Poslovni broj: Usž-1437/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
ZAGREB
Frankopanska 16
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Kristine Senjak Krunić , predsjednice vijeća , Eveline Čolović Tomić i Jelene Rajić , članice vijeća , te više sudske savjetnice Ane Matacin , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja NG, [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]i KG, [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenik Roman Bihar , odvjetnik iz Zagreba , Frankopanska 7 , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave ), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo , Zagreb , Ulica grada Vukovara 49 , OIB: 72910430276 , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba : Grada Zagreba , Zagreb , Trg Stjepana Radića 1 , OIB: 61817894937 i Republike Hrvatske , koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu , Zagreb , Savska cesta 41 , OIB: 16488001145 , radi utvrđivanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja , zastupanih po istom opunomoćeniku , protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-1292/2024-10 od 28. siječnja 2025. , na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.
pretpostavljam da je
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-1292/2024-10 od 28. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/23-01/305, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 4. siječnja 2024., kojim se, povodom žalbe Republike Hrvatske, poništava rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-02/18-12/20, URBROJ: 251-04-01/053- 23-30 od 6. rujna 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Potonjim prvostupanjskim rješenjem odbija se zahtjev Republike Hrvatske za utvrđenje prava vlasništva na srušenom dvorišnom objektu, odnosno na zemljištu koje je pripadalo srušenom dvorišnom objektu na zk.č.br. [katastarska čestica], kuća popisni broj [popisni broj kuće] i dvorište u [adresa], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nakon obnove zemljišne knjige zk.č.br. [katastarska čestica], dvorište površine 386 m² i zgrada mješovite uporabe [adresa], površine 298 m², zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
2. Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu, u kojoj se osvrću na sadržaj prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev Republike Hrvatske za utvrđivanje vlasništva na srušenom dvorišnom objektu, te na rješenje tuženika, koji smatra da je takav zaključak prvostupanjskog tijela neosnovan jer se u ovom predmetu primjenjuje načelo prava jedinstva nekretnine, zbog čega je trebalo utvrditi pravo vlasništva Republike Hrvatske na istom, odnosno na zemljištu koje je pripadalo srušenom objektu, kao i na dijelu dvorišta koji bi prema dosadašnjim propisima predstavljao građevnu parcelu za dvorišnu zgradu, odnosno dvorište za redovnu uporabu zgrade. Tužitelji smatraju da je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo materijalno pravo kada je odbilo Republiku Hrvatsku sa zahtjevom za priznanje prava vlasništva jer se radi o načelu jedinstva nekretnine koje se primjenjuje na cijelu predmetnu česticu. Ističu da se u ovom postupku treba primijeniti članak 55. stavak 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. – dalje u tekstu: Zakon o naknadi) kada prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu imovine jer je imovinu stekla treća osoba na temelju nekog drugog pravnog posla. U ovom slučaju prijašnjem vlasniku, ovdje Republici Hrvatskoj, ne vraća se imovina u vlasništvo ako je stečena na temelju valjane pravne osnove, a treće osobe u ovom postupku su suvlasnici zgrade mješovite uporabe [adresa], površine 298 m² pripadajućeg dvorišta, što znači da Republika Hrvatska ne može ostvarivati veća prava od prijašnjeg vlasnika jer u ovom postupku, da je i podnio zahtjev, prijašnji vlasnik ne bi mogao ostvariti prava na naturalni povrat. Pritom tužitelji upiru na odluke upravnih sudova u kojima se navodi da se odredba članka 77. Zakona o naknadi primjenjuje samo ako se radi o nekretnini kod koje je moguć naturalni povrat, a što ovdje nije slučaj. Nastavno, tužitelji upiru i na odredbu članka 49. stavka 1. Zakona o naknadi, prema kojoj se imovina koja je predmet vraćanja daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva. Dodaju da u aktu o nacionalizaciji nije navedeno da je sporna srušena zgrada bila nacionalizirana, zbog čega smatraju pogrešnim pravno shvaćanje u osporenoj presudi, jer nije postojala nikakva izvanknjižna zemljišnoknjižna neupisana samostalna građevina na lokaciji [adresa] u [adresa] koja bi došla pod udar nacionalizacije mimo i povrh onoga što je glede nekretnine izrijekom opisano u aktu o nacionalizaciji od 20. listopada 1959., u kojem je navedeno da je nacionalizacijom obuhvaćena najamna stambena zgrada, a u obrazloženju naznačeno od čega se ta nacionalizirana zgrada sastoji. Ovo tim više što je već u prethodnom djelomičnom rješenju Republika Hrvatska utvrđena vlasnicom pet poslovnih prostora i na taj način je konzumirala članak 77. Zakona o naknadi. Slijedom svega navedenog, tužitelji predlažu ovom Sudu poništiti osporenu presudu i rješenje tuženika te u cijelosti potvrditi prvostupanjsko rješenje.
3. Tuženik i zainteresirane osobe, uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.
6. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, tuženik je pravilno postupio kada je prvostupanjsko rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak zbog toga što odlučne činjenice u ovoj stvari nisu pravilno i u potpunosti utvrđene. Ovo iz razloga jer, suprotno žalbenim navodima, u situaciji kada je zgrada (oduzeta prijašnjem vlasniku) srušena, ta činjenica ne znači da nekretnina koja čini zemljišnu česticu više u naravi ne postoji te da se zbog toga ne može vratiti prijašnjem vlasniku, pod pretpostavkom da su za naturalni povrat ispunjeni i svi ostali zakonom propisani uvjeti.
7. Na pravilnost takvog stajališta dodatno ukazuje i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz-11/2023-14 od 10. prosinca 2024., doneseno u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a prema kojem je nekretnina, sukladno članku 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zemljišna čestica pa stoga činjenica što je zgrada srušena ne znači da nekretnina u naravi više ne postoji, slijedom čega, bez obzira što je zgrada koja je postojala 1. siječnja 1997. kasnije srušena, a pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke propisane Zakonom o naknadi za naturalni povrat, Republika Hrvatska stječe odgovarajući suvlasnički dio na tom zemljištu.
8. S obzirom na navedeno, i po ocjeni ovoga Suda, pravilan je zaključak tuženika, prema kojem okolnost što je predmetna dvorišna zgrada tijekom ovog postupka zbog dotrajalosti srušena, ne znači da se predmetno zemljište ne bi moglo vratiti u vlasništvo prijašnjem vlasniku, odnosno da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za utvrđenje prava vlasništva Republike Hrvatske na tom zemljištu u odgovarajućem suvlasničkom omjeru. Stoga je nastavno u postupku potrebno utvrditi suvlasnički dio na predmetnom zemljištu na koji Republika Hrvatska ima pravo, a ne, kako to pogrešno konstatiraju tuženik i prvostupanjski sud, utvrđivati zemljište koje je bilo nužno za redovnu uporabu (srušene) zgrade, o čemu će prvostupanjsko tijelo voditi računa kod donošenja nove odluke u ovoj stvari.
9. Slijedom izloženog, proizlazi da tužitelji u žalbi ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na donošenje drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari, radi čega Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
Zagrebu 7. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Kristina Senjak Krunić
