Poslovni broj: Usž-78/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijaliste Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB:61817894937, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-177/2024-6 od 23. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-177/2024-6 od 23. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda tužba tužiteljice podnesena radi šutnje uprave odbačena je kao prijevremena na temelju članka 46. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – u daljnjem tekstu: ZUS), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Tužiteljica je protiv pobijanog rješenja podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih ZUS-om. Navodi da je podnijela tužbu radi šutnje uprave jer tuženik nije u zakonskom roku postupio po prigovoru koji je podnijela sukladno uputi o pravnom lijeku na rješenju koje je donio gradski upravni ured Grada Zagreba po službenoj dužnosti u upravnom postupku pozivanjem na članak 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/22. – u daljnjem tekstu: Odluka/22.), odnosno pozivanjem na Odluku o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18., 20/121., 29/21. i 25/22. – u daljnjem tekstu: Odluka). Osporava zaključak suda da se u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti članak 121. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu: ZUP), a ne članak 122. ZUP-a, kao i stajalište ovoga Suda izraženo u rješenju poslovni broj: Usž- 1061/2024 od 26. travnja 2024., na koje se prvostupanjski sud između ostalog poziva. Ističe da odredba članka 122. ZUP-a predstavlja lex generalis odredbu, koja se u svezi s člankom 3. stavkom 1. ZUP-a primjenjuje u postupanju u svim upravnim stvarima. Navodi da je smisao i svrha ZUS-a da se građanima omogući sudska zaštita, odnosno pravo na pristup sudu, a ne omogućavanje javnopravnim tijelima da raznim pravnim smicalicama izbjegnu sudski nadzor. Ističe da je prigovor kao pravni lijek propisan odredbom općeg akta tuženika, koju je ovaj Sud ocijenio zakonitom te je otklonio dvojbu u njezinu primjenu u predmetnoj pravnoj stvari, pa da je ograničenje djelotvornog pravnog lijeka propisanog člankom 10. Odluke očito. Ističe da je ovaj Sud potvrdio da je u nadležnosti predstavničkih tijela da kada propisuju vlastite opće akte propišu i pravni lijek u konkretnoj stvari, ovisno o vlastitoj procjeni (žalba ili prigovor), te da se s obzirom da je Odlukom propisan prigovor, treba primijeniti članak 122. stavak 3. ZUP-a. Navodi da ustavnopravna opravdanost ograničenja prava na djelotvoran pravni lijek postoji samo ako se pokaže da se zakonskim mjerama nastoji ostvariti neki legitimni cilj u javnom ili općem interesu, a da u konkretnom slučaju opravdanost ograničenja ne postoji, već ono proizlazi iz shvaćanja suda koji se poziva na pravno stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Upućuje na članak 6. ZUP-a, te ističe da ograničenje nije razmjerno u okolnostima u kojima se prema članku 10. Odluke prigovor može uložiti u iznimno kratkom roku od osam dana, a pravo na žalbu sukladno članku 105. ZUP-a je 15 dana. Smatra da je shvaćanje suda proizvoljno, odnosno arbitrarno, jer su iznijeti razlozi suprotni volji zakonodavca i izričaju predmetnih zakonskih odredbi, te da je sud pridonio stvaranju procesne neravnoteže u korist tijela javne vlasti. Detaljno obrazlaže svoje shvaćanje i iznosi razloge zbog kojih smatra da je pobijanim rješenjem povrijeđen zakon na njezinu štetu, jer su ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe radi nepostupanja tuženika. Smatra da nije logično niti zakonito uvijek utvrditi da je nužan protek najduljeg mogućeg zakonskog roka za donošenje odluke prije nego se stranka obrati sudu tvrdeći da je nastupila šutnja uprave. Navodi da je obveza suda uvijek meritorno riješiti tužbu radi šutnje, osim u slučaju obustave, koja tužba je svojevrsno pravno sredstvo koje ima istu svrhu kao i zahtjev radi suđenja u razumnom roku. Smatra da je sud propustio suditi jer je a priori odbacio tužbu zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da nije moguće podnijeti tužbu ako prethodno nije proteklo najmanje 68 dana. Poziva se na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u nizu odluka, koja su obvezujuća, kao i na odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda EU u vezi primjene sudske prakse, te na načelo pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja koja čine dio pravnog sustava Europske unije. Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji te pobijano rješenje poništi i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a podredno predlaže da se pobijano rješenje preinači, sve uz naknadu troškova spora.

Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Tuženik nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužiteljice.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući rješenje prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje žalbom pobija.

6. Prema podacima spisa predmeta razvidno je da je tužiteljica 5. siječnja 2024. podnijela tužbu radi propuštanja tuženika da u propisanom roku donese odluku o njezinom prigovoru izjavljenom 18. prosinca 2023. na rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku od 26. listopada 2023., a koji je podnijela sukladno uputi o pravnom lijeku. Tužbom je zahtijevala da sud naloži tuženiku da u roku od 8 dana odluči o prigovoru izjavljenom na naprijed navedeno rješenje prvostupanjskog tijela.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nisu postojale pretpostavke za vođenje spora sukladno mjerodavnim propisima te da je tužba podnesena prijevremeno, pri čemu je svoju odluku potpuno i jasno obrazložio, pozivajući se na relevantne odredbe ZUS-a i ZUP-a, citirane u rješenju, kao i na pravna stajališta ovoga Suda izražena u presudama poslovni broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. i Usoz-143/2022 od 27. veljače 2023. (potvrđeno u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1744/2023 od 14. studenog 2023.), te stajalište iz rješenja poslovni broj: Usž-1061/2024 od 11. rujna 2024., doneseno u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Navodi tužiteljice o proizvoljnom i arbitrarnom postupanju suda stoga nisu osnovani.

8. S obzirom na pravno stajalište zauzeto u dosadašnjoj sudskoj praksi, prema kojem se rješenje koje je nadležno prvostupanjsko tijelo donijelo u predmetnoj upravnoj stvari uređenoj općim aktom (status i pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja), smatra pojedinačnom odlukom (upravnim aktom), suprotno mišljenju tužiteljice ne radi se niti o jednoj od situacija u kojima ZUP kao pravni lijek propisuje prigovor (članak 42., članak 155., članak 156., članak 157. i 158. te članak 122. ZUP- a).

9. Stoga, neovisno o tome što je u članku 10. Odluke pravni lijek koji se može podnijeti protiv rješenja prvostupanjskog tijela, a kojim je odlučeno o pravu i pravnom interesu tužiteljice, nazvan prigovorom, nema mjesta primjeni članka 122. stavka 3. ZUP-a, prema kojem bi postojala obveza da se o tom prigovoru odluči u roku od osam dana, a imajući pri tome u vidu i članak 12. stavak 1. i 3. ZUP-a, koje odredbe su citirane u obrazloženju pobijanog rješenja suda.

10. Ustavni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj: U-III-4452/2024 od 2. travnja 2025., donesenom u povodu ustavne tužbe podnesene protiv naprijed navedenog rješenja ovoga Suda, poslovni broj: Usž-1061/2024 od 11. rujna 2024., potvrdio pravno stajalište da pravni lijek, prigovor na rješenje, propisan Odlukom/18. ne predstavlja prigovor iz članka 122. ZUP-a, odnosno da se ne može izjednačiti sa prigovorom koji je propisan ZUP-om, već se radi o pravnom lijeku iz članka 121. ZUP-a, o kojem nadležno tijelo mora donijeti odluku što je prije moguće, a najkasnije u roku od 60 dana od dana predaje uredne žalbe. Ustavni sud je ocijenio da učinkovitost tog pravnog sredstva nije narušena činjenicom da se ono u propisu koji je po prirodi lex specialis naziva prigovorom, a da je po pokretanju upravnog spora ovaj Sud utvrdio da se ne radi o pravnom sredstvu pod istim nazivom iz ZUP-a, već upravo o pravnom sredstvu kojim se osporava zakonitost pojedinačnog upravnog akta, pa je samim time primjenjiva odredba članka 121. ZUP-a, a posljedično i rokovi koji su tom odredbom propisani za odlučivanje o navedenom pravnom lijeku.

11. Slijedom iznesenog, s obzirom na datum podnošenja prigovora na prvostupanjsko rješenje u trenutku podnošenja tužbe nije protekao rok za odlučivanje o prigovoru tužiteljice propisan člankom 121. ZUP-a. Stoga je pravilno utvrđeno da je predmetna tužba zbog propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o redovitom pravnom lijeku (tužba zbog šutnje uprave prema članku 3. stavku 1. točki 3. ZUS-a) podnesena prije isteka roka propisanog člankom 40. stavkom 2. ZUS-a. Naime, prema navedenoj odredbi ZUS-a, pri pokretanju spora zbog propuštanja, između ostalog, donošenja pojedinačne odluke u propisanom roku, tužba se sudu podnosi najranije osam dana nakon isteka propisanog roka.

12. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski je sud osnovano utvrdio da ne postoje pretpostavke za vođenje spora te je tužbu zakonito odbacio na temelju članka 46. stavka 1. točke 1. ZUS-a, koji se primjenjuje sukladno članku 169. stavku 1. istog Zakona, kao prijevremeno podnesenu.

13. Kako navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke, na temelju članka 135. stavka 1. u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, riješeno je kao u točki I. izreke.

14. S obzirom da je žalba odbijena, tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska