REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2346/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Remetin, odvjetnik u Trogiru, protiv tuženice BCK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, zbog utvrđenja ništetnosti, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-490/23-2 od 5. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4188/18- 22 od 23. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-490/23-2 od 5. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4188/18-22 od 23. studenoga 2022.

2. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenilo je da postavljena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na pitanje ništetnosti ugovora kojom je otuđena tuđa stvar ne odstupa od shvaćanja ovog suda koje je izraženo u odluci Rev-x 836/11-6 od 11. veljače 2020., prema kojem "(...) ugovor kojim se raspolaže tuđom nekretninom nije ništetan, on obvezuje samo stranke iz ugovora, ali ne obvezuje treće osobe, dakle vlasnika nekretnine. Ta činjenica ne daje pravo vlasniku stvari kojom se raspolagalo zahtijevati utvrđenje ništavosti takvog ugovora (u tom smislu i odluke Rev-1103/87 od 23.12 1987., Rev-x 780/11 od 17.2.2015.)." Navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na ništetnost kupoprodajnog ugovora kojim se otuđuje tuđa stvar, bilo je ocjenjivano i u ustavnosudskom postupku u kojem je Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka br. U-III-2995/12 od 14. travnja 2015.) izrazio slijedeće shvaćanje: "(...) pri tome Ustavni sud smatra potrebnim istaknuti da stajalište sudova izraženo u osporenim presudama prema kojem "U smislu odredbe čl. 460. Zakona o obveznim odnosima ... prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje pa činjenica da je tuženica pod 1) prodala tuđu nekretninu ne čini takav ugovor ništavim odnosno ne daje sama po sebi osnove trećoj osobi koja polaže vlasnička prava zahtijevati utvrđenje ništavim ugovora o prodaji, ..." sukladno je pravnom stajalištu koje je u više svojih odluka izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske (odluke broj Rev-506/12-2 od 5.2.2013., Rev- 1400/09-2 od 12.08.2012., Rev-1370/09-2 od 28.04.2011. i dr.)."

3.1. Također, u odluci ovog suda poslovnog broja Rev-1106/22-3 od 21. ožujka 2023. je navedeno: "(...) drugostupanjski sud sporni odnos među strankama promatra u svjetlu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/76, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: OZ/91) odnosno u svjetlu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO/05). Pri tome drugostupanjski sud ispušta iz vida odredbu čl. 460. ZOO/91 odnosno odredbu čl. 382. ZOO/05, kojom je na poseban način propisana posljedica prodaje tuđe stvari (...) Prema odredbi čl. 460. ZOO/91 odnosno prema odredbi čl. 382. ZOO/05 prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa, može ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete (...) Dakle, u slučaju prodaje tuđe stvari (...) ti ugovori samo zbog tog razloga nisu ništetni, pa niti u situaciji kada su stranke iz tih ugovora bile nesavjesne."

3.2. Tužitelj ujedno problematizira nedopuštenost pobude za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/08 od 14. lipnja 2011. u kojoj je zauzeto shvaćanje da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa, kao i odluku ovog suda broj Rev-x-121/11- 2 od 5. rujna 2012. u kojoj je izraženo shvaćanje o nedopuštenosti pobude kada je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen zbog reguliranja imovinskopravnih odnosa temeljem kojih bi davatelj uzdržavanja u cijelosti stekao imovinu primatelja uzdržavanja, a ne zbog davanja, odnosno primanja uzdržavanja i koja je donesena na temelju činjeničnih utvrđenja tog (konkretnog) slučaja - da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen zbog reguliranja imovinskopravnih odnosa između bračnih drugova, s pravom voljom ugovornih strana da se tužiteljica odnosno njezina majka isključe iz mogućnosti zakonskog nasljeđivanja te da tuženica (davateljica uzdržavanja) u cijelosti naslijedi imovinu svog supruga - što ne odgovara činjeničnim utvrđenjima i razlozima koje su sudovi dali u ovom konkretnom postupku.

4. Stoga, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

5. Tužitelj se u prijedlogu za dopuštenje revizije pozvao i na razlog za dopuštenje revizije koji se odnosi na to da mu je u postupcima pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ovaj sud međutim ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa