Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1156/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, J.J. Strossmayera 14C, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-84/2023-11 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-84/2023-11 od 17. siječnja 2025.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 561,52 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2007. do isplate,

c) u pobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 210,33 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], zaključenog dana 19. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, te da ista ne proizvodi pravne učinke (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 561,52 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata za razdoblje od 7. veljače 2006. do 7. veljače 2007. odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 615,58 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2025. do isplate (točka III. izreke). Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništavosti Ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji je tužitelj platio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 19. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.600,00 CHF uz rok otplate od 240 mjeseci (20 godina),

- da je čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti i prije roka, ali da u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate kredita,

- da je tužitelj 7. veljače 2007. prijevremeno otplatio kredit i da mu je tom prilikom tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 561,52 eura.

6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je da li je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužitelju naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je tužitelj temeljem te ugovorne odredbe platio tuženiku.

7. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, te da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da je sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je stoga ista nepoštena.

8. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja nije utvrdio, odnosno, da je pogrešno utvrdio da je sporna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sud prvog stupnja je, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pravilno ocijenio kako materijalne tako i personalne dokaze (iskaz tužitelja) te je utvrdio sve pravno relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite presude. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je pogrešnom ocjenom dokaza počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik. U odnosu na žalbene navode tuženika da sud prvog stupnja nije utvrdio da li predmetna obveza stvara značajnu neravnotežu u obvezama između stranaka i da li je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja potrebno je navesti da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio s tužitelj kao korisnik kredita na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati te da stoga ista sklopljena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da je ista posljedično dovela do značajne ravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tu činjeničnu tvrdnju tužiteljica nije potkrijepila niti jednim dokazom. Naime, iz samog teksta spornog ugovora o kreditu, proizlazi da predmetni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika u smislu odredbe čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje ZZP). S obzirom da se radi o spornim ugovornim odredbama iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, to je, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP, upravo na tuženiku bio teret dokaza da dokaže da se o spornim odredbama pregovaralo. Tuženik u postupku nije dokazao da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika neosnovani. Osim toga, tuženik u postupku i nije jasno naveo s kime je to točno kod tuženika tužitelj pregovarao oko spornih ugovornih odredbi pri čemu iz iskaz tužitelja jasno proizlazi da nije mogao pregovarati sa tuženikom ne samo o spornoj odredbi ugovora, već o bilo kojim drugim odredbama koje sadrži ugovor o kreditu.

10. Tuženik u žalbi ističe da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga sukladno odredbi čl. 84. ZZP nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, sporna odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelj u slučaju prijevremene otplate kredita obvezuje tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu je jasna i lako uočljiva. Međutim, ista nije razumljiva jer je iz iste nejasno iz kojih razloga tu naknadu tuženiku treba platiti, u čemu se točno u odnosu na plaćanje te naknade sastoji protučinidba tuženika odnosno u čemu se sastoje eventualni troškovi tuženika koji su nastali zbog prijevremene otplate kredita. U tom smislu potrebno je i navesti da zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 84. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

11. Osim toga, potrebno je i navesti i da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa se stoga opravdano može zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata. Međutim, takvo postupanje protivno je kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO) koja propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

12. Neosnovano je i ukazivanje tuženika na odluku Suda Europske unije u predmetu C-621/17 (presuda od 3. listopada 2019., Kiss protiv CIB Bank ZRT C-621/17, ECLI:EU:C:2019:820) jer se ne radi o činjenično usporedivim situacijama. Naime, u predmetu C-621/17 banka je navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je Sud Europske unije ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom postupku tuženik u Ugovoru o kreditu, kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu, nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu plaćanja naknade. O toj odredbi nije se pregovaralo i tužitelju je takva novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja

13. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO), te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično ravno shvaćanje prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020., te u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1219/2020 od 30. studenog 2022.).

14. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršene uplate naknade, tako da nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

15. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. 2. i čl. 87. st. 1. ZZP u svezi s čl. 323. st. 1.ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

16. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te stoga što su razlozi koji su navedeni nejasni i proturječni. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

17. Osim odluke o glavnoj stvari, i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

19. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj