Poslovni broj: Usž-3724/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ĆĆ, državljanina Sirijske Arapske Republike, smještenog u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41, kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2126/2025-8 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2126/2025-8 od 23. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/25-06/2030, URBROJ: 511-01-212-25-4 od 16. svibnja 2025. Točkom II. izreke presude odobrena je tužitelju besplatna pravna pomoć u predmetnom upravnom sporu te je tuženiku naloženo da u roku od 15 dana pružateljici pravne pomoći, odvjetnici Ivani Sedlar, naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura.
2. Rješenjem tuženika od 16. svibnja 2025. odbačen je naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
3. Tužitelj žalbom pobija točku I. izreke presude zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da obrazloženje pobijane presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, zbog čega je ista nerazumljiva i proturječna sama sebi. Smatra da nije moguće utvrditi na temelju kojih dokaza je sud donio odluku, koje dokaze je razmatrao i je li izvršio uvid u druge spise i koje. Netočnim smatra navod suda da nema osobnih i neposrednih saznanja o stanju u Siriji jer je u kontaktu s obitelji i prijateljima, pri čemu posebno ističe da nije došao iz sigurne zemlje, već iz zemlje koja je bila u ratu i u kojoj su ratni sukobi svakodnevnica. Navodi okolnosti o stanju u Siriji i svoje osobne razloge zbog kojih smatra da nije moguć njegov povratak u Siriju. Smatra da mu je u upravnom sporu trebala biti dana mogućnost da osobno iznese činjenice i okolnosti slučaja. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod svih navoda iznesenih u odgovoru na tužbu, kao i izvješća Ujedinjenih naroda od 25. travnja 2025. Smatra pravilnom procjenu da tužitelj nije boravio u zemlji podrijetla od podnošenja naknadnog zahtjeva kako bi imao neposredna saznanja o pravom stanju u zemlji podrijetla. Ističe da je tužitelj napustio Siriju 2018. godine i da je do 2023. boravio u Turskoj, gdje je prema vlastitim navodima dobio status stranca pod privremenom zaštitom zajedno s članovima obitelji. Navodi da tužitelj u naknadom zahtjevu za međunarodnu zaštitu nije iznio nove činjenice niti ih je potkrijepio dokazima, a suprotno njegovim navodima situacija u Siriji se popravila, što proizlazi i iz izvješća Ujedinjenih naroda. U privitku dostavlja dopis Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso od 8. rujna 2025. prema kojem je tužitelj toga dana pristupio izlaznoj graničnoj kontroli i izjavio da odlazi kući, prilikom čega mu je oduzeta iskaznica tražitelja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Člankom 43. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 3/23. - dalje: Zakon) propisano je da Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje naknadni zahtjev ako se ocijeni da je nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona. Prema članku 47. stavku 3. Zakona naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Stavkom 4. navedenog članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.
8. Prema članku 47. stavku 6. Zakona naknadni zahtjev će se odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4430/2024-6 od 24. siječnja 2025. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/57053, URBROJ: 511-01- 212-24-8 od 7. listopada 2024. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj te je određeno da je dužan u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.
10. U tom je postupku utvrđeno da je tužitelj podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu 26. veljače 2024. u kojemu je u bitnome naveo da je Sirijsku Arapsku Republiku napustio zbog rata tijekom kojeg mu je uništen dom, a kako vlada opća nesigurnost ostanak je bio opasan po život. Pri tome je naveo da bi i povratkom u Republiku Tursku bio nesiguran zbog još većeg nacionalizma i rasizma. U upravnom postupku i upravnom sporu detaljno su izneseni razlozi zbog kojih iznesene materijalne činjenice nisu dovoljne za zaključak da postoji opravdani rizik suočavanja tužitelja u zemlji podrijetla s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem te ozbiljnom individualnom prijetnjom zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba jer prema posljednjem izvješću Ujedinjenih naroda za Siriju u velikom broju pokrajina (uključujući Latakiju u kojoj je tužitelj živio) ne postoji opravdani rizik za civilno stanovništvo u smislu povrede članka 15. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (preinačena). Također je ocijenjeno da je moguć siguran povratak tužitelja u Republiku Tursku, u kojoj bi nastavio živjeti sa svojom obitelji jer mu je odobrena privremena zaštita.
11. Predmetni upravni postupak pokrenut je naknadnim zahtjevom tužitelja za međunarodnu zaštitu od 9. travnja 2025. U zahtjevu je naveo da u Sirijskoj Arapskoj Republici i dalje ima naoružanih ljudi između kojih su česti oružani sukobi, a u ratu srušeni dom mu još uvijek nije obnovljen, pa se nema gdje vratiti. Naveo je da je u kontaktu s roditeljima, koji žive u [adresa], i prema kojima je situacija i dalje nesigurna. Navode je potkrijepio razgovorom sa sunarodnjakom MĆ (bivšim tražiteljem međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj) koji mu je rekao da mu je žao što se vratio u Siriju.
12. Postupajući po predmetnom zahtjevu tuženik je utvrdio da tužitelj u naknadnom zahtjevu nije iznio nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke kojom je odbijen njegov prijašnji zahtjev za međunarodnu zaštitu ili koje nije predočio iz opravdanih razloga u prijašnjem postupku. S obzirom na to da se ne radi o novim relevantnim činjenicama koje bi bile od utjecaja na drugačije rješavanje njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tuženik je odbacio zahtjev na temelju članka 43. stavka 2. u vezi s člankom 47. stavkom 6. Zakona.
13. U predmetnom upravnom sporu prvostupanjski sud je, nakon uvida u pravomoćnu presudu kojom je odbijen tužiteljev prethodni zahtjev za međunarodnu zaštitu i spis upravnog postupka, pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za odbacivanje naknadnog zahtjeva, obrazloživši navedenu ocjenu dostatnim i valjanim razlozima koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.
14. Prvostupanjski sud je prihvatio zaključak tuženika da tužiteljev novi zahtjev ne sadrži nove relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti prethodne odluke ili koje tužitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, u smislu članka 47. stavka 3. Zakona. U pobijanoj presudi ističe da ne postoje dokazi da bi se pojedinačni sigurnosni incidenti, na koje tužitelj ukazuje, protezali na cijelu zemlju podrijetla i da bi isti bili trajnog karaktera, a ujedno je vjerodostojnost iznesenih činjenica i osnovanost straha već bila razmotrena u prethodnom upravnom sporu. Pri tome posebno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije došao u Republiku Hrvatsku neposredno iz Sirijske Arapske Republike već iz Turske u kojoj je boravio od 2018. godine i u kojoj mu je osigurana privremena zaštita.
15. Tužitelj u ovom postupku nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede ispunjavanja propisanih pretpostavki za prihvaćanje naknadnog zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja na temelju činjenica i dokaza iznesenih u predmetnom postupku u vezi s činjenicama i dokazima upotrijebljenim u prijašnjem postupku, u smislu članka 47. stavka 4. Zakona, ovaj Sud smatra da činjenice na koje tužitelj ukazuje u naknadnom zahtjevu ne mogu dovesti do drukčijeg ishoda ovoga upravnog spora.
16. Razmatrajući žalbeni navod o povredi pravila sudskog postupka zbog neprovođenja dokaza saslušanjem tužitelja, valja poći od toga da je predmet ovog upravnog spora naknadni zahtjev tužitelja za odobrenje međunarodne zaštite. Imajući na umu da isti mora sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, i koje se razmatraju s obzirom na izneseno u zahtjevu, u predmetnom upravnom sporu trebalo je isključivo razmotriti pravno pitanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. S obzirom na činjenice i dokaze koje je tužitelj naveo u naknadom zahtjevu te utvrđeno činjenično stanje u ovome i ranije okončanom postupku, prema ocjeni ovog Suda nije dovedena sumnju pravilnost i zakonitost postupanja prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju.
17. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je u prvostupanjskom upravnom sporu održano ročište za raspravu u prisutnosti tužitelja i njegove opunomoćenice, zbog čega ovaj Sud smatra da je tužitelju, u skladu s člankom 6. ZUS-a, dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Pri tome treba napomenuti da sudjelovanje stranke u postupku (koje se ostvaruje podnescima te sudjelovanjem stranke na usmenoj raspravi i pri provedbi dokaznih radnji) nije istovjetno dokaznom sredstvu saslušanja stranke. Budući da je tužitelj tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imao mogućnost, koju je iskoristio, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za rješavanje ove upravne stvari, to mu odbijanjem dokaznog prijedloga za njegovo saslušanje nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom sporu.
18. Tužitelj je napuštanjem Republike Hrvatske 8. rujna 2025., odnosno prije okončanja ovog upravnog spora (dopis Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso od 8. rujna 2025.) pokazao nezainteresiranost za njegov ishod, pri čemu je ujedno izjavio da se vraća kući, iz čega proizlazi da tijekom postupka nije bio iskren i vjerodostojan.
19. Neosnovan je i prigovor tužitelja da pobijana presuda nije obrazložena u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a. Naime, iz pobijane presude vidljivo je da sadrži utvrđeno činjenično stanje, obrazloženje na koji način su činjenice utvrđene, razloge na kojima se iste temelje te propise na osnovi kojih je riješena upravna stvar (Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti), odnosno da obrazloženje iste sadržava sve propisano navedenim člankom ZUS-a te je isto dostatno za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava, a posebno imajući na umu paušalne navode na kojima je utemeljen istaknuti prigovor.
20. Tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane točke I. izreke presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava (članka 43. stavka 2. Zakona), dok bitne povrede odredaba upravnog spora ovaj Sud nije našao.
21. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 8. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
