodne novine“, 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19. – dalje: ZoP), za koja djela mu je izrečena jedinstvena disciplinska kazna, novčana kazna u mjesečnom iznosu od 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od četiri mjeseca.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da se prvostupanjski sud nije izjasnio o svim prigovorima koje je iznio u tužbi, kao niti o dokazima kojima je potkrijepio svoje navode. Ističe da je tužbom zahtijevao poništenje rješenja javnopravnih tijela u cijelosti jer smatra da je navedenim rješenjima došlo do povrede zakona na njegovu štetu. Nadalje navodi da prvostupanjski sud obrazlaže jedino tužiteljeve navode i prigovore iz tužbe u odnosu na povredu članka 96. točke 7. ZoP-a, dok u odnosu na povredu iz članka 96. točke 2. ZoP-a, ostaje nejasno zašto je tužba neosnovana pa osporena presuda u odnosu na navedeno uopće nema razloga, a što predstavlja bitnu povredu odredaba sudskog postupka. Tužitelj ističe da je njegov prigovor u pogledu vremena počinjenja povrede službene dužnosti usmjeren isključivo na to da iz provedenog postupka jednostavno ne proizlazi da bi povreda bila počinjena 7. siječnja 2022. u odnosu na djelo iz članka 96. točke 7. ZoP-a. Tužitelj nadalje ističe da se kroz cijeli disciplinski postupak i spor navodi i presuda protiv MO, poslovni broj: K-52/2023 od 5. svibnja 2023., a odnosi se na davanje stana na korištenje IO, pa ako se uzme da se datum 6. siječnja 2022. odnosi na davanje stana na korištenje, a ne na datum pružanja spolne usluge, onda je cijeli činjenični opis te povrede službene dužnosti pogrešan. Navodi da se prvostupanjski sud u svojoj presudi poziva na iskaz EO, opunomoćenice tuženika, u kojem ista navodi da je pogrešno navela datum 6. siječnja 2022. kao datum navedene povrede, umjesto datuma 7. siječnja 2022., a koji datum nije kasnije ispravljen, pa proizlazi da nije nedvojbeno utvrđeno počinjenje navedene povrede službene dužnosti. Tužitelj nadalje ističe da je njegov ulaz u postaju evidentiran u 17:24, da iz iskaza šefa smjene proizlazi da bi bilo kakve negativnosti u radu tužitelja evidentirao kao i da bi evidentirao da je ranije izašao iz postaje pa kada se uzme sve u obzir navedeno tužitelj na spornoj adresi nije mogao biti u 17:44 sati. Stoga smatra kako prvostupanjski sud nije na pravilan način cijenio iskaz tadašnjeg šefa smjene tužitelja, te ujedno prigovara i analizi iskaza IO navodeći da ona nije ništa priznala u odnosu na tužitelja, budući da se kaznena prijava ne odnosi na nju, onda nije niti mogla izmijeniti svoj iskaz u odnosu na tužitelja. Nadalje ističe da ako je vrijeme počinjenja povrede službene dužnosti iz točke 1. zahtjeva 7. siječnja 2022., kako to smatra prvostupanjski sud, onda je i tužitelj bio svjestan svih radnji do 7. siječnja 2022., a ne kako mu se stavlja na teret od 6. siječnja 2022. do 22. travnja 2022. Nadalje ističe da ukoliko se ne može utvrditi pravo stanje stvari i sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, odnosno ako postoji bilo kakva dvojba u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja povrede službene dužnosti, tada odluku treba donijeti na način koji je povoljniji za tužitelja. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže da se poništi presuda upravnog suda i rješenja javnopravnih tijela te da mu se nadoknade troškovi upravnog spora zajedno s troškovima žalbenog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome ističe da je žalba neosnovana te napominje da su prigovori žalbe isti prigovorima koje je tužitelj isticao u disciplinskom postupku i upravnom sporu na koje je prigovore detaljno, argumentirano i razumljivo odgovoreno, stoga tuženik ostaje pri svojim navodima iz osporenog rješenja. Ustraje da je u dokaznom postupku savjesno i brižljivo ocijenjen sadržaj izmijenjenih poruka između tužitelja i IO te je utvrđeno vrijeme počinjenja predmetnih povreda službene dužnosti iz točke 1. i 2. zahtjeva, a ujedno je prvostupanjski sud ocijenio valjanim iskaze svjedoka pribavljene u provedenom disciplinskom postupku. Zaključno ističe da je nesporno da tijekom disciplinskog postupka i upravnog spora nije povrijeđeno niti jedno pravo tužitelja odnosno da je postupak vođen sukladno važećim propisima, da je tužitelju omogućeno izjašnjavanje o činjenicama i pravnim pitanjima bitnim za rješavanje ove upravne stvari, zbog čega predlaže da se žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama propisanim odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja proveden disciplinski postupak u kojem je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog toga što je sukladno međusobnom dogovoru od dana 6. siječnja i 7. siječnja 2022. s IO uz plaćanje, dana 7. siječnja 2022. oko 17,44 sati, dok se kao policijski službenik Policijske postaje Pula-Pola, nalazio u službi, koristio seksualne usluge, dakle nedolično ponašao u službi i izvan službe kada teško šteti ugledu policije, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. ZoP-a, te iz razloga jer kao policijski službenik u vremenskom periodu od 6. siječnja 2022. do 22. travnja 2022. nije podnio pisano ni usmeno izvješće o saznanju za počinjenje prekršaja iz članka 12. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira od strane IO, čime je počinio težu povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 2. ZoP-a, zbog čega mu je temeljem članka 110. stavka 1. točke 1. ZoP-a utvrđena novčana kazna u mjesečnom iznosu 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od dva mjeseca.

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer tužitelj žalbenim navodima koji su u bitnome istovjetni navodima iz tužbe nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom disciplinskom postupku.

9. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred prvostupanjskim disciplinskim sudom i upravnim sudom, pravilno su prvostupanjski sud i disciplinski sudovi primijenili materijalno pravo zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje disciplinske kazne zbog teže povrede službene dužnosti opisane u članku 96. točki 7. i točki 2. ZOP-a.

10. Suprotno navodima tužitelja prvostupanjski je sud kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, detaljno analizirao provedeni disciplinski postupak te je nakon održane rasprave zaključio da je u provedenom disciplinskom postupku utvrđeno vrijeme počinjenja predmetnih povreda službene dužnosti koje se tužitelju stavljaju na teret, odnosno da je tužitelj povredu u odnosu na točku 1. zahtjeva izvršio 7. siječnja 2022. u 17,44 sati, a u odnosu na točku 2. zahtjeva u vremenskom razdoblju od 6. siječnja 2022. do 24. veljače 2022. Analizirajući i cijeneći rezultate dokaznog postupka provedenog u disciplinskom postupku, prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski je sud imao osnove za zaključak da je u disciplinskom postupku pravilno utvrđeno vrijeme počinjenja službene dužnosti, imajući pritom na umu dokumentaciju spisa predmeta, odnosno ispise poruka izmijenjenih između tužitelja i IO, a iz kojih je razvidno točno vrijeme u kojem su se nalazili radi pružanja spolnih usluga uz naknadu, kao i vremenski raspon u kojem je tužitelj bio svjestan prekršajnih radnji IO, a koje je propustio prijaviti.

11. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud imao je osnove za zaključak da je tužitelju pravilno utvrđena disciplinska kazna, cijeneći težinu počinjenih povreda službene dužnosti, nastale posljedice i stupanj odgovornosti tužitelja, okolnosti u kojima je povreda počinjena te cijeneći olakotne i otegotne okolnosti.

12. Nadalje, prvostupanjski je sud u odnosu na navod tužitelja da je 27. ožujka 2023. na zapisnik uzeta jedino njegova izjava u odnosu na nedolično ponašanje izvan službe, obrazložio da je tužitelj saslušan na zapisnik 18. rujna 2023. te da mu je stoga tijekom disciplinskog postupka dana mogućnost izjašnjavanja o predmetnim povredama službene dužnosti. U odnosu na navode žalbe ističe se da se prvostupanjski sud dostatno očitovao i na povredu tužitelja opisanu u članku 96. točke 2. ZoP-a, budući da je ona upravo posljedica disciplinske povrede koja se stavlja na teret tužitelju opisane u članku 96. točke 7. ZoP-a.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je utemeljeno odbio tužbeni zahtjev.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ocjenjuje se da su prvostupanjski sud kao i disciplinski sudovi, na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno utvrdili da je tužitelj počinio djela koja mu se stavljaju na teret, okvalificirana kao teža povreda službene dužnosti iz primijenjenog propisa te je tužitelju zbog počinjenja istog izrečena primjerena kazna s obzirom na prirodu i težinu počinjenog djela.

15. Razmatrajući podatke spisa predmeta ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da se odluka disciplinskih tijela o težoj povredi službene dužnosti temelji na detaljnoj analizi izvedenih dokaza o disciplinskom postupku kako pojedinačno tako i međusobnoj povezanosti zbog čega je prvostupanjski sud imao razloga pokloniti vjeru utvrđenjima disciplinskih tijela te zaključiti da su obrazloženja pravilna i zakonita.

16. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a posebno se ističe da se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom o kojima se prvostupanjski sud na odgovarajući način očitovao i s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

17. Trebalo je stoga temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

18. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 147. ZUS-a.

U Zagrebu 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković