Poslovni broj: Usž-1202/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 2264/23-10 od 27. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2264/23-10 od 27. studenoga 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 141-02/22-03/03515410322, URBROJ: 341-99-06/2-22-6970 od 9. siječnja 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Šibeniku, KLASA: UP/I 141-02/22-03/03515410322, URBROJ: 341-19-06/2-22-7492 od 20. listopada 2022.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 20. listopada 2022. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za (ponovno) određivanje invalidske mirovine.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj u bitnom ističe da predmetni postupak valja razmotriti u svjetlu općih pravila Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava vezanih uz interpretaciju prava. Poziva se na stajalište navedenih sudova da pojedinci ne smiju trpjeti negativne posljedice zbog pogrešaka državnih tijela. Smatra da u konkretnom slučaju tužitelj trpi negativne posljedice zbog pogreške tuženika jer se prema njemu postupalo različito u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji. Dostavlja rješenja javnopravnih tijela za koja smatra da dokazuju nedopušteno različito postupanje. Ističe da sām tuženik smatra da je pripadnost Hrvatskom vijeću obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u razdoblju do 15. siječnja 1992. dovoljna za ostvarivanje statusa dragovoljca prema propisima Republike Hrvatske. Naglašava da je dostavio novi dokaz koji bi doveo do drugačijeg rješavanja upravne stvari - potvrdu nadležnog tijela Bosne i Hercegovine od 19. siječnja 2023., koja nije postojala 2013., iz koje je razvidno da je tužitelj sudjelovao u ratu kao vojnik od početka rata te mu je stoga potrebno priznati status dragovoljca i pripadajući mirovinski faktor. Smatra da dokazi koje je dostavio 2012. i 2013. nisu relevantni jer nisu bili korišteni u postupku okončanom rješenjem od 6. svibnja 2009. Ističe da se obnavlja postupak iz 2007. jer je riječ o važećem, pravomoćnom rješenju po kojem on prima isplatu invalidske mirovine. Rješenje iz 2013. kojim se odbija zahtjev za obnovu postupka ne predstavlja "važnu kariku" u predmetnom postupku jer se njime nije odlučivao o meritumu, već je zahtjev za obnovu postupka odbijen. Rješenjem od 20. listopada 2013. tuženik nije odbio zahtjev tužitelja nakon što je obnovio postupak, već je odbio obnovu postupka kao takvu. Iz toga tužitelj zaključuje da u novom postupku nikada nisu bili cijenjeni dokazi koje je dostavio u predmetnom postupku. Slijedom navedenog predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi osporenu presudu Upravnog suda u Splitu i usvoji tužbeni zahtjev. Traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa proizlazi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, broj: 197522 od 12. prosinca 2007., tužitelju, pripadniku HVO-a, kod kojeg je nastala opća nesposobnost za rad kao posljedica ranjavanja u ratu u Bosni i Hercegovini, priznato, počevši od 11. travnja 2007., pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine, Međunarodni ugovori“, 2/06.; u daljnjem tekstu: Ugovor); da je mirovina tužitelju, pripadniku HVO-a sa statusom RVI-a, određena primjenom polaznog faktora 1,50, sukladno uvjerenju Uprave za obranu Travnik, Odjela za obranu Bugojno od 23. svibnja 2006. prema kojemu je tužitelj bio pripadnik OS HVO-a od 4. lipnja 1992. do 18. kolovoza 1993. U postupku je utvrđeno da tužitelj nema status dragovoljca jer nije sudjelovao u ratu u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1. listopada 1991. do 15. siječnja 1992. više od 100 dana. Polazni faktor za određivanje invalidske mirovine tužitelju utvrđen je primjenom članka 17. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“,174/04. i 92/05.; u daljnjem tekstu: ZPHBDR). Rješenjem tuženika, broj: 496522 od 6. svibnja 2009. odbijena je tužiteljeva žalba protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 12. prosinca 2007.

8. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, broj: 197522 od 29. listopada 2013. odbijen je zahtjev tužitelja za obnovu postupka priznanja prava na invalidsku mirovinu koji se temeljio na novom dokazu vezanom uz status dragovoljca HVO-a, uvjerenju Odsjeka za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze Travnik, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Bugojno, broj: 07/31-03-03-04-14/11 od 31. svibnja 2011. iz kojeg proizlazi da je tužitelj sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine kao pripadnik Oružanih snaga u razdoblju od 18. rujna 1991. do 22. prosinca 1995. U tom je postupku pribavljena obavijest Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Travnik, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Bugojno, broj: 07/31-03-03-24-1 od 4. svibnja 2012. u kojoj je navedeno da je tužitelj bio pripadnik Sektora Udurlije, u sklopu Općinskog kriznog stožera Bugojno od 18. rujna 1991. do 4. lipnja 1992.

9. Postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je zahtjevom tužitelja od 31. svibnja 2022. za novi izračun mirovine u kojemu ističe da je bio pripadnik HVO- a od 1991. te traži da mu se odredi novi iznos mirovine primjenom polaznog faktora 1,85. Uz zahtjev je priloženo uvjerenje Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Travnik, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Bugojno, broj: 07/31-03-03-03-48/19 od 19. veljače 2019. u kojemu je navedeno da je tužitelj sudjelovao u obrani suvereniteta Bosne i Hercegovine kao pripadnik Općinskog kriznog stožera Bugojno od 18. rujna 1991. do 8. travnja 1992. te kao pripadnik HVO- a od 4. lipnja 1992. do 22. travnja 1996. Pored toga, spisu prileži uvjerenje Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Travnik, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Bugojno, broj: 07/31-03-45/3-06-12/22 od 19. siječnja 2023. u kojemu je navedeno da je tužitelj sudjelovao u obrani suvereniteta Bosne i Hercegovine kao pripadnik Općinskog kriznog stožera Bugojno od 18. rujna 1991. do 8. travnja 1992., zatim kao pripadnik Brigade „Eugen Kvaternik“ Bugojno od 4. lipnja 1992. do 31. srpnja 1993. i pripadnik II. bojne Vojne policije Livno od 1. kolovoza 1993. do 22. travnja 1994.

10. Prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za obnovu pravomoćno okončanog upravnog postupka iz članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUP), u vezi s člankom 134. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, („Narodne novine“,157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) jer tužitelj nije dostavio nove dokaze odnosno ukazao na nove činjenice koje bi mogle dovesti do drukčijeg rješenja upravne stvari.

11. Iz navedenih uvjerenja nadležnih tijela Bosne i Hercegovine proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 18. rujna 1991. do 8. travnja 1992. bio pripadnik kriznog stožera HVO-a Općine Bugojno.

12. Prema višekratno izraženom stajalištu ovoga Suda, prilikom odlučivanja o pravima primjenom Ugovora uzimaju se u obzir činjenice iz potvrda koje izdaju nadležna tijela Bosne i Hercegovine samo ako odgovaraju pretpostavkama iz ZPHBDR- a. U tom smislu valja istaknuti da pripadnošću tužitelja Općinskom kriznom stožeru u navedenom razdoblju, prema ocjeni ovoga Suda, nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje statusa dragovoljca prema hrvatskim pravnim propisima (članak 2. ZPHBDR-a).

13. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi takva presuda bila rezultat samovoljnog postupanja.

14. U odnosu na pozivanje tužitelja na stav Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava prema kojemu pogreške države odnosno javnopravnih tijela ne smiju ići na štetu stranke, valja istaknuti da u ovom slučaju nije učinjen bilo kakav propust javnopravnih tijela, već je tužitelju u pravomoćno okončanom postupku čiju obnovu traži u predmetnom postupku, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno priznato pravo na invalidsku mirovinu i mirovina određena primjenom (odgovarajućeg) polaznog faktora (1,50) koji odgovara utvrđenom činjeničnom stanju u vezi sa statusom dragovoljca. Polazeći od navedenoga, a imajući na umu okolnost da u predmetnom postupku tužitelj nije dostavio dokaz koji bi upućivao na to da su ispunjeni uvjeti za stjecanje statusa dragovoljca tužitelja prema hrvatskim propisima, a niti rješenje nadležnog tijela Bosne i Hercegovine iz kojeg bi proizlazilo da je ostvario status dragovoljca, valja zaključiti da se ishod upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu ne može smatrati nezakonitim odnosno nepravičnim.

15. Što se tiče žalbenog navoda da je tuženik u nekim usporedivim slučajevima postupao drugačije treba prije svega naglasiti da predmet ovog upravnog spora nije ocjena zakonitosti pojedinačnih akata javnopravnih tijela donesenih u nekom drugom postupku. S obzirom na navedeno, a imajući na umu ocjenu ovoga Suda da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno mjerodavno pravo odbijanjem tužiteljeva zahtjeva, žalbeni navod o drugačijem postupanju tuženika u navodno usporedivim situacijama ne mogu dovesti u sumnju zakonitost osporenih rješenja javnopravnih tijela odnosno osporene prvostupanjske presude.

16. Slijedom iznesenog, Sud smatra da ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost osporavane presude ni po kojoj osnovi.

17. Stoga je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke. 18. Budući da tužitelj nije uspio u ovom postupku, to je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković