REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-843/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać - Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž - 1779/2022-3 od 10. studenog 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 4420/2021-13 od 20. lipnja 2022., u sjednici održanoj 7. listopada 2025,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika **.**.2006., sadržana u članku 10. koja glasi „…za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora…”, te naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.093,65 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju 5.766,47 kuna.

2. Rješenjem ovog suda broj Revd - 2010/2023-2 od 13. lipnja 2023. tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravna pitanja:

„1. Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81.stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03. – dalje u tekstu: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81.st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a?

2. Ima li stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu), smatrat poštenim/ savjesnim ili nepoštenim/ nesavjesnim stjecateljem tog iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je zbog prethodno naznačenih pravnih pitanja podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno revizijskim navodima, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. članku 10. Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili **.**.2006., a koja glasi „…za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora…”, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 6.093,65 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

8. U odnosu na pitanja koja su rješenjem ovog suda dopušteno treba reći da se pobijana odluka temelji na činjeničnim utvrđenjima: - da je **.**.2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen ugovor o kreditu za kupnju nekretnine s ugovorenim iznosom kredita od 132.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 252 mjeseca, - da je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 dalje: – ZZP), a da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP- a, - da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u iznosu od 1% iznosa kredita ili minimalno 200,00 kuna obračunatu s datumom ugovora, - da je odredba uočljiva i razumljivo sastavljena, ali da se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, - da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovara obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, - da je tužitelj 20. srpnja 2006. platio tuženiku naknadu za obradu i odobrenje kredita u ugovorenom iznosu od 6.903,65 kuna, - da se s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu i to članka 10. Ugovora, - da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovora, - da tuženik ne osporava da se radi o standardnom ugovoru o kreditu koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca, - da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanja kredita i o njezinoj visini, - da tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao uz obradu kredita, - da ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja naknade niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa, ili neka promijenjena odluka tuženika, tako da je tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, - da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja. U cijelosti su prihvaćena i činjenična utvrđenja i razlozi prvostupanjskog suda - da je tuženik na tužitelja člankom 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, te - da naplaćena pružena usluga u visini od 1% visine kredita utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere (da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa), te tako da – je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 85. ZZP-a, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. U konkretnom slučaju, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP-a, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo. Isto tako, prema shvaćanju ovog suda (Rev–673/2023-2 od 13. veljače 2024.), zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U konkretnom slučaju iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju.

11. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponudom tuženika bila obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. U konkretnom slučaju iz okolnosti da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, te da se prema utvrđenju nižestupanjskih sudova ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, proizlazi da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

12. Isto tako, kod pitanja uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, ugovor je pripremio tuženik, dok je tužitelj pristao na unaprijed postavljene uvjete o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te da se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. U smislu odredbe čl. 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe, te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u relevantnom za ovaj spor odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

14. Imajući u vidu prethodno navedeno može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stoga je u skladu s pravnim shvaćanjem ovog suda (Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024., Rev – 673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dalje), odgovor na prvo pitanje radi kojeg je tuženiku rješenjem ovog suda broj Revd - 2010/2023-2 od 13. lipnja 2023 dopuštena revizija protiv drugostupanjske odluke je da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) ne može temeljiti isključivo na tome da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a.

16. Nižestupanjski sudovi su imali u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih su pravilnom primjenom materijalnog prava zaključili da je sporna odredba ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To iz razloga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

17. U odnosu na drugo pitanje treba odgovoriti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu, prema kojoj se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Slijedom navedenog, kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa