Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4539/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u ostavinskom predmetu iza pok. LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odlučujući o žalbi nasljednice FĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zvonimiru Raiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj O-2160/2024-9 od 28. kolovoza 2024., dana 7. listopada 2025.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba FĆ kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj O-2160/2024-9 od 28. kolovoza 2024.
Obrazloženje
1. Rješenjem citiranim u izreci odlučeno je:
„Odbija se kao neosnovan zahtjev FĆ od 1. svibnja 2021. za odvajanjem ostavine iza pok. LĆ.“
2. Protiv navedenog rješenja FĆ je podnijela žalbu, kojom isto pobija zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23– dalje: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 175. st. 2. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje: ZON), uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda a žaliteljici dosudi trošak postupka uvećan za troškove žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. U predmetnom ostavinskom postupku iza pok. LĆ, FĆ podnijela je 1. svibnja 2021. zahtjev za odvajanje ostavine. Podnositeljica u zahtjevu navodi da je sa ostaviteljem 10. rujna 2002. sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je ugovoreno da će nakon smrti ostavitelja kao primatelja uzdržavanja, stan u [adresa] kao i sve pokretnine u istome prijeći u vlasništvo FĆ kao davatelja uzdržavanja. Nadalje, ističe kako je nakon smrti ostavitelja ista saznala da je ostavitelj za života raspolagao predmetnim stanom na način da je isti otuđio trećoj osobi za iznos od 78.000,00 eura. Stoga smatra kako je u trenutku smrti stekla pravo na isplatu novčane tražbine u iznosu od minimalno 78.000,00 eura na teret ostaviteljeve imovine, te pozivom na odredbu članka 140. Zakona o nasljeđivanju smatra kako su ispunjene sve zakonske pretpostavke za odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Ističe kako vjerojatnost postojanja tražbine u iznosu od 78.000,00 eura proizlazi iz ugovora o doživotnom uzdržavanju od 11. rujna 2002. te činjenice da je ostavitelj neovlašteno raspolagao predmetnim stanom sklapanjem ugovora o kupoprodaji s trećom osobom. Nadalje, navodi kako opasnost da bez odvajanja ostavine neće moći naplatiti svoju tražbinu prolazi iz činjenice da je ostavitelj neovlašteno raspolagao, činjenice da nasljednici ostavitelja nisu kontaktirali podnositelja usprkos tome što su isti uredno obaviješteni, činjenice da samo glavnica podnositeljeve tražbine iznosi 78.000,00 eura radi čega je izgledno kako će nasljednici nastojati opstruirati povrat tražbine, kao i činjenice da su ostaviteljevi nasljednici osobe slabijeg imovnog stanja.
5. Prvostupanjski sud je navedeni zahtjev odbio, uz obrazloženje da sukladno čl. 140. st. 1. ZN, ostaviteljevi vjerovnici mogu zahtijevati da se ostavina odvoji od imovine nasljednika ako učine vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da se bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoju tražbinu.
6. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, podnositeljica zahtjeva je učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema ostavitelju jer iz isprava u spisu proizlazi da je ostavitelj 10. rujna 2002. sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju s podnositeljicom zahtjeva kojim se obvezao nakon svoje smrti ostaviti joj stan na adresi [adresa], a da je taj isti stan Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 6. svibnja 2019. prodao kupcu VĆ (list 12-15 spisa), koji se na temelju tog Ugovora u zemljišnoj knjizi uknjižio kao vlasnik stana. S obzirom da je ostavitelj kriv za neispunjenje ugovora jer je predmetnu nekretninu otuđio trećoj osobi, prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je on, na temelju čl. 262. st. 2. u vezi s čl. 266. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), koji se na predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05. 41('8. 78/15, 29/18 dalje: ZOO/05) odgovoran za štetu zbog neispunjenja predmetnog ugovora, i to barem u visini tržišne cijene predmetnog stana.
7. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje, da podnositeljica zahtjeva nije učinila vjerojatnim postojanje opasnosti da bez odvajanja ne bi mogla namiriti svoju tražbinu. Naime, imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 140. ZN iz koje proizlazi da je smisao odvajanja ostavine upravo u namirenju tražbine vjerovnika iz ostavinske imovine dužnika pod pretpostavkom da vjerovnik učini vjerojatnom opasnost da se bez odvajanja ostavine ne bi mogao namiriti, te sadržaj odredbe čl. 139. ZN-a prema kojoj nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine svom svojom imovinom a s obzirom na sjedinjenje imovine nasljednika s onom naslijeđenom, može se zaključiti da vjerojatna opasnost od nemogućnosti namirenja iz cjelokupne imovine nasljednika proizlazi u slučaju prezaduženosti nasljednika ili u slučaju prezaduženosti ostavitelja u kojem slučaju nasljednici odgovaraju samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine, pa u konkurenciji više vjerovnika ostavitelja ili nasljednika postoji opasnost da neki od vjerovnika neće biti namireni.
8. Iz dokaza koje je sud proveo, tj. iz podataka Financijske agencije o osnovama za plaćanje zaprimljenim za nasljednicu ĐĆ sud je utvrdio da Financijska agencija nikada nije zaprimila niti jednu osnovu za plaćanje, a za GĆ zaprimila je pet osnova za plaćanje u ukupnom iznosu od 1.022,57 eur, od čega je posljednja zaprimljena 2018. godine, te se niti na jednom sudu protiv nasljednika nije vodio niti jedan ovršni ili parnični postupak. Niti ostavitelj nije bio prezadužen jer je za njega zaprimljena samo jedna osnova za plaćanje koja je u cijelosti naplaćena 2016. godine a ne vodi se niti je vođen niti jedan parnični ili ovršni postupak.
9. Osnovano zato prvostupanjski sud zaključuje, da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi nasljednici bili prezaduženi, odnosno da su ispunjeni uvjeti iz čl. 140. ZN za odvajanje ostavine.
10. U žalbi se ponovno ističe visina novčane tražbine žaliteljice od 78.000,00 eur, posebno s obzirom na nepostojanje druge ostavinske imovine ostavitelja (što je nesporno ) i imovine nasljednika, o čemu sud nije proveo dokaze. Žaliteljica se pri tom poziva na sudsku praksu u slučajevima, u kojima su nasljednici pokazali namjeru raspolagati naslijeđenom imovinom (u konkretnom slučaju takvu je raspoložbu poduzeo već ostavitelj te nema druge značajnije ostavinske imovine) odnosno da u konkretnom slučaju nasljednici ne bi trpjeli štetu donošenjem odluke o odvajanju (što ni iz čega ne proizlazi.).
11. Budući da iz dostavljenih dokaza ne proizlazi prezaduženost nasljednika niti ostavitelja, za čije dugove oni odgovaraju, te da nasljednici u svakom slučaju odgovaraju do visine vrijednosti naslijeđene imovine, koja je prešla u njihovu imovinu, opravdano prvostupanjski sud zaključuje da uvjeti za traženo odvajanje nisu ispunjeni.
12. U skladu s navedenim, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 7. listopada 2025.
S u d a c:
Gordana Bošković Majerović
