REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4092/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu tužitelja) 1. JS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ZS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 3. PS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po Slavenu Šoši, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tužene-protutužiteljice (dalje u tekstu: tužena) IS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Krstović, odvjetnici u Dubrovniku, radi predaje u posjed i isplate te utvrđenja, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužene protiv presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-428/23-2 od 17. srpnja 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Ps-13/2022-5 od 3. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-428/23-2 od 17. srpnja 2024.
2. Tužitelji nisu odgovorili na prijedlog.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije tužene djelomično nije osnovan i djelomično nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
5. Tužena u prijedlogu postavlja sljedeća pravna pitanja:
„1. Da li osoba kojoj je prestalo stanarsko pravo stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ BROJ 91/96) stječe prava i obveze najmoprimca, zbog čega se ne može smatrati da takva osoba stan koristi bez pravne osnove iako nakon toga nije zaključila ugovor o najmu s vlasnikom stana?
2. Da li je sud prilikom donošenja odluke o tome da i je stranka u razumnom roku podnijela zahtjev za zaključenjem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom dužan uzeti u obzir okolnost da stranka nije imala načina stupiti u kontakt sa suvlasnicima te nekretnine?
3. Da li se podnošenje zahtjeva za zaključenjem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom odmah po saznanju za adrese suvlasnika nekretnine može smatrati podnošenjem zahtjeva u razumnom roku sve to bez obzira na objektivni protek vremena?
4. Da li je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske osobito pravo da u predmetu odlučuje nepristrani sud, kada sud u presudi iznosi vlastite vrijednosne stavove o životnim i pravnim situacijama tužitelja i drugih sudionika u postupku?“.
6. Revizijski sud je ocijenio da pitanja kako ih je postavila tužena u svom prijedlogu ne predstavljaju pitanja u smislu odredbe čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) jer su preopćenita i njima tužena zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje.
6.1. Naime, takva pitanja nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.
6.2. Upravo iz tog razloga niti razlozi važnosti na koje se tužena u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.
7. Također valja reći da od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi ishod postupka obzirom da su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi bespravnog korištenja stana, te odbili protutužbeni zahtjev tužene za utvrđenje da je na predmetnom stanu stekla status zaštićenog najmoprimca sa obrazloženjem da tužena nije postupila sukladno članku 33. stavak 2. i stavak 3. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20, - dalje: ZNS), jer nije u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona, a niti u razumnom roku nakon toga nadležnom sudu podnijela tužbu radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Činjenica da se sa zahtjevom za sklapanje ugovora o najmu stana obratila tužiteljima tek 2016. podnošenjem tužbe radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom nadležnom sudu ne može se smatrati ispunjenjem obveze iz članka 33. ZNS u odgovarajućem, razumnom vremenu s obzirom na činjenicu da su te radnje poduzete nakon 20 godina od stupanja na snagu ZNS.
7.1. Prigovore tužene da ista nije imala podatke o vlasnicima stana te je zahtjev za zaključenjem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom podnijela odmah po saznanju za adrese suvlasnika predmetne nekretnine, daje sam Zakon o najmu stanova u čl. 33. st. 4. koji propisuje da ako najmoprimac ne može utvrditi vlasnika stana smatrat će se da je vlasnik stana osoba koja je upisana u zemljišne knjige ili u knjigu položenih ugovora ili osoba kojoj je fond za gospodarenje stambenim zgradama uplaćivao amortizaciju za dotičan stan.
7.2. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
8. Tužena se u prijedlogu za dopuštenje revizije, izražavajući svoje neslaganje sa nižestupanjskim odlukama, poziva i na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17
- dalje: EKLJP), pozivajući se na arbitrarnost u odlučivanju.
8.1. Ovaj sud smatra da nisu ispunjene niti pretpostavke predviđene u odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP za dopuštenost revizije, jer vjerojatnost teških postupovnih ili materijalnopravnih povreda u postupku nije učinjena vjerojatnima, te ovaj sud smatra da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužene. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužena nije imala pravično suđenje, te je revizija u tom dijelu odbačena na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je riješeno kao u točki II. izreke ove odluke.
Zagreb, 7. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
