REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Gž-738/2025-2

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Marte Plančić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene: Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6361/2024-14 od 10. lipnja 2025.g., u sjednici vijeća održanoj dana 07. listopada 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6361/2024-14 od 10. lipnja 2025.g.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništenom odredba čl. 11.3. Ugovora 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011965093 od 27. rujna 2006. godine (dalje: Ugovor) zaključenog između tužitelja (kao korisnika kredita) i tužene (kao kreditora) „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ (t.1. izreke); utvrđena ništetnom 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora zaključenog između tužitelja (kao korisnika kredita) i tužene (kao kreditora) koja glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ (t.2. izreke); tužena obvezana isplatiti tužitelju SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 140,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 103,55 EUR teče od 29.09.2006. do isplate, a na iznos od 36,69 EUR od 25.04.2013. do isplate (t.3. izreke); te je tužena obvezana na naknadu parničnih troškova tužitelju u iznosu od 954,64 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2025. godine pa do isplate.

2. Pravodobnom i dopuštenom žalbom, citiranu prvostupanjsku odluku pobija tužena zbog apsolutno bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), te pogrešne primijene materijalnog prava sa prijedlogom da ovaj sud istu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, obveže ga na naknadu joj parničnih troškova prvostupanjskog i ovog žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žabu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku (u granicama iz čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a) i postupak koji joj je prethodio ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena ijedna od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a niti one istaknute u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a; te je pravilno primijenjeno i materijalno pravo.

6. Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 11.3. i čl.9. Ugovora, te zahtjev tužitelja da mu tužena isplati iznose koje joj je platio temeljem tih spornih ugovornih odredbi.

7. Polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, dana 27. rujna 2006.g. sa tuženom (kao kreditorom) sklopio Ugovor o kreditu broj 9011965093 temeljem kojeg je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 16.667,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da čl. 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

- da čl. 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“.;

- da se radi o tipskom, od strane tužene unaprijed pripremljenom ugovoru;

- da tužitelj ima svojstvo potrošača;

- da je kredit bio namijenjen u svrhu kupnje osobnog vozila koji tužitelj koristio isključivo za svoje potrebe;

- da tužitelju nitko nije pojasnio odredbe ugovora, pa tako niti na što se odnosi naknada za obradu kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita, na koji način su one utvrđene i od čega se sastoje;

- da nikakvi stvarni pregovori glede naknade za obradu kredita nisu vođeni;

- da se radilo o uvjetima koje je odredila tužena; na način da je postupala po principu uzmi ili ostavi;

- da je tužena naknadu za obradu kredita tužitelju naplatila dana 29. rujna 2006.g. u iznosu od tadašnjih 780,18 kn (103,55 EUR-a, prema fiksnom tečaju konverzije određenom Odlukom o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - Narodne novine br. 85/2022),

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit;

- da je tužena mu za prijevremenu otplatu kredita dana 25. travnja 2013.g. naplatila iznos od tadašnjih 276,47 kn (36,69 EUR-a).

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da se predmetne ugovorne odredbe smatraju nepoštenima, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tužitelj nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), dok uz navedeno, što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržane u čl. 9. Ugovora kraj činjenice da je visina te naknade ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja (aktima tužene) bez preciziranog označavanja na što se ona odnosi, bez informacija o načinu njezina određivanja, čime je tužena primjenom te odredbe Ugovora izbjegla utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na istu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), a što sve proizlazi iz u pobijanoj presudu citiranog iskaza tužitelja i odlomaka 7.-15. obrazloženja, pa su neosnovani žalbeni navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

9. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

10. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženoj je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i visini te naknade, što tužena nije dokazala. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i prijevremenu otplatu nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, niti što njima plaća i koja je svrha i za njega kao potrošača koje su ekonomske posljedice takvih ugovornih odredbi.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada i da je mogao razumno izvesti zaključak o visini naknade za obradu kredita (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih, dok glede naknade za prijevremenu otplatu kredita nije moga ni to jer je određivanje visine iste prepušteno aktima tužene bez ikakvih parametara temeljem kojih bi potrošač mogao predvidjeti njezine posljedice u odnosu na njega.

13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su sporne odredbe Ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te je pravilno kod ocjene postupanja tužene u skladu sa čl. 4. ZOO-a, a kako to obrazlaže u odlomcima 7.-16., zapravo ocijenio je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takve odredbe i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na njih. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, proizlazi da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

14. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade (koja visina je u konkretnom slučaju za prijevremenu otplatu kredita nepredvidiva i na koju nikakav utjecaj potrošač nema), već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da u konkretnom slučaju bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, a niti bez pristanka na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu.

15. Upravo stoga takvim je ugovornim odredbama evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da su takve ugovorne odredbe ništetne (čl. 324. ZOO-a).

15.1. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je rješenjem istog suda broj Revd-797/2023-2 od 1. ožujka 2023. dopuštena revizija u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?".

15.2. U navedenoj odluci na postavljeno pitanje odgovoreno je: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“

15.3. U konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir i narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, dakle da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe, da je Ugovor sastavljen unaprijed od strane banke, da banka nije dokazala da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, odnosno da je upoznala tužitelja sa svrhom naplate naknade, kao i da je odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva, dok odredba o naknadi za prijevremenu otplatu je samo lako uočljiva (potpuno nejasna i nerazumljiva jer ovisi o nekom budućem sadržajno neizvjesnom aktu banke-tužene), ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno iste utvrdio nepoštenima, a time i ništetnima. Narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka ne može se isključivo promatrati stavljajući u omjer visinu naknade s visinom kreditne obveze. Pored toga, o spornim odredbama se nije niti moglo pregovarati jer su ona bile unaprijed određene i propisane. Pri ocjeni postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana treba ocijeniti i to da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane tužitelja on bio ograničen u ostvarenju svog prava. U konkretnom slučaju kako se o navedenim odredbama i nije moglo pregovarati, jer tuženik nije dokazao da je to bilo moguće (upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja), to bi neprihvaćanje spornih odredbi tako kako su formulirane dovelo do toga da tužitelj ne bi mogao ostvariti kredit kod tuženika.

16. Nije od utjecaja ukazivanje tuženika kako je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno prema odredbama ZOO-a, te da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima. To stoga jer okolnost što je zakonom dopušteno sklapanje tipskih ugovora i ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, kao i da ne podliježe ispitivanju poštivanja načela savjesnosti i poštenja.

16.1. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

17. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina (čl. 225. ZOO-a). Primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom pojedina odredba ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a pri kojem stavu je Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao i u odluci Rev-135/2025 od 19. veljače 2025.g. kojom je ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024.

17.1. U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

18. Neosnovano tužena pobija prvostupanjsku odluku u dijelu kojim odlučeno o početku tijeka zakonskih zateznih kamata. Naime, tužena je povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila predmetne nepoštene odredbe Ugovora, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te su stoga iste nepoštena, a time i ništetna, rezultirale time da je tužena; koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnula tužitelju - potrošaču bez mogućnosti pregovaranja; nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada temeljem predmetnih odredbi Ugovora.

19. Žalbu tužene na odluku o parničnom trošku ovaj je sud je ispitao u okviru određenih žalbenih navoda (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

20. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju primijenio odredbu čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a kada je tužitelju priznao trošak ročišta objave odluke budući je riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više, jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke (čl. 335. st. 7. i 8. ZPP-a), uz koji se vežu pravne posljedice (rok za žalbu - čl. 335. st. 9. u svezi s čl. 348. st. 1. ZPP-a).

21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. ZPP-a.

22. Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (sastava žalbe i sudske pristojbe iste) je odbijen sukladno odredbama članka 166. stavak 1., u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspjela.

U Šibeniku, 07. listopada 2025.g.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić