REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: U-zpz-212/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u upravnom sporu tužiteljice CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa opunomoćenik Igor Žurić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo socijalne politike i mladih Republike Hrvatske), Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi troškova privremenog zastupnika, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike broj Gz-DO-392/2025-7 od 1. srpnja 2025. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 978/2025-3 od 7. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-3093/2021-42 od 30. ožujka 2022., na sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e :

Odbija se zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-978/2025-3 od 7. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-978/2025-3 od 7. travnja 2025. potvrđena je presuda Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-3093/2021- 42 od 30. ožujka 2022. kojom je poništeno rješenje Ministarstva socijalne politike i mladih Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-552-02/14-01/78, URBROJ: 519-06-1/11- 16-8 od 18. ožujka 2016. (točka I. izreke) kao i rješenje Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka, KLASA: UP/I-552-02/14-12/8, URBROJ: 534-121- 04-04-14-2 od 19. svibnja 2014. (točka II. Izreke) te je usvojen zahtjev tužiteljice od 9. svibnja 2014. i naloženo Centru za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka isplatiti tužiteljici CD, odvjetnici iz .... (OIB [osobni identifikacijski broj]), na ime naknade za zastupanje u svojstvu privremenog zastupnika, ukupan iznos od 1.314.762,50 kn (točka III. izreke).

2. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je pozivom na odredbu čl. 78. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 - dalje: ZUS/10) podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zbog povrede zakona, i to odredbi čl. 84. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – dalje ZPP) i čl. 191. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98. i 116/03). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude i preinačiti pobijanu presudu, podredno, ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno rješavanje.

3. Tužiteljica u odgovoru na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude osporava navode Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. U skladu s odredbom čl. 78. st. 6. ZUS/10, koji se na temelju čl. 169. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24) primjenjuje u ovom predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za zastupanje u svojstvu privremenog zastupnika, i to za zastupanje Veronike Zagreb d.o.o. i RD iz [adresa], kao tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-1444/2000.

7. Nižestupanjski sudovi su usvojili zahtjev tužiteljice i naložili Centru za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka isplatiti tužiteljici, na ime naknade za zastupanje navedenih stranaka u svojstvu privremenog zastupnika, ukupan iznos od 1.314.762,50 kn obrazlažući kako je tužiteljica rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1444/2000 od 12. prosinca 2000. postavljena za privremenog zastupnika nedostupnim tuženicima Veronici Zagreb d.o.o. i RD iz [adresa]. Tužiteljica je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu postavila zahtjev za nagradu za zastupanje koje je izvršila kao privremeni zastupnik tuženika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" , broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i Pravilniku o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine", broj 66/99). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom od 10. rujna 2013. uputio tužiteljicu da naknadu za rad kao privremeni zastupnik zatraži pred nadležnim Centrom za socijalnu skrb što je tužiteljica i učinila.

8.1. Ranijim nižestupanjskim odlukama, donesenima tijekom ovog postupka, zahtjev tužiteljice bio je odbačen zbog nepostojanja pretpostavki za pokretanje upravnog postupka (rješenje Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka, KLASA: UP/I-552-02/14-12/8, URBROJ: 534-121-04-04-14-2 od 19. svibnja 2014., rješenje Ministarstva socijalne politike i mladih Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-552-02/14- 01/78, URBROJ: 519-06-1/11-16-8 od 18. ožujka 2016.), a tužba odbijena (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1618/19-6 od 30. lipnja 2020. i presuda Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-1453/16-18 od 27. prosinca 2018.).

8.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5286/2020 od 30. rujna 2021. ustavna tužba ovdje tužiteljice je usvojena i ukinute su presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1618/19-6 od 30. lipnja 2020. i presuda Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-1453/16-18 od 27. prosinca 2018. te je predmet vraćen Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

8.3. Ustavni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo:

„…13. U konkretnom slučaju podnositeljica je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2000. na temelju članka 84. ZPP imenovana privremenim zastupnikom tuženika u parnici broj: P-1444/2000 po tužbi tužitelja Glumina banka d.d. u stečaju. Taj je posao obavljala do 2009. te je zatražila isplatu nagrade i naknade za svoj rad kao odvjetnika odsutne stranke uz primjenu Odvjetničke tarife. Rješenjem Visokog trgovačkog suda broj: Pž-3686/11-3 od 14. lipnja 2011. taj je sud zauzeo stajalište da se nagrada i naknada za rad podnositeljice određuje primjenom Odvjetničke tarife. No, nakon što joj je prvostupanjski sud presudom broj:

P-5285/2011 od 2. travnja 2013. utvrdio visinu naknade za zastupanje odsutne stranke, Visoki trgovački sud je presudom broj: Pž-6072/2013 od 10. rujna 2013. ukinuo prvostupanjsku presudu i izrazio stajalište da se naknada za podnositeljičin rad ne određuje u parnici već se ta naknada određuje kod nadležnog Centra za socijalnu skrb.

Podnositeljica je (pouzdajući se u to stajalište Visokog trgovačkog suda) pokrenula postupak za određivanje naknade za njezin rad u navedenoj parnici kao privremenog zastupnika, no upravna tijela i upravni sudovi utvrđuju da nema osnova za određivanje takve naknade jer ona nije bila ni imenovana rješenjem nadležnog centra za socijalnu skrb, te da za njih nije relevantno stajalište i uputa Visokog trgovačkog suda od 10. rujna 2013.

U međuvremenu je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanom 21. studenoga 2018., doneseno pravno shvaćanje broj: Su IV-148/2018 kojim je određeno:

"Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik, kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju."

14. Iz navedenoga je razvidno da je praksa sudova u odnosu na način određivanja naknade za rad privremenog zastupnika (posebice u odnosu na podnositeljicu) iz članka 84. ZPP-a od 2000. do 2018. bila neujednačena te da je tek krajem 2018. došlo do pokušaja njezinog ujednačavanja.

15. Uzevši u obzir sve relevantne činjenice ovoga postupka, te okolnost da je podnositeljica iscrpila sve dostupne putove pravne zaštite pozicije privremene zastupnice iz članka 84. ZPP-a, ocjena je Ustavnog suda da se ne može od podnositeljice kao odvjetnice zahtijevati da besplatno zastupa stranke u parnici. To bi bilo suprotno članku 27. Ustava i autonomiji odvjetništva.

Budući da je u ovom slučaju podnositeljica od Visokog trgovačkog suda 10. rujna 2013. dobila uputu da naknadu za svoj rad kao privremenog zastupnika traži i dobije u postupku pred nadležnim Centrom za socijalnu skrb, a takav je postupak pokrenula, Ustavni sud smatra da je podnositeljica postupila prema pravomoćno danoj uputi sudbenog tijela, koje mora obvezivati i druga tijela u Republici Hrvatskoj, uzevši u obzir značaj autonomije i položaja odvjetništva za pravilno i učinkovito vođenje sudskih i drugih postupaka te time zaštiti i razvoju pravne države. Zbog toga se može zaključiti da je osporenim presudama podnositeljici uskraćeno pravo na sud jer nije dobila odluku o svojim pravima, iako se pouzdala u pravomoćnu odluku drugog suda (neovisno ima li ili nema neposredne zakonske podloge za izraženo stajalište).

Na takav se način nedvojbeno ne ostvaruje bit "prava na sud" (članak 29. stavak 1. Ustava), a posebice u situaciji kada ne postoji jasna sudska praksa.

15.1. Zaključno, budući da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih izvora prava (članak 115. stavak 3. Ustava), onda su svi (a ne samo Ustavni sud) dužni voditi računa o ostvarivanju ustavnog i konvencijskog jamstva prava na sudsku zaštitu, a napose se to odnosi na sudove zadužene za pružanje sudske zaštite u povodu odluka javnopravnih tijela u uvjetima kada upravni spor više nije samo spor o zakonitosti upravnog akta (članak 19. stavak 2. Ustava u užem smislu)…“

9. Nižestupanjski sudovi su u ponovljenom postupku prihvatili pravno shvaćanje izraženo u citiranoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, poništili rješenja upravnih tijela te naložili isplatu naknade za zastupanje tužiteljici.

10.1. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske navodima iznesenim u zahtjevu nije dovelo su sumnju razloge iznesene u nižestupanjskim presudama koje prihvaća i ovaj revizijski sud. Činjenica da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 169/2021-2 od 11. siječnja 2023. izrazio pravno shvaćanje:

"Troškove vezane za zastupanje tuženika kome je sud postavio privremenog zastupnika - odvjetnika prethodno snosi tužitelj. O zahtjevu privremenog zastupnika za naknadu troškova zastupanja odlučuje sud i koji ga je postavio.

Privremeni zastupnik postavljen iz redova odvjetnika ima pravo na naknadu prouzročenih troškova na ime zastupanja tuženika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Troškovi koje je tužitelj prethodno snosio, vezano za zastupanje tuženika po privremenom zastupniku, ulaze u ukupne parnične troškove tužitelja, a odluku o tome hoće li ih u konačnici snositi tuženik, kojeg je zastupao privremeni zastupnik, donosi sud ovisno o uspjehu stranaka u postupku."

nije od utjecaja na konkretnu pravnu stvar jer bi pukim pozivanjem na navedeno pravno shvaćanje, bez uzimanja u obzir okolnosti konkretnog slučaja, tužiteljici bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu obzirom da je u potpunosti postupila po uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i ni na koji drugi način nije bila u mogućnosti ostvariti svoje pravo na naknadu za zastupanje kao privremeni zastupnik iako je u trgovačkom sporu utvrđeno da je obavila radnje zastupanja nedostupnih tuženika te je utvrđeno u kojoj visini.

10.2. U odnosu na navode Državnog odvjetništva Republike Hrvatske o tome da je tužiteljica pobijanim presudama, suprotno zakonskim odredbama, ostvarila prava iz sredstava socijalne skrbi iako se radilo o trgovačkom sporu kao i da pravna osoba ne može biti korisnik prava iz socijalne skrbi valja ukazati na dio odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u dijelu da su sudovi dužni osigurati tužiteljici „pravo na sud“ jer u protivnom tužiteljica neće dobiti odluku o svojim pravima, iako se pouzdala u pravomoćnu odluku kojom je odlučeno koje je tijelo dužno snositi nastale troškove privremenog zastupanja.

11. U odlukama nižestupanjskih sudova jasno je navedeno da su donesene u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5286/2020 od 30. rujna 2021. Ovdje valja reći i kako su odluke i rješenja Ustavnog suda u skladu s odredbom čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99 i 29/02) obvezatne i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema st. 2. sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su ih provoditi u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga.

12. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je visina tražbine tužiteljice utvrđena u trgovačkom sporu u kojem je tužiteljica upućena to pravo ostvariti pred nadležnim Centrom za socijalnu skrb (što je ona i učinila ovim postupkom) i da tužiteljica to svoje pravno ni na koji drugi način nije u mogućnosti ostvariti te imajući na umu izraženo pravno shvaćanje iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske upravo iz ove pravne stvari, a kojim je vezan i ovaj revizijski sud, zahtjev Državnog odvjetništva ocijenjen je neosnovanim, slijedom čega je primjenom čl. 78. st. 3. i st. 6. ZUS/10 odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić