Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3399/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Tomljanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-256/2024-12 od 25. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-256/2024-12 od 25. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I, II, III, IV i VI izreke te u dijelu pod točkom V izreke kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu parničnog troška u svoti od 575,78 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

II Odbija se žalba tužitelja GD kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom V izreke presude Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj P-256/2024-12 od 25. travnja 2025., kojim je odbijen zahtjev tužitelja GD za naknadu parničnog troška u svoti od 125,00 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.5.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20. prosinca 2006., a koja glasi:

«Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.»

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.8.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana

20. prosinca 2006., a koja glasi:

«U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.»

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 209,40 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 22. prosinca 2006. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 75,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 08. travnja 2013. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena za period do 31. srpnja 2015. (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 575,78 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana dok se u preostalom iznosu do 785,87 eura zahtjev odbija.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 eura zajedno sa sporednom tražbinom od objave odluke do isplate."

2. Protiv prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu pod točkom VI izreke za svotu od 125,00 eura žali se tužitelj ne navodeći određeno žalbene razloge i predlaže odluku o parničnom trošku za označenu svotu preinačiti uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tuženik se žali protiv prvostupanjske presude, prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I, II, III, IV i VI izreke te u dijelu pod točkom V izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadnu parničnog troška, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi sadržanih u čl. 5.2. i 8.2. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 20. prosinca 2006. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) a gdje je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u svoti od 1,50% iznosa kredita a u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu prednika tuženika, kao i zahtjev za isplatu svota koje je tužitelj platio u ispunjenju označenih ništetnih ugovornih odredbi.

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i to njegovih odredbi čl. 81. i 83. ocjenom kako su označene ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te zabrane zlouporabe prava pa su stoga ništetne sukladno odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) a potom, primjenom odredbi čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku ("Narodne novine" br. 57/22 i 88/22), preračunavanjem novčanih svota primjenom fiksnog tečaja konverzije kune za euro, sudi svote koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetnih ugovornih odredbi.

7. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene ugovorne odredbe ništetne, pa su time uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenim od tuženika a o njima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imalo utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi gdje mu je nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

8. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da mu nisu bile niti spomenute predmetne naknade niti je mogao odustati od potpisivanja Ugovora pa dakle, nije imao bilo kakvu mogućnost pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu.

8.1. Budući da tuženik osim saslušanja tužitelja nije predlagao dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu pa niti na koji način nije dokazao da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, niti da je on mogao utjecati na njihov sadržaj, neosnovani su navodi žalitelja kada tvrdi da sud nije provjerio postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih i da su troškovi naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita kao i promjenjivu kamatnu stopu jasno i razumljivo sastavljene te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice a nije predviđena obveza informiranja o kamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna stoga, jer se o odredbama potrošačkog ugovora mora omogućiti pojedinačno pregovarati, što je u ovom slučaju izostalo.

9. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su ugovorne odredba glede jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,50 % (dva posto) iznosa kredita i naknade za konačnu ili djelomičnu otplatu kredita nepoštene u smislu odredbe čl. 96. ZZP jer, iako su odredbe čl. 5.2 i 8.2 Ugovora o kreditu razumljivo sastavljene, ne omogućuju tužitelju ocijeniti opravdanost tih naknada pa niti ove odredbe nisu isključene iz ocjene poštenosti te su u okviru te ocjene ispitane sukladno odredbi čl. 98. ZZP.

10. Kako tuženik nije dokazao da je njegov prednik s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornim odredbama te ga upoznao od čega se ove naknade sastoje, opravdanost tih naknada i njihovih visina a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su i sporne odredbe čl. 5.2. i 8.2. Ugovora o kreditu ništetne te su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz tih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbama Ugovora koja su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (na primjenu koje upućuje i žalitelj) određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Odredbe čl. 1021. do 1023. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita kao niti naknadu za prijevremenu otplatu kredita dok odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela samo, u slučaju raskida ugovora prije korištenja kredita i njegovog vraćanja prije roka određenog za vraćanje ali bez prethodne obavijesti banci, koje uvjete a niti pretrpljenu štetu, tuženik u ovoj parnici nije dokazao.

13. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora odnosno, u trenutku prijevremene otplate kredita i nije jasno na što se točno te naknade odnose te što je njima obuhvaćeno, pravilno su ocijenjene ništetnim odnosno, nepoštenim na temelju odredbi čl. 96. i 97. ZZP.

14. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako su ugovorene naknade bile zapravo naknade za uslugu tuženika na koju ima pravo sukladno svojim internim propisima koji su zakoniti a određeni su u fiksnom iznosu i nisu vezani vanjskim kriterijima dok je ugovor solemniziran po javnom bilježniku zbog čega je izraz stvarne volje ugovornih strana a tužitelj poslovno sposobna osoba.

15. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16. Tuženik je sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje, jer ih je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1111. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

18. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na preplaćene kamate, glavnicu tražbine naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

19. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kredita i njegovu prijevremenu otplatu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

20. Slijedom svega iznijetog je, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik u žalbi ne osporava, žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I, II, III i IV izreke.

21. Prvostupanjski sud odluku je o parničnom trošku donio pravilnom primjenom odredbama čl. 154. st. 1. ZPP čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) prema čijoj odredbi Tbr. 9.3. stranci zastupanoj po odvjetniku pripada nagrada za pristup na ročište na kojemu se objavljuje presuda pa nije ostvaren ovaj žalbeni navod tuženika.

21.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava izvansudskog dopisa banci jer sastav ovoga podneska nije bio potreban radi vođenja parnice, što se odnosi i na podnesak od 26. lipnja 2025. gdje je zatražen rok radi pismenog očitovanja na navode odgovora na tužbu pa je stoga prvostupanjski sud u pravilnoj primjeni odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odbio tužitelja sa dijelom zahtjeva za parnični trošak za pobijanu svotu od 125,00 eura.

22. Tako su primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijene žalba tuženika kao i žalba tužitelja za pobijanu svotu od 125,00 eura kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom V izreke te dijelu pod točkom VI izreke za pobijani dio od 125,00 eura.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis