1              Poslovni broj Gž-1816/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1816/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Miha Mratovića, kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nediljke Radić kao članice vijeća u parničnom predmetu tužiteljice I. S. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-4836/2021-37 od 9. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 30.studenog 2023.,

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuju presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-4836/2021-37 od 9. svibnja 2023. u toč. I., II., III., IV. i V. kao i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-4836/2021-37 od 9. svibnja 2023. kojim je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku tužiteljice od 10. ožujka 2022.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništavom odredba čl.1. Ugovora o kreditu br. 038-50-3019540, sklopljenog dana 30.08.2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koja glasi:“Kunska protuvrijednost CHF 27.458,84 (dvadesetsedamtićačetristopedesetosam švicarskih franaka i osamdesečetiri centa) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“ te odredba čl. 7. Ugovora u dijelu koji glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF...“. (toč. I.), obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 1.974,55 EUR /14.877,22 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća kako je pobliže određeno toč. II izreke; utvrđena je ništavom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 038-50-3019540 sklopljenog dana 30. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi:

„NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (toč. III.) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 575,01 EUR/4.332,47 kn, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. rujna 2005. pa do isplate (toč. IV.) a ujedno je naloženo tuženiku tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.501,17 EUR/11.310,57 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od presuđenja do isplate (toč. V.) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 199,24 EUR/1.501,17 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 9. svibnja 2023. do isplate (toč. VI.) a rješenjem je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom tužiteljice od 10. ožujka 2022.

 

2.Protiv navedene presude i rješenja žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i zahtjev tužiteljice odbije, podredno da se presuda i rješenje o trošku ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

 

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

 

3.Žalba tuženika je neosnovana.

 

4.Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje:ZPP), kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

 

4.1.Prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 190. st. 2. ZPP-a, (kojom je propisano da iznimno od odredbe st. 1. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka), dopustio preinaku prema podnesku tužiteljice od 10. ožujka 2022. (povećan je restitucijski zahtjev s naslova valutne klauzule sa utuženih 14.228,89 kn na 14.877,22 kn) i odlučivao o preinačenom zahtjevu, jer to u konkretnom slučaju tužiteljica nije mogla učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, obzirom da i nije raspolagala potpunim informacijama o vršenim isplatama, kao ni znanjem iz financijske struke, a tuženik prvotni izračun iz tužbe i nije prihvatio.

 

4.2.Osim toga, nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržano u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka povećanjem tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njezinih prava na isplatu čime joj se nameće prekomjerni teret.

 

4.3.Neovisno o tome za navesti je kako je sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (poslovni broj Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. Dakle, time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe i to za isplatu po valutnoj klauzuli za 649,22 kn/86,17 Eur više od početno utuženih, pa time i preinaku tužbe, koju je dopustio, on je pravilno postupio.

 

4.4.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a,  jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

 

4.5.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti/ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom 30. kolovoza 2005. u dijelu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF i kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita kao restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništavih/ništetnih odredbi u iznosu od 1.974,55 EUR/14.877,22 kn (valutna klauzula) i 575,01 EUR/4.332,47 kn (naknada za obradu kredita), sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

 

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 30. kolovoza 2005. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.458,84 CHF s kamatom od 5,25%, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine vozila Citroen C4, broj šasije tamo pobliže naveden, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužiteljica predmetni kredit otplatila.

 

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

 

7.1.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.974,55 eur/14.877,22 kn na temelju ništave/ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pozivom na odredbu članka 104. 108. 210. st. 1 i 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 dalje ZOO), otklanjajući po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovanim.

 

8.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja valute CHF.

 

8.1.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

 

8.2.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

8.3.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

8.4.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

 

9.Tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

 

9.1.Da tužiteljica ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/2003 - dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ocjenjuje i ovaj drugostupanjski sud. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužiteljica nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužiteljice kao potrošača dovele u pitanje. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljicom kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljala tužiteljica, već za njezine osobne potrebe.

 

9.2.Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

 

9.3.Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužiteljice, kako je tužiteljica potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.

 

9.4.Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

 

9.5.Slijedom toga, navedena Direktiva 93/13/EEZ, ugovore na koje se primjenjuje, određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti, iz čega pak proizlazi kako je taj kriterij u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom 93/13/EEZ (da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja, tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj), slijedom čega je za zaključiti kako je nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru (koji može ulaziti u područje primjene Direktive 93/13/EEZ) dužan, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te Direktive, u koju svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge.

 

9.6.Slijedom navedenog, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

 

9.7.Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužiteljica konkretni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužiteljice ima tumačiti u skladu sa čl. 320. st. 1. ZOO, dakle u korist tužiteljice i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru  poslovne djelatnosti tužiteljice, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza. Naime, podaci iz Obrtnog registra su na jednostavan način, upisom OIB-a tužiteljice bili dostupni i tuženiku, što je i sam mogao provjeriti. Što se tiče prijedloga usmjerenog na pribavu podataka od registra svih Trgovačkih sudova u RH odgovoriti je kako Trgovački sudovi vode upise u Glavnu knjigu po nazivu-imenu tvrtke, po matičnom broju subjekta (MBS) te RUL-u a ne po imenima i prezimenima fizičkih osoba te imateljima poslovnih udjela, pa kako tuženik nije dostavio konkretni identifikacijski podatak o subjektu upisa, odnosno o pravnoj osobi kod koje bi navodno tužiteljica imala poslovni udjel pravilno je sud prvog stupnja odustao od izvođenja dokaza traženjem podataka u smislu tuženikovog prijedloga koji nije konkretiziran navođenjem podataka o subjektu upisa-pravnoj osobi kod koje bi navodno tužiteljica imala poslovni udjel koji prijedlog je po nalaženju ovog suda je bio usmjeren na nepotrebno odugovlačenje ovog postupka. Osim toga, Obrtni registar i Sudski registar su javni, pa je sve predloženo tuženik sam mogao ishoditi i bez posebnih prepreka u eventualnom dokazivanju pravnog interesa. Dakle, žalitelj nije postupio po odredbi čl. 232. st. 1. ZPP-a, niti je tvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 232. st. 3. ZPP-a.

 

10.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nisu osnovani.

 

10.1.Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14), propisano je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

10.2.Također, članak 502.c. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

10.3.Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

 

11.S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.

 

11.1.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

 

11.2.Na navedenu okolnost je tuženik predložio između ostalog saslušanje svjedoka javnog bilježnika, ali time što ovaj dokaz nije proveden, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

 

11.3.Nadalje je reći kako je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenice svjedokinje M. Š., a tužiteljica je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušana kao stranka) tvrdila kako se s njom prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

 

11.4.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

 

12.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništavost/ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 104. st. 1. u svezi sa čl. 210. ZOO/91 koje odgovaraju čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

 

13.Nije osnovan ni žalbeni prigovor tuženika da je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici veći iznos od iznosa koji je preplatila, odnosno da sud nije uzeo u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF, a koji iznos je inače utvrđen provedenim vještačenjem u visini od 440,65 Eur/3.320,11 kn.

 

13.1.U ovom postupku predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 104. ZOO/91 odnosno čl. 323. ZOO/05, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onog što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da tužiteljica u razdoblju kada je plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži nije ništa stekla na teret tuženika jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice.

 

13.2.Pri tome, ovaj sud ima u vidu i pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. ožujka 2023. poslovni broj Rev-1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli primjenom odredaba iz čl. 323. stavak 1. ZOO-a jer tuženik nije ni primio iznose na ime razlike o tečaju CHF u odnosu na kunu.

 

13.3.Po ocjeni ovoga suda, tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početni jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

 

13.4.S druge strane, sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju ne obvezujuće prirode zamijenjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca.

 

13.5.Prema ustaljenoj sudskoj praksi suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (osobito vidjeti presude u predmetima C 6-618/10 te C 70/17 i C 179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredaba jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače (presuda od 21. prosinca 2016. Gutierrez Naranjuo i drugi, C 154/15, C 307/15 i C308/15). Tako je sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primijene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

 

13.6.Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

 

13.7.Ni iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita ako je tijekom otplate kredita došlo do potplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, slijedom čega za to ne postoji odgovornost tužiteljice niti je tužiteljica po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekla što bi bila u obvezi vratiti.

 

13.8.Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, zbog čega ne postoji niti tražbina tuženika, odnosno osnov za umanjenje tužiteljičine tražbine.

 

14.Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan.

 

14.1.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju  o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu,  počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti  na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

 

14.2.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018. 

 

14.3.Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužiteljica podnijela 8.lipnja 2021. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 14. lipnja 2018., pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice.

 

15.Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (čl. 214. ZOO), budući je tuženik nepošteni stjecatelj slijedom čega mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

16.Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tuženik 1. rujna 2005. naplatio od tužiteljice naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od tuženika te da se o spornoj ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, nije pojedinačno pregovaralo te je, polazeći od toga da je tužiteljica potrošač (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“, broj 96/03), čl. 81. i 87. istog zakona, ujedno navodeći kako u ugovoru nije navedeno o kakvim se troškovima radi zaključio kako je tuženik odgovoran na ugovaranje ništave ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja te je time i nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog utvrđena je ništavom predmetna odredba, a pozivom na odredbe čl.104. i 214. ZOO/91 tuženik je obvezan na isplatu u izreci navedenog iznosa čija visina među strankama nije ni sporna. Ujedno je ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

 

16.1.Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništavom/ništetnom dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica kao korisnik kredita obvezala tuženiku, kao kreditoru platiti jednokratnu naknadu od iznosa kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takve ništave/ništetne odredbe.

 

17.Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako u uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

 

17.1.Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

 

17.2.U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

 

17.3.Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

 

17.4.Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

 

17.5.Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

 

18.Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

 

19.U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

 

19.1.Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita.

 

19.2.Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak odredbi članka 9. ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih, sudskih i drugih troškova te troškova pristojbe vezanih za naplatu, slijedom čega nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

 

19.3.Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

 

20.Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tom osnovu od 575,01 Eur/4.332,47 kn temeljem čl. 104., 210. i 214. ZOO/91 koje odgovaraju čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i 1115. jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude (glede ulazne naknade) tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

 

21.Ni žalbeni navodi tuženika glede prvostupanjske odluke o troškovima postupka nemaju utemeljenja budući je sud pravilno i zakonito odmjerio troškove postupka tužiteljici po odredbi čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22, 126/22 dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18,51/23 dalje ZSP) a koju tuženik osporava bez isticanja bilo kojeg konkretnog žalbenog prigovora, pa je radi svega navedenog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

22.Tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka sud je odbio jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. ZPP).

 

U Splitu 30. studenog 2023.