Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2872/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, Josip Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, odvjetnicima iz Križevaca, protiv tuženika Udruga Nogomet Plus, Split, Put Skalica 3, OIB: 61120755375, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima GK & Marijo Granić iz Splita, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj Pn-75/2024-134 od 8. svibnja 2025., dana 7. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj Pn-75/2024-134 od 8. svibnja 2025. u dijelu pod toč. I izreke i odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 1.640,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 21. srpnja 2015. do isplate.
II. U preostalom dijelu za iznos od 350,00 eur odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se ista presuda u dijelu pod toč. I za iznos od 350,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2015. do isplate potvrđuje, kao i u toč. II izreke u dijelu u kojem tuženik nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj Pn-75/2024-134 od 8. svibnja 2025. u dijelu pod toč. II izreke u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
r i j e š i o j e
I. Odbija se zahtjev tužitelja za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana isplati trošak postupka povodom žalbe od 54,93 eur.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja pod toč. I izreke nalaže se da tuženik Udruga Nogomet Plus, Put Skalica 3,21000 Split, OIB: 61120755375 tužitelju ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 1.990,84 EUR s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. pa do isplate, dok se pod II određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga, predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
3. Protiv navedene odluke u dijelu pod toč. II izreke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga, predviđenih u čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.
5. Pobijana presuda u svemu sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti na koje se upire, pa prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ili koju od povreda pravila o postupku na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako je na portalu tuženik 03. svibnja 2015. godine objavljen tekst koji se odnosi na tužitelja-nogometnog suca, u kojemu se navodi kako će najkontroverzniji hrvatski nogometni djelitelj (ne) pravde ŽK ponovno tijekom vikenda biti u žiži zanimanja hrvatske nogometne javnosti kao glavni sudac dalmatinskog derbija između Zadra i Hajduka, da se na spomen samog imena ŽK, mnogim Hajdukovim, a odnedavno i Rijekinim navijačima, doslovce diže kosa na glavi, da je vrlo utjecajna osoba u svojoj domicilnoj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji kao predsjednik gradskog odbora HDZ-a [adresa], na lokalnim izborima 2009. bio je kandidat za gradonačelnika, ali nije prošao, da je napustio mjesto tajnika županijskog nogometnog saveza, te prešao u uspješnije i financijski zanimljivije Daruvarske toplice, te da dobri poznavatelji tamošnjih prilika kažu da je mjesto voditelja investicija zapravo iskorišteno upravo da bi se on tamo "uhljebio", a politički background itekako mu je pomogao i u karijeri nogometnog suca, posebno kada se zna koja politička stranka drma hrvatskim nogometom, da je Marićevo suđenje u finalnoj utakmici kupa između Dinama i Hajduka izazvalo mnoge komentare, pa tako i optužbe da je utakmica lažirana i da je upravo ŽK dirigirao cijelom tom predstavom, da je podignuta tužba protiv UEFA-e koja je završila povoljno za ŽK, a bez obzira na presudu ostaje činjenica da je ŽK imao dva različita kriterija, jedan za Bijele, a jedan za Plave, da se ŽK našao u aferi koja je rezultirala hapšenjem dvojce sudačkih bossova Ž i G, da su tom prilikom glavni glumci završili iza rešetaka, no mnogi sporedni, poput na suđenje prozvanog ŽK, čije se suđenje po mišljenju sutkinje koristilo kao "reket" Hajduku, ostaju na površini hrvatske nogometne močvare, da je njegovo druženje s nogometašima Dinama po privatnim zabavama i njegov performans s V i B postao hit na društvenim mrežama, a dok bi u normalnim ligama ŽK bio "zamoljen" da se povuče dok ga u Hrvatskoj nagrađuju za suđenje najvažnijih utakmica, te se objavljuju detalji pojedinih utakmica koje je tužitelj sudio kao nogometni sudac te se zaključno navodi da će tužitelj suditi i utakmicu u kojoj probuđeni Zadar dočekuje izmučeni Hajduk, te je tužitelj zatražio objavu teksta ispravka i odgovor u svezi objavljenog članka dok tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za ispravak, već o vrijeđanju tuženika. tužitelj tvrdi kako mu je tuženik ponudio intervju u kojem bi dao svoje viđenje situacije, no nakon toga se tuženik više nije niti na koji način obraćao. Svjedok VK znade da je punomoćnik tužitelja kontaktirao telefonski sa punomoćnikom tuženika kada je vikao, a ovaj da mu je odgovorio da se tako ne može razgovarati i da se može obratiti odvjetnicima, te mu je spustio slušalicu, dok se drugi razgovor odvijao u mirnijem tonu, pa da će tužitelj dati veći intervju u kojem će obrazložiti svoje stavove no tuženik se više nije javio tužitelju, te iz tog razloga taj intervju nije nikada napravljen i objavljen. Zastupnik tuženika-svjedok BK navodi da ga je punomoćnik tužitelj telefonski nazvao i počeo vrijeđati, a drugi puta da je dogovoreno da se pripremi intervju no tužitelj se više nije javljao i stoga dogovoreni intervju nije nikada bio obavljen. Svjedok FK tvrdi da je uputio pisani zahtjev za ispravak informacije, te je telefonskim putem kontaktirao glavnog urednika tuženika pa je tuženik odlučio demantirati ono što je uvredljivo za njegovu stranku, a drugi puta da će umjesto toga obaviti intervju s tužiteljem. Konačno, svjedok GK tvrdi kako tužiteljev zahtjev po svom sadržaju nije bio zahtjev za ispravak, već je bio uvredljiv i napadački, te potvrđuje da je dogovoren intervju koji da nikada nije realiziran.
7. Temeljem provedenih dokaza sud prvog stupnja u takvoj situaciji utvrđuje kako je tijekom opisanih kontakata dogovoreno je da će se umjesto objave ispravka realizirati intervju tužitelja s vanjskim suradnikom tuženika, no pri tome nije posebno dogovoreno kada će se i na koji način realizirati isti intervju, te isti nije niti realiziran. Stoga sud temeljem odredbe čl. 107. Zakona o elektroničkim medijima ("Narodne novine", broj: 111/21) primjenjuje odredbe u vrijeme objave članka važećeg Zakona o elektroničkim medijima ("Narodne novine", broj: 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13 - dalje: ZOEM) i to napose čl. 2. istog propisa prema kojemu se i elektroničke publikacije smatraju medijima te isti upućuje na Zakon o medijima ("Narodne novine", broj: 59/2004, 84/2011, 81/2013 - dalje ZOM), tako da je u čl. 21. st. 1. i čl. 22. ZOM određena obveza naknade štete prouzročene drugome u svezi informacije objavljene u mediju, sukladno općim propisima obveznog prava – i to osobi koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije. Obzirom na sve provedene dokaze, sud prvog stupnja ocjenjuje kako je objavom spornih informacija tuženik tužitelju povrijedio pravo na čast, ugled i dostojanstvo tvrdeći kako je tužitelj najkontroverzniji hrvatski nogometni djelitelj (ne) pravde, da se od njegovog suđenja navijačima doslovce diže kosa na glavi, da je mjesto voditelja investicija u tvrtki u kojoj je tužitelj zaposlen iskorišteno da bi se on tamo "uhljebio", da je tužitelju politička pozadina pomogla u karijeri nogometnog suca, da je tužitelj dirigirao predstavom u kojoj je utakmica lažirana, da se suđenje tužitelja koristi kao "reket" Hajduku, te da on i dalje ostaje na površini hrvatske nogometne močvare, pri čemu u skladu sa odredbom čl. 21. st. 4. ZOM, niti tvrdi da bi kontaktirao tužitelja prije objave članka, niti su vršene provjere od strane tuženika u pogledu istinitosti tih navoda, niti su na bilo koji drugi način sporni navodi obrazloženi ili dokazani, pa tvrdnja tuženika da sporni članak predstavlja kompilaciju raznih tekstova koji su prije toga objavljeni o tuženiku, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako isto ne opravdava postupanje tuženika. Ujedno i provedeno informatičko-telekomunikacijsko vještačenje na okolnost čitanosti predmetnog članka, pri čemu da je evidentiran 41 korisnik što čini udio od 0,04% od svih evidentiranih korisnika iz cijelog svijeta, dok ukupni broj evidentiranih korisnika u pogledu spornog članka iznosi 118.170, pa je imajući istu brojku u vidu sud prvog stupnja zaključio kako je tužitelj osoba koja je kao hrvatski nogometni sudac poznata većem dijelu hrvatske javnosti, osobito sportske, pa je mjerodavna čitanost spornog članka ne samo na području županije u kojoj tužitelj živi, već na području čitave države i šireg područja koje prati hrvatska nogometna zbivanja, a i sam tužitelj uvjerljivo i životno tvrdi kako je u pogledu navoda spornog članka imao niz upita od svojih prijatelja, imao je problema s nesanicom, za istu je koristio lijekove, problemi su se manifestirali u pogledu njegove obitelji kao i na poslu s obzirom na mnogobrojna propitkivanja, a uz to je imao i niz neugodnosti zbog objavljenog članka kao nogometni sudac koje su se manifestirale u dovikivanju i vrijeđanju na sportskim manifestacijama.
8. Povodom ranije potvrđujuće odluke ovog suda u tom dijelu pobijane odluke, po reviziji tuženika Vrhovni sud RH utvrdio je da u okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih jer da je riječ o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli pa je tako i Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da, kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, pri ocjeni je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između dva sukobljena prava potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: doprinosu raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak. Test razmjernosti valja tako provesti u odnosu na osobe koje obnašaju neku javnu dužnost ili se nalaze na javno izloženoj poziciji, naravno, što će sve ovisiti o specifičnosti svake konkretne funkcije koje obavljaju, o prirodi i stupnju izloženosti. Ocjena o tome će, dakle, ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno. Također treba voditi računa i o tome da dosuđena naknada ne smije dovesti do toga da odvrati podnositelja i druge pojedince od sudjelovanja u javnim raspravama od javnog interesa, što znači da su navedeni kriteriji relevantni u ovom konkretnom slučaju u smislu provođenja gore navedenog testa nužnosti, kako u pogledu utjecaja tih kriterija na samu osnov tužbenog zahtjeva, tako i u pogledu potencijalnog utjecaja kriterija odvraćujućeg učinka pri odmjeravanju visine novčane naknade, te zaključuje kako test nužnosti u okviru tih kriterija nije adekvatno primijenjen, jer da nižestupanjski sudovi nisu adekvatno ocijenili razmjernost (eventualne) povrede prava zajamčenih, s jedne strane čl. 8., a s druge čl. 10. Konvencije, niti su se pri ocjeni visini dosuđene naknade osvrnuli na potencijalni odvraćajući efekt prema oštećeniku, pri čemu se nalaže ovom sudu provesti navedeni test razmjernosti primjenom gore navedenih, već ustaljenih kriterija tog testa na konkretan slučaj i tako otkloniti uočene nedostatke. Vrhovni sud RH pri tome naglašava kako svojom odlukom ne nameće pa niti implicira zaključak o osnovanosti (ili neosnovanosti) tužbenog zahtjeva u smislu navedenih odredbi, kako ZOM-a, tako i ZOO-a, niti želi nametnuti ikakav zaključak o postojanju ili izostanku protupravnog ponašanja tuženika u tom smislu, a niti ulazi u (za slučaj ponovno ocijenjene djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva) odmjeravanje visine naknade štete, jer odluku temelji isključivo na postupovnom propustu nižestupanjskih sudova da primjeni gore spominjani test nužnosti, pri čemu ostaje na nižestupanjskom sudu, po provođenju tog testa, dati razloge o utjecaju tog testa na odluku o eventualnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva. Dakle, sam Vrhovni sud RH utvrđuje kako su u postupku oba niža suda-i ovaj sud i sud prvog stupnja – propustili provesti ovakav test.
9. U pogledu spornog članka od 3. svibnja 2015. godine sud cijeni da se radi o članku koji predstavlja povredu prava na čast, ugled i dostojanstvo tužitelja, a zbog čega je i podnesena tužba u ovom predmetu. Naime, u istom članku se između ostalog navodi da je tužitelj najkontroverzniji hrvatski nogometni djelitelj (ne) pravde, da se od njegovog suđenja navijačima doslovce diže kosa na glavi, da je mjesto voditelja investicija u tvrtki u kojoj je tužitelj zaposlen iskorišteno da bi se on tamo "uhljebio", da je tužitelju politički background pomogao u karijeri nogometnog suca, da je tužitelj dirigirao predstavom u kojoj je utakmica lažirana, da se suđenje tužitelja koristi kao "reket" Hajduku, te da on i dalje ostaje na površini hrvatske nogometne močvare. Prikazivanjem tužitelja na prethodno navedeni način svakako je povrijeđeno njegovo pravo na čast, ugled i dostojanstvo, a sve uzimajući u obzir da u pogledu svih prethodnih navoda tuženik nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali na istinitost navoda tuženika odnosno ne ukazuju na to da je tuženik imao osnovani razlog povjerovati da su točni navodi koji se tiču tužitelja, te da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti. U svezi prethodno navedenog nije sporno da nitko od osoba koje su pripremile sporni članak na portalu tuženika nije kontaktirao tužitelja kako bi se isti očitovao o spornim navodima, nisu vršene nikakve provjere od strane tuženika u pogledu istinitosti tih navoda, niti su na bilo koji drugi način sporni navodi obrazloženi ili dokazani. U pogledu navoda tuženika o tome da sporni članak predstavlja kompilaciju raznih tekstova koji su prije toga objavljeni o tuženiku, sud cijeni da isto ne opravdava postupanje tuženika iz razloga što je isti i u pogledu eventualnih preuzetih izvora morao poduzeti radnje kako bi utvrdio istinitost činjenica, a što nesporno od strane tuženika nije učinjeno. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja sud je uzeo u obzir da prilikom odlučivanja o utjecaju objavljenog članka na čast, ugled i dostojanstvo tužitelja mora uzeti u obzir dvije zaštićene vrijednosti i to s jedne strane pravo na slobodu izražavanja i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih jer je riječ o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu, te je zadatak suda postići pravičnu ravnotežu tih prava. Vodeći računa o kriterijima za postizanje pravične ravnoteže o ova dva sukobljena prava, posebno doprinosu raspravi u javnom interesu, u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava, prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost, sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije, sud smatra da je tužitelj trpio duševne boli koji opravdavaju dosudu pravične naknade. Tužitelj kao nogometni sudaca poznat javnosti odnosno kao javna osoba mora imati viši stupanj tolerantnosti javnog mijenja, te mora biti spreman očekivati kritike svog rada i prihvatiti ih u određenoj mjeri. Međutim, s obzirom da tuženik nije kontaktirao tužitelja kako bi se isti očitovao o spornim navodima, niti je na bilo koji drugi način dokazao ili obrazložio sporne navode, te uzimajući u obzir da je iz dostupne dokumentacije Hrvatskog nogometnog saveza utvrđeno da je tužitelj vrlo dobro vršio suđenje u jednoj od utakmica koje su bile predmet spornog članka niti je dostavljena druga dokumentacija koja bi govorila o suprotnom, proizlazi da tuženik nije dokazao da je njegov stav o tužitelju bio u javnom interesu i da je iskazivao u dobroj vjeri, a upravo je na tuženiku teret dokaza navedenih činjenica. Kako se uz prethodno navedeno uzme u obzir da je tuženik odbio objaviti ispravak u svezi spornog članka, uz to nije niti realiziran intervju tužitelja s tuženikom koji bi se eventualno tužitelj mogao očitovati o spornim navodima, onda sve navedeno upućuje na zaključak da je objavljenim člankom tuženik povrijedio pravo tužitelja na čast, ugled i dostojanstvo, te stoga tužitelju pripada pravo na naknadu štete po toj osnovi. Pri tome nema mjesta primjeni odredbe čl. 21. st. 4. Zakona o medijima iz razloga što tuženik kao autor spornog članka svoj tekst nije temeljio na spornim činjenicama, niti na činjenicama za koje je imao osnovan razlog povjerovati da su točne uz poduzimanje svih mjera za provjeru njihove točnosti. U pogledu visine štete koja je tuženiku nastala, te u pogledu same visine tužbenog zahtjeva, tijekom postupka određeno je informatičko- telekomunikacijsko vještačenje kojim je utvrđeno kako je u periodu do 3. svibnja 2015. godine do 21. srpnja 2015. godine korištenjem alata Google Analytics (ga) iz Bjelovarsko-bilogorske županije evidentiran 41 korisnik što čini udio od 0,04% od svih evidentiranih korisnika iz cijelog svijeta, dok ukupni broj evidentiranih korisnika u pogledu spornog članka iznosi 118.170. U pogledu prethodno navedenog vještačenja sud je uzeo u obzir da je broj evidentiranih korisnika portala tuženika iz Bjelovarsko-bilogorske županije bio relativno mali, no pri tome je uzeo u obzir i ukupan broj korisnika portala tuženika koji su čitali sporni članak od 118.170, a sve uzimajući u obzir da u pogledu tužitelja nije sporno da se radi o osobi koja je kao hrvatski nogometni sudac poznata većem dijelu hrvatske javnosti, osobito sportske, te je stoga za odlučivanje o visini štete mjerodavna čitanost spornog članka ne samo na području županije u kojoj tužitelj živi, već na području čitave države i šireg područja koje prati hrvatska nogometna zbivanja.
10. U pogledu visine štete također sud je saslušao i tužitelja koji u svom iskazu navodi da je zbog objave spornog članka dobivao niz upita od svojih prijatelja, imao je problema s nesanicom, za istu je koristio lijekove, problemi su se manifestirali u pogledu njegove obitelji kao i na poslu s obzirom na mnogobrojna propitkivanja, a uz to je imao i niz neugodnosti zbog objavljenog članka kao nogometni sudac koje su se manifestirale u dovikivanju i vrijeđanju na sportskim manifestacijama na kojima je sudjelovao kao sudac. Sud cijeni da se u cijelosti mogu prihvatiti ovakvi navodi tužitelja s obzirom na sadržaj navoda iz spornog članka koji su se odnosili na njega i u pogledu obavljanja poslova nogometnog suca, kao i u pogledu ostalih segmenata njegovog života, posebno poslovnog statusa i njegove političke angažiranosti. Stoga sud utvrđuje temeljem čl. 19. st. 1. i 2. ZOO kako svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu toga zakona, razumijevaju se između ostalih i pravo na ugled, čast i dostojanstvo. Sukladno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju o povredu izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilj u kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi.
11. Pri tome i na zahtjev o testu razmjernosti valja reći kako u slučajevima koji zahtijevaju vaganje između navedenih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli. I prema Hrvatskoj enciklopediji, vrijednosni sud jest sud koji počiva na osobnim (subjektivnim) vrjednovanjima nekoga, neke spoznaje, nečijega mišljenja, neke radnje itd. Zbog toga on obično nastaje na temelju subjektivnih predrasuda i mnijenja koji su temelj takva vrjednovanja. U objektivnom pogledu, vrijednosni sud je onaj koji se o nečem donosi polazeći od nekoga zadanoga sustava vrjednota koje bi se samo primjenjivale na dani slučaj. I subjektivni i objektivni vrijednosni sud stoga su samo dvije krajnosti postupka vrjednovanja, u kojem sama vrjednovana stvar nikad ne izlazi na vidjelo.
12. U svojoj odluci U-III-6001/2021 sam Ustavni sud RH navodi kako test nužnosti u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi s Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], broj: 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, broj: 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.). Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati prirodu sporne izjave. Ona može biti činjenična tvrdnja, vrijednosni sud ili uvreda. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s Morice protiv Francuske [Vv], broj: 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.). Uvreda, pak, usmjerena na dostojanstvo čovjeka, ne podliježe dokazivanju ni istinitosti, ni osnovanosti, već ovisi o namjeri da se nekoga uvrijedi pa u okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], broj: 40660/08 i 60641/08, §§ 104. -107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], broj: 39954/08, §§ 85. -88., presuda od **.**.2012. F i Hachette K Associés protiv Francuske [Vv], broj: 40454/07, §§ 90.-93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], broj: 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, broj: 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.). Međutim, kada se radi o običnoj uvredi, dakle izjavi izvan konteksta politike ili druge debate od općeg interesa, nema mjesta ni uvjeta za traženje takve ravnoteže.
13. Stoga sud prvog stupnja primjenjuje odredbu čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) prema kojoj svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, zajedno od tih prava jest i pravo na ugled, čast i dostojanstvo, pa prema čl. 1100. ZOO, sud kada nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuđuje pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema, vodeći računa o jačini i trajanju o povredu izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilj u kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi, te tako dosuđujući primjerenu naknadu u predmetnom iznosu.
14. No, i ovaj sud uvažavajući citirano stajalište Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda Republike Hrvatske o izbjegavanju diskrecijskog odlučivanja pri uravnoteženju sukobljenih prava utvrđuje kako bez dosuđenja određene naknade štete tužitelju ovdje ni u kojem slučaju ne bi bila upostavljena pravična ravnoteža između dva sukobljena prava vodeći računa o doprinosu raspravi u javnom interesu te izloženosti tužitelja u javnosti, imajući na umu upravo predmetni sadržaj danih izjava kao i obvezu sprečavanja odvraćanja sudionika u javnim raspravama od javnog interesa. Imajući sve prednje okolnosti u vidu, ovaj sud utvrđuje kako preko iznosa naknade od 350,00 eur u smislu citiranih zakonskih odredbi ne postoje uvjeti za dosuđenje naknade štete koja bi pripadala tužitelj uslijed napisa tuženika, te je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo pobijanu odluku preinačiti, vodeći strogo računa o svim citiranim kriterijima koje su Ustavni i Vrhovni sud RH u ovom slučaju naveli, ali imajući u vidu i izričitu uputu potonjeg suda o tome kako nameće niti implicira ovdje zaključak o osnovanosti zahtjeva te je upravo iz navedenih razloga zato ovdje pobijana odluka preinačena i zahtjev tužitelja za isplatu naknade je iz gore navedenih razloga odbijen preko navedenog iznosa, nakon navedenog provođenja testa razmjernosti i nužnosti kako je gore opisano, dok je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u dijelu iznosa od 350,00 eur pobijanu odluku valjalo potvrditi i u tome dijelu pobijanu žalbu odbiti.
15. Odluke o parničnom trošku temelje se na odredbi članka 166. st. 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je u skladu sa domašajem prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u većini gledano matematički izgubio u parnici, primjereno sud prvog stupnja utvrđuje kako obzirom na to da su svi provedeni dokazi u ovom postupku prvenstveno bili usmjereni na utvrđivanje osnove odgovornosti tuženika kao odlučne činjenice u ovoj parnici omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se ne samo u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojen, već se uzima u obzir uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP pa je pravilno odlučeno, bez obzira na izmjenu omjera uspjeha u parnici, da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je tuženiku razmjerno priznat trošak žalbe, pa je odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 7. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
