REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1085/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Milanković Podbreznički, odvjetnica u Zagrebu, protiv I. tuženice GV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. i II. tuženika PV, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. (kao nasljednici iza pok. ĆV), radi isplate, odlučujući o reviziji I. i II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž- 1951/2013 od 28. travnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-1461/2009-31 od 23. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija I. i II. tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je pok. pravnom predniku I. i II. tuženika da tužitelju isplati iznos od 348.850,06 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. travnja 2009. pa do isplate, dok je pod toč. II. izreke naloženo pok. pravnom predniku I. i II. tuženika da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 42.500,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba I. i II. tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnijeli I. i II. tuženici kao nasljednici pok. ĆV, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženici su predložili da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugo vijeće.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio revizijske navode te je predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu podredno odbiti kao neosnovanu. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ju podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

8. Revidenti smatraju da je pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP time što drugostupanjski sud nije obrazložio razloge prvostupanjske presude već je samo paušalno naveo da upućuje na razloge prvostupanjske presude, jer je prihvaćeno činjenično utvrđenje suda prvog stupnja i primjena materijalnog prava, te da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

8.1. Pobijana presuda drugostupanjskog suda donesena je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP.

8.2. Naime prema odredbi čl. 375. st. 5. ZPP propisano je da ako se presudom žalba odbija, drugostupanjski sud u obrazloženju presude neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

8.3. Iz teksta odredbe, dakle, proizlazi da je drugostupanjski sud oslobođen obveze obrazlaganja žalbenih navoda koji su od odlučnog značenja, samo ako se oni odnose na činjenično stanje i na primjenu materijalnog prava, dok je žalbene navode koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka dužan obrazložiti, a što je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud i učinio navevši da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

8.4. Suprotno tvrdnjama revidenata, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe tuženika protiv prvostupanjske presude.

8.5. Drugostupanjski sud je odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, stoga u revidiranoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kao niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

9.1. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP jer prvostupanjski sud jasno navodi razloge za svaki izvedeni dokaz, dok drugostupanjski sud prihvaća navedene dokaze i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i razloge donošenja prvostupanjske presude.

9.2. Revidenti ističu da su sudovi u potpunosti zanemarili činjenicu da je Croatia banka d.d. Zagreb, Podružnica Zadar Ugovorom o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine sklopljenim 14. prosinca 2001. osigurala nekoliko svojih potraživanja od kojih većina nema nikakve veze s tuženikom (od tri kredita sklopljenih s bankom samo je jedan ugovor o kratkoročnom [broj kredita] sklopio pravni prednik tuženika u kojem je formalno nastupio kao korisnik kredita dok je to u stvarnosti bio tužitelj).

9.2.1. Pritom ukazuju da s obzirom da se radilo o tri kredita sklopljena istog dana od kojih je jedan ugovor sklopilo trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja, drugi ugovor tužiteljev nećak, a treći ugovor, njegov tadašnji prijatelj, ovdje pravni prednik tuženika, očito je da su novčana sredstva pribavljena svim kreditima imala služiti za privatne i poslovne potrebe tužitelja.

9.3. Neosnovani su navedeni revizijski navodi, jer su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili iz svih provedenih dokaza da je upravo pravni prednik tuženika DV **.**.2001. Ugovorom o kratkoročnom kreditu za obrtna sredstva [broj kredita], za iznos od 25.000,00 eura sklopio kredit kao korisnik kredita, da je nesporno među strankama da je tužitelj koristio dio tog kredita u iznosu od 30.000,00 kn, da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je taj iznos zajedno s kamatama (što predstavlja sveukupno iznos od 60.909,04 kn) pravni prednik tuženika platio banci te da je tužitelj za iznos od 60.909,04 kn povukao tužbeni zahtjev.

9.4. Stoga pravni prednik tuženika nije tijekom postupka dokazao da nije koristio preostali iznos predmetnog kredita (kojeg tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje), niti je dokazao da su preostala pribavljena novčana sredstva imala služiti za privatne i poslovne potrebe tužitelja kao ni da je tužitelj prilikom zaključivanja predmetnih ugovora postupio prijevarno i suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa da bi radi toga navedeni pravni poslovi bili fiktivni pravni poslovi odnosno ništetni. Upravo suprotno iz Ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina po ugovorima sklopljenim od 14. prosinca 2001. jasno proizlazi suglasnost stranaka da se na nekretninama tužitelja označenim kao 906/1, 906/2, 905, 907/1 izvrši uknjižba prava vlasništva u korist Croatie banke d.d., Podružnica Zadar sa zabilježbom da se prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja odnosi i na osiguranje povrata tražbina navedenih u točki 1. A, B, C, Ugovora.

10. Navodi revizije kojima revidenti drukčije ocjenjuju provedene dokaze i iznose drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova su činjenični prigovori koji nisu od značaja, jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 385. st. 1. ZPP-a). Stoga činjenične navode revidenata iznesene u reviziji ovaj sud nije niti mogao uzeti u razmatranjem.

11. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate iznos od 348.850,06 kn, jer je tužitelj predmetni iznos kao jamac isplatio banci na temelju Ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine koju je pok. pravni prednik tuženika pribavio kao stvarni korisnik kredita.

13. Nižestupanjski sudovi ocijenjujući tužbeni zahtjev osnovanim, polaze od slijedećih utvrđenja:

- da je 12. prosinca 2001. pravni prednik tuženika s Croatia bankom d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, sklopio C Ugovor o kratkoročnom kreditu za obrtna sredstva [broj], kao korisnik kredita za iznos od 25.000,00 eura i kao osiguranje naplate dao četiri barirana čeka; dvije mjenice sa mjeničnim očitovanjem; prijenos vlasništva nad nekretninama tužitelja i to čest. kat. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];

- da su istog dana sklopljeni A Ugovor o kratkoročnom kreditu za obrta sredstva [broj kredita] i B Ugovor o kratkoročnom kreditu za obrta sredstva [broj kredita];

- da su 14. prosinca 2001. Croatia banka d.d. Podružnica Zadar kao vjerovnik i predlagatelj osiguranja i Šimex d.o.o. [adresa], VV iz [adresa] kao vlasnik [obrt] i pravni prednik tuženika kao vl. obrta [obrt] DV kao dužnici i JV iz [adresa] kao sudionik (fiducijarni dužnik i protivnik osiguranja), zaključili Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina po ugovorima sklopljenim od 12. prosinca 2001. A, B i C (novčane tražbine od 20.000,00 EUR, novčane tražbine od 13.000,00 EUR i novčane tražbine od 25.000,00 EUR) a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, 17. prosinca 2001.broj OU-957/01-1;

- da su ugovorne strane u navedenom Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 12. prosinca 2001. suglasno utvrdili da postoji novčana tražbina – koja je nastala po osnovi tri Ugovora o kratkoročnom kreditu za obrta sredstva (A Ugovor o kratkoročnom kreditu za obrta sredstva [broj kredita], B Ugovor o kratkoročnom kreditu za obrta sredstva [broj kredita] i C Ugovor o kratkoročnom kreditu za obrta sredstva broj [broj kredita]);

- da su se Ugovorom o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčanih tražbina zaključenim 14. prosinca 2001. stranke suglasile da se na nekretninama tužitelja označene kao [katastarska čestica] izvrši uknjižba prava vlasništva u korist Croatie banke d.d., Podružnica Zadar za zabilježbom da se prenijeto pravo vlasništva radi osiguranja odnosi i na osiguranje povrata tražbina navedenih u točki 1. A, B, C, Ugovora,

- da iz Potvrde o stjecanju punopravnog vlasništva nekretnina izdane 24. travnja 2009. (dalje: Potvrde) od javnog bilježnika Alkice Kolege Zubčić pod poslovnim brojem OU-34/09-2 proizlazi da je Croatia banka d.d. Zagreb temeljem čl. 277. st. 5. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96 i 29/99, dalje: OZ/96) postala punopravni vlasnik nekretnina (ranije vlasništvo tužitelja) zato što nisu vraćeni krediti po ugovorima od 12. prosinca 2001., za cijenu koja odgovara osiguranim tražbinama u ukupnom iznosu od 1.020.362,91 kn troškova i poreza te da se s danom 24. travnja 2009. smatraju izmirenim u cijelosti sve tražbine Croatie banke d.d. temeljenima na Ugovorima o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine sklopljenim 14. prosinca 2001. i 2. listopada 2000.;

- da prema čl. VII. Potvrde proizlazi da visina dužne tražbine pravnog prednika tuženika po Ugovoru o [broj kredita] na dan 2. veljače 2009. iznosi 409.759,10 kn;

- da pravni prednik tuženika nije u ugovorenim rokovima podmirivao glavnicu i kamatu po sklopljenom C Ugovoru o kratkoročnom kreditu za obrtna sredstva broj [broj kredita], te da je navedeni kredit dospio na naplatu u cijelosti;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da je pravni prednik tuženika uplatio iznos od 30.000,00 kn temeljem Ugovora o asignaciji od 18. siječnja 2002. u korist društva „Sjemenara Ri d.o.o. Rijeka u ime i za račun društva tužitelja (Šimex d.o.o. Posedarje);

- da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 30.000,00 kn s kamatama dakle, sveukupno iznos od 60.909,04 kn.

14. Slijedom navedenoga sudovi su zaključili da sada pok. pravni prednik tuženika kao korisnik kredita nije uredno otplaćivao svoj [broj kredita], da je banka kao kreditor aktivirala mehanizme osiguranja te da se namirila 24. travnja 2009. stjecanjem punopravnog vlasništva nekretnina na kojima je tužitelj Ugovorom o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine prenio svoje pravo vlasništva na banku te da na temelju čl. 1013. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, - dalje: ZOO/91) odnosno temeljem čl. 120. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“ br 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO/05) tužitelj kao jamac koji je isplatio vjerovniku njegovo potraživanje može zahtijevati od tuženika kao dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun kao i kamatu od dana isplate.

15. Ovaj sud primjećuje da tuženici revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava temelje na drugačijem zaključku ukazujući pritom na to da su sudovi trebali utvrditi da je stvarni korisnik kredita iz kojeg potječe sporna tražbina bio upravo tužitelj, a ne sada pok. pravni prednik tuženika, te da je predmetni iznos zapravo tužiteljev dug, a da su predmetni Ugovor o kratkoročnom [broj kredita], a time i Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine zapravo fiktivni pravni poslovi što prema navodima revidenata dokazuje Ugovor o novčanom zajmu od 15. siječnja 2002. zaključen između sada pok. prednika tuženika kao zajmodavca i tužitelja kao zajmoprimca, pri čemu tvrde da je sada pok. pravni prednik tuženika pozajmio tužitelju iznos koji odgovora iznosu kreditnog zaduženja po ugovoru o kreditu.

16.1. Takvi navodi revidenata nisu osnovani, niti proizlaze iz stanja spisa, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju (list 95. spisa) utvrdio da iako je Ugovoren novčani zajam od 185.000,00 kn od 15. siječnja 2002. – list 63. spisa (upravo ugovor na koji ukazuju revidenti u reviziji) da nema dokaza o korištenju preostalog dijela, osim iznosa od 30.000,00 kn (u kojem dijelu je povučen tužbeni zahtjev zajedno s ugovorenim kamatama od 6% godišnje).

16.2. Tuženici osim tvrdnje da je Ugovor o novčanom zajmu zaključen nisu potkrijepili nikakvim drugim dokazima – eventualnim pravno valjanim evidencijama o otplati, jer su sudovi utvrdili da evidencija koju je vodila supruga ĆV, pok. pravnog prednika tuženika bez potpisa osobe koja je novac primila nema nikakav značaj. Također niti iskazu svjedoka PV (sina pok. pravnog prednika tuženika) o posudbi iznosa od 180.000,00 kn tužitelju sudovi nisu ocijenili kao vjerodostojan.

17.1. U svojoj je odluci kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski sud, iznio dostatne, relevantne i uvjerljive razloge o navedenoj odlučnoj činjenici, kao i drugim činjenicama odlučnim za ishod spora, te posljedično razloge o osnovanosti zahtjeva tužitelja.

17.2. Pravo izbora i ocjene izvedenih dokaza pridržano je za sud (čl. 8. i čl. 220. ZPP-a). Navod revidenata da prvostupanjski sud bez ikakvog obrazloženja nije proveo gotovo nijedan od dokaza predloženih od strane tuženika (saslušanje svjedoka, pribavljanje dokumentacije tuženika, provođenje vještačenja) je kao prvo preopćenit i paušalno istaknut, jer tuženici nisu naveli koji to svjedoci predloženi od njihove strane nisu saslušani, koja dokumentacija nije pribavljena te koje vještačenje nije provedeno. Također navod revidenata je ujedno i suprotan stanju spisa, jer je sud, između ostalog, saslušao niz svjedoka (ZV, MV, OV, RV, VV, GV – suprugu pok. prednika tuženika, PV – sina pok. pravnog prednika tuženika, KV) te proveo dokaz saslušanjem stranaka i financijsko vještačenje.

18. Neosnovani su navodi revidenata da visina tužbenog zahtjeva osporena od strane tuženika nije utvrđena provođenjem odgovarajućeg vještačenja, jer to ne proizlazi iz stanja spisa budući da na ročištu glavne rasprave od 18. listopada 2012. punomoćnik tuženika nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještačenja vezano za visinu potraživanja, već je samo osporavao pravnu osnova potraživanja ukazujući pritom da je tužitelj bio stvarni korisnik predmetnog kredita.

19. U odnosu na revizijske navode da je tužitelj trebao povući tužbeni zahtjev za iznos od 82.301,92 kn koji je opisan kao opcija B u nalazu i mišljenju vještaka od 22. svibnja 2012., a ne za iznos od 60.909,04 kn opisan kao opcija A, za ukazati je revidentima da je takav revizijski navod prvi put istaknut u revizijskom postupku te da stoga nema pretpostavki za ocjenjivanje njegove osnovanosti, jer bi to podrazumijevalo utvrđivanje činjenica izvan onih utvrđenih u nižestupanjskom postupku, a što nije dopušteno u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

20. S obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi radi kojih je revizija izjavljena, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

21. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil