Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3157/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1185/2023-15 od 9. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1185/2023-15 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 24. ožujka 2005., između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.".

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 740,57 eura/5.579,82 kune (slovima: sedamstočetrdeseteuraipedesetsedamcenti/pettisuća petstosedamdesetdevetkunaiosamdesetdvijelipe) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25. travnja 2013., do isplate.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija."

2. Protiv prvostupanjske presude a prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I, II i III izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 29. svibnja 2025. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (str. 66 spisa), sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojega su nesporno 24. ožujka 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) i to u dijelu odredbe kojom se tužitelja obvezuje izvršiti uplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita prema zaključnom obračunu tuženika koji je ovlašten zaračunati i naknadu prema tarifi na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke kao i zahtjev za isplatu svota koju je platio u ispunjenju označene ništetne ugovorne odredbe od 740,57 eura.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući kako je tužitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora a potom, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ocjenjuje kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 87. ZZP jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.1. Stoga primjenom odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti označene odredbe Ugovora o kreditu te, budući da je prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, sudi svotu koju je tužitelj platio u ispunjenju označene ugovorne odredbe naknade za prijevremenu otplatu kredita u svoti od 740,57 eura ocjenjuje takvom da je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer sukladno iskazu tužitelja se o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već se radilo samo o poziciji tužitelja "uzmi ili ostavi".

8. Budući da tuženik nije dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi te ga upoznao s visinom izlazne naknade tj. troškova djelomične i konačne otplate kredita i od čega se ona sastoji, a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje u tekstu: ZOO) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ništetna te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

9. Prema odredbi čl. 81. ZZP na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o predmetnoj naknadi i njezinoj visini dok tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu (čl. 8. Ugovora o kreditu) te se tako radi o neodređenoj odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a to znači, da se radi o nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP koje su ništave u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Tuženik radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o predmetnoj ugovornoj odredbi nije imao dokaznih prijedloga već je predlagao isključivo uvid u izjavu svjedoka djelatnika tuženika PH koji je prijedlog suprotan načelu iz odredbe čl. 4. ZPP.

12. Kako iz iskaza tužitelja na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi, je moguće utvrditi kako je kredit podignut za adaptaciju obiteljske kuće jer je bio puno povoljniji od ostalih kredita pri čemu je dobio gotovi, unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu i nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama a djelatnik banke mu nije čitao ugovor niti pojašnjavao ugovorne odredbe niti ga je bilo tko upozorio da bi morao platiti naknadu u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita i kakvi su to troškovi pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi predmetne izlazne naknade.

13. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz te odredbe ugovora proizlaze a o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Uz iznijeto, odredbom čl. 1065. do 1067. ZOO nije predviđeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita već je samo odredbom čl. 1068. st. 3. ZOO propisano kako je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio i koju tuženik nije dokazao.

15. Naime, provedbom dokaza financijskim vještačenjem po prijedlogu tuženika na okolnost troška financiranja za isplatu kredita, za kojega prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti putem depozita štediše zajmom ili zaduživanjem pa na tako osigurani novac plaća kamatu kao nastanka i visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, nije moguće dokazati da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te uz iznijeto, tuženik nije dokazao opravdanost ugovorene naknade i njezine (neodređene) visine, što rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

15.1. Zbog toga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika glede odbijanja dokaznog prijedloga za provedbu knjigovodstvenog vještačenja predloženog po tuženiku radi utvrđivanja činjenice da ne postoji znatnija neravnoteža između stranaka glede ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu jer to ne bi dokazalo da prilikom ugovaranja ove odredbe tuženik nije postupio suprotno savjesnosti i poštenju.

16. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora odnosno, u trenutku prijevremene otplate kredita i nije jasno na što se točno te naknada odnose te što je njome obuhvaćeno, pravilno su ocijenjene ništetnim odnosno, nepoštenim na temelju odredbi čl. 96. i 97. ZZP.

17. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako su ugovorene naknade bile zapravo naknade za uslugu tuženika na koju ima pravo sukladno svojim internim propisima koji su zakoniti a tužitelj je morao biti upoznat s činjenicom koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada jer su odredbe jasne i razumljivo sročene te da je visina naknade je povezana s nerazmjernim troškovima tuženika jer prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti.

18. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 210. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

19. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 210. i čl. 214. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 2145. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje, jer ih je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

22. Žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za njegovu prijevremenu otplatu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

23. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visina kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna, je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 2 ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

24. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23) te je primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP odbijena tek paušalna žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku tužitelja sadržana pod točkom III izreke pobijane prvostupanjske presude.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis