Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-57/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja toga suda Jasne Smiljanić, kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog DA, zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom djetetovih prava - iz članka 177. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17.,– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: Kzd- 205/2020-49 od 1. ožujka 2023., u javnoj sjednici vijeća, u nazočnosti optuženika i braniteljice optuženika Line Budak, odvjetnice iz Zagreba, održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog DA kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj Kzd-205/2020-49 od 1. ožujka 2023, optuženi DA proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznena djela protiv braka ,obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ711, činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude, te mu je za kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta TA na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta IA na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta HA na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora 6 (šest) mjeseci, te je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. stavak 1. i 4. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 71. stavka 1. KZ/11 optuženom DA izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti - rada s djecom u trajanju od 2 (dvije) godine.

3. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 određeno je da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine ako optuženik bez opravdanog razloga krši obveze koje su mu određene sigurnosnom mjerom iz članka 71. KZ/11.

4. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17., 126/19. i 80/22.; nastavno: ZKP) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP na ime paušalne svote u iznosu od 1.500,00 Eura[1] / 11.301,75 kuna dok je dužan naknaditi troškove postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP na ime nagrade i nužnih izdataka zastupanja oštećenika po opunomoćeniku u iznosu koji će sud naknadno odrediti posebnim rješenjem, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

5. Protiv te presude optuženi DA, po braniteljici Lini Budak, odvjetnici iz Zagreba, podnio je dvije žalbe, a obje žalbe su podnesene zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se optuženik i njegova braniteljica obavijeste o sjednici drugostupanjskog suda na kojoj žele biti prisutni, te da se žalbe prihvate, pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca. S obzirom da su obje žalbe optuženika podnesene po braniteljici u bitnome sadržajno istovjetne, sadrže iste žalbene osnove i žalbene prijedloge, obje će se razmatrati jedinstveno kao jedna žalba optuženika.

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalbe optuženika nisu osnovane.

9. Žalitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud prekoračio instruktivni rok iz članka 458. stavak 1. ZKP za izradu pisanog otpravka presude u roku od mjesec dana od objave, te je pisanu presudu primio protekom više od 10 mjeseci od objave, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Međutim, sam žalitelj navodi da se radi o instruktivnom roku, pa iako je prekoračenjem tog roka nepravilno primijenjena odredba članka 458. stavak 1. ZKP radi se o relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka koja nije utjecala na presudu.

10. Netočno optuženik u žalbi tvrdi da mu je uskraćeno pravo da sudjeluje u postupku čime da je ostvarena povreda prava na pošteno suđenje jer je državni odvjetnik ispitao dvije svjedokinje ĆA i AA prije nego je o tome obaviješten optuženik zbog čega on nije bio nazočan njihovom ispitivanju, a isto tako mu je povrijeđeno pravo na obranu jer je državni odvjetnik ispitao svjedokinje DAT i TAT bez nazočnosti optuženika i njegove braniteljice iako je braniteljica prije toga dostavila punomoć za zastupanje optuženika i podneskom od 19. listopada 2019. predložila tužitelju da nju i njenog branjenika obavijesti o svim radnjama u postupku, što je ponovila i kasnijim podneskom od 6.studenog 2019. U odnosu na istaknute žalbene prigovore za istaknuti je da se pravo na pošteno suđenje promatra kroz kazneni postupak u cjelini, a s obzirom da i sam žalitelj navodi da su navedeni svjedoci ispitani pred sudom na raspravi kojem ispitivanju su bili nazočni i optuženik i njegova braniteljica, nije ostvarena navedena povreda prava na pošteno suđenje niti prava na obranu optuženika koji je u fazi rasprave imao mogućnost sudjelovati u kaznenom postupku, ispitivati svjedoke i predlagati dokaze sve uz stručnu pomoć svoje braniteljice.

11. Protivno žalbenim navodima optuženika da ni tužitelj ni sud nemaju potrebna stručna znanja temeljem kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi da je navodnim postupcima optuženika ozbiljno ugrožen pravilan psihofizički rast i razvoj troje djece učenika TA, IA i HA, pa je zbog toga bilo nužno provesti vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku koji bi utvrdio da li je ili nije postupcima optuženika uopće ugrožen njihov psihofizički rast i razvoj, prvostupanjski je sud nakon analize svakog pojedinog dokaza i u međusobnoj povezanosti, na temelju iskaza djeteta IA, iskaza majke djeteta TA, DAT, iskaza majke djeteta HA, TAT, oca istog djeteta ČA, iskaza učiteljice AA, te podataka dostavljenim od OŠ Alojzije Stepinca i to zapisnika sa zajedničkog sastanka od 3. prosinca 2018., bilješke učiteljice, zapisnika o razgovoru s učenikom HA i zapisnika sa sastanka u školi od 4. prosinca 2018., ispravno zaključio da je optuženik na način opisan u izreci pobijane presude neprimjerenim seksualiziranim savjetima i izjavama o učiteljici i mami djeteta, primjedbama, sugestijama te ruganjem na temelju izgleda djeteta, upućenih trojici navedenih učenika, pred drugim učenicima koji su bili polaznici prvog i drugog razreda osnovne škole, tu djecu psihički zlostavio, čime je ozbiljno ugrozio njihov pravilan psihofizički razvoj, što je prvostupanjski sud i obrazložio u točki 6.17. obrazloženja pobijane presude, a s obzirom na sadržaj optuženikovih savjeta, izjava, primjedbi, sugestija i ruganja upućenih djeci, za takav zaključak sudu nisu potrebna dodatna stručna znanja. Pri tome je, na temelju iskaza gore navedenih svjedoka, koji su opisali ponašanje djece uslijed postupanja optuženika, utvrđeno da je inkriminirano postupanje optuženika kod te djece izazvalo osjećaj emocionalne neugode i da je bilo ugrožavajuće za njihov pravilan rast i razvoj. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su u ponašanju optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ, te nije u pravu optuženik da je vještačenjem trebalo utvrditi je li kod optuženikovog postupanja postojalo „navođenje na drugo ponašanje koje je štetno za razvoj djeteta, odnosno drugi način grube povrede djetetova prava“ s obzirom je u postupku na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je na opisani način optuženik emocionalno zlostavio djecu.

12. Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP te žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik je detaljno reproducirao iskaze svjedoka i to učiteljice ĆA u odnosu na koji tvrdi da su razlozi pobijane presude u proturječju s njenim iskazom koji je dala u postupku, te iskaz svjedokinje učiteljice AA, zatim iskaze djece i njihovih roditelja, te iskaze ostalih svjedoka, te je iznio svoju analizu tako provedenih dokaza, ukazujući što je na temelju kojeg iskaza utvrđeno, nakon čega je reproducirana obrana optuženika i dovedena u vezu s iskazima učiteljica ĆA i AA, uz zaključak da se njihovi iskazi u odnosu na problematičnost ponašanja troje djece oštećenika HA, IA i DAT slažu, pa zaključuje da su ta djeca problematičnog ponašanja sklona laganju, a neki od njih odrastaju i bez dovoljno roditeljske brige i ljubavi, pri čemu ističe da su ta trojica oštećenika bili jako ljubomorni što je optuženik bio asistent djeteta EA, pa su optužbe oštećene djece zapravo plod dječje mašte i pokušaj pribavljanja pažnje optuženika.

13. Suprotno žalbenim prigovorima u odnosu na iskaz svjedokinje ĆA, nije ostvarena navedena žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer je njen iskaz sa zapisnika od 17. lipnja 2021. u bitnome istovjetan i u razlozima presude pa ne postoji nikakvo proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza ove svjedokinje i njenog iskaza sa citiranog zapisnika, pri čemu se žalitelju ukazuje da sud u razlozima presude nije dužan reproducirati cijeli iskaz svjedoka, već iznijeti analizu iskaza zasebno i u vezi s drugim dokazima, kao i ocjenu vjerodostojnosti tog dokaza, te navesti koje je činjenice utvrdio na temelju tog dokaza, što je prvostupanjski sud i učinio.

14. Nije u pravu optuženik da je sud propustio iznijeti valjani, opravdani i uvjerljivi razlog zbog čega nije prihvatio iskaz svjedokinje ĆA već je prihvatio samo ono što je ona zabilježila kao izjavu djece. U točki 6.12. obrazloženja sud je naveo jasne, dostatne i valjane razloge što je na temelju iskaza ove svjedokinje utvrdio, a to je da je ista u bitnome potvrdila što su učenici ispričali o inkriminiranom ponašanju optuženika, te je ocjenjujući vjerodostojnost njenog iskaza prihvatio ono što je zabilježila kao izjave djece o tome što im je optuženik govorio i kako se ponašao, dok ostale dijelove iskaza nije prihvatio, s obzirom na suprotne iskaze ispitanih roditelja djece iz kojih je utvrđeno da su se njoj žalili na ponašanje optuženika na koje ona nije reagirala. Stoga je prvostupanjski sud, protivno žalbenim prigovorima, iznio jasnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza ove svjedokinje.

15. U razlozima pobijane presude prvostupanjski je sud proveo temeljitu analizu provedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i međusobno i u odnosu na obranu optuženika, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, nakon čega je iznio jasne, valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ispravno je prvostupanjski sud u točki 6.16. obrazloženja pobijane presude otklonio obranu optuženika kao nevjerodostojnu dajući za takvu svoju ocjenu jasne, konkretne i valjane razloge, pravilno zaključivši da djeca oštećenici i njihovi roditelji te izjave druge djece istog razreda i učiteljice AA nisu plod lažne prijave ili dječje mašte trojice problematične djece, već inkriminiranog postupanja optuženika.

16. Stoga, suprotno tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrdio, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak o utvrđenoj krivnji optuženika za počinjenje tri kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude, zbog čega ga je ispravno za ta kaznena djela proglasio krivim.

17. Pravilno optuženik u žalbi ističe da su svjedoci DAT, TAT i VA ispitani na način da je sud najprije istima pročitao optužnicu, a tek potom su iskazivali, koji način ispitivanja svjedoka nije propisan člankom 289. ZKP i 420. ZKP, koje odredbe reguliraju način ispitivanja svjedoka u kaznenom postupku. Međutim, nepravilna primjena ovih odredaba, nije utjecala na presudu, jer iz zapisnika o ispitivanju ovih svjedoka proizlazi da su neovisno o prezentiranju sadržaja optužnice isti iskazivali o svojim saznanjima u vezi inkriminacije stavljene na teret optuženiku prvo u slobodnom izlaganju, nakon čega su stranke i sud postavljali pitanja. Stoga nije u pravu optuženik da se iskazi ovih svjedoka ne mogu koristiti kao dokaz jer su pribavljeni na nezakoniti način.

18. Optuženik u žalbi pobija presudu i u odnosu na odluku o sigurnosnoj mjeri zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti - rada s djecom u trajanju od dvije godine, smatrajući da u obrazloženju pobijane presude nema konkretnih razloga zbog kojih je sud tu mjeru izrekao, ocjenjujući dano obrazloženje paušalnim, kao niti razloga o duljini trajanja izrečene mjere, ističući da je na taj način povrijeđeno optuženikovo pravo na rad, a samim time ugrožena je i njegova egzistencija.

19. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud iznio, iako sumarno, jasne, dostatne i valjane razloge za izricanje navedene sigurnosne mjere navodeći da je ista izrečena optuženiku s obzirom na vrstu kaznenog djela, način počinjenja i odnos optuženika prema počinjenom djelu i posljedicama istog. Sud je ovu mjeru u navedenom trajanju izrekao optuženiku jer je ispravno utvrdio da je isti počinio tri kaznena djela povrede djetetovih prava u svojstvu asistenta u nastavi, dakle u obavljanju rada s djecom, pa s obzirom na dulji inkriminirani period u kojem je poduzimao inkriminirane radnje na štetu troje djece tijekom 1. i dijelom 2. razreda osnovne škole, te načinu počinjenja tih kaznenih djela, pravilno je zaključio o postojanju opasnosti da bi optuženik kao magistar kineziologije u budućem radu s djecom mogao ponovno počiniti kazneno djelo. Stoga je izrečena sigurnosna mjera optuženiku u razmjeru s težinom počinjenih kaznenih djela i stupnjem opasnosti optuženika od mogućeg počinjenja novog kaznenog djela, sukladno načelu razmjernosti propisanom u članku 67. KZ/11, te se njome ujedno ostvaruje i svrha sigurnosnih mjera propisana člankom 66. KZ/11.

20. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik ističe da je prvostupanjski sud propustio u pobijanoj presudi iznijeti konkretne razloge za izricanje uvjetne osude s trogodišnjim rokom kušnje.

21. Međutim, protivno istaknutom žalbenom prigovoru, prvostupanjski sud je u točkama 7.1. do 7.6. obrazloženja pobijane presude iznio razloge za izricanje kaznene sankcije optuženiku u bitnome navodeći da je kao olakotno istom cijenio da je kazneno i prekršajno neosuđivana osoba, da je do sada živio socijalno prihvatljivim načinom života, da je zaposlen i skrbi o obitelji i malodobnom djetetu, dok je kao otegotno istom cijenio nekritičan stav prema vlastitom inkriminiranom postupanju, te izostanak empatije prema djeci na čiju štetu je počinio kaznena djela, a posebno prema djetetu TA kojeg je višekratno zlostavljao uslijed čega je dječak imao posljedice, nakon čega je polazeći od propisane kazne zatvora za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 od šest mjeseci do pet godina, u vrijeme izvršenja kaznenog djela, optuženiku utvrdio pojedinačne kazne zatvora u odnosu na svako dijete oštećenika, i to u odnosu na dijete TA na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora 10 (deset) mjeseci, a u odnosu na djecu IA i HA, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kazne zatvora od po 6 (šest) mjeseci za svakoga, a potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine s rokom provjeravanja od 3 (tri) godine. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, a potom ih i ispravno vrednovao, te smatra da je izrečena uvjetna osuda u svemu primjerena kaznena sankcija s obzirom na stupanj optuženikove krivnje, svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11 te težinu i način počinjenja kaznenih djela i osobnih okolnosti utvrđenih na strani optuženika.

22. Optuženik žalbom pobija presudu i u odnosu na odluku o troškovima postupka na ime zastupanja oštećenika po opunomoćeniku u iznosu koji će sud naknadno odrediti posebnih rješenjem jer smatra da je pobijana presuda neutemeljena i protivna zakona, a odluka o trošku protivna zakonu i članku 1.I. Protokola uz EK. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno, na temelju odredbe članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP, obvezao optuženika na plaćanje troškova na ime nužnih izdataka oštećenika te nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika, koji troškovi su nastali u kaznenom postupku, a čija visina će biti naknadno određena rješenjem prvostupanjskog suda.

23. Slijedom navedenog, kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede na koje u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jasna Smiljanić